Povežite se sa nama

INTERVJU

NERZUK ĆURAK, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Bosnofobiju proizvode Zagreb i Beograd

Objavljeno prije

na

Nerzuk Ćurak je doktor političkih nauka, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, javni intelektualac, esejist, kolumnista, građanski i mirovni aktivist, autor više naučnih i esejističkih knjiga iz geopolitike, politologije, političke filozofije, teorije mira i političke analitike.

Na pitanje Monitora je li moguć raspad BiH na tri etnonacionalne države Ćurak je odgovorio ovako:

– Malo je država u svijetu čiji se raspad opetovano priziva, u različitim dionicama povijesti, kao što je to slučaj sa BiH. No, bez obzira na takav intenzitet antibosansko-hercegovačkih politika kroz historiju, BiH uprkos svemu opstaje. Opstaje čak i onda kada mnogi objektivni parametri ukazuju da neće uspjeti da se sačuva od udara stravičnih agresivnih nacionalističkih politika. Dvadeset i dvije godine od okončanja rata i potpisivanja mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu, još svjedočimo nasilničkim, rušilačkim politikama koje žele dezintegrirati zemlju. Još unutrašnji etnoklepto akteri rade na destrukciji sopstvene države, a vodeći međunarodni akteri, predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, uz sve prigovore, čuvaju stakleni, porozni suverenitet BiH od kolapsa.

Mislim da ulazimo u radikalizaciju bosanskog pitanja. Mnogo toga upućuje da je krah i kraj iracionalnih politika izvjestan te da je izgradnja djelatnog konsenzusa o državi koja će biti razuman servis svih njenih građana očekivana budućnost. Na ovakav stav potiče nas i život sam. Upravo zbog snage života samog nacionalistički politički akteri na svaki način žele zadržati fokus na iracionalnim simboličkim pitanjima, odvojenim od života, kako bi spriječili izgradnju BiH. Nemam sumnje da će se nastaviti negativne antibosansko-hercegovačke politike, ali one ne mogu proizvesti raspad BiH. To su vrlo neodgovorne politike prema građanima koje navodno zastupaju. Ova zemlja je historijski posvjedočila da je ne možete ubiti čak i kada većina geopolitičkih i drugih kriterija upućuju na njenu eksterminaciju. Bosna ima „veliko bezglavo nešto” što je održava i afirmira kao povijesnu činjenicu. I ako, bez obzira na taj pokazatelj, ne želite da gradite zemlju koju ne možete razvaliti, onda znači da radite protiv sopstvenih građana. U tom smislu aktualne etnonacionalne politike u BiH rade protiv sopstvenih građana.

MONITOR: Nedavno ste rekli da je moguć ulazak u novu fazu bosnofobije. Šta pod tim podrazumijevate?
ĆURAK: Strah od Bosne postoji u regiji. Tim strahom su inducirane srpske i hrvatske političke, intelektualne, kulturne i vojne nacionalisticke elite te strukture koje su ratom protiv Bosne i Hercegovine generisale ogromno bogatstvo. Da bi se to bogatstvo sačuvalo i da bi tlapnje o srpskoj Bosni i hrvatskoj Herceg Bosni nastavile da se umnožavaju kao bijesni korov, Bosna je trajna meta. Kao da je naša domovina unutrašnja pokrajina Hrvatske, odnosno Srbije. Strah od Bosne je strah od multilateralizma. Strah od pluralne države i pluralnog društva, sa prljavom ambicijom da se u svakoj generaciji građana BiH proizvodi strah od Bosne, strah od sopstvene države, domovine, zemlje…Eto, to nazivam bosnofobijom, a dokidanje bosnofobije je dokidanje kvazi imperijalnih ambicija Beograda i Zagreba, povratak bosanskohercegovačkih ljudi sebi. Vladajuci bošnjački etnonacionalni akter, duboko uronjen u religijsko konstituiranje nacije, ne razumijevajući kompleksnu pluralnost BiH, takođe participira u toj bosnofobiji, razvijajući narative koji ne približavaju nove bošnjačke generacije ideji multietničkog društva već suetničkog, podijeljenog društva, svodeći ga na mehanički zbir tri etnonacionalna entiteta. Ostaje nada (na kojoj treba raditi) da će se kvazi imperijalni apetiti u 21. stoljeću okončati i da će te etnonacionalističke, kako ih zovem, kao elite, jer to nisu nikakve elite, konačno prestati sa tim naracijama protiv Bosne i da će se BiH dozvoliti da sama sobom pronalazi sopstveni smisao.

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je ove sedmice da se ne može srušiti Dejtonski mirovni sporazum, a da se ne sruši mir. Vaš komentar?
ĆURAK: Nisam sklon crno-bijelim dioptrijama u razumijevanju takve kompleksnosti kao što je dejtonska BiH. To je politička instalacija. U ovoj fazi povijesti mi imamo u političkoj geografiji BiH državu koju kolokvijalno nazivamo dejtonska država. Ona neće do kraja svijeta ostati dejtonska država. Ako pak hoće, tu više neće biti ljudi. Mnogi politički akteri su svih ovih godina kršili Dejtonski mirovni sporazum. To je prije svega radio predsjednik tzv. srpskog entiteta Milorad Dodik, ali kršenje Dejtonskog sporazuma nije dovelo do rata i obnove nasilja. Prema tome, ne mora značiti da je napuštanje Dejtona napuštanje mira ali je napuštanje mira sigurno napuštanje Dejtona.

Dejtonski mirovni ugovor sa svojim razgranatim unutrašnjim sadržajem podložan je promjenama,ali samo onima koje vode ka izgradnji decentralizirane, samoodržive političke zajednice u kojoj će sve više biti države a sve manje nedržave. Iako SAD snažno insistiraju na formuli dva entiteta i tri konstitutivna naroda, vlada SAD sigurno ne bi imala ništa protiv da domaći politički akteri u BiH proizvedu ozbiljniju i zreliju demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu. To bi bilo podržano jer se iz Dejtona ne može generirati nikakva secesionistička politika, nego samo nova integrirajuća politika.

MONITOR: Jesu li presude ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg Bosne označile kraj agresivnih nacionalizama?
ĆURAK: Ne kada su u pitanju etnonacionalne kao elite. Kada je u pitanju društvo, mnogo različitih situacija na terenu pokazuje da je bosansko-hercegovačko građanstvo sklonije izgradnji povjerenja i pomirenja od svojih političkih predstavnika, da je sklonije unutrašnjem nenametljivom stidnom priznanju onoga zločinačkog koje se dogodilo u posljednjem ratu. Međutim, ako etnonacionalističke kao elite istinski prihvate proces izgradnje povjerenja i pomirenja u BiH i regiji, onda oni gube razlog svog političkog postojanja. Oni gube svoj raison ‘d etre i odlaze u svlačionicu povijesti. Njima ne odgovara ideja da kroz politike pristupe zasnovane na moralnom zahtjevu žrtve,razviju duboke osjećaje pokajanja, empatije, solidarnosti sa žrtvama njihovih politika. Naprotiv, posreduju ideju da su osuđeni ratni zločinci heroji i tako truju budućnost. Bojim se da će se nastaviti nacionalističko-mitska produkcija najnovije historije od koje građanstvo nema koristi. Ostaje samo nada da će građanstvo politike koje se slažu sa zločinom kažnjavati na izborima. Kakav bi to kulturni i politički progres bio!

MONITOR: Ko i kako može transformisati društva u našem regionu tako da živimo u miru, u demokratskim modernim državama?
ĆURAK:Tu se ne treba uzdati u političke aktere. Mi smo društva sa deficitom demokratske političke kulture i preostaje nam da podižemo razinu opće demokratske svijesti i da kroz različite nepolitičke instrumente razvijamo i transformiramo naša društva zasnovana na kulturi nasilja u kulturu mira. Koji su to instrumenti? To su prije svega formalno i neformalno obrazovanje, civilno društvo, slobodni mediji, građanski pokreti otpora, slobodni intelektualci, kritički mislioci, profesori, radnici, poniženi i uvrijeđeni… Sve su to društveni akteri i instrumenti kojima, prije negoli politikom, možemo graditi društva zasnovana na slobodi i pravdi, na miru kao trajnoj kategoriji naše kulture. Ogroman broj građana fokusira se na politiku kao da je ona osnovna ljudska djelatnost koja će proizvesti bolji svijet. Nažalost, u našim uvjetima neće jer su naše kao elite anahrone, primordijalne, sebične, egoistične, atavističke… Moramo razvijati svijest u društvu da su od političara puno važniji i novinari, i učitelji, i profesori, i inžinjeri, i intelektualci, i ljekari… Moramo afirmisati demokratsku političku kulturu u kojoj građani prestaju biti podanici i postaju zbiljski građani koji shvataju da je vlast radi njih a ne oni radi vlasti. Dalje, iznimno je važan i nesputani razvoj malog biznisa jer će osnažiti građane da u sebi ukinu strah i kao ekonomski slobodni ljudi oni neće više biti robovi pokvarene korupcionističke, nepotističke vlasti nego će kao slobodni ljudi bez straha razvijati demokratsku svijest i kulturu.

MONITOR: Šta Vas, kao kritičkog intelektualca posebno zabrinjava?
ĆURAK: Frustrirajuća arogancija i apsolutna neodgovornost vladajućih političkih struktura koje ne trpe nikakvo kritičko mišljenje nego naprotiv koristeći podzemne kanale moći sprečavaju da to kritičko mišljenje dođe do što većeg broja ljudi.

Tramp provocira dolazak rigidnih lidera

MONITOR: Šta za svijet znači dolazak Donalda Trampa na čelo SAD-a?
ĆURAK: Ne možemo biti veseli što čovjek na čelu najvažnije svjetske sile isijava nedostatak multilateralizma i političke empatije, nego pripada staroj školi tvrdog suvereniteta, staroj školi tvrdog američkog nacionalizma, neokonzervativnom diskursu, koji vodi ka razvoju multipolarnog svijeta u kojem će četiri-pet ključnih svjetskih sila određivati putanju svjetske historije. A po mogućnosti da unutar tog svijeta SAD ipak budu prve. Trump najnovijom strategijom nacionalne sigurnosti provocira dolazak na vlast u drugim zemljama vrlo rigidnih, militaristički nastrojenih vlastodržaca. Mislim da to nije dobro za svijet i da će to potaknuti i u Rusiji, i u Kini, i u drugim zemljama razvoj militarističke kulture i kulture rata.

Kada je u pitanju naša regija, kada je napose u pitanju BiH, SAD su se pokazale do sada kao najpouzdaniji saveznik Bosne i Hercegovine. To je i razumljivo, jer su SAD sila iza Dejtona i ključni vanjski garant opstojnosti i suvereniteta BiH, pa u tom kontekstu, bez obzira na to što se vrijednosno razilazim sa gospodinom Trampom, smatram da BiH mora nastaviti dobre odnose sa aktualnom američkom administracijom, čak ih podići na još kvalitetniji nivo. Raduje me što administracija Donalda Trampa drži do načela suvereniteta, što znači da će držati do svojih međunarodnih pravnih obaveza prema BiH.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo