Povežite se sa nama

INTERVJU

NERZUK ĆURAK, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Bosnofobiju proizvode Zagreb i Beograd

Objavljeno prije

na

Nerzuk Ćurak je doktor političkih nauka, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, javni intelektualac, esejist, kolumnista, građanski i mirovni aktivist, autor više naučnih i esejističkih knjiga iz geopolitike, politologije, političke filozofije, teorije mira i političke analitike.

Na pitanje Monitora je li moguć raspad BiH na tri etnonacionalne države Ćurak je odgovorio ovako:

– Malo je država u svijetu čiji se raspad opetovano priziva, u različitim dionicama povijesti, kao što je to slučaj sa BiH. No, bez obzira na takav intenzitet antibosansko-hercegovačkih politika kroz historiju, BiH uprkos svemu opstaje. Opstaje čak i onda kada mnogi objektivni parametri ukazuju da neće uspjeti da se sačuva od udara stravičnih agresivnih nacionalističkih politika. Dvadeset i dvije godine od okončanja rata i potpisivanja mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu, još svjedočimo nasilničkim, rušilačkim politikama koje žele dezintegrirati zemlju. Još unutrašnji etnoklepto akteri rade na destrukciji sopstvene države, a vodeći međunarodni akteri, predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, uz sve prigovore, čuvaju stakleni, porozni suverenitet BiH od kolapsa.

Mislim da ulazimo u radikalizaciju bosanskog pitanja. Mnogo toga upućuje da je krah i kraj iracionalnih politika izvjestan te da je izgradnja djelatnog konsenzusa o državi koja će biti razuman servis svih njenih građana očekivana budućnost. Na ovakav stav potiče nas i život sam. Upravo zbog snage života samog nacionalistički politički akteri na svaki način žele zadržati fokus na iracionalnim simboličkim pitanjima, odvojenim od života, kako bi spriječili izgradnju BiH. Nemam sumnje da će se nastaviti negativne antibosansko-hercegovačke politike, ali one ne mogu proizvesti raspad BiH. To su vrlo neodgovorne politike prema građanima koje navodno zastupaju. Ova zemlja je historijski posvjedočila da je ne možete ubiti čak i kada većina geopolitičkih i drugih kriterija upućuju na njenu eksterminaciju. Bosna ima „veliko bezglavo nešto” što je održava i afirmira kao povijesnu činjenicu. I ako, bez obzira na taj pokazatelj, ne želite da gradite zemlju koju ne možete razvaliti, onda znači da radite protiv sopstvenih građana. U tom smislu aktualne etnonacionalne politike u BiH rade protiv sopstvenih građana.

MONITOR: Nedavno ste rekli da je moguć ulazak u novu fazu bosnofobije. Šta pod tim podrazumijevate?
ĆURAK: Strah od Bosne postoji u regiji. Tim strahom su inducirane srpske i hrvatske političke, intelektualne, kulturne i vojne nacionalisticke elite te strukture koje su ratom protiv Bosne i Hercegovine generisale ogromno bogatstvo. Da bi se to bogatstvo sačuvalo i da bi tlapnje o srpskoj Bosni i hrvatskoj Herceg Bosni nastavile da se umnožavaju kao bijesni korov, Bosna je trajna meta. Kao da je naša domovina unutrašnja pokrajina Hrvatske, odnosno Srbije. Strah od Bosne je strah od multilateralizma. Strah od pluralne države i pluralnog društva, sa prljavom ambicijom da se u svakoj generaciji građana BiH proizvodi strah od Bosne, strah od sopstvene države, domovine, zemlje…Eto, to nazivam bosnofobijom, a dokidanje bosnofobije je dokidanje kvazi imperijalnih ambicija Beograda i Zagreba, povratak bosanskohercegovačkih ljudi sebi. Vladajuci bošnjački etnonacionalni akter, duboko uronjen u religijsko konstituiranje nacije, ne razumijevajući kompleksnu pluralnost BiH, takođe participira u toj bosnofobiji, razvijajući narative koji ne približavaju nove bošnjačke generacije ideji multietničkog društva već suetničkog, podijeljenog društva, svodeći ga na mehanički zbir tri etnonacionalna entiteta. Ostaje nada (na kojoj treba raditi) da će se kvazi imperijalni apetiti u 21. stoljeću okončati i da će te etnonacionalističke, kako ih zovem, kao elite, jer to nisu nikakve elite, konačno prestati sa tim naracijama protiv Bosne i da će se BiH dozvoliti da sama sobom pronalazi sopstveni smisao.

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je ove sedmice da se ne može srušiti Dejtonski mirovni sporazum, a da se ne sruši mir. Vaš komentar?
ĆURAK: Nisam sklon crno-bijelim dioptrijama u razumijevanju takve kompleksnosti kao što je dejtonska BiH. To je politička instalacija. U ovoj fazi povijesti mi imamo u političkoj geografiji BiH državu koju kolokvijalno nazivamo dejtonska država. Ona neće do kraja svijeta ostati dejtonska država. Ako pak hoće, tu više neće biti ljudi. Mnogi politički akteri su svih ovih godina kršili Dejtonski mirovni sporazum. To je prije svega radio predsjednik tzv. srpskog entiteta Milorad Dodik, ali kršenje Dejtonskog sporazuma nije dovelo do rata i obnove nasilja. Prema tome, ne mora značiti da je napuštanje Dejtona napuštanje mira ali je napuštanje mira sigurno napuštanje Dejtona.

Dejtonski mirovni ugovor sa svojim razgranatim unutrašnjim sadržajem podložan je promjenama,ali samo onima koje vode ka izgradnji decentralizirane, samoodržive političke zajednice u kojoj će sve više biti države a sve manje nedržave. Iako SAD snažno insistiraju na formuli dva entiteta i tri konstitutivna naroda, vlada SAD sigurno ne bi imala ništa protiv da domaći politički akteri u BiH proizvedu ozbiljniju i zreliju demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu. To bi bilo podržano jer se iz Dejtona ne može generirati nikakva secesionistička politika, nego samo nova integrirajuća politika.

MONITOR: Jesu li presude ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg Bosne označile kraj agresivnih nacionalizama?
ĆURAK: Ne kada su u pitanju etnonacionalne kao elite. Kada je u pitanju društvo, mnogo različitih situacija na terenu pokazuje da je bosansko-hercegovačko građanstvo sklonije izgradnji povjerenja i pomirenja od svojih političkih predstavnika, da je sklonije unutrašnjem nenametljivom stidnom priznanju onoga zločinačkog koje se dogodilo u posljednjem ratu. Međutim, ako etnonacionalističke kao elite istinski prihvate proces izgradnje povjerenja i pomirenja u BiH i regiji, onda oni gube razlog svog političkog postojanja. Oni gube svoj raison ‘d etre i odlaze u svlačionicu povijesti. Njima ne odgovara ideja da kroz politike pristupe zasnovane na moralnom zahtjevu žrtve,razviju duboke osjećaje pokajanja, empatije, solidarnosti sa žrtvama njihovih politika. Naprotiv, posreduju ideju da su osuđeni ratni zločinci heroji i tako truju budućnost. Bojim se da će se nastaviti nacionalističko-mitska produkcija najnovije historije od koje građanstvo nema koristi. Ostaje samo nada da će građanstvo politike koje se slažu sa zločinom kažnjavati na izborima. Kakav bi to kulturni i politički progres bio!

MONITOR: Ko i kako može transformisati društva u našem regionu tako da živimo u miru, u demokratskim modernim državama?
ĆURAK:Tu se ne treba uzdati u političke aktere. Mi smo društva sa deficitom demokratske političke kulture i preostaje nam da podižemo razinu opće demokratske svijesti i da kroz različite nepolitičke instrumente razvijamo i transformiramo naša društva zasnovana na kulturi nasilja u kulturu mira. Koji su to instrumenti? To su prije svega formalno i neformalno obrazovanje, civilno društvo, slobodni mediji, građanski pokreti otpora, slobodni intelektualci, kritički mislioci, profesori, radnici, poniženi i uvrijeđeni… Sve su to društveni akteri i instrumenti kojima, prije negoli politikom, možemo graditi društva zasnovana na slobodi i pravdi, na miru kao trajnoj kategoriji naše kulture. Ogroman broj građana fokusira se na politiku kao da je ona osnovna ljudska djelatnost koja će proizvesti bolji svijet. Nažalost, u našim uvjetima neće jer su naše kao elite anahrone, primordijalne, sebične, egoistične, atavističke… Moramo razvijati svijest u društvu da su od političara puno važniji i novinari, i učitelji, i profesori, i inžinjeri, i intelektualci, i ljekari… Moramo afirmisati demokratsku političku kulturu u kojoj građani prestaju biti podanici i postaju zbiljski građani koji shvataju da je vlast radi njih a ne oni radi vlasti. Dalje, iznimno je važan i nesputani razvoj malog biznisa jer će osnažiti građane da u sebi ukinu strah i kao ekonomski slobodni ljudi oni neće više biti robovi pokvarene korupcionističke, nepotističke vlasti nego će kao slobodni ljudi bez straha razvijati demokratsku svijest i kulturu.

MONITOR: Šta Vas, kao kritičkog intelektualca posebno zabrinjava?
ĆURAK: Frustrirajuća arogancija i apsolutna neodgovornost vladajućih političkih struktura koje ne trpe nikakvo kritičko mišljenje nego naprotiv koristeći podzemne kanale moći sprečavaju da to kritičko mišljenje dođe do što većeg broja ljudi.

Tramp provocira dolazak rigidnih lidera

MONITOR: Šta za svijet znači dolazak Donalda Trampa na čelo SAD-a?
ĆURAK: Ne možemo biti veseli što čovjek na čelu najvažnije svjetske sile isijava nedostatak multilateralizma i političke empatije, nego pripada staroj školi tvrdog suvereniteta, staroj školi tvrdog američkog nacionalizma, neokonzervativnom diskursu, koji vodi ka razvoju multipolarnog svijeta u kojem će četiri-pet ključnih svjetskih sila određivati putanju svjetske historije. A po mogućnosti da unutar tog svijeta SAD ipak budu prve. Trump najnovijom strategijom nacionalne sigurnosti provocira dolazak na vlast u drugim zemljama vrlo rigidnih, militaristički nastrojenih vlastodržaca. Mislim da to nije dobro za svijet i da će to potaknuti i u Rusiji, i u Kini, i u drugim zemljama razvoj militarističke kulture i kulture rata.

Kada je u pitanju naša regija, kada je napose u pitanju BiH, SAD su se pokazale do sada kao najpouzdaniji saveznik Bosne i Hercegovine. To je i razumljivo, jer su SAD sila iza Dejtona i ključni vanjski garant opstojnosti i suvereniteta BiH, pa u tom kontekstu, bez obzira na to što se vrijednosno razilazim sa gospodinom Trampom, smatram da BiH mora nastaviti dobre odnose sa aktualnom američkom administracijom, čak ih podići na još kvalitetniji nivo. Raduje me što administracija Donalda Trampa drži do načela suvereniteta, što znači da će držati do svojih međunarodnih pravnih obaveza prema BiH.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo