SVIJET
Nezgodna pitanja o motivima i ciljevima
Drugog dana napada ,,saveznika” na Libiju britanski projektili su sravnili sa zemljom Gadafijev komandni centar Bab Al Aziza u Tripoliju. Oni određenog doba i sa dobrom memorijom će se sjetiti da su Amerikanci na čelu sa Ronaldom Reganom demolirali komandni centar na istom mjestu 1986.
U slučaju Libije unikatne su metamorfoze koje je u očima zapadnih lidera doživljavao Moamer Gadafi u periodu od 25 godina između US i UK napada na Bab Al Azizu.
Intervencija 1986. je bila rezultat Gadafijeve podrške tadašnjim terorističkim organizacijama Irskoj republikanskoj armiji i Crvenim brigadama, a ova koja je u toku ima za cilj da od Gadafijeve odmazde zaštiti unutrašnju opoziciju koja se, inspirisana talasom pobuna protiv arapskih diktatora, digla na ustanak.
Gadafi je kao dugogodišnji crni đavo svjetske političke scene na iznenađenje površnih posmatrača prije šest godina doživio reinkarnaciju i bio prihvaćen u društvo ,,civilizovanih” zemalja. Postao simbol uspjeha zapadnih diplomatija koje su ga navodno odvratile od terorizma i obavezale da plati ogromne kompenzacije porodicama žrtava oborenog američkog putničkog aviona u Lokabiju u Škotskoj 1988.
Teško je zaboraviti sliku Toni Blera u čvrstom zagrljaju sa Gadafijem, koji ga je primio u svome trejdmark šatoru.
Ključ Gadafijeve rehabilitacije je nafta koja ima moć da smekša deklarisane principe zapadnih demokratija do te mjere da ih je teško prepoznati.
Poslije pomirenja uslijedili su basnoslovni ugovori anglo-holandskog petrolejskog magnata S(v)el za eksploataciji libijske nafte kao i aranžmani za prodaju britanske opreme libijskoj vojnoj avijaciji i treniranje libijskih specijalaca koji su ovih dana na meti savezničkih napada.
Do koje mjere je Gadafi bio bitan za UK pokazuje činjenica da je, uprkos protestima američke vlade i ogorčenja porodica više od 200 poginulih u Lokabiju, prije godinu i po dana glavnooptuženi i navodno teško bolesni Abdelbaset Al Magrahi, predat Libiji da sa porodicom provede posljednje dane. Megrahi je još živ ako nije stradao u bombardovanju od strane saveznika.
Poslije pomirenja Gadafi je zadržao osobine suludog ekscentrika ali bio izložen pritiscima sa Zapada da prestane sa progonima opozicije i dozvoli učešće obespravljenih masa u politici.
Posljednja metamorfoza Gadafija u super negativca koja se odvija pred našim očima, dogodila se takvom brzinom da su zapadni lideri u hitnji da ga kazne zaboravili da dogovore bitne detalje strategije vojne intervencije kao što su: ,,ko rukovodi operacijom”, ,,da li je i sam Gadafi legitimna meta za odstrjel” i ,,kakva promjena na terenu da se desi da bi se okončala intervencija?”
Rezolucija Savjeta bezbijednosti 1973 donesena 17. marta dala je zeleno svijetlo za sprovođenje ,,zabrane letenja” ali i za ,,preuzimanje svih potrebnih mjera da se zaštite civili” sa izuzetkom okupacije. Sprovođenje Rezolucije je počelo dva dana po njenom donošenju.
Ovako široko definisana Rezolucije dovela je do razlika u interpretacijama među saveznicima što prerasta u rascjep koji prijeti da ugrozi ,,koaliciju”. Priroda same ,,koalicije” zahtijeva dalje pojašnjenje. Od 15 članica Savjeta bezbijednosti samo 10 su glasale za Rezoluciju 1973. Kina, Rusija, Njemačka, Brazil i Indija su se uzdražale, ali su sve glasnije u osudi načina na koji ,,saveznici” interpretiraju svoj mandat.
Ovo je veliki problem za lidere koalicije, a pogotovu za Ameriku i Britaniju koje trenutno zajedno sa Francuskom bombarduju Libiju, jer je njihov kredibilitet u vođenju ,,humanitarnih ratova” duboko poljuljan intervencijama u Avganistanu i Iraku. Ovog puta Americi i Britaniji je jako bitno da vojna intervencija bude akcija većeg broja zemalja, uključujući i 22 članice Arapske lige.
Činjenica je da su većina članica Arapske lige zemlje na čijem čelu se nalaze, ili su se kao u slučaju Egipta donedavno nalazili, prozapadno orijentisani diktatori koji su u dugoj istoriji Lige uglavnom davali prioritet interesima Zapada nad interesima svoga naroda.
Lider takve Arapske lige Amr Musa je već drugog dana napada osudio intervenciju i izjavio da je Rezolucije 1973 donesena da zaštiti civile izražavajući strahovanje da će bombardovanje vojnih objekata i aerodroma prouzrokovati stradanje civila čije živote su saveznici pošli da zaštite.
Strategija saveznika koju protivnici cinično nazivaju ,,zabranom i letenja i kretanja” izazvala je i neobično oštru kritiku od strane Putina koji je Rezoluciju okarakterisao kao grešku dodajući da ga podsjeća ,,na otvoreni poziv na krstaški rat srednjovjekovnog tipa” koji daje zeleno svijetlo za intervenciju u suverenoj državi.
Obično odmjerena kineska vlada je preko državnog glasila osudila intervenciju kao oružani napad na suverenu državu dodajući ,,da žali što Zapad ne odustaje od dijeljenja pravde po svijetu”.
Turskoj kao jedinoj muslimanskoj zemlji u NATO-u nije pravo što nije pozvana da učestvuje u planiranju intervencije i brine je što je intervencija prekoračila mandat UN-a kao i to što nema jaču podršku i učešće arapskih zemalja.
Najviše glavobolje i pristalicama i protivnicima, a što se sve glasnije čuje i iz vrhova američke administracije, je mogućnost da bi intervencija mogla da se pretvori vojnu podršku pobunjenicima koji su od njenog početka uspjeli da znatno uvećaju teritoriju koju kontrolišu. ,,Saveznici su postali avijacija pobunjenika”, izjavio je visoki američki zvaničnik ističući da im UN nije dao mandat da podrže bilo koju stranu u sukobu u Libiji.
Od početka Obama je insistirao da će američka komanda napadom biti kratkoročna a pitanje preuzimanja komandne je bio još jedan uzrok za rascijepe u koaliciji. Finska je odbila da učestvuje u operacijama dok se ne riješi pitanje komande, dok se Turska oštro usprotivila preuzimanju komande od strane NATO jer bi to umanjilo ulogu arapskih zemalja.
Tek u utorak veče, tri dana poslije otpočinjanja napada Obama, Kameron i Sarkozi su saopštili da će Amerika predati komandu NATO-u što će mnoge utvrditi u uvjerenju da se radi o još jednom napadu Zapada na muslimansku zemlju zbog uspostavljanje kontrole nad njenim resursima i političke dominacije.
Obami nedostaje entuzijazam za vođenje još jednog rata. Vjeruje se da je podržao intervenciju pod pritiskom Kamerona i Sarkozija i da smatra da je intervencija u Libiji pravedna, ali su njegova odlučnost da umanji američku ulogu i da se distancira od moguće dugotrajne vojne intervencije očigledni.
To što Obama nije otkazao posjetu Latinskoj Americi dok je američke vojnike slao u moguću smrt, mnogi smatraju skandaloznim. Američki elektronski mediji su se našli na muci oko toga čemu da daju prioritet jer su i odlazak u rat i zvanična predsjednička posjeta ,,top njuz”, pa su uveli inovaciju: TV ekrani su uglavnom bili podijeljeni – polovina bi prikazivala Obamu kako se rukuje sa latinoameričkim zvaničnicima, a druga američke avione nad Libijom.
Većina Amerikanaca je preokupirana ekonomskom krizom, nezaposlenošću i padom životnog standarda, pa su astronomske svote koje Amerika troši na finansiranje ratova uzrok široko rasprostanjenog nezadovoljstva. Interesovanje za cijenu rata je veliko. Brojke tipa da jedan tomahavk projektil košta između milion i milion i po dolara, a da ih je u prvih dva sata napada na Libiju ispaljeno oko120 izazivaju ogorčene reakcije koje Obama teško može ignorisati.
Sve su češće u javnom domenu i ostale cifre sa ,,ratnih cjenovnika” koje izazivaju vrtoglavicu. Amerikanci su na ratove u Iraku i Avganistanu potrošili minimum 1000 milijardi ili ,,trilion” dolara u vrijeme kad je Amerika praktično bankrotirala i u dugu od 14 triliona dolara na čije vraćanje ide 15 odsto ukupnog dohotka!
Slična pitanja se postavljaju i britanskom premijeru Kameronu koji za sada ima podršku u Parlamentu za intervenciju, ali koji tek treba da objasni kako može da priuštiti vojni pohod u vrijeme kad njegova vlada uvodi najdramatičnije mjere štednje uz kresanje fondova za školstvo, zdravstvo, socijalne službe…
Sklonjene od očiju javnosti, ekonomske računice vlada koalicije sigurno uključuju i dobitke koje bi ostvarili njihovi vojni kompleksi, a u slučaju Libije i petrolejska industrija koja vjerovatno zadovoljno trlja ruke od mogućnosti da preuzme kontrolu na milion i po barela nafte koje Libija proizvodi dnevno.
U ponedjeljak 22. nebo nad Tripolijem je bilo mirno uprkos apelima pobunjenika da im se obezbijedi zaštita iz vazduha dok napreduju prema Tripoliju. Amerikancima je izgleda konačno dosta ratova i više ne vjeruju u brze pobjede.
Gadafi se prvi put pojavio na televiziji u utorak veče, zdrav i živ na ruševinama Bab Al Azize nazvao je saveznike fašistima obećavajući im da se nikad neće predati.
Zanimljivo, dok Obama pokazuje nekarakterističnu uzdržanost za jednog američkog lidera, britanski premijer Dejvid Kameron i njegov ministar inostranih poslova Vilijam Hejg pokazuju izuzetan entuzijazam za ratne pohode.
Hejgova izjava da nedemokratski režimi kao što je onaj u Zimbabveu i Obali Slonovače više neće moći da računaju na nekažnjeno gušenje demokratije, izazvala je priličan šok u političkim i medijskim krugovima.
Posmatračima nije promaklo da je neposredno poslije ove izjave Hejg viđen u srdačnom razgovoru sa saudijskim ministrom inostranih poslova princom Saud Al Faisalom koji je u zvaničnoj prijateljskoj posjeti Britaniji i koji naravno nije na Hejgovoj listi diktatora koji treba da se zabrinu.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PUSTOŠENJE GAZE: Ko trči gubitnički krug

Očigledno je da Izrael može pa pobijedi Hamas jedino eliminacijom svakog traga života u Gazi. Potpredsjednica SAD, Kamale Haris je izjavila: ,,SAD neće ni pod kojim uslovima dozvoliti nasilno izmještanje Palestinaca iz Gaze ili sa Zapadne obale, kao ni opsadu Gaze ili mijenjanje njenih granica”. Ovoj i sličnim izjavama američkih zvaničnika nedostaje ključni sadržaj: Što će uslijediti ako Izrael odluči da ignoriše upozorenja?
Okončanje prekida vatre u petak 1. decembra posle sedmodnevne pauze u kojoj su stanovnici devastirane Gaze pokušali da se povrate u kakav takav život i da saznaju za sudbinu svojih najbližih i ostataka svojih uglavnom porušenih domova, obilježeno je najžešćim bombardovanjima u gotovo dva mjeseca rata.
Privremeni prekid vatre je kao koncept tako postao besmislica sa humanitarne tačke gledišta. Sažeto, njegova je suština: “Nahranimo stanovništvo da bi ga posle toga ubijali”. Prekid je pratila uzaludna nada da će se primirje produžavati i da će pritisci na Izrael dovesti makar do toga da njegovi napadi budu fokusirani na “vojne ciljeve”.
Samo u jednom periodu od 24 sata posle prekida primirja, dostignut je neslavni rekord dnevnog pomora od 700 ljudi, većinom civila. U kredibilnost informacija o ogromnoj proporciji civilnih žrtava, više niko ne sumnja. Čak je i oprezni Nju Jork Tajms, posle pažljivog istraživanja, zaključio da su najmanje 70 odsto žrtava žene i djeca.
Danas, u srijedu 6. decembra, probudili smo se sa vijestima iz vojnih izvora Izraela da su u toku noći na sjeveru Gaze, na teritoriji od oko 10 km, sa 10 km pogodili 250 “ciljeva’”. Glavna i ponovna meta je bila Džabalija, isbjeglički logor blizu sjeverno-istočne granice sa Izraelom, od koje je i prije primirja bilo malo ostalo. Razlog koji Izrael navodi je besmislen u istoj mjeri u kojoj je besmislena eliminacija Hamasa kao njegov glavni vojni cilj. Džabaliju smatraju lokacijom u kojoj Hamas drži izraelske taoce, čiji su životi, slično životima palestinskih civila, usputna šteta na putu ka uništenju vojnog neprijatelja.
Posmatrači i stručnjaci se slažu da će se polje operacija sve više pomjerati na jug i da će intenzitet napada dostići do sada nevidjene razmjere. Implikacije ovog prisutupa su kataklizmične po civilnu populaciju Gaze, ali i po taoce koje drže razne grupe pokreta otpora iz Gaze. Ovo naravno nije promaklo porodicama taoca, koje žive u stalnom strahu za živote svojih najdražih, pogotovo posle izjava razmijenjenih taoca da su im životi bili ugroženi od izraelskog bombardovanja.
Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama. Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu
Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra, za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km a prosječna širina 10 km, sručila 40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!
Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.
Kada je stupio na snagu prvi privremeni prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.
Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske, koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala da, ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.
Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.
Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!
Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.
Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.
Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.
Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.
Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.
Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.
Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.
Ilustrativna je statistika: broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.
Vlastima u Gazi u interesu je produženje primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa Izraelcima i sa Hamasom utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.
Saveznicima Izraela, uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama. Uprkos tome, nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.
Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.
Izvjesno je: što duže bude trajao napad na Gazu, to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok, njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci, ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.
I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.
Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?
Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije? Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?
Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?
Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?
Hitno potrebna humanitarna pomoć
I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.
U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.
Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.
Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.
U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.
Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.
Razmjena zarobljenika
Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.
Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.
Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.
Pukotine u EU, NATO ćuti
Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.
Stav Dzozefa Borela, spoljnpolitičkog šefa EU, se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.
Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.
I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.
Radmla STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci. Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti
Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.
Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.
Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.
Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.
Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.
U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.
Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.
Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.
Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.
Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .
Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.
Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.
Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.
Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.
Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.
Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?
Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih kanala iz kojih operišu borci Gaze.
Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.
Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.
Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.
Žrtve
Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.
U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir u čitavom svijetu.
Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.
Reakcije međunarodnih organizacija i NVO
Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.
Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.
Generalna skupština UN-a, izglasala rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.
U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.
Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.
Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.
Rastuća diplomatska osuda
Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih zemalja.
Zapaljivi jezik i pozivi na genocid
Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.
Grupa Izraelci protiv aparthejda je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.
Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
INTERVJU1 sedmica
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem
-
DRUŠTVO2 sedmice
DRŽAVA I FALSIFIKOVANE DIPLOME: U redu je to
-
DRUŠTVO3 sedmice
KO ĆE DA PLATI 300.000 EURA: Sječa direktora škola dolazi na naplatu