Povežite se sa nama

FOKUS

NOVA HAPŠENJA KLANA MAROVIĆ: Selektivno naprijed

Objavljeno prije

na

hapsenje-lazar-radjenovic

Nigdje nema kriminala osim u Budvi – u avgustovsku vrelu zoru, u četvratk 13- og krenuo je novi krug hapšenja pripadnika tzv. klana Marović. Ovoga puta obruč oko Svetozara Marovića, visokog funkcionera vladajuće DPS još se stegao više. Među privedenima je i njegova kćerka – Milena Marović-Bogdanović, inače supruga cetinjskog gradonačelnika Aleksandra Bogdanovića.

Po nalogu Specijalnog tužilaštva koje od skoro vodi Milorad Katnić uhapšeni su i aktuelni i bivši gradonačelnik Budve Lazar Rađenović i Rajko Kuljača, savjetnik premijera Aleksandar Tičić, koji je bio  potpredsjednik budvanske Opštine, kao i brat Svetozara Marovića – Dragan Marović, takođe bivši potpredsjednik.

Prema pisanju medija uhapšeno je i nekoliko osoba iz lokalne administracije, ukupno 13 uhapšenih, dok se za jednim traga. Uhapšeni su opštinski službenici – Đorđe Pavlović, Milojka Kovačević, Miodrag Samardžić, Dragica Popović, kao i v.d. direktora Vodovoda Budva Milenko Medigović.

Dragica Popović je prema izvorima Monitora tašta Miloša Marovića, sina direktora političkog savjeta DPS-a Svetozara. Tako su Maroviću u ovom hapšenju privedena praktično tri člana porodice, a prema izvorima Monitora tužilaštvo bi moglo da aktivira istragu protiv Marovićevog sina zbog sumnivih poslova oko izgradnje Aqua parka, o čemu je Monitor više puta pisao. To nije sve. Istražuje se i Marovićeva supruga Đina zbog tajnih računa u švajcarskoj banci, na kojima je bilo više miliona.

Kako su na vanrednoj konferenciji saopštili iz Specijalnog tužilaštva, bivši i aktuleni rukovodioci i službenici Opštine Budva uhapšeni su zbog sumnje da su prilikom izgradnje TQ Plaze i platoa na plaži Jaz zloupotrebom službenog položaja oštetili opštinu Budva za više miliona eura. Iz tužilaštva je poručeno da nije samo Budva na meti i da neće biti povlašćenih. Nijesu, međutim, željeli da komentarišu pitanje da li je istragom obuhvaćen i Svetozar Marović.

Marovićeva kćerka prema Monitorovim izvorima tereti se za potpisivanje Aneksa 3, jednog od brojnih dodataka ugovoru o izgradnji TQ Plaze. Ona je i ranije davala izjavu tužilaštvu oko tog projekta, kada je saopštila da bi bilo dobro da je više takvih projekata i da se ne osjeća odgovornom.

Predstavnici opozicionih stranaka u lokalnom parlamentu godinama upozoravaju da je posao izgradnje TQ Plaza klasičan primjer korupcije u kome je Opština po raznim osnovama oštećena za više od 16 miliona eura.

Kako je Monitor ranije pisao, poslovni centar u samom gradskom jezgru realizovan je na bazi zajedničkog ulaganja u kome je Opština ustupila bez nadoknade 10.000 kvadrata zemljišta na ekskluzivnoj lokaciji, čija je vrijednost bila procijenjena na 5,7 miliona eura. Investitor je bila kompanija Trejdjunik u vlasništvu srpskih državljana braće Mirka i Rada Latinović. Kako je Monitor već pisao, prema nekim procjenama oni su tim projektom zaradili od 60 do 100 miliona eura. Prilikom izgradnje TQ Plaza braća Latinović oslobođeni su i nadoknade za komunalne takse u iznosu od 11 miliona eura. Opština je, pride, na ime poslova nadzora platila oko dva miliona eura, da bi na osnovu nevedenih ulaganja dobila oko 25 odsto izgrađenog prostora.

Opština je dobila preko 5.000 m2 poslovnog prostora – 1.834 m2 nestambenog (hodnici i sl.) i čak 4.500 m2 garaža! Prema ranijim obećanjima u TQ Plazi Budva građani su trebalo da dobiju pozorište, biblioteku i druge prostore za institucije kulture. Međutim, sada je unutra samo bioskopska sala, otvorena nakon pritisaka javnosti.

Kulture je malo, ali su zato u TQ Plazi bili široke ruke za lokalne moćnike. Prema tvrdnjama odbornika iz redova SNP-a jedan dio zgrade, cijela lamela C, rezervisana je bila za privilegovane Budvane iz vrha DPS-a i opštinske vlasti. Ta lamela je ostala dugo prazna jer navodno odabrani nijesu smjeli u nju da se usele nakon pritiska opozicije i ranijih hapšenja budvanskih funkcionera. Od nedavno tu su počele da se useljavaju opštinske službe.

TQ Plaza podignuta je pri tome na zemljištu koje je bilo pod restitucijom. Potraživale su ga četiri sestre, poznate Budvanke, ali im je vlasništvo njihove porodice faktički oteto i predato Latinovićima.

Kompanija Tredjunik osnovana je osamdesetih prošlog vijeka. Prema različitim izvještajima poslovala je u Rusiji, Srbiji, Italiji, Španiji… Budvani su sa ovom kompanijom imali posla i prije TQ Plaze. Naime, Trejdjunik je gradio hotel Splendid u Bečićima. Sa braćom Latinović, Svetozar Marović ima srdačne odnose, pa se nerijetko može vidjeti u njihovom društvu po budvanskim lokalima.

Latinovići su preuzeli i tzv. Rusko selo iznad Svetog Stefana od Zorana Bećirovića. Divlje podignuto naselje od 36 kuća, tik uz seosko groblje, preimenovano je sada u Carsko selo.

Braća su nakon izgradnje TQ Plaze dobili i posao izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Budvi, vrijedan oko 80 miliona eura. Isti poslovi u drugim primorskim opštinama koštali su mnogo manje, o čemu je Monitor ranije izvještavao. U Baru – 12 miliona eura, Tivat i Kotor upkupno – 17 miliona.

U posjedu Latinovića nalazi se dio Ostrva cvijeća u Tivtu na kome se planirala gradnja turističko-stambenog kompleksa TQ Tivat.

Prema ranijem pisanju medija, Specijalno tužilašto za organizovani kriminala, preuzelo je početkom proljeća iz budvanskog katastra kompletnu dokumentaciju izgradnje koncertnog platoa i sportskih terena u zaleđu plaže Jaz.

Istraga je pokušala da utvrdi da li je zakonito potrošeno sedam miliona eura opštinskog novca na nekadašnjim gradilištima nedaleko od Budve. Plato na Jazu i ranije je bio pod lupom tužilaštva, najprije kotorskog tužioca, da bi potom bio upućen specijalnom tužilaštvu.

Inspektori za organizovani kriminal budvanske policije su po nalogu kotorskog tužioca Borisa Savića još u novembru 2013. godine saslušali kompletno bivše opštinsko rukovodstvo, kao i investitora Branislava Savića čija je kompanija Gugi commerc gradila plato. Saslušan je i preduzetnik Marko Bato Carević, koji je podnio krivičnu prijavu protiv Opštine Budve, nakon čega je istragu pokrenuo kotorski tužilac.

Carević je prijavu podnio nakon što je Privredni sud odbacio njegovu tužbu protiv Opštine Budva. Carević je tražio dva miliona eura na ime materijala za gradnju platoa, koju je isporučila njegova kompanija Car invest. Opština je 83 hiljade kubika kamena i raznog drugog materijala za gradnju platoa, Carevićevog materijala, smatrala donacijom. On je, međutim, tvrdio da je dogovor bio da se polovina materijala vodi kao donacija, ali da se druga polovina kompenzuje kroz različite projekte koje bi ta kompanija izvodila za Opštinu.

Savić je na suđenju saopštio da se o izgradnji platoa na Jazu dogovorio sa tadašnjim potpredsjednikom Opštine Budve Draganom Marovićem – bez ikakvog tendera ili ugovora.

Opoziciona SNP odmah je iskazala sumnje u taj posao, tvrdeći da Opština nije raspisala tender za izgradnju platoa.

Ovo je samo jedan od slučajeva za koji se tereti klan u Budvi i jedno u nizu hapšenja. Najprije su 2010, u posljednjim danima decembra, uhapšeni Rajko Kuljača, Dragan Marović i drugi budvanski finkcioneri zbog afere Zavala. Tužilaštvo ih je teretilo da su oštetili budžet Budve tokom nelegalne gradnje na Zavali za oko 820 hiljada eura. Proveli su više mjeseci u pritvoru. Kuljača je dva puta bio osuđen na pet, a Marović na četiri godine zatvora, ali je Apelacioni sud dva puta ukidao osuđujuće presude Višeg suda u Podgorici.

U junu ove godine Viši sud u Podgorici je treću put osudio Kuljaču na pet, a Marovića na četiri godine zatvora. Dragan Marović je tada saoštio da je napustio DPS.

Aktuleni predsjednik budvanske opštine Lazar Rađenović prvi put je uhapšen u martu 2014. godine zbog sumnje da je 2007. godine kada je bio potpredsjednik Opštine zadužen za finansije i član Komisije za javno nadmetanje oštetio gradsku kasu za dva miliona eura, u slučaju Košljun. Uz Rađenovića tada je uhapšen i Aleksandar Tičić, kao i Jelica Petričević, bivša direktorica Prve banke. Oni su se teretili za koruptivnu i unaprijed dogovorenu kupoprodaju opštinskog zemljišta na brdu Košljun. Suđenje za ovaj slučaj u Višem sudu u Podgorici je privedeno kraju, a presuda se očekuje na jesen.

Posljednja hapšenja u Budvi sigurno izazivaju strah kod mnogih krupnih riba umješanih u sumnjive poslove. Obimna je u tužilaštvu dokumenatacija o pronevjerama visokih funkcoinera, od Bara do sjevera. Za sada je uglavnom Budva meta.

Možda će biti hapšenja i po dugim opštinama. Ali, afere prve porodice, od Telekoma do KAP-a, još niko u tužilaštvu nema hrabrosti da otvori. Ko zna, mogu i za njih optužiti Marovića i njegove.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo