Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Prstom u osinjak

Objavljeno prije

na

U sklopu dramskog programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta, početkom avgusta je na Stinicama u splitskoj Sjevernoj luci bila praizvedba drame Adio kauboju, prema istoimenom romanu splitske književnice Olje Savičević-Ivančević. Roman Adio kauboju je objavljen prije dvije godine i već je doživio nekoliko reizdanja, te stekao kultni status u Hrvatskoj i regionu. Autorka je uradila adaptaciju za pozorišnu predstavu, a mišljenja o predstavi su podijeljena. Ipak, mnogi kritičari i publika smatraju da predstava Adio kauboju pokazuje da se u teatru dogodilo nešto novo, a za to je veoma zaslužna nova direktorka dramskog programa Splitskog ljeta Senka Bulić. MONITOR: Pred prepunim gledalištem u okviru ovogodišnjeg 58. Splitskog ljeta,održana je praizvedba predstave „Adio kauboju” u režiji Ivice Buljana, koji je veoma poznat crnogorskoj publici. Kritike su podijeljene, ali mnogi ističu Buljanovo spektakularno čitanje vašeg romana. Kakve su vaše impresije nakon premijere?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mediji su digli veliku buku i prije i poslije premijere, očigledno da Split žudi za odgovorom na pitanja o sebi. Šteta je jedino što je predstava postala predmet manipulacija i političkog prepucavanja, grebanja za pozicije, neprijateljstva prema Buljanu, Senki, pa i meni, jer smo po svemu sudeći imali jednu hit predstavu koja je ne samo napunila tribine, nego su ljudi sjedili u prašini i stajali na nogama gledajući je do samog kraja. Da smo imali još toliko izvedbi, bez obzira na pokušaj linča jednog dijela medija ili baš zbog toga, mislim da bi i to bilo rasprodano.

MONITOR: I publika je bila podijeljena…
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, i publika je bila podijeljena, ali to je dobro, poštujem tuđi doživljaj, revolt je ponekad kompliment, kao i oduševljenje. Da smo se htjeli svidjeti svima radili bismo drugačiju predstavu, konformističku, vestern Floramy ili nešto slično tome. Danas je vrlo popularno biti kritičan deklarativno i dekorativno, ali malo tko će stvarno ubosti prstom u osinjak. Toliko bijesa i prašine oko jedne (ne)obične kazališne predstave je već stvarno indikativno. Meni osobno pomalo i komično. U našem glupom vremenu totalne ravnodušnosti i umjetnih skandala, nema šanse da umjetničko djelo koje nije dobro izazove toliko reakcije.

MONITOR: Vi ste radili dramaturgiju. Koliko je to bilo teško i zahtjevno i da li je Buljan insistirao da baš vi to radite?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, Buljan je htio da baš ja radim dramatizaciju u suradnji s njim, jer je predstavu zamislio kao scensko čitanje romana Adio kauboju, nije želio da roman pretvorimo u dramu u klasičnom smislu, od početka smo znali da ćemo kombinirati dramatizaciju i naraciju, ali smo naposljetku adaptaciju obavili zajedno na sceni u suradnji sa svim glumcima. Naravno, nije to naša izmišljotina, postoji takav kazališni žanr, prilično je često da i pisci sami sudjeluju u takvim čitanjima, ali danas, kao i o nogometu, svi misle da o kritici sve znaju. Pa, eto, i različite osobe bez autoriteta i Krešimiri Jovice (lik bizarnog novinara iz Adio kauboju) moj roman brane od mene. Buljan je, što se mene tiče, mogao i izbaciti i promijeniti što god je htio, ali nije, jer voli taj tekst, kao što ga i mnogi drugi vole. Mislim da je on pravi meštar i da je napravio jako dobru predstavu, ponosna sam što sam radila s njim. Nadam se da ćete se na nekom gostovanju moći i uvjeriti u moje riječi. Veseli me to što trenutno opet radimo zajedno, s redateljem Robertom Waltlom, još jednim kazališnim meštrom, lutkarsku predstavu Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Bilo je i teško i lako raditi. Zahtjevno, jer smo stalno nešto izbacivali, dodavali, pisali songove, ljeto gotovo da nisam ni imala, a lako zato što je u cijelom velikom timu na Stinicama, u velikoj prašini betonare pokraj mora, vladala prijateljska atmosfera, puno pozitivne energije i truda je uneseno u taj projekt.

MONITOR: I nakon više od dvije godine vaš roman izaziva veliku pažnju, što je naravno ova predstava dokaz, ali i nedavno objavljena veoma pozitivna kritika romana u uglednom njemačkom „Die Zeitu”. Koliko ste ga dugo pisali i koliko ste se pripremali – da li ste dugo proučavali vesterne?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Adio kauboju je bio u svim finalima svih važnijih književnih nagrada u Hrvatskoj, kao i regionalne Meša Selimović, dobio je nagradu T-portala za najbolji roman i nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, a nedavno sam na osnovu prijevoda iz Adio kauboju i nove pjesničke zbirke Mamasafari dobila i stipendiju najpoznatijeg svjetskog sveučilišta koje se bavi kreativnim pisanjem, onog u Iowi, između 90 pisaca, dramaturga, scenarista… iz cijelog svijeta. Nažalost, zbog obiteljskih i zdravstvenih razloga morala sam odlazak u Ameriku zasad odgoditi.

Možda su i tu, kod odluke žirija u Iowi, malo pripomogli kauboji i Indijanci, ta dječačka ili, u mom slučaju, djevojačka fascinacija svime što je dolazilo s lijepog i bogatog Zapada, pa tako i vesternima. Doduše, sad kad su nam čuda Zapada došla doma, više nam nisu tako čudesna, više čudovišna, rekla bih. Ali ta izgubljena i ismijana čast ovog dijela svijeta, pronađena u vesternima nekad djeluje ljekovito. I u tim filmovima društvo je trulo, smrdljivo i bolesno, ali ih neki gnjevni pravednik izvede na pravi put. U životu toga nema, konformizam i oportunizam su pojeli i revoluciju i individualni bunt. Ponekad osjećam da mi nestaje snage, ali većinu vremena ne želim se pomiriti s tim.

MONITOR: Mnogi likovi su neprilagođeni, opisana je mržnja i posljedice koje je rat ostavio. Roman počinje ‘Stranče, ovdje te zakon ne štiti’.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Roman je zapravo priča o manjini, o svima onima koji se iz bilo kojeg razloga u svom domu osjećaju kao stranci, bilo da je to zato što su druge vjere, nacije, seksualnog ili političkog opredjeljenja, to su žene koje odbijaju živjeti prema pravilima patrijarhalne sredine ili naprosto individualci – manjina s jednim pripadnikom. Kakvo je to društvo u kojem su takvi ljudi neslobodni ili skrajnuti, poniženi, utišani, pljunuti ni krivi ni dužni? Kakva je jadne, bolesne, klaustrofobične zajednice uopće mogao proizvesti prošli rat? Pa mi svi imamo PTSP, ja gotovo podjednako kao i moj muž koji je bio u ratu, a najbolje su se snašli amoralni, oni koje ništa ne dira, koji su i iz rata i iz poslijeratnog kaosa izvukli korist, eto takvi su nam skrojili i kroje sudbine. Mogu pisati o bilo čemu, meni je najvažnija zanimljiva priča napisana dobrim jezikom, ali u pozadine te priče je uvijek ono zlo iz prethodne rečenice, u to smo uronjeni svi do grla i kad se smijemo ta nam stvarnost izlazi na nos.

Izlet u poeziju

MONITOR: Nedavno ste objavili i zbirku poezije ,,Mamasafari”, koja je nastala nakon boravka u Istanbulu.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mamasafari je moja dosad najotvorenije angažirana knjiga, izravna je, ne plaši se nit se opravdava. Dotiče se mnogih tabu tema, nije uvijek ugodna, ali je, sudeći prema reakcijama, zanimljiva. S druge strane ona slavi nebitne stvari: vožnju biciklom, igre s djetetom, svakodnevnu ljubav, putovanje, mala i nešto veća čuda svijeta, ono što vrijedi spasiti od smrti, bolesti, rata, mržnje, malograđanštine, oportunizma, a čemu je također posvećen velik broj pjesama.

MONITOR: Iako su mnogi očekivali novi roman, vi ste se vratili poeziji koju objavljujete od srednjoškolskih dana? Kada će novi roman?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Prvu sam, adolescentsku, zbirku pjesama objavila još u osnovnoj školi i cijelo vrijeme usporedo s prozom pisala sam i objavljivala i poeziju. I sad, nakon ovih meni lijepih i zanimljivih izleta u kazalište, u kojima sam imala i imam priliku surađivati s velikim brojem sjajnih ljudi koji su, svatko na svoj način, prave zvijezde u svom poslu, jedva čekam opet biti ono što jesam – smotana spisateljica koja u miru i samoći svoje sobe i svog kompjutera piše novi roman. To će biti pokušaj pisanja ljubavnog romana s onih mjesta na kojima ljubavi po definiciji ima najmanje, neka od njih su i javne kuće. Zanima me i zašto je ljubav kao posljednja utopija u koju vjerujemo protjerana u trivijalne žanrove, je li uopće moguće napisati suvremenu ljubavnu priču, a da zapravo ne bude antiljubavna. Još ne znam kamo će me to istraživanje odvesti, ali počela sam.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo