Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA MEDOJEVIĆ, LIDER POKRETA ZA PROMJENE: Država je u fazi slobodnog pada

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste rekli da u vladajućoj koaliciji vlada potpuna konfuzija i da se ona raspada. Na osnovu čega to zaključujete?

MEDOJEVIĆ: Vlada nema većinu u parlamentu za najkrupnije političke odluke, kao što je usvajanje budžeta. Nijesu prošli neki sistemski zakoni. Koalicioni partneri ne mogu da se dogovore o sve većem broju važnih pitanja. Vlada nema većinsku podršku za ekonomsku politiku, privatizaciju KAP-a, poresku politiku. Na svjetlo dana su se pojavili audio snimci sa organa DPS-a koji dokazuju da su izbori pokradeni i da DPS nema legitimitet da pravi vladu. Sukobi u vrhu DPS-a oko kontrole bezbjednosnog sektora i švercerskih poslova se intenziviraju i bezbjednosne službe su blokirane u aktivnostima vezanim za ispunjavanje uslova za otvaranje pregovora u poglavljima 23 i 24. Uticaj organizovanog kriminala na sve pore društva je takav da se već može govoriti i o ustanovljavanju četvrte grane vlasti – mafije. Mafija kontroliše dominantno određene sektore ekonomije, korumpirane djelove policije, ANB, tužilaštva, sudstva, državne i sopstvene medije. Dugogodišnja kohabitacija države i mafije dovela je do prenošenja moći od države ka mafiji i sada je država nemoćna da se otrgne iz tog smrtonosnog zagrljaja i polako postaje eksponent interesa organizovanog kriminala, njihov zaštitnik i promoter. Siromaštvo raste eksponencijalnom brzinom, spoljni dug ulazi u zonu neodrživog, novac se odliva van zemlje, budžet je pred bankrotom i dovedeno je u pitanje elementarno funkcionisanje državnog aparata. Vlast je zaokupljena unutrašnjim sukobima i rezmiricama oko raspodjele kolača, državi prijete enormne tužbe i arbitraže od ključnih strateških partnera za KAP i EPCG. SDP nema odgovor na ključno demokratsko pitanje u ovom trenutku: Zbog čega podržavaju ovakvu vlast i blokiraju demokratske promjene? Stiče se utisak da državu, u suštini, niko ne vodi i da se nalazimo u fazi slobodnog pada. DPS i SDP čekaju da se nagomilani problemi riješe sami. To je pogrešno i vodi zemlju u bankrot, političku, ekonomsku i socijalnu nestabilnost.

MONITOR: Organizovani kriminal i korupcija, i prema upozorenjima zvaničnika iz EU, i dalje nesmetano cvjetaju.
MEDOJEVIĆ: Ovaj režim je od početka 90-ih u bliskim vezama sa strukturama organizovanog kriminala. Poslije 2006. režim je uspostavio bliske veze i sa globalnim kartelima organizovanog kriminala, tako da su morale da se angažuju i najmoćnije bezbjednosne službe svijeta u borbi protiv ovih organizacija, jer je djelovanje Balkanske konfederacije organizovanog kriminala postalo prijetnja nacionalnim interesima SAD i EU. Mafija je godinama ulagala ogromni novac u korupciju crnogorskih političara na vlasti i ključnih ljudi bezbjednosnog sektora i oni neće dopustiti da ih isti ljudi sada hapse i tjeraju na robiju. S druge strane, EU ne može dozvoliti da Crna Gora postane platforma za djelovanje mafije prema zemljama EU i pritisak na vlast će biti sve veći. Svima je jasno da je ključna prepreka efikasnijoj borbi protiv mafije i korupcije pozicija Mila Đukanovića na mjestu premijera i zbog toga je od njega u Briselu traženo da se povuče. On bi se i povukao da je vlasnik svoga života i mandata. Kako je mafija ta kojoj polaže račune, on ne može da podnese ostavku. Đukanović je talac svojih veza sa mafijom, a Crna Gora kolateralna šteta ovog pakta sa đavolom.

MONITOR: U toku je afera ,,crne trojke”.
MEDOJEVIĆ: Zloupotreba represivnog aparata, prebijanja, zastrašivanja, likvidacije, prisluškivanja, zloupotreba državnih i kontrolisanih medija, ubacivanje spavača u opoziciju, preotimanje odbornika i poslanika, razbijanje partija i druge metode borbe protiv opozicije i neistomišljenika režima su karakteristika nedemokratskih i despotskih režima. Od afere Listing bilo je jasno da je bezbjednosni sistem razoren i da je izgubio integritet. Kada osjetljivi bezbjednosni materijali počnu da cure iz policije i ANB i da se upotrebljavaju za ostvarivanje nekih političkih, ali i grupnih i ličnih interesa u vlasti, to je jasan signal da su ugroženi nacionalna bezbjednost i demokratski ustavni poredak. Ova vlast odavno nema izborni legitimitet i ključna odgovornost je na SDP-u koji u ovom trenutku može da promijeni kurs političke i ekonomske propasti u koju nas vodi ova Vlada. Nerealno je očekivati od policije, tužilaštva i sudstva, čije je čelne ljude postavila upravo ova vlast, da urade bilo šta na rasvjetljavanju organizatora, nalogodavaca i finansijera ovih falangi.

MONITOR: Kako komentarišete domete tri prethodne afere – Telekom, Listing i Snimak?
MEDOJEVIĆ: Afere Listing i Snimak su generisane u vlasti sa motivom da se ostvare lični interesi i ambicije ljudi u vrhu vlasti. Radi se o vrlo rizičnim i opasnim pokušajima zloupotrebe službi i to može da se završi tragično. Opasno je kada službe bezbjednosti počnu da se bave politikom. Posebno u državi koja godinama koketira i aktivno sarađuje sa narko mafijom. Suviše veliki ulozi su u igri i mafija sigurno neće mirno sjedjeti i posmatrati kako ih hapse vlasti koje su na njenom platnom spisku. Afera Snimak je specifična po tome što je skrenula pažnju EU i SAD na neravnopravne uslove pod kojima opozicija učestvuje na izborima i na monstruozne zloupotrebe države od strane DPS-a. Uz neviđeni skandal sa krađom struje iz Evropske interkonekcije, afera Snimak je značajno uticala na gubitak međunarodnog ugleda ove vlasti. Afera Telekom je autonomna pravna akcija pravosudnih organa SAD i tu je sve jasno i dokazano.

MONITOR: Govorili ste ovih dana o savezu Vučić – Nikolić – Đukanović. Ko ih je povezao i zbog čega?
MEDOJEVIĆ: Bio sam ne malo iznenađen kada je Tomislav Nikolić u više navrata pozvao Novu da uđe u koaliciju sa mafijaškom vlašću Mila Đukanovića, koja je kao svoj temeljni dio političkog programa imala antisrpsku politiku. To je otvorilo mnoga pitanja o motivima i razlozima takve političke vratolomije SNS. Skidanje sa Interpolove optužnice Stanka Subotića, ključnog čovjeka Balkanske mafije, koji povezuje Šarića i Đukanovića, smanjenje kaucije i ukidanje presude otvorilo je nove sumnje i dileme o pravim motivima naglog otpoljavanja odnosa vlasti Srbije i Crne Gore. Uključenje srbijanskih medija pod kontrolom aktuelne vlasti u Srbiji u kampanju protiv opozicije u Crnoj Gori je nova činjenica koju treba ozbiljno analizirati, jer se radi o direktnom miješanju vlasti i interesnih struktura Srbije u unutrašnja politička pitanja Crne Gore.

MONITOR: Zbog toga ste se našli na meti srpskih vlasti. Zašto su tako oštro nasrnuli na Vas?
MEDOJEVIĆ: Ja sam samo odgovorio na uplitanje vlasti i medija iz Srbije u unutrašnja pitanja Crne Gore i na napade na opoziciju. PzP je uložio čitav svoj kredibilitet u projekat crnogorsko-srpskog pomirenja i pokazali da je taj projekat narod prihvatio i da stalno jača. Mafija je veoma zabrinuta za svoje pozicije, jer zna vrlo dobro da će DF povesti opšti rat protiv mafije i korupcije i zbog toga je Đukanović otvorio medijsku prljavu kampanju protiv mene, ali i protiv PzP i Nove kao osovine ovog projekta. Uticaj mafije na politiku u regionu je ogroman i to predstavlja najveću prijetnju miru, stabilnosti regiona i zaustavljanju EU i NATO integracija. Vlasti u Srbiji moraju da pronađu snage da se uključe u regionalnu borbu protiv mafije i da ne podržavaju režim Đukanovića koji je sam vrh te organizacije. Aleksandar Vučić očigledno nije navikao da mu neko kaže istinu i argumentovano ukaže na ozbiljne propuste njegove Vlade u borbi protiv mafije. Umjesto odgovora na konkretne primjedbe u vezi hapšenja Darka Šarića i ukidanje presude Subotiću, Vučić je krenuo da koristi stare propale floskule DPS-a o mojim vezama sa zemunskim klanom. Ja se protiv mafije borim 15 godina i nema viđenijeg mafijaša a da me nije optužio da me je plaćao ili da ga napadam zato što me neko plaća.

Igra sa Vašingtonom i Moskvom

MONITOR: Zašto se s vremena na vrijeme agresivno aktuelizuje priča o ulasku Crne Gore u NATO? Koliko je to pitanje presudno za njenu budućnost?
MEDOJEVIĆ: Aktuelni režim nikada nije bio iskren prema NATO, jer je Đukanović svjestan da članstvo u NATO podrazumijeva reforme bezbjednosnog sektora i sistema odbrane prema NATO standardima. To podrazumijeva demokratsku kontrolu službi bezbjednosti i odbrane i efikasnu borbu protiv mafije, pranja novca i finansiranja terorizma. S druge strane, Đukanović i Milan Roćen su Moskvi obećavali nešto drugo, a Moskva ih je nagrađivala obimnim količinama novca. Ova dvostruka igra Đukanovića sa Vašingtonom i Moskvom ovih dana se pretvara u pravu agoniju za Crnu Goru. NATO nas nije pozvao u članstvo, a Moskva otvoreno prijeti tužbom državi sa milijardom eura zbog KAP-a. Nijesu u pitanju Deripaska i KAP, već iznevjerena obećanja crnogorskog režima o blokadi NATO integracija. U NATO su svjesni činjenice da je problem u DPS-u, čijih samo 40 odsto birača podržava članstvo, i sada su dali precizne zadatke Đukanoviću da na djelu dokaže svoju privrženost NATO. To neće biti blagonaklono dočekano u Moskvi, koja je potrošila ogromni novac za podršku Đukanovićevom režimu.

 

Slobodni izbori jedino rješenje

MONITOR: Da li su vanredni izbori rješenje aktuelne krize vlasti u Crnoj Gori?
MEDOJEVIĆ: Ne postoji drugo demokratsko rješenje u ovoj situaciji osim vanredni parlamentarni izbori. Naravno, ostaje problem nedemokratskih i nepoštenih uslova za izbore i potreba da se otvori dijalog među demokratskim partijama u parlamentu o uslovima za održavanje prvih slobodnih i poštenih izbora u Crnoj Gori. Ovaj dijalog se ne može voditi sa DPS-om koji nije demokratska partija, već zločinačka organizacija udružena sa mafijom. I ovdje najveću odgovornost imaju SDP i partije manjinskih naroda koje i dalje podržavaju mafiju i DPS. Takav dijalog između demokratskih snaga mogao bi imati kao rezultat formiranje tehničke, prelazne vlade koja bi imala zadatak da spriječi bankrot javnih finansija, demontira totalitarne mehanizme vladavine DPS-a i organizuje prve slobodne izbore u istoriji Crne Gore. Ali to zavisi od SDP-a i partija manjina. DF je uvijek spreman na taj dijalog.

MONITOR: Zašto onda lider SDP-a odgađa vanredne parlamentarne izbore?
MEDOJEVIĆ: Pretpostavljam da je Ranko Krivokapić morao obećati nešto onima koji su mu pomogli da postane predsjednik Parlamentarne Skupštine OSCE. Pretpostavljam da je sebe preporučio kao lidera koji će voditi mirnu demokratsku transformaciju u Crnoj Gori. Izgleda da je i njemu i Lukšiću, nešto ranije, mnogo lakše u Briselu i Berlinu obećati razvlašćivanje DPS-a i borbu protiv mafije, a da im taj entuzijazam naglo padne kada se vrate u Crnu Goru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo