Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA MEDOJEVIĆ, PREDSJEDNIK PZP: U vrhu DPS–a jedva čekaju da Đukanović ode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Upravo ste se vratili iz Brisela. Kakve vijesti donosite?
MEDOJEVIĆ: Andrija Mandić i ja razgovarali smo u sjedištu Evropske narodne partije (EPP) sa predsjednikom Vilfredom Martensom o nastavku procedure učlanjenja naše dvije partije u ovu najmoćniju političku asocijaciju u EU. Narednih dana očekujemo nastavak formalnih procedura za sticanje odgovarajućeg statusa u toj organziaciji.

MONITOR: Da li ste tamo čuli nešto konkretno o odlasku premijera Đukanovića?
MEDOJEVIĆ: Tokom posjete Briselu nijesmo razgovarali o odlasku Đukanovića. To je za nas gotova stvar. Centri međunarodne politke kojima je Đukanović obećao odlazak u oktobru prošle godine imaju mehanizme da ga ,,ubijede” da ispuni obećanja. Đukanoviću nije jednostavno da saglasnost za povlačenje dobije od članova Borda direktora kriminalne korporacije, jer oni oybiljno strahuju da bi njegov odlazak mogao da ugrozi njihovu bezbjednost, poslove i ogromni kapital koji su stekli u ovih 20 godina. Neko od tih opasnih ljudi mogao bi da stekne utisak da Đukanović planira da se izvuče iz priče i da na miru uživa u stotinama miliona eura koje su zajedno zaradili. Ideja da on uživa u bogatstvu, a da oni do kraja života budu na robiji i bez novca, neke od njih bi mogla da uznemiri. Sa druge strane, odlazak Đukanovića poklapa se i sa sve opsežnijim akcijama policija i pravosuđa više država (među kojima je i SAD) protiv crnogorske kriminalne korporacije koja je uz podršku državnih organa postala jedna od najmoćnijih u svijetu.

Đukanović se nalazi u teškoj poziciji između obećanja centrima međunardone politike i nervoze mafijaških krugova u zemlji i okruženju. Odlaganje njegovog povlačenja iz politike znači nastavak agonije Crne Gore i zaustavljanje evropskih integracija.

MONITOR: Podnijeli ste inicijativu državnoj tužiteljki da preispita ugovor o poravnanju između države i vlasnika KAP-a. U međuvremenu ugovor je objavljen na sajtu Ministarstva ekonomije. Šta na osnovu njega možete zaključiti?
MEDOJEVIĆ: Pljačkanje KAP-a i Crne Gore pratim od početka 90-tih. Raspolažem sa dovoljno dokumentacije i iskustva da kompetentno ocjenjujem ovaj sramotni kolonijalni Ugovor o poravnanju. Radi se o do sada najgorem ugovoru koji je sklopljen oko KAP-a. U njemu Vlada priznaje nemoć da raskine ugovor o kupoprodaji iz 2005, i pored niza kršenja njegovih odredbi od strane CEAC. Ovakav ponižavajući položaj Vlade nije posljedica nedostatka znanja, već pregovaračkih moći koje ruska strana ima nad Đukanovićem lično. Zašto Đukanovićev kabinet pristaje na ucjene, i poniženja CEAC ne znam, ali vidi se da je jedna strana privilegovana a druga, tj. država potpuno nezaštićena i opet dovedena u poziciju da bude opljačkana. Kada takve ugovore sklapa vlada, bilo gdje u svijetu, obavezna je sumnja da se radi ili o korupciji ili o prijetnji objavljivanjem nekih kompromitujućih dokumenata ili nekoj drugoj vrsti pritiska ili obećane koristi. Ugovor je takav da sam zaključio da je Crna Gora potpisala tajni međudržavni sporazum o prenošenju suverenosti na Rusku Federaciju i prihvatanju statusa ruske gubernije.

MONITOR: Kakvo reagovanje očekujete od državne tužiteljke?
MEDOJEVIĆ: Gospođa Čarapić je dužna da prepozna svoju i odgovornost tužilaštva za višemilionske štete koje mogu nastati ukoliko ugovor stupi na snagu, ali i činjenicu da od nejnog postupanja ili nepostupanja zavisi i nastavak naših evropskih integracija. EK očekuje konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, a sve što se dešavalo oko KAP-a od 1992. do danas je školski primjer i jednog i drugog. Iskustva sa tužilaštvom i kada ga je vodila Vesna Medenica i sada kada je na njegovom čelu Čarapićeva su vrlo loša i na osnovu njih ne možemo očekivati promjenu odnosa prema krupnim ribama i krupnim korupcionaškim transakcijama. Neka me tužiteljica demantuje i pokaže neki novi odnos.

MONITOR: U Italiji se digla prašina povodom ugovora o podmorskom kablu do Crne Gore. I tu se sumnja da se radi korupciji. Kako komentarišete taj aranžman?
MEDOJEVIĆ: Od ranije je poznat Đukanovićev strah od sudskog procesa u Bariju zbog mafijaškog udruživanja oko šverca cigareta i pranja novca. Proces ulazi u završnu fazu i neki poslovni pratneri Vlade Crne Gore su osuđeni na višegodišnje robije. S druge strane, Italija je sticajem okolnosti takođe dobila za premijera ličnost koja dijeli veliki broj vrijednosti sa Đukanovićem, posebno kada se radi o korupciji, poslovanju sa sumnjivim kompanijama, ali i drugim elementima životnog stila. U oktobru prošle godine sklopljen je tajni pakt između Đukanovića i Berluskonija , koji podrazumjeva privatizaciju EPCG, kupovinu Rudnika uglja, izgradnju podvodnog kabla, izgradnju HE na Morači, privatizaciju prenosne mreže i ko zna šta sve još. Radi se o privatnom dilu dva premijera o budućnosti najvrjednijih razvojnih resursa naše zemlje, koji treba da budu stavljeni u funkciju enoromnog bogaćenja. Berluskoni je ipak svoj dio profita uskladio sa interesima države čiji je premijer, dok je Đukanović svoj dio profita uskladio sa totalnom eskploatacijom i devastacijom spostvene države. Ipak, prilike u Italiji se mijenjaju. Berluskoni je odlazeći premijer koji se suočava sa novim optužbama za korupciju. Dobio sam informacje da se među tajnim izvještajima koje je objavio WikiLeaks nalaze i izvještaji Ambasade SAD u Podgorici koji ukazuju na korupcionaški potencijal dilova Đukanovića i Berluskonija oko energetskog sektora.

MONITOR: Jedan od sedam ključnih zadataka iz Mišljenja EK pred Crnom Gorom je borba protiv korupcije. Ima li šanse da Crna Gora to ostvari u dogledno vrijeme?
MEDOJEVIĆ: Da ponovim pojašnjenje komesara Filea. Pod vidljivim rezultatima borbe protiv organizovanog kriminala EK podrazumijeva istrage, hapšenja, optužnice, presude i zapljenu imovine stečene kriminalom protiv šefova crnogorske mafije. Bezbjednosne službe zemalja EU imaju detaljne podatke o osobama čije se hapšenje očekuje. Zna se gdje borave, ko ih iz ANB štiti i snabdijeva informacijama, u kakvim su vezama sa vrhom države, koje su im regionalne relacije sa sličnim mafijama. Nedostaje samo naređenje Đukanovića da policija počne da radi svoj posao. Da li Đukanović smije i da li hoće da izda to naređenje treba pitati njega. Od tog odgovora zavisi budućnost Crne Gore.

MONITOR: Uzbudljivo je i na političkoj sceni. Kako komentarišete preglasavanje odbornika socijaldemokrata u podgoričkom parlamentu od strane depeesovaca i narodnjaka?
MEDOJEVIĆ: Radi se o političkom maniru koji je na crnogorskoj političkoj sceni maestralno prezentovao osnivač i idejni tvorac Narodne stranke Novak Kilibarda. Postoje dvije grupe opoziconih partija. One koje su za promjene režima i smjenu vlasti i one koje žele da iskoriste konjukturu i pomognu režimu. Novost je povratak Kilibarde na političku scenu i njegov uticaj na promjene odnosa nekih opozicionih partija prema mafijaškom režimu. Mislim da on stoji i iza najnovijih zaokreta nekih političkih stranaka.

MONITOR: Kako će se to odraziti na koaliciju DPS-SDP na državnom nivou?
MEDOJEVIĆ: Normlano bi bilo da SDP sruši Vladu. Radi se o grubom kršenju koalicionog sporazuma i javnom ponižavanju SDP-a. Posebno što je razlog za ovaj konflikt nepostojanje volje gradonačelnika Mugoše da ugovore učini javnim. Kako onda Vlada DPS-SDP može da ispuni uslove EK kada nije u stanju na natjera gradonačelnika Podgorice da objavi ugovore koje sklapa sa parama poreskih obveznika? Ali, SDP je već 12 godina u koaliciji sa DPS-om tako da se može govoriti o njima kao frakciji DPS-a. Njihova nemoć da se izbore za političke odluke koje su od suštinskog značaja za nastavak evropskih integracija pokazuje koliko je sa DPS-om evropski san nemoguć. Smjena Veljovića, tajni dil Đukanovića i Berluskonija o kolonizaciji energetskog sektora, poravnanje oko KAP-a, sukob sa Mugošom oko tajnih ugovora i drugo samo su očigledni primjeri da SDP nema snage da promijeni kurs politike DPS.

MONITOR: Postoji li sukob struja u DPS-u ili su to prolazni bezopasni nesporazumi?
MEDOJEVIĆ: Ne raspolažem informacijama koliko frakcija i interesnih grupa ima u DPS-u, ali sigurno je da rasplet zavisi od odlaska Đukanovića. Sigurno je: niko ne zadržava Đukanovića i svi u vrhu DPS-a jedva čekaju da on ode i da sa partije i njih skine teške hipoteke veza sa mafijaškom strukturom koja je predmet ospežnih akcija širom regiona.

Stranka se mora poštovati

MONITOR: Iz Vaše stranke isključeno nekoliko članova. Oni Vas optužuju da više nije bitno šta misli članstvo PZP-a i da su isključeni nestatutarno.
MEDOJEVIĆ: Jedan broj članova Glavnog odbora je, bez vidljivog i meni jasnog povoda, naprasno krenuo u javnu kampanju protiv sopstvene partije iznošenjem niza nesitina i konstrukcija o kojima nikada nijesmo raspravljali ni na jednom organu stranke. Radi se o grubom kršenju partijske discipline i Predsjedništvo je u skladu sa ovlašćenjima iz Statuta donijelo odluku o njihovom isključenju iz stranke. Ja sam vrlo tolerantan kao predsjednik kada su u pitanju inicijative za razgovor na organima stranke, ali javna kampanja preko medija članova stranke protiv stranke je nedopustiva u bilo kojoj ozbiljnoj stranci. Red mora da se zna i sopstvena stranka mora da se poštuje.

Ivanišević posreduje između Tadića i Đukanovića

MONITOR: Kako komentarišete ponašanje Srđana Milića i njegovog SNP-a?
MEDOJEVIĆ: SNP kao najjača opoziciona stranka ima i najveću odgovornost za budućnost opozicionog saveza. Ponašanje i neke odluke dijela funkcionera i poslanika SNP-a ne doprinose povećanju povjerenja i snaženju koalicije. Mi ne znamo šta je politika SNP u nekim važnim elementima. Takvo stanje je dugoročno neodrživo. Tu posebno mislim na mogućnost koalicije sa DPS-om nakon odlaska Đukanovića. Mislim da je je korektno da dobijemo precizan odgovor da li SNP ima namjeru da to uradi. Ovo nam je važno i zbog sve većeg približavanja predsjednika Srbije Borisa Tadića i Mila Đukanovića. Opet se pojavljuje mogućnost prekomponovanja političke scene pod uticaj Beograda, a na štetu demokratskih procesa u Crnoj Gori. Imam informaciju da se posljednjih nedjelja lični izaslanik predsjednika Vujanovića i njegov bliski i povjerljivi čovjek Miroslav Ivanišević aktivirao na posredovanju između Tadića i Đukanovića, uz potpunu saglasnost Vujanovića. Kakva je tu uloga namijenjena opoziciji ne znam, ali strepim od novih tajnih dilova.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo