Povežite se sa nama

INTERVJU

NERZUK ĆURAK, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Bosnofobiju proizvode Zagreb i Beograd

Objavljeno prije

na

Nerzuk Ćurak je doktor političkih nauka, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, javni intelektualac, esejist, kolumnista, građanski i mirovni aktivist, autor više naučnih i esejističkih knjiga iz geopolitike, politologije, političke filozofije, teorije mira i političke analitike.

Na pitanje Monitora je li moguć raspad BiH na tri etnonacionalne države Ćurak je odgovorio ovako:

– Malo je država u svijetu čiji se raspad opetovano priziva, u različitim dionicama povijesti, kao što je to slučaj sa BiH. No, bez obzira na takav intenzitet antibosansko-hercegovačkih politika kroz historiju, BiH uprkos svemu opstaje. Opstaje čak i onda kada mnogi objektivni parametri ukazuju da neće uspjeti da se sačuva od udara stravičnih agresivnih nacionalističkih politika. Dvadeset i dvije godine od okončanja rata i potpisivanja mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu, još svjedočimo nasilničkim, rušilačkim politikama koje žele dezintegrirati zemlju. Još unutrašnji etnoklepto akteri rade na destrukciji sopstvene države, a vodeći međunarodni akteri, predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, uz sve prigovore, čuvaju stakleni, porozni suverenitet BiH od kolapsa.

Mislim da ulazimo u radikalizaciju bosanskog pitanja. Mnogo toga upućuje da je krah i kraj iracionalnih politika izvjestan te da je izgradnja djelatnog konsenzusa o državi koja će biti razuman servis svih njenih građana očekivana budućnost. Na ovakav stav potiče nas i život sam. Upravo zbog snage života samog nacionalistički politički akteri na svaki način žele zadržati fokus na iracionalnim simboličkim pitanjima, odvojenim od života, kako bi spriječili izgradnju BiH. Nemam sumnje da će se nastaviti negativne antibosansko-hercegovačke politike, ali one ne mogu proizvesti raspad BiH. To su vrlo neodgovorne politike prema građanima koje navodno zastupaju. Ova zemlja je historijski posvjedočila da je ne možete ubiti čak i kada većina geopolitičkih i drugih kriterija upućuju na njenu eksterminaciju. Bosna ima „veliko bezglavo nešto” što je održava i afirmira kao povijesnu činjenicu. I ako, bez obzira na taj pokazatelj, ne želite da gradite zemlju koju ne možete razvaliti, onda znači da radite protiv sopstvenih građana. U tom smislu aktualne etnonacionalne politike u BiH rade protiv sopstvenih građana.

MONITOR: Nedavno ste rekli da je moguć ulazak u novu fazu bosnofobije. Šta pod tim podrazumijevate?
ĆURAK: Strah od Bosne postoji u regiji. Tim strahom su inducirane srpske i hrvatske političke, intelektualne, kulturne i vojne nacionalisticke elite te strukture koje su ratom protiv Bosne i Hercegovine generisale ogromno bogatstvo. Da bi se to bogatstvo sačuvalo i da bi tlapnje o srpskoj Bosni i hrvatskoj Herceg Bosni nastavile da se umnožavaju kao bijesni korov, Bosna je trajna meta. Kao da je naša domovina unutrašnja pokrajina Hrvatske, odnosno Srbije. Strah od Bosne je strah od multilateralizma. Strah od pluralne države i pluralnog društva, sa prljavom ambicijom da se u svakoj generaciji građana BiH proizvodi strah od Bosne, strah od sopstvene države, domovine, zemlje…Eto, to nazivam bosnofobijom, a dokidanje bosnofobije je dokidanje kvazi imperijalnih ambicija Beograda i Zagreba, povratak bosanskohercegovačkih ljudi sebi. Vladajuci bošnjački etnonacionalni akter, duboko uronjen u religijsko konstituiranje nacije, ne razumijevajući kompleksnu pluralnost BiH, takođe participira u toj bosnofobiji, razvijajući narative koji ne približavaju nove bošnjačke generacije ideji multietničkog društva već suetničkog, podijeljenog društva, svodeći ga na mehanički zbir tri etnonacionalna entiteta. Ostaje nada (na kojoj treba raditi) da će se kvazi imperijalni apetiti u 21. stoljeću okončati i da će te etnonacionalističke, kako ih zovem, kao elite, jer to nisu nikakve elite, konačno prestati sa tim naracijama protiv Bosne i da će se BiH dozvoliti da sama sobom pronalazi sopstveni smisao.

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je ove sedmice da se ne može srušiti Dejtonski mirovni sporazum, a da se ne sruši mir. Vaš komentar?
ĆURAK: Nisam sklon crno-bijelim dioptrijama u razumijevanju takve kompleksnosti kao što je dejtonska BiH. To je politička instalacija. U ovoj fazi povijesti mi imamo u političkoj geografiji BiH državu koju kolokvijalno nazivamo dejtonska država. Ona neće do kraja svijeta ostati dejtonska država. Ako pak hoće, tu više neće biti ljudi. Mnogi politički akteri su svih ovih godina kršili Dejtonski mirovni sporazum. To je prije svega radio predsjednik tzv. srpskog entiteta Milorad Dodik, ali kršenje Dejtonskog sporazuma nije dovelo do rata i obnove nasilja. Prema tome, ne mora značiti da je napuštanje Dejtona napuštanje mira ali je napuštanje mira sigurno napuštanje Dejtona.

Dejtonski mirovni ugovor sa svojim razgranatim unutrašnjim sadržajem podložan je promjenama,ali samo onima koje vode ka izgradnji decentralizirane, samoodržive političke zajednice u kojoj će sve više biti države a sve manje nedržave. Iako SAD snažno insistiraju na formuli dva entiteta i tri konstitutivna naroda, vlada SAD sigurno ne bi imala ništa protiv da domaći politički akteri u BiH proizvedu ozbiljniju i zreliju demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu. To bi bilo podržano jer se iz Dejtona ne može generirati nikakva secesionistička politika, nego samo nova integrirajuća politika.

MONITOR: Jesu li presude ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg Bosne označile kraj agresivnih nacionalizama?
ĆURAK: Ne kada su u pitanju etnonacionalne kao elite. Kada je u pitanju društvo, mnogo različitih situacija na terenu pokazuje da je bosansko-hercegovačko građanstvo sklonije izgradnji povjerenja i pomirenja od svojih političkih predstavnika, da je sklonije unutrašnjem nenametljivom stidnom priznanju onoga zločinačkog koje se dogodilo u posljednjem ratu. Međutim, ako etnonacionalističke kao elite istinski prihvate proces izgradnje povjerenja i pomirenja u BiH i regiji, onda oni gube razlog svog političkog postojanja. Oni gube svoj raison ‘d etre i odlaze u svlačionicu povijesti. Njima ne odgovara ideja da kroz politike pristupe zasnovane na moralnom zahtjevu žrtve,razviju duboke osjećaje pokajanja, empatije, solidarnosti sa žrtvama njihovih politika. Naprotiv, posreduju ideju da su osuđeni ratni zločinci heroji i tako truju budućnost. Bojim se da će se nastaviti nacionalističko-mitska produkcija najnovije historije od koje građanstvo nema koristi. Ostaje samo nada da će građanstvo politike koje se slažu sa zločinom kažnjavati na izborima. Kakav bi to kulturni i politički progres bio!

MONITOR: Ko i kako može transformisati društva u našem regionu tako da živimo u miru, u demokratskim modernim državama?
ĆURAK:Tu se ne treba uzdati u političke aktere. Mi smo društva sa deficitom demokratske političke kulture i preostaje nam da podižemo razinu opće demokratske svijesti i da kroz različite nepolitičke instrumente razvijamo i transformiramo naša društva zasnovana na kulturi nasilja u kulturu mira. Koji su to instrumenti? To su prije svega formalno i neformalno obrazovanje, civilno društvo, slobodni mediji, građanski pokreti otpora, slobodni intelektualci, kritički mislioci, profesori, radnici, poniženi i uvrijeđeni… Sve su to društveni akteri i instrumenti kojima, prije negoli politikom, možemo graditi društva zasnovana na slobodi i pravdi, na miru kao trajnoj kategoriji naše kulture. Ogroman broj građana fokusira se na politiku kao da je ona osnovna ljudska djelatnost koja će proizvesti bolji svijet. Nažalost, u našim uvjetima neće jer su naše kao elite anahrone, primordijalne, sebične, egoistične, atavističke… Moramo razvijati svijest u društvu da su od političara puno važniji i novinari, i učitelji, i profesori, i inžinjeri, i intelektualci, i ljekari… Moramo afirmisati demokratsku političku kulturu u kojoj građani prestaju biti podanici i postaju zbiljski građani koji shvataju da je vlast radi njih a ne oni radi vlasti. Dalje, iznimno je važan i nesputani razvoj malog biznisa jer će osnažiti građane da u sebi ukinu strah i kao ekonomski slobodni ljudi oni neće više biti robovi pokvarene korupcionističke, nepotističke vlasti nego će kao slobodni ljudi bez straha razvijati demokratsku svijest i kulturu.

MONITOR: Šta Vas, kao kritičkog intelektualca posebno zabrinjava?
ĆURAK: Frustrirajuća arogancija i apsolutna neodgovornost vladajućih političkih struktura koje ne trpe nikakvo kritičko mišljenje nego naprotiv koristeći podzemne kanale moći sprečavaju da to kritičko mišljenje dođe do što većeg broja ljudi.

Tramp provocira dolazak rigidnih lidera

MONITOR: Šta za svijet znači dolazak Donalda Trampa na čelo SAD-a?
ĆURAK: Ne možemo biti veseli što čovjek na čelu najvažnije svjetske sile isijava nedostatak multilateralizma i političke empatije, nego pripada staroj školi tvrdog suvereniteta, staroj školi tvrdog američkog nacionalizma, neokonzervativnom diskursu, koji vodi ka razvoju multipolarnog svijeta u kojem će četiri-pet ključnih svjetskih sila određivati putanju svjetske historije. A po mogućnosti da unutar tog svijeta SAD ipak budu prve. Trump najnovijom strategijom nacionalne sigurnosti provocira dolazak na vlast u drugim zemljama vrlo rigidnih, militaristički nastrojenih vlastodržaca. Mislim da to nije dobro za svijet i da će to potaknuti i u Rusiji, i u Kini, i u drugim zemljama razvoj militarističke kulture i kulture rata.

Kada je u pitanju naša regija, kada je napose u pitanju BiH, SAD su se pokazale do sada kao najpouzdaniji saveznik Bosne i Hercegovine. To je i razumljivo, jer su SAD sila iza Dejtona i ključni vanjski garant opstojnosti i suvereniteta BiH, pa u tom kontekstu, bez obzira na to što se vrijednosno razilazim sa gospodinom Trampom, smatram da BiH mora nastaviti dobre odnose sa aktualnom američkom administracijom, čak ih podići na još kvalitetniji nivo. Raduje me što administracija Donalda Trampa drži do načela suvereniteta, što znači da će držati do svojih međunarodnih pravnih obaveza prema BiH.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo