„Reorganizacije, nove sistematizacije, preraspodjele uglavnom bivaju podstaknute željom za unapređivanjem određenih oblasti. Da se pospješe dokazane i svrsishodne metode i tehnike koje će rezultirati većom efikasnošću, efektivnošću, kvalitetom i brzinom realizacije zacrtanih ciljeva. Paradoksalno je, a često i pogubno, utopističke teorije realizovati na dijametralno suprotan način u praksi.

Za 35 godina rada u državnoj upravi, obavljajući u dva navrata vrlo složene poslove na pozicijama Glavnog republičkog veterinarskog inspektora, sanitarnog inspektora na početku radnog vijeka, preko 50 visokostručnih obuka u zemljama članicama EU, SAD i zemljama iz okruženja, demonstrirajući sposobnosti koje su prepoznate u primjeni i vidljivim rezultatima u oblasti veterinarstva i bezbjednosti hrane, uz poznavanje i svakodnevno praćenje izmjena i primjene propisa i standarda u EU, očigledno nijesam zavrijedila preporuku za napredovanje, čak ni za očuvanje postojeće pozicije glavnog veterinarskog inspektora.

Očigledno je kako se sve navedeno, uz još mnogo izostavljenih referenci, može anulirati zbog nepotčinjavanja interesima pojedinaca čiji nemar, neinteresovanje i „vještine” koštaju ponekad i po dva miliona eura, kao što je bio slučaj sa prošlogodišnjom zarazom krava i ovaca (bolest kvrgave kože i plavog jezika).

Uz opasku da se materijalni gubitak uvijek može nadoknaditi, da li isto važi i za zdravlje građana?

Poražavajuća statistika o broju oboljelih od teških kancerogenih oboljenja, sve češće prisutnim i kod najmlađe populacije, daje nam nedvosmislen odgovor. Da li se iko zapitao o uzrocima, eventualno usvajanju strategije preventivnog djelovanja sa ciljem da se iskorijeni ili bar djelimično suzbije ova pošast današnjice, pa da ne zbrajamo samo bolne posledice gubitka najmilijih? I najmlađih. Kao i statistika, i odgovor je poražavajući: NE! Zato se svakog dana bolnice progresivno pune novim pacijentima, isplaćuju se štete poljoprivrednicima, dok pojedinci zadovoljno trljaju ruke, nauštrb javnog zdravlja i opštih interesa. A da nepoželjni zviždači ne bi ometali tu „idilu”, ukidaju im se radna mjesta, pa čak bili to i sami glavni inspektori.

Tako je Zakonom o bezbjednosti hrane (stupio na snagu u oktobru 2015.) predviđena organizacija službe koja još uvijek nije pravno formalno realizovana. Na XIX sjednici Vlade od 30. marta ove godine, kao materijal o kojem Vlada nije raspravljala, usvojena je sistematizacija Ministarstva poljoprivrede i ruralnog ratzvoja (MPRR) i Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove (UBHVFP) kao organa uprave u sastavu Ministarstva, kojom se ukidaju glavni inspektori (za veterinarsku, sanitarnu i fito-sanitarnu inspekciju!) i postavljaju načelnici sa mnogo manjim ovlašćenjima i koeficijentima zarada. Po sistematizaciji, načelnici treba, sa istim ili manjim koeficijentom ( zavisi da li rade u Vladi, ministarstvu ili organu uprave u sastavu) da rade daleko složenije poslove i uz to prate rad inspekcija. Za razliku od načelnika u UBHVFPP, poslovi glavnih inspektora u Upravi inspekcijskih poslova (UIP) ostali su isti. Očigledno je da su nekome potrebni stručnjaci da pišu strategije, programe, propise, planove kontrola, da organizuju sprovođenje svega toga i da ih pri tome neko degradira, mobinguje i ponižava, selektivno određuje i uslovljava način rada i primjene zakona. I dok pojedini nadležni organi i dalje nijemo posmatraju sve nepravilnosti prilikom izdavanja dozvola za uvoz, predlažu i usvajaju zakone koji propisuju minimalne kazne i time indirektno „amnestiraju” prekršioce, kazne za one koji se usude javno pričati o tome i upozoravati na nepravilnosti su vrlo često drakonske. A samo zbog alavosti i sujete pojedinaca koja se graniči sa morbidnošću.

Od 2014. obavljam funkciju Glavnog veterinarskog inspektora, koja mi ne omogućava da utičem na izdavanje dozvola za uvoz, a samim tim ni kontrolu ili sprečavanje nesigurnih uvoza. Za te dozvole je zadužena UBHVFP uz neometano zadovoljavanje sopstvenih interesa.

Podsjećanja radi, 2009. sam suspendovana sa mjesta republičkog veterinarskog inspektora zbog javnog suprotstavljanja uvozu iz nesigurnih i neprovjerenih zemalja poput Brazila, dokazima o prodaji istih pod deklaracijom domaćih prizvoda, kao i iznošenja mišljenja o mogućim posljedicama po zdravlje stanovništva u narednih pet do 10 godina. I tada nisam izgubila posao zato što ga nisam znala raditi, niti zato što sam prekršila etičke norme i kodekse, nego upravo suprotno. Ostala sam bez posla zato što sam ukazivala na propuste koji ugrožavaju sigurnost građana Crne Gore.

Od mojih javnih upozorenja prošlo je samo sedam godina a efekti su, nažalost, jasno vidljivi. Ako ništa ne promijenimo, procenat oboljelih će se rapidno povećavati. Da li se nazire svjetlo na kraju tunela ili je pak preči interes pojedinaca od zdravlja svih nas?!

Pošto je vidljivije, dajem primjer palmi uvezenih iz afričkih i dr. zemalja. Unutrašnjost palme istrune i palma se jednostavno osuši, uvene i presavije. Tako zaražene palme se pale. Slično je i sa čovjekom. Nešto ga iznutra „pojede”.

Na vrijeme sam tražila (u junu 2016.) da budem glavni inspektor za morsko ribarstvo u Upravi za inspekcijske poslove ( UIP), da se povučem iz oblasti veterinarstva i bezbjednosti hrane, znajući šta će se dešavati. Međutim i ta mogućnost mi je uskraćena amandmanskim djelovanjem kod usvajanja izmjena i dopuna Zakona o inspekcijskom nadzoru. Tada je odlučeno da se iz Uprave za inspekcijske poslove, pored veterinarske, sanitarne i fitosanitarne inspekcije, izuzmu još i poljoprivredna i inspekcija za morsko ribarstvo, i da se sve one stave pod kontrolu Ministarstva poljoprivrede, odnosno UBHVFP. Istovremeno u UIP ostaju šumarska i vodoprivredna inspekcija, iako sve četiri pripadaju Ministarstvu poljoprivrede. Koliko je sve to zakonito i opravdano?

Kao jedan od prvih zviždača u CG tražila sam zaštitu od Agencije za sprečavanje korupcije ( septembra prošle godine). Dobila sam odgovor da Agencija nije utvrdila osnovanost zahtjeva za zaštitu zviždača. Možda bi trebalo ponovo objaviti sve tekstove koje sam u dugom vremenskom periodu pisala i javno saopštavala isključivo svoje stručne stavove i osnovano ukazivala na brojne nezakonitosti i rizike po zdravlje ljudi i životinja u CG. A da li su se ti stavovi potvrdili u praksi, procijenite sami?

Mirjana DRAŠKOVIĆ
Autorka je jedini specijalista za bezbjednost hrane životinjskog porijekla zaposlen u državnoj upravi