Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA MEDOJEVIĆ, PREDSJEDNIK PZP: U vrhu DPS–a jedva čekaju da Đukanović ode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Upravo ste se vratili iz Brisela. Kakve vijesti donosite?
MEDOJEVIĆ: Andrija Mandić i ja razgovarali smo u sjedištu Evropske narodne partije (EPP) sa predsjednikom Vilfredom Martensom o nastavku procedure učlanjenja naše dvije partije u ovu najmoćniju političku asocijaciju u EU. Narednih dana očekujemo nastavak formalnih procedura za sticanje odgovarajućeg statusa u toj organziaciji.

MONITOR: Da li ste tamo čuli nešto konkretno o odlasku premijera Đukanovića?
MEDOJEVIĆ: Tokom posjete Briselu nijesmo razgovarali o odlasku Đukanovića. To je za nas gotova stvar. Centri međunarodne politke kojima je Đukanović obećao odlazak u oktobru prošle godine imaju mehanizme da ga ,,ubijede” da ispuni obećanja. Đukanoviću nije jednostavno da saglasnost za povlačenje dobije od članova Borda direktora kriminalne korporacije, jer oni oybiljno strahuju da bi njegov odlazak mogao da ugrozi njihovu bezbjednost, poslove i ogromni kapital koji su stekli u ovih 20 godina. Neko od tih opasnih ljudi mogao bi da stekne utisak da Đukanović planira da se izvuče iz priče i da na miru uživa u stotinama miliona eura koje su zajedno zaradili. Ideja da on uživa u bogatstvu, a da oni do kraja života budu na robiji i bez novca, neke od njih bi mogla da uznemiri. Sa druge strane, odlazak Đukanovića poklapa se i sa sve opsežnijim akcijama policija i pravosuđa više država (među kojima je i SAD) protiv crnogorske kriminalne korporacije koja je uz podršku državnih organa postala jedna od najmoćnijih u svijetu.

Đukanović se nalazi u teškoj poziciji između obećanja centrima međunardone politike i nervoze mafijaških krugova u zemlji i okruženju. Odlaganje njegovog povlačenja iz politike znači nastavak agonije Crne Gore i zaustavljanje evropskih integracija.

MONITOR: Podnijeli ste inicijativu državnoj tužiteljki da preispita ugovor o poravnanju između države i vlasnika KAP-a. U međuvremenu ugovor je objavljen na sajtu Ministarstva ekonomije. Šta na osnovu njega možete zaključiti?
MEDOJEVIĆ: Pljačkanje KAP-a i Crne Gore pratim od početka 90-tih. Raspolažem sa dovoljno dokumentacije i iskustva da kompetentno ocjenjujem ovaj sramotni kolonijalni Ugovor o poravnanju. Radi se o do sada najgorem ugovoru koji je sklopljen oko KAP-a. U njemu Vlada priznaje nemoć da raskine ugovor o kupoprodaji iz 2005, i pored niza kršenja njegovih odredbi od strane CEAC. Ovakav ponižavajući položaj Vlade nije posljedica nedostatka znanja, već pregovaračkih moći koje ruska strana ima nad Đukanovićem lično. Zašto Đukanovićev kabinet pristaje na ucjene, i poniženja CEAC ne znam, ali vidi se da je jedna strana privilegovana a druga, tj. država potpuno nezaštićena i opet dovedena u poziciju da bude opljačkana. Kada takve ugovore sklapa vlada, bilo gdje u svijetu, obavezna je sumnja da se radi ili o korupciji ili o prijetnji objavljivanjem nekih kompromitujućih dokumenata ili nekoj drugoj vrsti pritiska ili obećane koristi. Ugovor je takav da sam zaključio da je Crna Gora potpisala tajni međudržavni sporazum o prenošenju suverenosti na Rusku Federaciju i prihvatanju statusa ruske gubernije.

MONITOR: Kakvo reagovanje očekujete od državne tužiteljke?
MEDOJEVIĆ: Gospođa Čarapić je dužna da prepozna svoju i odgovornost tužilaštva za višemilionske štete koje mogu nastati ukoliko ugovor stupi na snagu, ali i činjenicu da od nejnog postupanja ili nepostupanja zavisi i nastavak naših evropskih integracija. EK očekuje konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, a sve što se dešavalo oko KAP-a od 1992. do danas je školski primjer i jednog i drugog. Iskustva sa tužilaštvom i kada ga je vodila Vesna Medenica i sada kada je na njegovom čelu Čarapićeva su vrlo loša i na osnovu njih ne možemo očekivati promjenu odnosa prema krupnim ribama i krupnim korupcionaškim transakcijama. Neka me tužiteljica demantuje i pokaže neki novi odnos.

MONITOR: U Italiji se digla prašina povodom ugovora o podmorskom kablu do Crne Gore. I tu se sumnja da se radi korupciji. Kako komentarišete taj aranžman?
MEDOJEVIĆ: Od ranije je poznat Đukanovićev strah od sudskog procesa u Bariju zbog mafijaškog udruživanja oko šverca cigareta i pranja novca. Proces ulazi u završnu fazu i neki poslovni pratneri Vlade Crne Gore su osuđeni na višegodišnje robije. S druge strane, Italija je sticajem okolnosti takođe dobila za premijera ličnost koja dijeli veliki broj vrijednosti sa Đukanovićem, posebno kada se radi o korupciji, poslovanju sa sumnjivim kompanijama, ali i drugim elementima životnog stila. U oktobru prošle godine sklopljen je tajni pakt između Đukanovića i Berluskonija , koji podrazumjeva privatizaciju EPCG, kupovinu Rudnika uglja, izgradnju podvodnog kabla, izgradnju HE na Morači, privatizaciju prenosne mreže i ko zna šta sve još. Radi se o privatnom dilu dva premijera o budućnosti najvrjednijih razvojnih resursa naše zemlje, koji treba da budu stavljeni u funkciju enoromnog bogaćenja. Berluskoni je ipak svoj dio profita uskladio sa interesima države čiji je premijer, dok je Đukanović svoj dio profita uskladio sa totalnom eskploatacijom i devastacijom spostvene države. Ipak, prilike u Italiji se mijenjaju. Berluskoni je odlazeći premijer koji se suočava sa novim optužbama za korupciju. Dobio sam informacje da se među tajnim izvještajima koje je objavio WikiLeaks nalaze i izvještaji Ambasade SAD u Podgorici koji ukazuju na korupcionaški potencijal dilova Đukanovića i Berluskonija oko energetskog sektora.

MONITOR: Jedan od sedam ključnih zadataka iz Mišljenja EK pred Crnom Gorom je borba protiv korupcije. Ima li šanse da Crna Gora to ostvari u dogledno vrijeme?
MEDOJEVIĆ: Da ponovim pojašnjenje komesara Filea. Pod vidljivim rezultatima borbe protiv organizovanog kriminala EK podrazumijeva istrage, hapšenja, optužnice, presude i zapljenu imovine stečene kriminalom protiv šefova crnogorske mafije. Bezbjednosne službe zemalja EU imaju detaljne podatke o osobama čije se hapšenje očekuje. Zna se gdje borave, ko ih iz ANB štiti i snabdijeva informacijama, u kakvim su vezama sa vrhom države, koje su im regionalne relacije sa sličnim mafijama. Nedostaje samo naređenje Đukanovića da policija počne da radi svoj posao. Da li Đukanović smije i da li hoće da izda to naređenje treba pitati njega. Od tog odgovora zavisi budućnost Crne Gore.

MONITOR: Uzbudljivo je i na političkoj sceni. Kako komentarišete preglasavanje odbornika socijaldemokrata u podgoričkom parlamentu od strane depeesovaca i narodnjaka?
MEDOJEVIĆ: Radi se o političkom maniru koji je na crnogorskoj političkoj sceni maestralno prezentovao osnivač i idejni tvorac Narodne stranke Novak Kilibarda. Postoje dvije grupe opoziconih partija. One koje su za promjene režima i smjenu vlasti i one koje žele da iskoriste konjukturu i pomognu režimu. Novost je povratak Kilibarde na političku scenu i njegov uticaj na promjene odnosa nekih opozicionih partija prema mafijaškom režimu. Mislim da on stoji i iza najnovijih zaokreta nekih političkih stranaka.

MONITOR: Kako će se to odraziti na koaliciju DPS-SDP na državnom nivou?
MEDOJEVIĆ: Normlano bi bilo da SDP sruši Vladu. Radi se o grubom kršenju koalicionog sporazuma i javnom ponižavanju SDP-a. Posebno što je razlog za ovaj konflikt nepostojanje volje gradonačelnika Mugoše da ugovore učini javnim. Kako onda Vlada DPS-SDP može da ispuni uslove EK kada nije u stanju na natjera gradonačelnika Podgorice da objavi ugovore koje sklapa sa parama poreskih obveznika? Ali, SDP je već 12 godina u koaliciji sa DPS-om tako da se može govoriti o njima kao frakciji DPS-a. Njihova nemoć da se izbore za političke odluke koje su od suštinskog značaja za nastavak evropskih integracija pokazuje koliko je sa DPS-om evropski san nemoguć. Smjena Veljovića, tajni dil Đukanovića i Berluskonija o kolonizaciji energetskog sektora, poravnanje oko KAP-a, sukob sa Mugošom oko tajnih ugovora i drugo samo su očigledni primjeri da SDP nema snage da promijeni kurs politike DPS.

MONITOR: Postoji li sukob struja u DPS-u ili su to prolazni bezopasni nesporazumi?
MEDOJEVIĆ: Ne raspolažem informacijama koliko frakcija i interesnih grupa ima u DPS-u, ali sigurno je da rasplet zavisi od odlaska Đukanovića. Sigurno je: niko ne zadržava Đukanovića i svi u vrhu DPS-a jedva čekaju da on ode i da sa partije i njih skine teške hipoteke veza sa mafijaškom strukturom koja je predmet ospežnih akcija širom regiona.

Stranka se mora poštovati

MONITOR: Iz Vaše stranke isključeno nekoliko članova. Oni Vas optužuju da više nije bitno šta misli članstvo PZP-a i da su isključeni nestatutarno.
MEDOJEVIĆ: Jedan broj članova Glavnog odbora je, bez vidljivog i meni jasnog povoda, naprasno krenuo u javnu kampanju protiv sopstvene partije iznošenjem niza nesitina i konstrukcija o kojima nikada nijesmo raspravljali ni na jednom organu stranke. Radi se o grubom kršenju partijske discipline i Predsjedništvo je u skladu sa ovlašćenjima iz Statuta donijelo odluku o njihovom isključenju iz stranke. Ja sam vrlo tolerantan kao predsjednik kada su u pitanju inicijative za razgovor na organima stranke, ali javna kampanja preko medija članova stranke protiv stranke je nedopustiva u bilo kojoj ozbiljnoj stranci. Red mora da se zna i sopstvena stranka mora da se poštuje.

Ivanišević posreduje između Tadića i Đukanovića

MONITOR: Kako komentarišete ponašanje Srđana Milića i njegovog SNP-a?
MEDOJEVIĆ: SNP kao najjača opoziciona stranka ima i najveću odgovornost za budućnost opozicionog saveza. Ponašanje i neke odluke dijela funkcionera i poslanika SNP-a ne doprinose povećanju povjerenja i snaženju koalicije. Mi ne znamo šta je politika SNP u nekim važnim elementima. Takvo stanje je dugoročno neodrživo. Tu posebno mislim na mogućnost koalicije sa DPS-om nakon odlaska Đukanovića. Mislim da je je korektno da dobijemo precizan odgovor da li SNP ima namjeru da to uradi. Ovo nam je važno i zbog sve većeg približavanja predsjednika Srbije Borisa Tadića i Mila Đukanovića. Opet se pojavljuje mogućnost prekomponovanja političke scene pod uticaj Beograda, a na štetu demokratskih procesa u Crnoj Gori. Imam informaciju da se posljednjih nedjelja lični izaslanik predsjednika Vujanovića i njegov bliski i povjerljivi čovjek Miroslav Ivanišević aktivirao na posredovanju između Tadića i Đukanovića, uz potpunu saglasnost Vujanovića. Kakva je tu uloga namijenjena opoziciji ne znam, ali strepim od novih tajnih dilova.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo