Povežite se sa nama

KULTURA

Nemam tu člansku kartu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Više od dvije decenije si na crnogorskoj sceni. Kako uspijevaš da opstaneš u uslovima u kojima funkcioniše domaća estrada?I kakvi su, uopšte, ti uslovi?
GULA: Generalno, crnogorski muzičari rade u nemogućim uslovima, počev od osnovnih stvari: nabavke instrumenata, mjesta za vježbanje, do nemogućnosti da prezentujemo ono što napravimo. Jedan, ako ne i jedini uslov da kao muzičar normalno funkcionišeš je da imaš člansku kartu DPS, jer kad imaš tu kartu – imaš i sponzore. Velika preduzeća su dio te priče, ona staju iza muzičara i sve je pokriveno. Apsolutno je nemoguće odraditi seriju koncerata ili izdati CD bez „jakih igrača” iza tebe. Pravi primjer je naša pjevačica koja je sada u trendu, a kojoj je jedan crnogorski ministar „nabavio” 150.000 eura da bi dovršila album. Sa mlađima DPS radi lako: pitaju ih treba li im što, daju im pare, a onda više nema nazad. Moraju da nastupaju kad i gdje oni traže, što je i logično ako su im već dali pare. I ja sam imao konkretnih ponuda iz vlasti: pitaju kako živim, zovu da se dogovorimo – ja ne dođem… Ali, mogu da opravdam kolege, naročito ove starije, koje su prihvatili njihovu ponudu – ja nisam oženjen, nemam ženu i djecu, a oni imaju, i rasturaju ih egzistencijalni problemi.

MONITOR:
Naši muzičari ukazuju na činjenicu da izdavačke kuće traže novac da bi im izdale album, umjesto da bude obrnuto?
GULA: Poremećen je sistem vrijednosti, piraterija je velika, a izdavačke kuće u regionu su na granici rentabilnosti. Istina je, CITY records i PGP uzimaju i do 100.000 eura, što je mnogo više od realnih troškova proizvodnje. Nema pjevača iz Crne Gore koji je u Srbiji izdao album, a da nije platio, bar na početku. I nastup na ljetnjim festivalima se plaća, mada ne tvrdim po svom primjeru, jer u vrijeme kad sam učestvovao, dolazio sam na preporuku kućnog prijatelja Dejana Perišića. Mlađi muzičari se žale da se to njima redovno dešava. Kad im kažem da prijave – neće. Plaše se.

MONITOR: Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja čiji muzičari preživljavaju na singlovima. Urade pjesmu, pa spot za nju – i stanu. Albumi se na prste mogu izbrojati?
GULA: Malo je albuma, jer nemamo para. Cijena tekstova i pjesme je, ako hoćeš da radiš sa malo priznatijim autorima iz Srbije, a što je sada moderno, od tri do pet hiljada eura. A ako ćeš da radiš sa „prvom ligom” – Kopcem, Konom, Brajovićem – i do 10.000 eura za pjesmu. Za pobjedu na nekom od festivala cijena je drastično veća. U Crnoj Gori su cijene niže, ali ne ispod 2000 po pjesmi.

MONITOR: Prije nekoliko godina, javno si optužio za neregularnost domaće festivale, konkretno tadašnju ,,Monteviziju”?
GULA: Prva Montevizija je bila klasična prevara. Jedna djevojka iz žirija ispričala je mom prijatelju da su dobili papir sa kojega će da pročitaju kome treba dati bodove i koliko. Zapamtio sam je, jer je jedina prekršila tu „naredbu”. Vremenom sam shvatio da to nije problem samo Montevizije ili Beovizije… Kompletan Eurosong je prevara, to je šou biznis, tačno se zna koliko novca i za šta ulazi.

MONITOR: Ti si prvi javno priznao da si, svojevremeno, učestvovao u namještenom glasanju „Jugovizije”?
GULA: Radi se o posljednjoj Jugoviziji svih SFRJ republika, kad sam bio „mlad i perspektivan”. Iz crnogorske televizije su mi rekli da moram dati maksimalnih sedam bodova Bebi Dol, pet sarajevskoj pjevačici Zerini Cokoji, a ostale poene mogu da odaberem sam. Tako sam i uradio. U žiriju su bili i Aco Đukanović i Rade Keković. Poslije je bilo izvinjavanja po novinama.

MONITOR: Zaštitni znak tvog rada je kompozicija „Crna Goro”. Njena (zlou)potreba bila je povod da prvi otpočneš sudsku borbu za naplatu autorskih prava.
GULA: Pjesmu sam napravio za Budvanski festival, čista srca, pun patriotizma u vrijeme kad je bilo normalno pjevati o Crnoj Gori, a da se taj patriotizam ne mora od nekoga naplatiti. Najveća tragedija te pjesme je njena upotreba u krive svrhe i na krivim mjestima. Razlog za pokretanje tužbi bila je činjenica da mi je dosadilo da je čujem dnevno po 30 puta – na sportskim priredbama, mitinzima, skupovima, a da od toga nemam ni jedan jedini tadašnji dinar. Da se razumijemo, nisam ja protiv izvođenja te pjesme na javnim mjestima, eto, dočekali su vaterpoliste pjevajući Crnu Goru, to mi je izuzetno imponovalo, to je bilo OK. Ali, ako neko na košarkaškoj utakmici između Budućnosti i beogradskog Partizana pusti tu pjesmu 30 puta, i neće da plati – to nije OK. Sudski ili vansudski, naplatio sam potraživanja skoro od svih. Preostao je još jedino KK Budućnost. Sa njima imam novo ročište 26. aprila na kome, vjerovali ili ne, poslije deset godina moram da dovedem svjedoke da bih dokazao da su čuli tu pjesmu. Ispunjava se ono što su mi rekli ljudi iz tog kluba: „Mi taj spor možemo da vodimo dva mjeseca, dvije godine ili 22 godine, pa ti vidi”. Ni meni se ne žuri.

MONITOR: U medijima često istupaš protiv prakse da se naši muzičari tretiraju drugorazrednim, i da dobijaju mnogo manje novaca za nastupe na otvorenom od „izvanjaca”?
GULA: Živimo u poremećenom sistemu vrijednosti, polupismeni ljudi drže poziciju i odlučuju o nečijoj sudbini, radeći poslove koji nisu njihovi. Gdje god je Katapult nastupao imao je izvanredan odziv publike, ali smo, što se tiče novca, bili uvijek maksimalno potcijenjeni, dovođeni u situaciju „uzmi ili ostavi”. Posljednji primjer je bio koncert za doček Nove 2009. godine. Tražile su se pregrupe za nastup Čolića. Prvo se postavilo pitanje da li ćemo uopšte da nastupamo, pa kad smo preko veza došli u situaciju da nastupamo, niko nas nije pitao za cijenu, nego su rekli – vaše je 1000 eura, uz obrazloženje da „nemaju više para”. „Nemaju para”, a daju 100.000 eura za Čolića! Ali, nije takav slučaj sa svim crnogorskim muzičarima – vraćam se na priču o onima sa članskom kartom DPS. Nekima je „odozgo” namještano da otpjevaju pet-šest pjesama i da uzmu 10.000 do 15.000 eura.

MONITOR: Nikada nisi krio svoju političku, ni nacionalnu pripadnost. Koliko je to što si bio na strani unitarističkih stranaka uticalo na tvoju karijeru?
GULA: Nema me 10 godina na festivalima, nema me isto toliko u novogodišnjem programu TVCG, nema nijednog sponzorstva za koncerte ili albume, nema „jakih” firmi, nema turističkih organizacija… Ja nikad nisam krio svoje opredjeljenje, ali ga nikad nisam ni ispoljavao. Moji koncerti u Baru su prepuni ljudi svih nacija i vjera, na Crnu Goru u publici dižu i dva „L” prsta i tri prsta, i da je drugačije, ne bih je ni pjevao. Nisam preletač, poput nekih što su bili u Belim orlovima, pa su kući ostavili barjak kad je izglasana nezavisnost, i pošli na Cetinje da vitlaju crvenim zastavama da bi ih vidjeli, a kad su se tamo napili, u povratku u kolima su ponovo pjevali srpske nacionalističke pjesme. Zanimljivo, svo ovo vrijeme nema ni SNP-a, iako su imali tri premijera u Vladi SCG i mogli da pomognu. Nikada nisam uspio ni na tu stranu da prođem, iako sam bio s njima 15 godina. Nije moja sramota što, kao jedan od najboljih kompozitora i tekstopisaca, živim na ivici egzistencije, već je to sramota države.

MONITOR: Uskoro izlazi i tvoj dupli „The Best of” – u ovo vrijeme veoma rizičan potez?
GULA: Sve je u rukama Goratona, ja čak ne znam ni koje su pjesme na albumu. Znam da vjerovatno neće biti Crne Gore, jer ne mogu da nađu master te numere. Izdavačka kuća će, koliko znam, plasirati to izdanje u sve zemlje bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Cio moj posao je bio samo da donesem slike. Prvi put, poslije „zlatnih vremena” sa drugim albumom, dešava mi se da neko izdaje CD, a da ja sjedim kući, da ne zovem, da ne molim i slično. Za ove prilike, to je naučna fantastika.

Željko MILOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo