Povežite se sa nama

Reagovanja

Neistine i grubo poigravanje sa informacijama

Objavljeno prije

na

Neistine i grubo poigravanje sa informacijama
(Festival traži novog direktora, Monitor, br. 1427)

Članak autorke Branke Plamenac Festival traži novog direktora osim što predstavlja grubo poigravanje informacijama, sadrži i značajan broj neistinitih tvrdnji.

U Planu rada ustanove Grad teatar za 2017.godinu, kojeg je na 13. sjednici usvojio Savjet čiji je član bio i gospodin Slobodan Mitrović, a zatim prihvatila i Skupština Budve, stoji da će 2017.godina biti godina sanacije i postavljanja na zdrave osnove. Da na festivalu te godine neće biti pozorišnih produkcija, da bi se kroz uštedu omogućilo vraćanje dugova iz prethodnog perioda, kako bi nakon toga i festival i institucija mogli nastaviti da rade bez opterećenja. U vezi sa tim je i osmišljen koncept i program pod sloganom Za tri groša (citat čuvenog Bertolda Brehta) kroz koji smo uspjeli da, uprkos malim utrošenim sredstvima, prikažemo značajne projekte i dobijemo podršku stručne javnosti i publike. Dakle, NIJE TAČNO da je Savjet JU Grad teatar bio protiv vraćanja dugova, o čemu svjedoče zapisnici i odluke. Naprotiv. Gospodin Mitrović je i tada, kao član Savjeta, tražio da se na dugove ne osvrćemo, da o njima treba da se stara neko drugi, a da mi hoćemo ,,svoj million za sebe”. Na pitanje kako to misli da je moguće, nikada nismo dobili odgovor. Ne nudi ga ni novinarka Plamenac u svojoj opservaciji. Godinu 2017. smo završili vrativši najveći dio dugova iz prethodnog perioda, tačnije 540.000 eura, a pritom ne prenijevši ništa od obaveza iz 2017. u narednu godinu. To je pokazao i finansijski izvještaj kojeg je isti Savjet usvojio u februaru 2018. U međuvremenu smo prilikom dospijevanja dugova na naplatu, svuda gdje smo smatrali da je opravdano, ulagali prigovore i ulazili u sudske parnice za raskid mogućih štetnih ugovora. Potpuno je NETAČNA i tvrdnja da se većina vraćenih dugova odnosi na firme Marka Kentere. Gdje je račun Grada teatra bio blokiran, a samo u martu prošle godine je bio blokiran na 210.000 eura, i gdje smo bili dužni po pravosnažnim presudama i odlukama državnih komisija, naravno da smo izmirivali dugove. Šta je trebalo, blokirati rad ustanove dok se gomilaju kamate? I na kraju opet platiti sve sa kamatom? Na ovo gospodin Mitrović kao član Savjeta nije nikada dao konkretan i konstruktivan odgovor. Dugovanja koja smo vratili – neplaćene poreze i doprinose iz prethodnih godina, plate i ostala lična primanja zaposlenih iz ranijeg peroda, kompletne troškove smještaja, prevoza, transporta, tehnike, preostale neplaćene dugove prema pozorištima i učesnicima, sve iz prethodnih godina – trebalo je samo ignorisati? U prošloj godini, JU Grad teatar platio je praktično dva festivala, jedan iz kojeg su ostali dugovi i drugi kojeg je uspješno realizovao za svega 150.000 eura, zahvaljujući velikom udjelu obezbijeđenih sponzorstava. I to je po mišljenju novinarke Plamenac za osudu? Realizovali smo ne samo sve ono što smo za 2017. predvidjeli planom stabilizacije, nego i više od toga. I NIJE TAČNO da je bilo protivno odlukama Savjeta, niti protiv zdravih interesa ustanove i grada.

U međuvremenu, izrađen je projekat za nabavku novih montažno demontažnih tribina da bi se tokom zimskih mjeseci oslobodio za prolaz prostor između crkava. Dogovorena su gostovanja u zimskim mjesecima prilagođena malom prostoru u Crvenoj komuni u Petrovcu, kako bi građani Budve konačno mogli da gledaju predstave tokom cijele godine. Petrovac je takođe za osudu. Da smo ove programe smjestili u budvanske hotele, isti ljudi bi nam spočitali što Grad teatar svodimo na hotelske programe. Spočitava nam se i što Grad teatar već 30 godina nema svoju tehniku niti prostor za igru. A upravo kada se radi na tome, kada se stvaraju svi preduslovi za to , čini se sve da se aktivnosti bojkotuju, medijski i operativno. I to od strane nekoga ko je i administrativno bio uključen u rad Grada teatra još 1986.godine, i ko bi svojim iskustvom i znanjem trebalo da doprinese konkretnim rješenjima.

U ovom trenutku Grad teatar priprema pozorišne produkcije za 2018. godinu, počinje realizaciju međunarodnog projekta za koji mu je odobren budžet od 180.000 eura, organizuje igranje predstava u Petrovcu u periodu mart-jun. I čini to bez privilegovanih firmi posrednika, po prvi put nakon mnogo godina oslobođen tereta enormne zaduženosti.

Milena Lubarda-Marojević

v.d. direktora JU Grad teatar

Komentari

Reagovanja

Ambasador u odbrani imperijalne politike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ambasador u odbrani imperijalne politike
(Vladislav Maslenikov, „Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu“, Monitor br. 1725)

Uvaženi veleposlanik Ruske Federacije, gospodin Vladislav Maslenikov je u prošlom broju poslao, treću po redu, reakciju na pisanje Monitora o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Zahvalni smo Nj.E. g. Maslenikovu što je saopštenje konačno potpisano i kraće je sadržine za razliku od prva dva reagovanja.

U potpunosti razumijem dužnost gospodina ambasadora da zastupa i brani imperijalnu politiku svoje zemlje uz tradicionalne boljševičke kvalifikacije i neprovjerljive tvrdnje. Nepostupanje po uputama Moskve može biti opasno, ne samo po karijeru, već po zdravlje i život – što je čest slučaj od početka Specijalne vojne operacije.

U saopštenju nije ponuđena ni jedna činjenica da je bilo koji navod u mome tekstu netačan. Činjenice o relokaciji ruske flote, njenim gubicima i gubicima kopnene vojske su lako provjerljive sa snimaka satelita, dronova i Google Earth-a.  Nasuprot tome imamo insistiranje da je sve što Kremlj i Ljubljanka kažu tačno – dok isto kasnije ne poreknu. .

S poštovanjem
Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu
(„Bitka za crnomorske trgovačke rute“, autor Jovo Martinović.  Monitor br.  1723)

Sa interesovanjem  sam se upoznao sa fantazijama novinara Jova Martinovića naslovljenim „Bitka za crnomorske trgovačke rute“ objavljenim u Monitoru 27. oktobra o.g. Dok niz zapadnih medija i političara sve glasnije priznaje neuspjeh pokušaja kontraofanzive vojske Ukrajine, g. Martinović priča o valjda „značajnim uspjesima“ Ukrajine na moru. Sama po sebi to je hrabra izjava na račun Kijeva koji je već faktički lišen ratne mornarice. Koliko se može  shvatiti riječ je o napadu ukrajinske vojske na Sevastopolj 22. septembra o.g. raketama i projektilima dopremljenim od strane zemalja NATO-a. Ovaj napad, koji je oštetio staru zgradu sjedišta Crnomorske flote Rusije, nesumnjivo je planiran uz angažovanje zapadnih obavještajnih sredstava – NATO satelita i izviđačkih aviona te izvršen na sugestiju i u bliskoj koordinaciji sa službama SAD i Velike Britanije. Cilj ovog napada, kao i terorističkih napada kijevskog režima na civilne i socijalne objekte na teritoriji Rusije, uključujući i čin nuklearnog terorizma 26. oktobra (napad dronovima na nuklearnu elektranu u Kursku), jeste jasan – da se skrene pažnja sa neuspjeha ukrajinske kontraofanzive, u koju je Zapad polagao veliku nadu, da se posije panika u našem društvu i da se destabilizuje unutrašnja politička situacija u Rusiji. Takođe je jasno da niti Kijev niti njegovi zapadni sponzori neće uspjeti u tome.

Isporuke Kijevu zapadnih naoružanja na čijem nastavku insistira g. Martinović ne opravdavaju očekivanja kolektivnog Zapada. Po zapadnim procjenama, barem petina tehnike koja je dopremljena za ofanzivu, je već uništena ili oštećena, ukrajinska vojska tokom borbenih dejstava nije uspjela ni čak da se domogne glavne odbrambene linije ruskih snaga. Dok g. Martinović pokušava da ubijedi čitaoce da ruska vojska ima ogromne gubitke i „samoubilački“ koristi ljudstvo, situacija je u stvarnosti sasvim drugačija. Upravo je ukrajinska komanda, izbjegavajući korišćenje vojne tehnike zbog njenog značajnog gubitka, prešla na taktiku „mesnatih juriša“: na minska polja prvo se usmjerava pješadija koja  po cijenu sopstvenog života pokušava da prodre u rusku odbranu i da sačuva zapadno naoružanje. Uprkos Ženevskoj konvenciji 1949. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima za deminiranje koriste zarobljene ruske vojnike. Osim toga, ukrajinske naciste angažuju i svoje povrijeđene vojnike kao biološki materijal da bi se vadili organi za potrebe transplantacija.

Što se tiče navedenih izjava g. Vladimira Zelenskog o „postepenom odlasku“ ruske Crnomorske flote sa Krima, preporučimo g. Martinoviću da se upozna sa priznanjima iz kruga šefa kijevskog režima u časopisu Time od 30. oktobra. Ispalo je da je „skoro mesijanska“ ubijeđenost Zelenskog u pobjedu nad Rusijom već uznemirava čak i njegove savjetnike. Kako jedan od njih kaže: „Vara on sebe… ne pobjeđujemo mi. Ko proba to mu da kaže“.

Na isto mesijanstvo miriše i izjava Zelenskog koju je citirao g. Martinović o važnosti Crnomorske rute izvoza žita po globalnu prehrambenu bezbjednost. Bacimo pogled na statistiku. U godini dana važenja „crnomorska inicijativa“ iz luka Odesa, Černomorsk i Južni izvezeno je oko 33 miliona tona pšenice. Pri tome, ukupan svjetski izvoz žita iznosi 422,4 miliona tona, odnosno 205,6 miliona tona pšenice. Ukrajinsko, pretežno prehrambeno žito išlo je u „situ“ Evropu. Evropske zamlje su koristile „crnomorsku inicijativu“ isključivo u komercijalnom interesu radi izvoza ukrajinske hrane da bi se ona preradila i preprodala po višoj cijeni. Američke korporacije koje su odkupile 30 odsto ukrajinskih oranica bogatile su se na „inicijativi“ izvozom i preradom ukrajinskog žita. U pogođene zemlje Afrike – Džibuti, Somaliju, Sudan, Libiju i Etiopiju – poslato je tek 976 hiljada tona, odnosno 3,1% od ukupnih isporuka. Pored toga, kijevski režim je morski humanitarni koridor koristio za oružane provokacije i terorističke napade na Sevastopolj i Krimski most, diverzije protiv naših vojnih i civilnih brodova. U blizini spremišta žita uspostavljeni su pogoni za proizvodnju dronova i morskih navođenih aparata kojima se izvode udari na strogo civilne infrastrukturne objekte na Krimu.

Ukoliko je ukrajinsko žito od životnog značaja po svjetsku prehrambenu bezbjednost, zašto su njen izvoz blokirale 4 zemlje EU: Mađarska, Slovakija, Hrvatska i čak veliki prijatelj Kijeva Poljska? Evo gdje se zaista vodi rat za tržište!

Napokon, što se tiče citiranih prijetnji g. Amira Vaitmana prema Rusiji, nisam uspio da nađem da on ima ikakvu zvaničnu državnu funkciju.

Vladislav MASLENIKOV,
ambasador Rusije u Crnoj Gori

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

(Dezinformacije o Rusiji, njenom rukovodstvu i oružanim snagama – Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori – Monitor 1664)

 

Poštovana gospoda iz ambasade Ruske Federacije poslala su još jedno kilometarsko saopštenje, bez potpisa, sa nizom kvalifikacija i optužbi na račun mojih tekstova u Monitoru. Da bih odgovorio na sve optužbe, trebao bih isto toliko prostora i više. Svi moji tekstovi su dostupni online i lako provjerljivi preko otvorenih izvora i u javnom domenu. Ovdje ću samo pomenuti tvrdnje cijenjenog veleposlanstva da je Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine „politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu“. Tekst se može pročitati online na engleskom, ruskom, ukrajinskom i francuskom i svako može vidjeti na šta su se obavezale zemlje potpisnice, kojima su se kasnije pridružile Francuska i Kina u donekle blažoj formi.

S obzirom na to da je Ambasada u oba saopštenja udijelila komplimente Monitoru, malo je vjerovatno da osoblje ne zna da je Monitor nezavisan i kritički nedjeljnik još od svoga osnivanja početkom 90-ih i da ne slijedi državnu politiku i propagandu, pogotovo kada se ljudski životi uništavaju. Zbog toga su i Monitor i moja malenkost imali velikih problema u prošlosti. Mi nismo, za razliku od poštovane gospode, državni službenici i nismo obavezni braniti bilo koju vladu na planeti, ni sviju. Pogotovu ne, kada vrši agresiju na drugu državu.

Kada se Crna Gora kao satelit Srbije i predvođena sadašnjim predsjednikom pridružila agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. godine u Monitoru je jednako kritikovano crnogorsko rukovodstvo kao i sada rusko. Kritika režima, pogotovo kad se radi o njihovim javnim izlivima mržnje prema Hrvatima, Ukrajincima, Jevrejima… nikako ne znači neprijateljstvo prema Crnoj Gori, Rusiji ili bilo kome. Naprotiv, oni koji vole Rusiju i cijene njene izvanredne kvalitete i pozitivne doprinose čovječanstvu imaju pravo i obavezu kroz činjenice dovesti u pitanje sadašnju politiku Kremlja i njihovu tzv. specijalnu vojnu operaciju. Tim prije što različite kremaljske administracije imaju potpuno drugačiju sliku o događajima iz prošlosti.  Isplivala je istina o groznim događajima iz doba Lenjina, Staljina, Brežnjeva i drugih. Sami istorijski obrazac iz vremena komunizma i kasnijeg nacionalističkog jednoumlja u kome smo mi u Crnoj Gori živjeli i sa kojim se još borimo, nam daje za pravo da sumnjamo u zvanično servirane verzije sličnih režima.

U regovanju se navodi da se nikad nisam zvanično obratio ambasadi radi njihovih komentara i tumačenja događaja Ukrajini, sa ove distance. U svojim tekstovima sam redovno prenosio zvanične stavove Rusije i njenih najviših funkcionera u vezi  agresije na Ukrajinu jer smatram da je važno prenijeti ruski stav. Stoga sumnjam da je ruska strana ostala uskraćena za njenu verziju događaja. Isto tako u Monitoru sam, radi istine i korektnosti, nekoliko puta naglašavao ključnu vanjskopolitičku ulogu Rusije u obnovi crnogorske državnosti 2006. i kritički ukazivao na farsične detalje navodnog državnog udara 2016. godine. Ako ambasada želi pojasniti neke stavove oko rata i sankcija ili bilo čega, naravno da stojim na raspolaganju uz uvjeravanja da će biti tačno preneseni.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo