INTERVJU
NIKOLA MARKOVIĆ, ZAMJENIK GLAVNOG UREDNIKA DNEVNOG LISTA DAN: Nema polarizacije, postoje mediji i propagandisti DPS-a

Zaštitnici lika i djela Mila Đukanovića u medijima danas morališu, govore kako je nečasno intervjuisati i kontaktirati odbjeglog tajkuna, a nedavno su branili stav da je legitimno intervjuisati Caneta Subotića, osumnjičenog za organizovani kriminal. Isti oni pravili su nebrojeno puta razgovore i sa Đukanovićem, dok je bio na optužnici za šverc cigara u Italiji. Tada im to nije smetalo
MONITOR: Obavijestili ste javnost da napuštate emisiju Ukršene riječi na Prvoj TV, a nakon što je otkazano prethodno dogovoreno gostovanje Duška Kneževića u toj emisiji. TV Prva u saopštenju tvrdi da ,,nije bilo govora o otkazivanju emisije, da dogovore nije poštovao predsjednik Atlas grupe Duško Knežević”, i da ste Vi to sve znali, odnosno ,,imali napismeno dokaz o spremnosti TV Prva da realizuje emisiju”?
MARKOVĆ: Urednica i voditeljka emisije je dala obrazloženje i ne bih ulazio u tehničke detalje otkazivanja gostovanja Duška Kneževića jer su objektivno irelevantni.
Suština je da smo od nje obaviješteni nekoliko dana prije emisije da pravni tim Prve razmatra zakonitost njegovog gostovanja. Na moje insistiranje dobio sam pisani stav uredništva Prve da što se njih tiče nema nikakvih smetnji da se emisija realizuje. Nakon toga urednica emisije nas je obavijestila o otkazivanju emisije i to obrazložila svojim razlozima. Duško Knežević je dao svoj stav koji je suprotan.
Kako god bilo, smatrao sam da je, pošto nije došlo do emisije gdje je trebalo da se čuje i druga strana, odnosno Duško Knežević, bespredmetno dalje učestvovati u tom projektu. Posebno sto je Knežević pozvan na moje insistiranje.
MONITOR: Obrazlažući odluku da napustite Ukrštene riječi kazali ste da Vas „posebno brine nevjerovatan pritisak od strane vlasti i pravosudnih organa na medije kada je u pitanju izvještavanje o aferi Koverat“. Šta vas sada konkretno brine, imajući u vidu da pritisci na kritički nastrojene medije nijesu rijetkost?
MARKOVIĆ: Veliki problem je što pritisak na medije kada je u pitanju ova afera dolazi od institucija. Specijalni tužilac smatra da je to što mediji objavljuju navode i dokaze koje dostavlja Knežević, pomoć učiniocu nakon izvršenja krivičnog djela. Više nego skandalozan stav koji u suštini pokazuje da se vlast i njegovo partijsko pravosuđe boje novih dokaza.
Taj pritisak na medije se posebno pojačao nakon Đukanovićevog fijaska u Ukrštenim riječima. Da nije uhvaćen kako govori neistine oko svoje firme na Kipru, skriva činjenice i degradira takvim ponašanjem funkciju predsjednika države, vjerujem da bi taj pritisak bio mnogo manji.
Ovako su vidjeli da nezavisni mediji neće prestati da rade svoj posao i otkrivaju nove detalje ove afere. I to je ključni problem. Jer kad mediji objave nešto, onda tužilastvo silom prilika mora da to istražuje iako najradije ne bi da se bavi svojim poslom. I upravo istraživačke priče medija ogoljavaju tužilaštvo. Nijedna afera, nijedan dokaz i činjenica koji se objave, a tiču se Prve familije, tužioci nijesu istražili.
Otuda onolika nervoza i prijetnja da će se napustiti emisija čim se pomene Ana Kolarević i Vesko Barović. Specijalnom tužiocu je neprijatno i da sluša o korupciji i kriminalu povezanom sa Đukanovićima, a kamoli da ga istraži. Zato, kad već ne smije da udari na Prvu familiju, udara na novinare.
MONITOR: Kako vidite izvještavanje crnogorskih medija o ovoj aferi, ali i njenim implikacijama, kao što su građanski protesti?
MARKOVIĆ: Upravo ova afera pokazuje da je lažna priča o polarizaciji medija u Crnoj Gori. Nema polarizacije medija, već su na jednoj strani mediji, a na drugoj propagandisti DPS-a i Mila Đukanovića.
Vidite jasno da Dan, Vijesti i Monitor pokušavaju da urade sve što mogu kako bi javnost saznala što više činjenica o nepočinstvima Đukanovića i Kneževića, njihovih kumova, drugova i DPS-a.
S druge strane imate zaštitnike lika i djela Mila Đukanovića koji danas morališu o medijima, govore kako je nečasno intervjuisati i kontaktirati odbjeglog tajkuna, a nedavno su branili stav da je legitimno intervjuisati Caneta Subotića koji je takođe bio osumnjičen za organizovani kriminal. Isti oni pravili su nebrojeno puta razgovore i sa Đukanovićem dok je bio na optužnici za šverc cigara u Italiji. Tada im to nije smetalo.
Kako tada tako i sada, građani su to jasno vidjeli, a brojke i rejtinzi pokazuju kome se vjeruje i ko se gleda i čita. Upravo ti, nazovi mediji, su branili Kneževića i pravili intervjue sa njim kad smo mi raskrinkavali njegove sumnjive veze sa Radojem Žugićem, prvim čovjekom Centralne banke. Tada smo navodno urušavali bankarski sistem što napadamo Kneževića, baš kao što nas sada za isto to optužuju kad objavljujemo njegovu dokumentaciju.
Veći problem je što se Javni servis pretvorio u svoju suprotnost. Vidite da prvi čovjek RTCG izjednačava državu sa vlašću. To je isti onaj kome je Duško Knežević bio poslodavac. I sad on nama objašnjava kako je Duško Knežević kriminalac. Za razliku od njega mi mislimo da je Knežević i tada i sada osoba koja treba da odgovara za svoja nedjela, ili da u najboljem slučaju bude ,,svjedok saradnik” u procesu protiv Đukanovića i njegovog klana.
Zbog toga je prava i ključna poruka sa protesta: Mi smo država, a ne Đukanović. I do juče Knežević zajedno sa njim.
MONITOR: Kako biste ocijenili aktuelnu situaciju kada je u pitanju sloboda medija? U toku su izmjene seta zakona o medijima. Da li vlast pokušava kroz te izmjene da dodatno utiša medijske kritičare?
MARKOVIĆ: Sloboda medija u Crnoj Gori najbolje se može opisati na sljedeći način: kod nas možete sve objaviti ako ste spremni da platite cijenu za to. Svjedok za to je Olivera Lakić. Nažalost Duško Jovanović je najtragičniji primjer toga.
Sputavanje medija počelo je fizičkim napadima, pokušajima ubistava i ubistvima, a onda je tome dodat finansijski pritisak, da bi se konačno prešlo na institucionalni, o kojem sam već govorio.
U tom kontekstu možemo svakako posmatrati i djelove Nacrta novog zakona o medijima. Posebno onaj o otkrivanju izvora. Vlast bi da natjera novinare da tužiocima otkrivaju svoje izvore zbog njihovih navodnih istraga krivičnih djela. Praksa je pokazala da se većina tih istraga završi ili nepodizanjem optužnice ili oslobađajućom presudom. To je farsa gdje partijski tužioci izmisle istragu da bi otkrili naše izvore.
Svemu tome je razlog što u vlastima ima sve više nezadovoljnih i što sve više izvora dolazi iz samog vrha režima. Traži se zakonska forma da otkriju ko su ljudi u njihovim redovima koji daju informacije nezavisnim medijima. Nijedan pravi novinar neće otkriti svoj izvor bez obzira što mu ovim zakonom posredno, pozivajući se na Krivični zakonik, prijeti slanje u zatvor. Prije ili kasnije režim će shvatiti da mu je to uzaludna rabota.
MONITOR: Dugo već govorimo i o nekažnjenom nasilju nad novinarima. Koliko je Komisija koja se bavi praćenjem postupanja organa u istragama o nasilju nad novinarima, a kojom presjedavate, učinila na tom polju? Odnosno, koliko joj je vlast omogućila, ili onemogućila, da ostvari svoj cilj?
MARKOVIĆ: Što se tiče istaga napada na novinare, ne možemo biti zadovoljni. Evo i posljednji slučaj Olivere Lakić to potvrđuje. Umjesto da slučaj dovede do kraja, tužilaštvo i policija su svojim postupanjem samo unijeli dodatnu sumnju. Okrivljeni je prvo po njima pucao na Lakićku pa onda nije nego je samo organizovao… Prvo je bio pokušaj ubistva, pa onda prekvalifikacija u nanošenje teških tjelesnih povreda.
Posebno je indikativno što je tužilastvo sve vrijeme krilo dokumentaciju za slučaj Lakić od Komisje na čijem sam čelu. Dostavili su nam je uoči dolaska Johanesa Hana i to istog dana kad je uhapšen određen broj lica u ovom predmetu. Zar nije bilo normalno da ako su riješili slučaj da to podijele sa Komisijom koja je formirana da nadgleda njihov rad?
O slučaju ubistva Duška Jovanovića dovoljno je reći da će ubrzo 15 godina od tog monstruoznog zločina, a da još ne znamo ni izvršioce ni nalogodavce…
Na kraju da zaključim niko od nadležnih još ni za jedan od 85 slučajeva napada na novinare i imovinu medija nije odgovarao zbog neefikasnih istraga. Čak ni disciplinski. To dovoljno pokazuje koliko je vlast nezainteresovana da rasvijetli napade na naše kolege.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način