SVIJET
Nezgodna pitanja o motivima i ciljevima
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor onlineDrugog dana napada ,,saveznika” na Libiju britanski projektili su sravnili sa zemljom Gadafijev komandni centar Bab Al Aziza u Tripoliju. Oni određenog doba i sa dobrom memorijom će se sjetiti da su Amerikanci na čelu sa Ronaldom Reganom demolirali komandni centar na istom mjestu 1986.
U slučaju Libije unikatne su metamorfoze koje je u očima zapadnih lidera doživljavao Moamer Gadafi u periodu od 25 godina između US i UK napada na Bab Al Azizu.
Intervencija 1986. je bila rezultat Gadafijeve podrške tadašnjim terorističkim organizacijama Irskoj republikanskoj armiji i Crvenim brigadama, a ova koja je u toku ima za cilj da od Gadafijeve odmazde zaštiti unutrašnju opoziciju koja se, inspirisana talasom pobuna protiv arapskih diktatora, digla na ustanak.
Gadafi je kao dugogodišnji crni đavo svjetske političke scene na iznenađenje površnih posmatrača prije šest godina doživio reinkarnaciju i bio prihvaćen u društvo ,,civilizovanih” zemalja. Postao simbol uspjeha zapadnih diplomatija koje su ga navodno odvratile od terorizma i obavezale da plati ogromne kompenzacije porodicama žrtava oborenog američkog putničkog aviona u Lokabiju u Škotskoj 1988.
Teško je zaboraviti sliku Toni Blera u čvrstom zagrljaju sa Gadafijem, koji ga je primio u svome trejdmark šatoru.
Ključ Gadafijeve rehabilitacije je nafta koja ima moć da smekša deklarisane principe zapadnih demokratija do te mjere da ih je teško prepoznati.
Poslije pomirenja uslijedili su basnoslovni ugovori anglo-holandskog petrolejskog magnata S(v)el za eksploataciji libijske nafte kao i aranžmani za prodaju britanske opreme libijskoj vojnoj avijaciji i treniranje libijskih specijalaca koji su ovih dana na meti savezničkih napada.
Do koje mjere je Gadafi bio bitan za UK pokazuje činjenica da je, uprkos protestima američke vlade i ogorčenja porodica više od 200 poginulih u Lokabiju, prije godinu i po dana glavnooptuženi i navodno teško bolesni Abdelbaset Al Magrahi, predat Libiji da sa porodicom provede posljednje dane. Megrahi je još živ ako nije stradao u bombardovanju od strane saveznika.
Poslije pomirenja Gadafi je zadržao osobine suludog ekscentrika ali bio izložen pritiscima sa Zapada da prestane sa progonima opozicije i dozvoli učešće obespravljenih masa u politici.
Posljednja metamorfoza Gadafija u super negativca koja se odvija pred našim očima, dogodila se takvom brzinom da su zapadni lideri u hitnji da ga kazne zaboravili da dogovore bitne detalje strategije vojne intervencije kao što su: ,,ko rukovodi operacijom”, ,,da li je i sam Gadafi legitimna meta za odstrjel” i ,,kakva promjena na terenu da se desi da bi se okončala intervencija?”
Rezolucija Savjeta bezbijednosti 1973 donesena 17. marta dala je zeleno svijetlo za sprovođenje ,,zabrane letenja” ali i za ,,preuzimanje svih potrebnih mjera da se zaštite civili” sa izuzetkom okupacije. Sprovođenje Rezolucije je počelo dva dana po njenom donošenju.
Ovako široko definisana Rezolucije dovela je do razlika u interpretacijama među saveznicima što prerasta u rascjep koji prijeti da ugrozi ,,koaliciju”. Priroda same ,,koalicije” zahtijeva dalje pojašnjenje. Od 15 članica Savjeta bezbijednosti samo 10 su glasale za Rezoluciju 1973. Kina, Rusija, Njemačka, Brazil i Indija su se uzdražale, ali su sve glasnije u osudi načina na koji ,,saveznici” interpretiraju svoj mandat.
Ovo je veliki problem za lidere koalicije, a pogotovu za Ameriku i Britaniju koje trenutno zajedno sa Francuskom bombarduju Libiju, jer je njihov kredibilitet u vođenju ,,humanitarnih ratova” duboko poljuljan intervencijama u Avganistanu i Iraku. Ovog puta Americi i Britaniji je jako bitno da vojna intervencija bude akcija većeg broja zemalja, uključujući i 22 članice Arapske lige.
Činjenica je da su većina članica Arapske lige zemlje na čijem čelu se nalaze, ili su se kao u slučaju Egipta donedavno nalazili, prozapadno orijentisani diktatori koji su u dugoj istoriji Lige uglavnom davali prioritet interesima Zapada nad interesima svoga naroda.
Lider takve Arapske lige Amr Musa je već drugog dana napada osudio intervenciju i izjavio da je Rezolucije 1973 donesena da zaštiti civile izražavajući strahovanje da će bombardovanje vojnih objekata i aerodroma prouzrokovati stradanje civila čije živote su saveznici pošli da zaštite.
Strategija saveznika koju protivnici cinično nazivaju ,,zabranom i letenja i kretanja” izazvala je i neobično oštru kritiku od strane Putina koji je Rezoluciju okarakterisao kao grešku dodajući da ga podsjeća ,,na otvoreni poziv na krstaški rat srednjovjekovnog tipa” koji daje zeleno svijetlo za intervenciju u suverenoj državi.
Obično odmjerena kineska vlada je preko državnog glasila osudila intervenciju kao oružani napad na suverenu državu dodajući ,,da žali što Zapad ne odustaje od dijeljenja pravde po svijetu”.
Turskoj kao jedinoj muslimanskoj zemlji u NATO-u nije pravo što nije pozvana da učestvuje u planiranju intervencije i brine je što je intervencija prekoračila mandat UN-a kao i to što nema jaču podršku i učešće arapskih zemalja.
Najviše glavobolje i pristalicama i protivnicima, a što se sve glasnije čuje i iz vrhova američke administracije, je mogućnost da bi intervencija mogla da se pretvori vojnu podršku pobunjenicima koji su od njenog početka uspjeli da znatno uvećaju teritoriju koju kontrolišu. ,,Saveznici su postali avijacija pobunjenika”, izjavio je visoki američki zvaničnik ističući da im UN nije dao mandat da podrže bilo koju stranu u sukobu u Libiji.
Od početka Obama je insistirao da će američka komanda napadom biti kratkoročna a pitanje preuzimanja komandne je bio još jedan uzrok za rascijepe u koaliciji. Finska je odbila da učestvuje u operacijama dok se ne riješi pitanje komande, dok se Turska oštro usprotivila preuzimanju komande od strane NATO jer bi to umanjilo ulogu arapskih zemalja.
Tek u utorak veče, tri dana poslije otpočinjanja napada Obama, Kameron i Sarkozi su saopštili da će Amerika predati komandu NATO-u što će mnoge utvrditi u uvjerenju da se radi o još jednom napadu Zapada na muslimansku zemlju zbog uspostavljanje kontrole nad njenim resursima i političke dominacije.
Obami nedostaje entuzijazam za vođenje još jednog rata. Vjeruje se da je podržao intervenciju pod pritiskom Kamerona i Sarkozija i da smatra da je intervencija u Libiji pravedna, ali su njegova odlučnost da umanji američku ulogu i da se distancira od moguće dugotrajne vojne intervencije očigledni.
To što Obama nije otkazao posjetu Latinskoj Americi dok je američke vojnike slao u moguću smrt, mnogi smatraju skandaloznim. Američki elektronski mediji su se našli na muci oko toga čemu da daju prioritet jer su i odlazak u rat i zvanična predsjednička posjeta ,,top njuz”, pa su uveli inovaciju: TV ekrani su uglavnom bili podijeljeni – polovina bi prikazivala Obamu kako se rukuje sa latinoameričkim zvaničnicima, a druga američke avione nad Libijom.
Većina Amerikanaca je preokupirana ekonomskom krizom, nezaposlenošću i padom životnog standarda, pa su astronomske svote koje Amerika troši na finansiranje ratova uzrok široko rasprostanjenog nezadovoljstva. Interesovanje za cijenu rata je veliko. Brojke tipa da jedan tomahavk projektil košta između milion i milion i po dolara, a da ih je u prvih dva sata napada na Libiju ispaljeno oko120 izazivaju ogorčene reakcije koje Obama teško može ignorisati.
Sve su češće u javnom domenu i ostale cifre sa ,,ratnih cjenovnika” koje izazivaju vrtoglavicu. Amerikanci su na ratove u Iraku i Avganistanu potrošili minimum 1000 milijardi ili ,,trilion” dolara u vrijeme kad je Amerika praktično bankrotirala i u dugu od 14 triliona dolara na čije vraćanje ide 15 odsto ukupnog dohotka!
Slična pitanja se postavljaju i britanskom premijeru Kameronu koji za sada ima podršku u Parlamentu za intervenciju, ali koji tek treba da objasni kako može da priuštiti vojni pohod u vrijeme kad njegova vlada uvodi najdramatičnije mjere štednje uz kresanje fondova za školstvo, zdravstvo, socijalne službe…
Sklonjene od očiju javnosti, ekonomske računice vlada koalicije sigurno uključuju i dobitke koje bi ostvarili njihovi vojni kompleksi, a u slučaju Libije i petrolejska industrija koja vjerovatno zadovoljno trlja ruke od mogućnosti da preuzme kontrolu na milion i po barela nafte koje Libija proizvodi dnevno.
U ponedjeljak 22. nebo nad Tripolijem je bilo mirno uprkos apelima pobunjenika da im se obezbijedi zaštita iz vazduha dok napreduju prema Tripoliju. Amerikancima je izgleda konačno dosta ratova i više ne vjeruju u brze pobjede.
Gadafi se prvi put pojavio na televiziji u utorak veče, zdrav i živ na ruševinama Bab Al Azize nazvao je saveznike fašistima obećavajući im da se nikad neće predati.
Zanimljivo, dok Obama pokazuje nekarakterističnu uzdržanost za jednog američkog lidera, britanski premijer Dejvid Kameron i njegov ministar inostranih poslova Vilijam Hejg pokazuju izuzetan entuzijazam za ratne pohode.
Hejgova izjava da nedemokratski režimi kao što je onaj u Zimbabveu i Obali Slonovače više neće moći da računaju na nekažnjeno gušenje demokratije, izazvala je priličan šok u političkim i medijskim krugovima.
Posmatračima nije promaklo da je neposredno poslije ove izjave Hejg viđen u srdačnom razgovoru sa saudijskim ministrom inostranih poslova princom Saud Al Faisalom koji je u zvaničnoj prijateljskoj posjeti Britaniji i koji naravno nije na Hejgovoj listi diktatora koji treba da se zabrinu.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
DONALD TRAMP, OPET: Izazov Americi i svijetu
Objavljeno prije
4 sedmicena
8 Novembra, 2024SAD su dobile novog starog predsjednika. Obećao je: „Amerika je slomljena. Ja ću je oporaviti“. Jaz u toj zemlji je ogroman, a spoljnopolitički problemi sustižu jedan drugi. Nakon godina u vrhu američke i svjetske politike, jedno pitanje se samo nameće. Ima li 78-godišnji ishitreni biznismen-političar mudrosti i kapaciteta da vodi zemlju. Sigurno je samo da će njegova politika biti izazov konkurentima, ali i saveznicima
Milioni Amerikanaca glasali su na izborima, koje mnogi smatraju najvažnijim u modernoj istoriji SAD-a. Imali su priliku da se odluče između aktuelne potpredsjednice, predstavnice Demokrata Kamale Haris i bivšeg predsjednika, Republikanca Donalda Trampa. Osim za mjesto u Bijeloj kući na izborima se odlučivalo i o kontroli nad Predstavničkim domom i u Senatu SAD. Takođe, Amerikanci su glasali i za lokalne zvaničnike, sudije i različite političke inicijative.
Šesti novembar nam je donio vijesti sa američkih glasačkih mjesta. Tramp će biti naredni predsjednik SAD-a. On je najstariji predsjednik u istoriji ove zemlje. Biznismen političar suočen sa brojnim skandalima tokom karijere, sudskim procesima – krivičnim i građanskim, presudom, kaznom koja ga čeka za tri nedjelje, te izbjegnutim atentatom donio je Republikancima tako priželjkivani povratak. I to kakav.
„Pomoći ćemo našoj zemlji da zacijeli. Ovo će biti zlatno doba Amerike i to je veličanstvena pobjeda za američki narod. Opet ćemo učiniti Ameriku velikom”, ponavljao je mantre često korištene tokom kampanje u postizbornom obraćanju. Ovo danas nije isti onaj svijet u kome je do napada na Kapitol Hil Tramp bio ključni igrač. Izgleda da ni povratnik u ovalnu sobu nije onaj koga smo upoznali 2016. I jedan i drugi su ogorčeniji i opasniji. Zato kada pominje nove vrijednosti, čišćenje domaće politike i promjene kursa, nikom nije svejedno.
A možda može i gore. Svojim govorima opet je namrgodio mnoga čela. Osim potpredsjednika JD Vensa među saveznicima novi predsjednik je posebno istakao Elon Maska, milijardera i prilično kontroverznu ličnost. Tramp kaže da je upravo on „nova politička zvijezda i jako važan tip”. Mnogi, pa i iz republikanskog tabora ne bi željeli da vide ovakvo lice politike u budućnosti.
Da je izvojevao veliku pobjedu ne govore samo rezultati iz swing država, već i veliki broj afroameričkih i hispanoameričkih glasača koje je republikanac uspio privući. Što se tiče izbornog štaba Demokrata, Harisin tim je otkazao planirano pojavljivanje na izbornoj večeri na Univerzitetu Hauard u Vašingtonu, gdje je kandidatkinja studirala, nakon što je Tramp jurio ka pobjedi prilikom pristizanja prvih rezultata. U srijedu veče je priznala poraz: „Dok priznajem ove izbore, ne odustajem od borbe koja je podstakla ovu kampanju”, rekla je ona i dodala: „Borbe za slobodu, za priliku, za pravednost i dostojanstvo svih ljudi”.
Demokrate će nakon ovih izbora morati dobro da poslože svoje planove. Izlazne ankete isticale su tri glavna pitanja: abortus, demokratiju i ekonomiju. Prva dva su bila u korist Harisove, dok je posljednje išlo u prilog Trampu. Analitičari smatraju da je to više zbog toga što je u masi ostalo sjećanje na njegov mandat prije pandemije, kada je berza rasla, a nezaposlenost padala. Sve nakon toga mu je išlo na ruku. Pandemija prije svega. Nakon toga, pod Džoom Bajdenom, Amerikanci su trpjeli jaku inflaciju. Nijesu zaboravili ni fizičko stanje ovog predsjednika, ali ni činjenicu da, iz njihove perspektive gledano, SAD nijesu uspjele da obezbijede mir u Ukrajinu ili Izraelu. Zasigurno pamte glasači i sliku povlačenja poslednjeg američkog vojnika iz Avganistana koja je stigla već u prvim danima Bajdenovog mandata.
Moglo bi se tumačiti i da su uslovi za Trampovu pobjedu kovani od prvog dana mandata demokratskog predsjednika. Nadalje, uloga žrtve i progonjenog od strane sistema koja je kulminirala neuspjelim atentatom tokom mitinga u Pensilvaniji očigledno su nadogradili bijes birača i njihovu želju za promjenom. Na žalost izbor nije bio veliki. Kasni ulazak u igru Kamale Haris očigledno nije mogao zakrpiti sve rupe u sistemu Demokrata. Uskočila je na Bajdenovo mjesto i zaslužila priznanje za porast podrške Demokratama. Ali… Nije uspjela da dosljedno sprovede jasnu agendu ili transformativne politike. To što je ekonomija bila nedovoljno apostrofirana očigledno je bilo značajno za najveći broj glasača.
Glasačima nije smetalo što se Trampova treća predsjednička kampanja odvijala paralelno sa četiri krivična slučaja protiv njega od koji je jedan kulminirao presudom. Nju Tramp planira da ospori putem žalbe. Ovi procesi će se nakon reizbora posmatrati kroz potpuno novu prizmu.
Kroz novu prizmu osmatraće se i svijet iz Vašingtona. Kako će izgledati novi poredak pitaju se mnogi još od kada je počela predsjednička trka. I mi smo na ovim stranama par puta donosili stavove Harisove i Trampa vezane za spoljnu politiku SAD-a nakon 20. januara 2025. godine kada se i zvanično kroči u Bijelu kuću.
Svjetski lideri su već počeli da šalju čestitke. Redom su stizale čestitke i nade za nastavak tradicionalne saradnje. Čak i od onih koji su znali grubom retorikom karakterisati Trampa u prethodnim godinama. Neo-fašista i populista je odjednom postao poželjan saradnik.
Znakovite su neke od poruka koje Trampu šalju kolege iz svijeta. „Vaš istorijski povratak u Bijelu kuću nudi novi početak za Ameriku i snažno ponovno posvećivanje velikom savezu između Izraela i Amerike,“ rekao je izraelski premijer Benjamin Netanjahu. Nema sumnje da izraelski premijer računa na Trampovu podršku, naročito jer je ovaj često iznosio čvrst stav o podršci Izraelu i njegovim planovima za Palestinu.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je uputio čestitke među prvima. Vjerovatno će upravo njegova zemlja prva i osjetiti nove vjetrove američke administracije. Nerijetko je Tramp obećavao da bi završio taj sukob ko dlanom o dlan. To, znaju svi, znači samo jedno – zeleno svijetlo za Vladimira Putina.
Iz Kremlja su poslali umjerenu poruku. Dmitrij Peskov kaže da će Rusija suditi o Trampu na osnovu njegovih postupaka. Dodao je i da nije upoznat sa planovima predsjednika da čestita Trampu na izborima, jer su SAD neprijateljska zemlja. Istakao je da očekuju zaokret u spoljnoj politici, te da će se novi predsjednik oglušiti na pozive savezničkih privezaka. Nekim zapadnim medijima kolala je i priča da je čestitka iz Moskve u Vašington stigla privatnim kanalom dvojice predsjednika.
I iz Crne Gore su poslate čestitke. „Siguran sam da ćemo zajedno graditi mostove saradnje i očuvati mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu”, kazao je među prvima predsjednik skupštine Andrija Mandić. U Banja Luci je zgrada Palate pravde u bojama američke zastave. „Ovo je pobjeda Amerike kojoj mi vjerujemo“, rekao je Milorad Dodik tokom koktela organizovanog u čast Trampove pobjede.
Svi se nadaju da će novoizabrani predsjednik biti blagonaklon prema njihovim agendama. Istina je vjerovatno daleko od toga. Vremešni i hiroviti Tramp mogao bi biti izuzetno nepredvidiv igrač na geopolitičkom planu. Takvih momenata smo se nagledali i u prethodnom mandatu.
Ako je suditi po onome što je pričao tokom kampanje mnogi će imati problema sa novim predsjednikom. Prije svega mediji koje je u više navrata nazivao neprijateljskim kampom i neprijateljima naroda. Ostala je zabilježena i rečenica tokom nedavnog mitinga u Pensilvaniji da bi ako neko želi da ga pogodi morao da puca kroz lažne vijesti, aludirajući na prisutne reportere. To mu kako je rekao i ne smeta toliko.
Na meti su mu i brojni činovnici, pa se očekuje da će čistka državnog aparata biti detaljna. Najavio je i razmatranje otpuštanja državnih tužilaca koji ne slijede njegova uputstva. To bi svakako bio raskid sa dugotrajnom američkom politikom nezavisnog federalnog aparata za sprovođenje zakona.
Tokom kampanje je obećao završetak zida prema Meksiku i mnoge druge akcije vezane za smanjenje populacije migranata. Predložio je korišćenje vojske protiv „neprijatelja iznutra”, iako je ostao nedorečen ko su tačno ti elementi. Prijetio je da će goniti mnoge koje je optužio za izbornu prevaru iz 2020. godine. Takođe je obećao da neće zloupotrijebiti vlast, ta de će biti diktator, ali samo prvog dana svog mandata. Za taj dan je najavio nastavak zidanja meksikčkog zida i „bušenje, bušenje, bušenje“ misleći na pojačane aktivnosti vezane za fosilna goriva. Da li se pomenuta diktatura završava na tome, ostaje da se vidi.
Tokom prethodnih mjeseci pominjao je ne samo preispitivanje uloge i misije NATO-a što je često bilo na tapetu i tokom prvog mandata, već i nove carinske stope za partnere iz EU. Ako ostane pri svojim najavama Kina će biti glavna ekonomsko-poilitička meta. Planira se niz akcija vezanih za poreze tamošnjim kompanijama, onemogućavanje da one kupuju nekretnine u SAD itd.
SAD su dobile novog predsjednika. Ovog puta će na Kapitol Hil stići mirno i sa ustima punim obećanja o napretku. Tokom jednog od slavodobitnih govora iza njega je stajao veliki natpis: „Amerika je slomljena. Ja ću je oporaviti“. Jaz u toj zemlji je ogroman, a spoljnopolitički problemi sustižu jedan drugi. Nakon godina u vrhu američke i svjetske politike, jedno pitanje se samo nameće: Ima li 78-godišnji ishitreni biznismen-političar mudrosti i snage da vodi zemlju pravim putem? Ako se obistini i dio najavljenih planova, a obzirom na činjenicu da su Republikanci trijumfalno preuzeli poluge vlasti u SAD-u, tu zemlju čeka buran period. Iscjeljenje nacije će vjerovatno sačekati. Sigurno je: njegova politika biće izazov i konkurentima i saveznicima. Americi i svijetu.
Vrijeme politike kakvu dugo nijesmo vidjeli
Novi nasilnik je na igralištu i valja se prilagoditi – otprilike je tako izgledala srijeda kada je svijet saznao za Trampov povratak. I oni koji su oštro kritikovali njegovu političku, ali i društvenu ličnost, poput novog engleskog premijera Keira Starmera poslali su čestitke pune pomiriteljskih tonova i želja za saradnjom. Gavne sile EU Francuska i Njemačka uskladile su svoje priče o Evropi koja mora biti jedinstvena. „EU mora stajati zajedno i djelovati na jedinstven način“ – rekao je Olaf Šolc novinarima nakon razgovora sa francuskim kolegom Emanuel Makronom. Već četvrtak je donio ozbiljne prepreke ovoj saradnji, jer su sve prilike da će Njemci ići na vanredne izbore. Dva lidera su naglasila izazove Trampove protekcionističke trgovinske politike i izolovane retorike koju oslikava moto Amerika na prvom mjestu.
O nadolazećem američkom izolacionizmu i desničarskim stremljenjima novog predsjednika SAD-a govori i sarajevski novinar i profesor književnosti Amer Tikveša: „On je jedan od originalnijih na spektru desnih autokrata. Svi oni imali su ksenofobiju kao jedan od glavnih ideoloških postulata svoga djelovanja, ali ona je kod većine drugih bila ili povod za ratovanje ili barem prijetnje ratom. Kod Trampa je ona povezana s pacifizmom. On će, kaže, prekidati ratove, ali će istovremeno i otjerati migrante. Riješit će se prisustva Amerike u svijetu, ali i svijeta u Americi”, napisao je Tikveša na svom FB profilu.
Gotovo da nema političara desnog spektra koji nije poslao čestitke novoizabranom glavnokomandujućem SAD-a. Iz Južne Amerike najvatrenije poruke dolaze od desničarskog predsjednika Argentine. Javier Milei, koji dijeli sličan stil sa Trampom, nazvao je pobjedu ‘izvanrednom’ i obećao da će voditi spoljnu politiku usmjerenu samo ka dvije zemlje, SAD-u i Izraelu. „Znajte da možete računati na Argentinu u ispunjavanju vaših ciljeva“, napisao je Tikveša na svom FB profilu. .
Bivši krajnje desničarski predsjednik Brazila, Žair Bolsonaro, objavio je video snimke na kojima je sa Trampom, u kojima ga naziva -pravim ratnikom. „Neka Trampova pobjeda inspiriše Brazil da slijedi isti put“, uskliknuo je Bolsonaro I desničarski lideri iz NATO zemalja pohitali su da podijele radost. Među prvima, naravno Viktor Orban, Geert Vilders… Britanski političar Najdžel Faraž, lider desničarske Reformističke partije, rekao je u objavi na X-u: „Keir Starmer mora raspakovati crveni tepih za 47. predsjednika SAD-a. Ovo je velika prilika koju treba iskoristiti”. Marine Le Pen, liderka francuskog krajnje desnog Nacionalnog saveza, smatra da se američka demokratija jasno izrazila, a Amerikanci slobodno izabrali predsjednika. „Ovo novo političko doba koje počinje mora doprinijeti jačanju bilateralnih odnosa i težnji ka konstruktivnom dijalogu i saradnji na međunarodnoj sceni”, napisala je na X-u.
„Danas takođe moramo proslaviti važnost hispanskog glasa u ovoj pobjedi slobodnog svijeta. Vrijeme je za patriote. Vrijeme je za slobodu”, napisao je Santiago Abaskal, lider španskog desnog Voxa.
I balkanski igrači poslali su svoje čestitke, i naši naravno. Svi se nadaju dobroj volji novog igrača. Gostujući na AJB, istoričar Tvrtko Jakovina je istakao da se dogodila ogromna promjena koja će uticati na cijeli svijet, pa i na naš region. Ocijenio je da to nužno nije povoljno, naročito ne za male zemlje. „Bez obzira na to da li se veselili danas Trampovom dolasku ili ne, morate znati da ulazimo u jedno područje politike kakvo do sada nismo vidjeli. Barem ne jedno jako dugo vrijeme u 20. i 21. stoljeću”, rekao je Jakovina.
Slične stavove za istu televiziju podijelio je i Danijel Server profesor sa univerziteta Džons Hopkins. „Prva najdramatičnija promjena odnosiće se na Ukrajinu, gdje će pokušati dati dio Ukrajine Rusima kako bi ih natjerao da zaustave rat. To je najavio i tokom predizborne kampanje i možda će u tome i uspjeti”, kaže Server. On napominje da tu postoje implikacije za Balkan., „ Podjele u Ukrajini biće presedan za podjele na Kosovu i BiH”.
Na opsanosti novih politika, Ameriku i svijet je upozorio nezavisni senator Berni Sanders. On je u oštro intoniranoj poruci pozvao Demokrate da izvuku pouke iz poraza.„Ne bi trebalo biti veliko iznenađenje kada Demokratska stranka koja je napustila ljude radničke klase otkrije da je radnička klasa napustila njih. Prvo je to bila bijela radnička klasa, a sada su to i latino i crni radnici“, rekao je Sanders zahtjevajući od odgovornih ljudi koji su zabrinuti za temelje demokratije i ekonomsku pravdu da povedu vrlo ozbiljne političke rasprave.
Kultni američki pisac i scenarista Stiven King nakon pobjede Trampa napisao je na društvenim mrežama status koji se može tumačiti i kao kritika na račun obje političke struje SAD-a: „U mnogim radnjama koje prodaju lijepe, ali krhke stvari, često stoji natpis: Lijepo za gledanje, milina za držanje, ali kad se slomi – kupio si. Ista stvar važi i za demokratiju”.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Izdvojeno
PROMJENLJIVA RATNA SREĆA I (NE)ADEKVATNA POMOĆ UKRAJINI: Rat iscrpljivanja resursa i nerava
Objavljeno prije
8 mjesecina
26 Aprila, 2024Do sada je Amerika poslala 44 milijarde pomoći od početka agresije prije dvije godine. Sadašnji paket je gotovo 61 milijardu dolara. Vijest je u Kijevu dočekana sa velikim olakšanjem i nadom. Nestašica artiljerijske municije i protivazdušnih sredstava još od kraja ljeta prošle godine uzima sve veći danak.. Od propasti ukrajinske kontraofanzive prošlog ljeta Rusija je ponovo preuzela inicijativu duž više od hiljadu kilometara širokog fronta
Prije dva dana je američki predsjednik Džozef Bajden potpisao paket pomoći za Ukrajinu koji je, nakon mjeseci zastoja usljed protivljenja Republikanaca, konačno izglasao Kongres 21. aprila. Usvojen je i zakon kojim se omogućava oduzimanje zamrznutih ruskih sredstava i njihovo preusmeravanje Kijevu. Do sada je Amerika poslala 44 milijarde pomoći od početka agresije prije dvije godine. Sadašnji paket od gotovo 61 milijardu dolara uključuje 13,8 milijardi za kupovinu sofisticiranog oružja, 13,4 milijardi za popunu američkih zaliha, 11 milijardi za podršku američkim saveznicima u regionu i još 13,8 milijardi za kupovinu američkih odbrambenih sistema za Ukrajinu. Dodatnih devet milijardi biće izdvojeno za ekonomsku pomoć kroz zajmove pod veoma povoljnim uslovima , koje će Bajden u potpunosti oprostiti u naredne dvije godine, uz odobrenje Kongresa. Posebno je izdvojeno 26 miliona dolara za praćenje raspodjele i trošenja američkih sredstava zbog neobuzdane korupcije u Ukrajini, posebno u Ministarstvu odbrane koje tresu korupcijski skandali.
Vijest je u Kijevu dočekana sa velikim olakšanjem uz nade predsjednika Volodimira Zelenskog da će pomoć ubrzo osjetiti „borci na prvim linijama fronta, kao i gradovi i sela koja pate od ruskog terora“.
Nestašica artiljerijske municije i protivazdušnih sredstava još od kraja ljeta prošle godine uzima sve veći danak. Utvrđeni grad Avdijevka u Donjetskoj oblasti koji je odolijevao silovitim napadima još od 2014. tokom prve ruske agresije je morao biti napušten 17. februara uprkos ogromnim gubicima koje su branitelji nanijeli ruskoj armiji plaćenicima i kriminalaima puštenim iz zatvora. Od propasti ukrajinske kontraofanzive prošlog ljeta Rusija je ponovo preuzela inicijativu duž više od hiljadu kilometara širokog fronta.
Rusija je pokrenula i razorne napade na civilnu i elektroenergetsku infrastrukturu Ukrajine u ranim satima 11. aprila sa baražom od 42 rakete i 40 dronova protiv elektrana u pet regija – Odesa, Harkov, Zaporožja, Lavov i Kijev. Termoelektrana na ugalj (TE)- Tripilska sa kapacitetom od 1,8 TW i najveća u zemlji koja opslužuje Kijev i Žitomir strujom je gotovo potpuno uništena. Video snimci koji kruže na ukrajinskim društvenim mrežama prikazuju pakao koji je zahvatio elektranu. Ruske snage su već izbacile iz stroja TE Zmivskaja u Harkovskoj oblasti i TE Vuglehirskaja u Donjeckoj oblasti. Hidroelektrana Dnjepar je takođe van pogona. DTEK, najveća ukrajinska privatna energetska kompanija, kaže da je 80 odsto njenih objekata oštećeno ili uništeno.
Izvršni direktor DTEK-a Maksim Timčenko kaže da su najnoviji napadi predstavljali stratešku promjenu u pristupu ruskog agresora. Za razliku od prethodnih napada koji su bili usmjereni na distribucijske stanice i transformatore, ruske snage sada koncentrišu svoju vatrenu moć na velike elektrane, s ciljem njihovog potpunog uništenja. Rusija je vjerovatno uništila i jedno od najvećih skladišta prirodnog gasa u Evropi, na zapadu Ukrajine, južno od Lavova. Kyiv Independent je objavio da je raspored isključenja struje već usvojen u regijama Harkov, Dnjepropetrovsk i Donjeck. Stručnjaci upozoravaju da ako Rusija nastavi sa ovakvim sistematskim napadima, moguće je da ukrajinske nuklearne elektrane neće imati dovoljno balansne struje iz elektrana na ugalj i plin i da će stoga morati biti zatvorene. Ni Ukrajina ni Zapad nemaju mogućnost da u potpunosti poprave štetu na energetskoj infrastrukturi zemlje u relevantnom vremenskom okviru prije nego se zima vrati.
Posljedice potpunog nestanka struje u Ukrajini bi mogle biti katastrofalne. Gašenje frižidera i zamrzivača u supermarketima i kućama bi povećavalo nesigurnost u snabdijevanju hranom dok bi i željeznički transport, ključan za kretanje trupa i materijala, bio ugrožen. Proizvodnja i snabdijevanje vojske bi u takvoj situaciji doveli do velikih problema i možda kolapsa ekonomije.
Ranjivost energetske mreže rezultat je dostatka raketnih odbrambenih sistema Patriot, ključnih za odbranu od ruskog vazdušnog terora. Nedostatak odbrambenih sredstava nije samo uzrokovan dosadašnjim otezanjem Republikanaca u Kongresu da odobri pomoć. Sistem Patriot, kao jedan od glavnih oslonaca vazdušne odbrane je izuzetno skup i proizvodi se u malom broju. Rakete MIM-104 koje sistem Patriot ispaljuje, proizvode se po stopi od samo 550 komada godišnje. U situaciji u kojoj se Ukrajina nalazi, godine mirnodopske proizvodnje se potroše/ispale sa lansera za svega nekoliko sedmica. Nedostatak raketa čini i sistem Patriot ranjivim na napade pa se mora računati i na to da će s vremenom pojedine jedinice biti ili oštećene ili uništene.
Washington Post javlja da Pentagon već priprema pošiljke za jednostavnija borbena sredstva koji se mogu brzo rasporediti kao što je artiljerijska municija od 155mm i da se isporuke očekuju već narednih dana. Kada je u pitanju oprema za protivvazdušnu odbranu, situacija izgleda puno mračnija, i moguće je da će Ukrajinci čekati i mjesec dana da stignu prijeko potrebne rakete. Najsofisticiranija oružja nisu još ni naručena od dobavljača koji ne povećavaju skromne proizvodne kapacitete. Logično je očekivati da će Rusija u narednim sedmicama maksimalno iskoristiti situaciju i intenzivirati napade.
Institut za proučavanje rata (ISW), američka neprofitna i nezavisna istraživačka organizacija, smatra da će doći do poboljšanja ukrajinske operativne pozicije tek u junu. Ruska vojna komanda će u međuvremenu „vjerovatno razmotriti značajne promjene u ofanzivnoj operaciji velikih razmjera“ kako bi iskoristila postojeće ukrajinske vojne deficite dok ne stignu američke zalihe. Ruske snage su vjerovatno i dalje sposobne da operativno napreduju u narednim sedmicama, navodi ISW, pogotovo u sektorima fronta zapadno od Avdijevke u Donjeckoj oblasti, ili područjima fronta gdje su ruske snage nadomak operativno značajnog cilja, u blizini Časiv Jara.
I ukrajinska vojska očekuju da Rusija otpočne svoju ljetnu ofanzivu u narednih mjesec dana, što je potvrdio je i načelnik Glavnog obavještajnog direktorata Ukrajine (HUR) general-pukovnik Kirilo Budanov.
U reakcijama na vijesti iz Amerike, među prvima se javio bivši predsjednik Rusije i sadašnji potpredsjednik ruskog Savjeta za bezbjednost Dmitri Medvedev. On je rekao da će američka pomoć „učiniti Ukrajinu još siromašnijom, više Ukrajinaca će umrijeti”. Medvedev se do sada profilirao kao najekstremniji nacional socijalista u Kremlju i zagovornik uništenja Ukrajinaca rekavši da ih „mrzi jer su gadovi i degenerici“ i da će „sve učiniti da nestanu“.
Direktor CIA-e Vilijam Berns je nedavno rekao pred Obavještajnim komitetom Senata da bez američke vojne pomoći Ukrajinci mogu izgubiti rat do kraja godine ili biti dovedeni u poziciju da Vladimir Putin diktira uslove za mir. Sa nedavno odobrenom pomoći Berns smatra da Ukrajinci mogu držati sadašnje linije. Zapadni vojni komentatori ističu da količina pomoći koju Zapad isporučuje Ukrajini je daleko od toga da joj omogući pobjedu u ratu. U ovoj fazi pomoć nije dovoljna ni da pokrene kontranapad. Zapad za sada isporučuje samo toliko koliko je neophodno za puko preživljavanje, tj. da izbjegne sudbinu koju joj želi Medvedev. Ukrajinci sve više pokušavaju nadoknaditi neisporučivanje pomoći Zapada proizvodnjom vlastitog oružja, prevashodno bespilotnih letilica domaće proizvodnje kako bi zadržali napredovanje ruskih snaga sa udaljenosti. Ukrajinski dronovi su povećali i napade na teritoriju agresora, pogotovo protiv naftnih postrojenja udaljenih stotinama kilometara od linije fronta. Dosadašnji napadi su smanjili proizvodnju za nekih 16 odsto prema procjenama koje navodi BNE Intellinews ali teško je očekivati da će napadi postići osjetljiviji ekonomski efekat osim propagandne svrhe i blamaže za rusku vojsku koja nije u stanju spriječiti dalekometne napade na vlastitu teritoriju.
Predsjednik Zelenski ne krije nelagodu zbog direktnog učešća SAD, Velike Britanije i Francuske u odbrani Izraela tokom masovnog iranskog raketnog napada 13. aprila, kada su ove tri NATO zemlje obarale iste vrste raketa i dronova iranske proizvodnje koje koristi Rusija u Ukrajini. On je podsjetio da je NATO odbio da „zatvori nebo nad Ukrajinom“ nakon početka agresije dok je „u slučaju Izraela situacija potpuno pragmatična“ rekavši da je „dobro da je sve to oboreno i hvala Bogu da su ljudi još živi“. Ipak Zelenski je optužio NATO za „dvostruke standarde“ jer očigledno „postoji dovoljno tehnologije za obaranje stotina iranskih projektila i dronova”.
Osim problema sa oružjem i municijom, Ukrajina ima problem i sa nedovoljnim ljudstvom. Uprkos ogromnim gubicima agresora koji se mjeri stotinama hiljada mrtvih i ranjenih, režim u Moskvi i dalje uspješno regrutira između 30 i 40 hiljada plaćenika mjesečno, u zemlji i širom planete. Smatra se da su ruska armija i njene paravojske 15 odsto veće nego na početku rata. Gubici Ukrajine su državna tajna ali je jasno da oni nisu mali. Zelenski je prošle sedmice potpisao kontroverzni prijedlog zakona o mobilizaciji. Krajem 2023. je Ministarstvo odbrane zatražilo od predsjednika regrutaciju dodatnih 450 do 500 hiljada vojnika kako bi ojačao odbranu Ukrajine.
Slijedi trka sa vremenom i veoma vruće ljeto.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
RAZARANJA GAZE: Sve veća cijena podrške Izraelu
Objavljeno prije
8 mjesecina
5 Aprila, 2024Galup nedavno objavljuje da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a 75 posto je protiv! Organizacijama demokratskog političkog establišmenta je sve teže da prihvati Bajdenove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja Izrelu
Ponedjeljak 1. aprila je bio dan kad su se stvari odvijale, onako kako bi trebalo da se odvijaju u nekom boljem svijetu, na način koji nijesmo vidjeli u prethodnih šest mjeseci neprestanih napada na Gazu, ni u reakcijama Izraela, ni u djelovanju njegovih moćnih patrona.
Radilo se o kratkotrajnoj “normalnoj”, reakciji ograničenoj na jedan “incident”, a koja je bila izazvana činjenicom da je Izrael u napadu 1. aprila prolio krv državljana moćnih, prijateljskih zemalja.
Sedam plemenitih humanitaraca iz organizacije Svjetska centralna kuhinja putovali su u konvoju od tri jasno obelježena vozila izmedju kojih je distanca bila najmanje pola kilometra. Pogodjeni su pojedinačno u odvojenim raketnim napadima od strane Izraela, u “sigurnoj” zoni kod grada Deir Al Balah u centralnoj Gazi.
Kao u slučaju desetina uništenih bolnica, škola, džamija i crkava, lokacije tri vozila su bile poznate Izraelcima. Dodatno u ovom slučaju, njihova ruta je bila unaprijed prijavljena i odobrena od Izraelske okupacione vojske.
Uprkos svim mjerama predostrožnosti,konvoj nije bio poštedjen i ubijeni su trojica Britanaca, Aurstalijanka, Poljak, humanitarc sa dvojnim američko-kanadskim državljanstom i Palestinac koji nije završio kao bezimena i nebitna žrtva kao preko 32.000 njegovih ubijenih sunarodnika.
Samo nekoliko sati poslije ovog masakra portparol izraelske vojske Daniel Hagari je održao poduži govor u kome je sa rukom na srcu rekao da se radilo o grešci i izrazio žalost zbog izgubljenih života nedužnih ljudi,
Oglasio se do sada nevidjenom brzinom državni sekretar SAD, Blinken koji je ubijene humanitarce nazvao herojima izražavajući očekivanje da će biti sprovedena brza i nezavisna istraga.
Britanski ministar inostranih poslova Dejvid Kameron je pozvao na hitni sastanak izraelsku ambasadorku u Londonu tražeći objašnjenje za ubistvo tri britanska državljanina.
Netanjahu je u toku dana dao dvije izjave u kojima figurarju riječi greška i tragedija, ali je kazao i da se “ovakve stvari dešavaju u ratu”. Ovo je i u Izraelu lojalnim vladajućim krugovima u Britaniji ocijenjeno kao neozbiljno, arogantno i bezosjećajno objašnjenje, što je dovelo do zahtjeva iz redova vladajućih kozervativaca da se obustavi prodaja oružja Izraelu.
Sa izuzetkom Generalnog sekrtetara, UN-a Guteresa, koji je istakao da se radi o ilustraciji načina na koji se vodi rat u Gazi, pozivajući na prekid vatre bez odlaganja, ni jedna od gornjih reakcija se ne bi desila da se radilo o uobičajhenim žrtvama – Palestincima.
Uz izražavanje šoka ovim najnovijim krvoprolićem, ali i brzim i detaljnim reakcijama i Izraela i njegovih Zapadnih saveznika, izvještači su podsjetili, da je u Gazi do sada ubijeno oko 200 UN humanitaraca Palestinaca. Komentatorima Al Jazeere nije promaklo da ni jednan od brojnih, prethodnih slučajeva očigledne asasinacije civila o kojima uglavnom saznajemo iz video trofeja izraelskih vojnika napravljenih mobilnim telefonima, nijesmo čuli niti priznanje niti preuzimanje odgovornosti.
Svakodnevica Gaze je tragedija za tragedijom, bez pauza izmedju. Dan masakra “stranih” humanitaraca, počeo je povlačenjem izraelske vojske iz najveće Al Šifa bolnice u centru razorenog Gaza sitija, posle dvonedjeljne invazije. Za sobom su ostavili nevidjenu devastaciju, uključujući i leševe desetina ubijenih i preminulih i destrukciju gotovo čitave medicinske opreme, namještaja i zidova bolnice.
Izraelska vojska je po povlačenju poručila svojoj javnosti da “Al Šifa više neće biti u finkciji”, proglašavajući ovaj očigledni ratni zločin uspješnom akcijom u kojoj su navodno ubili 200 vojnika Hamasa, uključujući i visoke vojne činove, a da za to nijesu ponudili ni jednog dokaza.
Teško je zamisliti da pomor boraca i lidera Hamasa u Al Šifi nije ovjekovječen brojnim video klipovima, koji bi poslužili kao pokriće za dosadašnje i buduće napade na zdravstvene, obrazovne i slične institucije, jer se u njima navodno kriju borci Hamasa, koristeći civile Gaze kao štitove.
Oštriji narativ koji je konačno počeo da stiže iz Vašingtona pod pritiskom domaćeg javnog mnjenja kome je dosta bezrezervne političke i vojne podrške Izraelu, rezultirao je prvom rezolucijom Savjeta bezbjednosti koja nalaže momentalni prekid vatre, oslobadjanje taoca i ekspanziju humanitarne pomoći, koja je prošla jer se SAD uzdržao od glasanja.
Izraelski premijer Netanjahu, a upućeni kažu i izrazito većinska populacija Izraela, su reagovali sa nevjericom i bijesom. Netanjahu je otkazao zvaničnu posjetu Bijeloj kući, uvjeravajući izraelsku javnost da ostaje na zacrtanom kursu konačne pobjede uz invaziju Rafe i totalno uništenje Hamasa, po bilo koju cijenu.
Masakri pacijenata i civila u Al Šifa bolnici, ubijanje izgladnjelih civila dok čekaju na humanitarnu pomoć, a vjerovatno i asasinacija stranih humanitaraca su Netanjahuovi praktični dokazi da će raditi što mu je volja, sa ili bez Amerike, što je strategija koju masovno podržava izraelska javnost.
Američka UN ambasadorka Linda Tomas-Grinfild je, čim je izglasana UN rezolucija o primirju, izjavila da ona nije obavezujuća. Predsjednik Bajden je uprkos oštrim riječima i odluci da humanitarnu pomoć organizuje kontra željama Izraela, Izraelu poslao sljedeći contingent oružja, bez koga ovaj rat, koga je Medjunarodni sud pravde karakterise vjerovatno genocidnim, ne bi mogao da se nastavi.
Radi se o 2000 bombi od jedne tone i 500 od četvrtine tone, koje sa lakoćom mogu da sravne sa zemljom čitave kvartove i za koje Vašington post kaže da ih Zapadne zemlje gotovo nikad ne koriste na gusto naseljenim lokacijama, kao što je Gaza, zbog izvjesnih civilnih žrtava.
Američko javno mnjenje užasnuto je do te mjere da je čak i predsjednički kandidat Donald Tramp, čije je predsjednikovanje bilo obilježeno zadovoljavanjem svakog, ma kako šokantnog zahtjeva Izraela, izjavio da Izrael pravi grešku, da mu teško pada da svaku noć gleda kako ljudima padaju zgrade na glave i da Izrael treba što prije da okonča ovaj rat.
Birači su ljuti na Bajdena i mnogi odbijaju da mu oproste saučesništvo u genocidu u Gazi. Nije mali šok da u Mičigenu, koji ima veliku arapsku i pro-palestinsku populaciju, Tramp ima 20 posto više potencijalnih glasova od Bajdena! “Bajden je mislio da se šalimo”, prokomentarisao je birač za medije.
Bajden i te kako ima razloga za brigu i ne samo u Mičigenu. Poznati istraživač javnog mnjenja organizacija Galup objavljuje nedavno da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a 75 posto je protiv!
Bajdenovi potezi kreiraju i rascjep sa bitnim organizacijama demokratskog političkog establišmenta, kome je sve teže da prihvati njegove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja i PR pokrića, koji ih čine mogućim. Tink tank Centar za američki progress je samo jedna od liberalnih organizacija koja je promijenila ploču i sada otvoreno zagovara obustavljanje pomoći Izraelu.
Izrael je zbog načina vojevanja u Gazi i zbog mnogih šokantnih izjava njegovih čelnika zaslužan za svoju sve veću političku izolaciju. Podržati poltiku Izraela, ovih dana znači izložiti se opasnosti za optužbe za saučesništvo u genocdu, aparthejdu i ratnim zločinima.
U Britaniji je nedavno procurila vijest da su vladini pravnici zaključili da Izrael krši medjunarodni humanitarni zakon i da su savjetovali premijera Riši Sunaka da obustavi prodaju oružja Izraelu jer bi to inkriminisalo Britaniju.
Vlada za sada odbija da ovo potvrdi, ali ćutanje na ovu temu će biti sve teže posle nedavne jednoglasne odluke “Medjunarodnog suda pravde” u Hagu, da naredi Izraelu da preduzme “sve neophodne i efektivne mjere” da spriječi dalje pogoršanje katastrofalnih životnih uslova Palestinaca u Gazi. Sud je de fakto optužio Izrael za glad u Gazi uz zahtjev da preduzme hitne mjere, uključujući otvaranje dodatnih sigurnih ruta za dostavu humanitarne pomoći u saradnji sa UN-om i obezbjedjivanje dovoljno hrane, vode, struje, goriva, smještaja i ostalih potrepština neophodnih za život.
Liderima širom svijeta, donedavnim apologetama Izraela, se izbori sužavaju pred izazovima masovne opozicije iz baze i zakonskim pritiscima. Izrael, pod trenutnim rukovodstvom, neće učiniti ništa da “prijateljima” olakša nastavljanje podrške.
Danas, (srijeda 3. mart ) glavni medjunarodni mediji su preplavljeni informacijama o ubijenim humanitarcima i analizama kako je došlo do izraelskog napada.
Detalji njihovih života i smrti su u fokusu pažnje široke javnosti koja ih s pravom identifikuje kao nesebične heroje koji su odlučili da pruže pomoć najugroženijoj populaciji na svijetu, stanovnicima Gaze.
Izvještaji o njihovoj humanitarnoj misiji i o njihovim zadnjim momentima, daju jasnu sliku i o katastrofalnom životu civila u Gazi i o načinu djelovanja izraelske ratne mašine.
Nije nerealno očekivati da će ubistvo šest medjunarodnih humanitaraca biti kap koja će preliti punu čašu i da će dovesti do kritičkog političkog preokreta koji nijesu izazvale desetine hiljada palestinskih žrtava. Njihovo stradanje će mnoge ljude širom svijeta ostaviti bez iluzija o tome da je ono što Izael naziva odbrambenim ratom za opstanak, u stvari genocid.
Crne statistike
2. april, 179. dan napada na Gazu:
– 32.916 ubijenih Palestinaca Gaze. Broj uključuje samo pronadjene i identifikovane, a ranjenih je najmanje 75.494.
– Ubijenih Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali i u okupiranom Istočnom Jerusalimu je najmanje 451.
– Oko 600 izraelskih vojnika je ubijeno od 7. oktobra, a najmanje 3.302 ih je ranjeno.
– Broj ubijenih humanitaraca je 197. Prije mjesec dana UN je objavio da je ubijeno 122 novinara i medijskih radnika u Gazi uz puno veći broj dodatnih žrtava, ranjenih i uhapšenih na okupiranoj Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u djelovima Libana obuhvaćenim neprijateljstvima izmedju Izraela i Hizbolah boraca.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
Struka i rezultati bili su jedino mjerilo
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri
VLAST I FINANSIJE: Nema para, ima problema
Izdvajamo
-
Stav2 sedmice
Ima li spasa za Plantaže
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Oni ubijaju
-
Izdvojeno4 sedmice
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
-
FOKUS3 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu
-
Izdvojeno4 sedmice
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
-
FOKUS4 sedmice
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
-
INTERVJU3 sedmice
DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva