Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Prstom u osinjak

Objavljeno prije

na

U sklopu dramskog programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta, početkom avgusta je na Stinicama u splitskoj Sjevernoj luci bila praizvedba drame Adio kauboju, prema istoimenom romanu splitske književnice Olje Savičević-Ivančević. Roman Adio kauboju je objavljen prije dvije godine i već je doživio nekoliko reizdanja, te stekao kultni status u Hrvatskoj i regionu. Autorka je uradila adaptaciju za pozorišnu predstavu, a mišljenja o predstavi su podijeljena. Ipak, mnogi kritičari i publika smatraju da predstava Adio kauboju pokazuje da se u teatru dogodilo nešto novo, a za to je veoma zaslužna nova direktorka dramskog programa Splitskog ljeta Senka Bulić. MONITOR: Pred prepunim gledalištem u okviru ovogodišnjeg 58. Splitskog ljeta,održana je praizvedba predstave „Adio kauboju” u režiji Ivice Buljana, koji je veoma poznat crnogorskoj publici. Kritike su podijeljene, ali mnogi ističu Buljanovo spektakularno čitanje vašeg romana. Kakve su vaše impresije nakon premijere?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mediji su digli veliku buku i prije i poslije premijere, očigledno da Split žudi za odgovorom na pitanja o sebi. Šteta je jedino što je predstava postala predmet manipulacija i političkog prepucavanja, grebanja za pozicije, neprijateljstva prema Buljanu, Senki, pa i meni, jer smo po svemu sudeći imali jednu hit predstavu koja je ne samo napunila tribine, nego su ljudi sjedili u prašini i stajali na nogama gledajući je do samog kraja. Da smo imali još toliko izvedbi, bez obzira na pokušaj linča jednog dijela medija ili baš zbog toga, mislim da bi i to bilo rasprodano.

MONITOR: I publika je bila podijeljena…
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, i publika je bila podijeljena, ali to je dobro, poštujem tuđi doživljaj, revolt je ponekad kompliment, kao i oduševljenje. Da smo se htjeli svidjeti svima radili bismo drugačiju predstavu, konformističku, vestern Floramy ili nešto slično tome. Danas je vrlo popularno biti kritičan deklarativno i dekorativno, ali malo tko će stvarno ubosti prstom u osinjak. Toliko bijesa i prašine oko jedne (ne)obične kazališne predstave je već stvarno indikativno. Meni osobno pomalo i komično. U našem glupom vremenu totalne ravnodušnosti i umjetnih skandala, nema šanse da umjetničko djelo koje nije dobro izazove toliko reakcije.

MONITOR: Vi ste radili dramaturgiju. Koliko je to bilo teško i zahtjevno i da li je Buljan insistirao da baš vi to radite?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, Buljan je htio da baš ja radim dramatizaciju u suradnji s njim, jer je predstavu zamislio kao scensko čitanje romana Adio kauboju, nije želio da roman pretvorimo u dramu u klasičnom smislu, od početka smo znali da ćemo kombinirati dramatizaciju i naraciju, ali smo naposljetku adaptaciju obavili zajedno na sceni u suradnji sa svim glumcima. Naravno, nije to naša izmišljotina, postoji takav kazališni žanr, prilično je često da i pisci sami sudjeluju u takvim čitanjima, ali danas, kao i o nogometu, svi misle da o kritici sve znaju. Pa, eto, i različite osobe bez autoriteta i Krešimiri Jovice (lik bizarnog novinara iz Adio kauboju) moj roman brane od mene. Buljan je, što se mene tiče, mogao i izbaciti i promijeniti što god je htio, ali nije, jer voli taj tekst, kao što ga i mnogi drugi vole. Mislim da je on pravi meštar i da je napravio jako dobru predstavu, ponosna sam što sam radila s njim. Nadam se da ćete se na nekom gostovanju moći i uvjeriti u moje riječi. Veseli me to što trenutno opet radimo zajedno, s redateljem Robertom Waltlom, još jednim kazališnim meštrom, lutkarsku predstavu Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Bilo je i teško i lako raditi. Zahtjevno, jer smo stalno nešto izbacivali, dodavali, pisali songove, ljeto gotovo da nisam ni imala, a lako zato što je u cijelom velikom timu na Stinicama, u velikoj prašini betonare pokraj mora, vladala prijateljska atmosfera, puno pozitivne energije i truda je uneseno u taj projekt.

MONITOR: I nakon više od dvije godine vaš roman izaziva veliku pažnju, što je naravno ova predstava dokaz, ali i nedavno objavljena veoma pozitivna kritika romana u uglednom njemačkom „Die Zeitu”. Koliko ste ga dugo pisali i koliko ste se pripremali – da li ste dugo proučavali vesterne?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Adio kauboju je bio u svim finalima svih važnijih književnih nagrada u Hrvatskoj, kao i regionalne Meša Selimović, dobio je nagradu T-portala za najbolji roman i nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, a nedavno sam na osnovu prijevoda iz Adio kauboju i nove pjesničke zbirke Mamasafari dobila i stipendiju najpoznatijeg svjetskog sveučilišta koje se bavi kreativnim pisanjem, onog u Iowi, između 90 pisaca, dramaturga, scenarista… iz cijelog svijeta. Nažalost, zbog obiteljskih i zdravstvenih razloga morala sam odlazak u Ameriku zasad odgoditi.

Možda su i tu, kod odluke žirija u Iowi, malo pripomogli kauboji i Indijanci, ta dječačka ili, u mom slučaju, djevojačka fascinacija svime što je dolazilo s lijepog i bogatog Zapada, pa tako i vesternima. Doduše, sad kad su nam čuda Zapada došla doma, više nam nisu tako čudesna, više čudovišna, rekla bih. Ali ta izgubljena i ismijana čast ovog dijela svijeta, pronađena u vesternima nekad djeluje ljekovito. I u tim filmovima društvo je trulo, smrdljivo i bolesno, ali ih neki gnjevni pravednik izvede na pravi put. U životu toga nema, konformizam i oportunizam su pojeli i revoluciju i individualni bunt. Ponekad osjećam da mi nestaje snage, ali većinu vremena ne želim se pomiriti s tim.

MONITOR: Mnogi likovi su neprilagođeni, opisana je mržnja i posljedice koje je rat ostavio. Roman počinje ‘Stranče, ovdje te zakon ne štiti’.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Roman je zapravo priča o manjini, o svima onima koji se iz bilo kojeg razloga u svom domu osjećaju kao stranci, bilo da je to zato što su druge vjere, nacije, seksualnog ili političkog opredjeljenja, to su žene koje odbijaju živjeti prema pravilima patrijarhalne sredine ili naprosto individualci – manjina s jednim pripadnikom. Kakvo je to društvo u kojem su takvi ljudi neslobodni ili skrajnuti, poniženi, utišani, pljunuti ni krivi ni dužni? Kakva je jadne, bolesne, klaustrofobične zajednice uopće mogao proizvesti prošli rat? Pa mi svi imamo PTSP, ja gotovo podjednako kao i moj muž koji je bio u ratu, a najbolje su se snašli amoralni, oni koje ništa ne dira, koji su i iz rata i iz poslijeratnog kaosa izvukli korist, eto takvi su nam skrojili i kroje sudbine. Mogu pisati o bilo čemu, meni je najvažnija zanimljiva priča napisana dobrim jezikom, ali u pozadine te priče je uvijek ono zlo iz prethodne rečenice, u to smo uronjeni svi do grla i kad se smijemo ta nam stvarnost izlazi na nos.

Izlet u poeziju

MONITOR: Nedavno ste objavili i zbirku poezije ,,Mamasafari”, koja je nastala nakon boravka u Istanbulu.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mamasafari je moja dosad najotvorenije angažirana knjiga, izravna je, ne plaši se nit se opravdava. Dotiče se mnogih tabu tema, nije uvijek ugodna, ali je, sudeći prema reakcijama, zanimljiva. S druge strane ona slavi nebitne stvari: vožnju biciklom, igre s djetetom, svakodnevnu ljubav, putovanje, mala i nešto veća čuda svijeta, ono što vrijedi spasiti od smrti, bolesti, rata, mržnje, malograđanštine, oportunizma, a čemu je također posvećen velik broj pjesama.

MONITOR: Iako su mnogi očekivali novi roman, vi ste se vratili poeziji koju objavljujete od srednjoškolskih dana? Kada će novi roman?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Prvu sam, adolescentsku, zbirku pjesama objavila još u osnovnoj školi i cijelo vrijeme usporedo s prozom pisala sam i objavljivala i poeziju. I sad, nakon ovih meni lijepih i zanimljivih izleta u kazalište, u kojima sam imala i imam priliku surađivati s velikim brojem sjajnih ljudi koji su, svatko na svoj način, prave zvijezde u svom poslu, jedva čekam opet biti ono što jesam – smotana spisateljica koja u miru i samoći svoje sobe i svog kompjutera piše novi roman. To će biti pokušaj pisanja ljubavnog romana s onih mjesta na kojima ljubavi po definiciji ima najmanje, neka od njih su i javne kuće. Zanima me i zašto je ljubav kao posljednja utopija u koju vjerujemo protjerana u trivijalne žanrove, je li uopće moguće napisati suvremenu ljubavnu priču, a da zapravo ne bude antiljubavna. Još ne znam kamo će me to istraživanje odvesti, ali počela sam.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo