Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Prstom u osinjak

Objavljeno prije

na

U sklopu dramskog programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta, početkom avgusta je na Stinicama u splitskoj Sjevernoj luci bila praizvedba drame Adio kauboju, prema istoimenom romanu splitske književnice Olje Savičević-Ivančević. Roman Adio kauboju je objavljen prije dvije godine i već je doživio nekoliko reizdanja, te stekao kultni status u Hrvatskoj i regionu. Autorka je uradila adaptaciju za pozorišnu predstavu, a mišljenja o predstavi su podijeljena. Ipak, mnogi kritičari i publika smatraju da predstava Adio kauboju pokazuje da se u teatru dogodilo nešto novo, a za to je veoma zaslužna nova direktorka dramskog programa Splitskog ljeta Senka Bulić. MONITOR: Pred prepunim gledalištem u okviru ovogodišnjeg 58. Splitskog ljeta,održana je praizvedba predstave „Adio kauboju” u režiji Ivice Buljana, koji je veoma poznat crnogorskoj publici. Kritike su podijeljene, ali mnogi ističu Buljanovo spektakularno čitanje vašeg romana. Kakve su vaše impresije nakon premijere?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mediji su digli veliku buku i prije i poslije premijere, očigledno da Split žudi za odgovorom na pitanja o sebi. Šteta je jedino što je predstava postala predmet manipulacija i političkog prepucavanja, grebanja za pozicije, neprijateljstva prema Buljanu, Senki, pa i meni, jer smo po svemu sudeći imali jednu hit predstavu koja je ne samo napunila tribine, nego su ljudi sjedili u prašini i stajali na nogama gledajući je do samog kraja. Da smo imali još toliko izvedbi, bez obzira na pokušaj linča jednog dijela medija ili baš zbog toga, mislim da bi i to bilo rasprodano.

MONITOR: I publika je bila podijeljena…
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, i publika je bila podijeljena, ali to je dobro, poštujem tuđi doživljaj, revolt je ponekad kompliment, kao i oduševljenje. Da smo se htjeli svidjeti svima radili bismo drugačiju predstavu, konformističku, vestern Floramy ili nešto slično tome. Danas je vrlo popularno biti kritičan deklarativno i dekorativno, ali malo tko će stvarno ubosti prstom u osinjak. Toliko bijesa i prašine oko jedne (ne)obične kazališne predstave je već stvarno indikativno. Meni osobno pomalo i komično. U našem glupom vremenu totalne ravnodušnosti i umjetnih skandala, nema šanse da umjetničko djelo koje nije dobro izazove toliko reakcije.

MONITOR: Vi ste radili dramaturgiju. Koliko je to bilo teško i zahtjevno i da li je Buljan insistirao da baš vi to radite?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, Buljan je htio da baš ja radim dramatizaciju u suradnji s njim, jer je predstavu zamislio kao scensko čitanje romana Adio kauboju, nije želio da roman pretvorimo u dramu u klasičnom smislu, od početka smo znali da ćemo kombinirati dramatizaciju i naraciju, ali smo naposljetku adaptaciju obavili zajedno na sceni u suradnji sa svim glumcima. Naravno, nije to naša izmišljotina, postoji takav kazališni žanr, prilično je često da i pisci sami sudjeluju u takvim čitanjima, ali danas, kao i o nogometu, svi misle da o kritici sve znaju. Pa, eto, i različite osobe bez autoriteta i Krešimiri Jovice (lik bizarnog novinara iz Adio kauboju) moj roman brane od mene. Buljan je, što se mene tiče, mogao i izbaciti i promijeniti što god je htio, ali nije, jer voli taj tekst, kao što ga i mnogi drugi vole. Mislim da je on pravi meštar i da je napravio jako dobru predstavu, ponosna sam što sam radila s njim. Nadam se da ćete se na nekom gostovanju moći i uvjeriti u moje riječi. Veseli me to što trenutno opet radimo zajedno, s redateljem Robertom Waltlom, još jednim kazališnim meštrom, lutkarsku predstavu Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Bilo je i teško i lako raditi. Zahtjevno, jer smo stalno nešto izbacivali, dodavali, pisali songove, ljeto gotovo da nisam ni imala, a lako zato što je u cijelom velikom timu na Stinicama, u velikoj prašini betonare pokraj mora, vladala prijateljska atmosfera, puno pozitivne energije i truda je uneseno u taj projekt.

MONITOR: I nakon više od dvije godine vaš roman izaziva veliku pažnju, što je naravno ova predstava dokaz, ali i nedavno objavljena veoma pozitivna kritika romana u uglednom njemačkom „Die Zeitu”. Koliko ste ga dugo pisali i koliko ste se pripremali – da li ste dugo proučavali vesterne?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Adio kauboju je bio u svim finalima svih važnijih književnih nagrada u Hrvatskoj, kao i regionalne Meša Selimović, dobio je nagradu T-portala za najbolji roman i nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, a nedavno sam na osnovu prijevoda iz Adio kauboju i nove pjesničke zbirke Mamasafari dobila i stipendiju najpoznatijeg svjetskog sveučilišta koje se bavi kreativnim pisanjem, onog u Iowi, između 90 pisaca, dramaturga, scenarista… iz cijelog svijeta. Nažalost, zbog obiteljskih i zdravstvenih razloga morala sam odlazak u Ameriku zasad odgoditi.

Možda su i tu, kod odluke žirija u Iowi, malo pripomogli kauboji i Indijanci, ta dječačka ili, u mom slučaju, djevojačka fascinacija svime što je dolazilo s lijepog i bogatog Zapada, pa tako i vesternima. Doduše, sad kad su nam čuda Zapada došla doma, više nam nisu tako čudesna, više čudovišna, rekla bih. Ali ta izgubljena i ismijana čast ovog dijela svijeta, pronađena u vesternima nekad djeluje ljekovito. I u tim filmovima društvo je trulo, smrdljivo i bolesno, ali ih neki gnjevni pravednik izvede na pravi put. U životu toga nema, konformizam i oportunizam su pojeli i revoluciju i individualni bunt. Ponekad osjećam da mi nestaje snage, ali većinu vremena ne želim se pomiriti s tim.

MONITOR: Mnogi likovi su neprilagođeni, opisana je mržnja i posljedice koje je rat ostavio. Roman počinje ‘Stranče, ovdje te zakon ne štiti’.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Roman je zapravo priča o manjini, o svima onima koji se iz bilo kojeg razloga u svom domu osjećaju kao stranci, bilo da je to zato što su druge vjere, nacije, seksualnog ili političkog opredjeljenja, to su žene koje odbijaju živjeti prema pravilima patrijarhalne sredine ili naprosto individualci – manjina s jednim pripadnikom. Kakvo je to društvo u kojem su takvi ljudi neslobodni ili skrajnuti, poniženi, utišani, pljunuti ni krivi ni dužni? Kakva je jadne, bolesne, klaustrofobične zajednice uopće mogao proizvesti prošli rat? Pa mi svi imamo PTSP, ja gotovo podjednako kao i moj muž koji je bio u ratu, a najbolje su se snašli amoralni, oni koje ništa ne dira, koji su i iz rata i iz poslijeratnog kaosa izvukli korist, eto takvi su nam skrojili i kroje sudbine. Mogu pisati o bilo čemu, meni je najvažnija zanimljiva priča napisana dobrim jezikom, ali u pozadine te priče je uvijek ono zlo iz prethodne rečenice, u to smo uronjeni svi do grla i kad se smijemo ta nam stvarnost izlazi na nos.

Izlet u poeziju

MONITOR: Nedavno ste objavili i zbirku poezije ,,Mamasafari”, koja je nastala nakon boravka u Istanbulu.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mamasafari je moja dosad najotvorenije angažirana knjiga, izravna je, ne plaši se nit se opravdava. Dotiče se mnogih tabu tema, nije uvijek ugodna, ali je, sudeći prema reakcijama, zanimljiva. S druge strane ona slavi nebitne stvari: vožnju biciklom, igre s djetetom, svakodnevnu ljubav, putovanje, mala i nešto veća čuda svijeta, ono što vrijedi spasiti od smrti, bolesti, rata, mržnje, malograđanštine, oportunizma, a čemu je također posvećen velik broj pjesama.

MONITOR: Iako su mnogi očekivali novi roman, vi ste se vratili poeziji koju objavljujete od srednjoškolskih dana? Kada će novi roman?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Prvu sam, adolescentsku, zbirku pjesama objavila još u osnovnoj školi i cijelo vrijeme usporedo s prozom pisala sam i objavljivala i poeziju. I sad, nakon ovih meni lijepih i zanimljivih izleta u kazalište, u kojima sam imala i imam priliku surađivati s velikim brojem sjajnih ljudi koji su, svatko na svoj način, prave zvijezde u svom poslu, jedva čekam opet biti ono što jesam – smotana spisateljica koja u miru i samoći svoje sobe i svog kompjutera piše novi roman. To će biti pokušaj pisanja ljubavnog romana s onih mjesta na kojima ljubavi po definiciji ima najmanje, neka od njih su i javne kuće. Zanima me i zašto je ljubav kao posljednja utopija u koju vjerujemo protjerana u trivijalne žanrove, je li uopće moguće napisati suvremenu ljubavnu priču, a da zapravo ne bude antiljubavna. Još ne znam kamo će me to istraživanje odvesti, ali počela sam.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Postkomunizam se širio sa Zapada na Istok, a sada se proces obrće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapad se suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku…Recentne su metode, dakako, obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma

 

MONITOR: U Hrvatskoj se  očekuju  i predsjednički izbori krajem godine. Da li će se Zoran Milanović ponovo kandidovati  SDP-a ?

PUHOVSKI: Milanović će se gotovo sigurno kandidirati za još jedan mandat. I pritom je formula, izgleda, dosta jednostavna – pobjedi li HDZ opet na parlamentarnim izborima, Milanović najvjerojatnije pobjeđuje na predsjedničkima. On je zaposjeo i značajan dio desnoga biračkog spektra, a ljevica ga dobrim dijelom gleda kao svojega. Zeleno-lijeva opcija može kandidirati nekoga od svojih, no bit će to, gotovo sigurno, alibi-kandidat/kinja.

MONITOR: Dugo traje i verbalno izražena netrpeljivost Predsjednika i Premijera Hrvatske.  Postoji li ili ne, manje-više stabilna podrška djelova javnog mnjenja jednom odnosno drugom visokom dužnosniku RH?

PUHOVSKI: Biračko je tijelo u Hrvatskoj već dugo stabilno, katkada se čini čak i petrificirano, svakih nekoliko godina dolazi tek do prelaska manjega dijela neodlučnih na neku novu političku adresu, koja se uskoro najčešće gasi. Milanoviću je sada uspjelo privući dio desnice upravo agresivnošću, pa i prostaklukom. No, pravi je problem u tomu što između dvojice funkcionara, predsjednika i premijera, nema bitnih razlika u političkim pozicijama. Radi se, kako bi to davno („Pozorište u kući“) rekao Đuza Stojiljković: “Al’ da mi se da da sam glavni ja!“

MONITOR: Kada je u Saboru nedavno Ivan Turudić izglasan za državnog tužioca sudija Visokog krivičnog suda, Milanović je tražio sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Turudić se zbog bliskosti HDZ-u i afera koje su ga pratile još kao sudiju u zagrebačkom Županijskom sudu, smatra-od strane opozicije i dijela javnosti, pogrešnim izborom. Plenković ga hvali jer je poništio presudu kardinalu Alojziju Stepincu…Da li i u Hrvatskoj postoje „partijske“ sudije i tužioci?

PUHOVSKI: I u Hrvatskoj postoje partijski suci i tužitelji, Turudić se od ostalih razlikuje „samo“ po javnoj brbljavosti i nedostatku opreza, što je oporba zdušno koristila. No, to nije dugoročna tema, jer opozicija i tako već godinama tvrdi da je Državno odvjetništvo pod HDZ-ovom kontrolom (iako hapse uglavnom njihove funkcionar(k)e zbog korupcije, što je i logično, jer imaju decenijama vlast u rukama). S druge strane, tužitelj nije bitna figura ni u jednome pravosudnom modelu, ipak sud odlučuje na kraju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, MANS: Sveopšte blaćenje koje pogoduje DPS-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najdegutantnija je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema nikakvih dokaza. Imamo sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u. U  javnosti se stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama

 

 

MONITOR: Kako komentarišete posljednju sjednicu Odbora za bezbjednost, ono što joj je prethodilo i reakcije poslije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Meni se čini da ministar  Milović na neki način preuzima ingerencije nekih drugih institucija i da se ponajmanje ponaša kao ministar pravde. Iako nam je izuzetno potrebna upravo ta funkcija kada su u pitanju neke ključne reforme,  od vetinga,  preko Zakona o oduzimanju imovine, do Zakona o sprečavanju korupcije i niza drugih zakona koji građani godinama čekaju. Umjesto toga,  Milović se ponaša više kao ministar unutrašnjh poslova ili možda šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Rasprava održana na Odboru je do sada nezapamćeno i nezabilježeno kompromitovanje sa svake strane. Zaista sam iznenađena da smo došli u fazu gdje je potpuno zaboravljeno sve ono što je radio prethodni režim zahvaljujući takvim optužbama. I stanje u koje nas je doveo kada su u pitanju sektor bezbjednosti ali i druge oblasti. To je krajnje razočaravajuće i pokazuje da umjesto da pokušavamo da izgradimo institucije, te se institucije sve više kompromituju.

Nadam se da će Vlada naći način i mehanizme da, poučena iskustvima svega onoga što se dešavalo na sjednici Odbora, nikad više ne dozvoli tu vrstu komunikacije između njenih visokih predstavnika.

MONITOR: Premijer se za sada drži po strani.  Kako vidite komentar ministra pravde  da je on Spajićeva politička kičma ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da Milović najviše šteti  Spajiću i da on trenutno predstavlja veliki teret za izvršnu vlast. Sigurna sam da nikome ne bi bilo ugodno da neko  govori da je njegova kičma, jer to implicira da on kičme nema.  To je velika uvreda za premijera Spajića. Iznenađena sam da se bilo koji ministar usudio da na takav način govori o predsjedniku  vlade u kojoj vrši funkciju.

MONITOR: Kako vidite relaciju Demokrate – PES vezano za bezbjednosni sektor?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Očigledno je da tu postoje ozbiljne nesuglasice za koje mislim da su izuzetno loše i po Vladu i po društvo. Negdje je bilo za očekivati, s obzirom na sličnost u politikama PES-a i Demokrata, da između njih postoji skladnija  saradnja. Međutim, svjedočimo tome da se ti odnosi dodatno komplikuju pogotovo sa ovim prozivanjem od strane gospodina Milovića.

Za društvo bi  bilo važno kada bi se što prije dođe do nekog rešenja i kompromisa i kada je u pitanju slučaj Brđanin i sektor bezbjednosti. Taj  sektor je duboko kriminalizovan od strane prethodnog režima, i mislim da  ove nesuglasice tome samo pogoduju.

MONITOR: U raspravama koje smo imali prilike da slušamo pominju se slučajevi međunarodnih bjegunaca. Čekajući da se utvrdi jesu li optužbe osnovane, čini se jasnim da se  bjegunci koriste za domaću upotrebu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Umjesto da mijenjamo  sistem i ona diskreciona ovlašćenja koja je prethodna  vlast integrisala u sistem kako bi omogućila trgovinu sa kriminalnim strukturama, mi smo došli u situaciju da se ta rešenja itekako koriste. I veliko je pitanje da li se zloupotrebljavaju,  ili je to urađeno iz nekih konkretnih ličnih interesa.

Kada je u pitanju slučaj Čamgoz, evidentno je da je on optužen za najteža krivična djela i da je zahvaljujuči odluci ministra pravde i dalje u Crnoj Gori. Građani plaćaju ogroman novac da bi ga štitili, umjesto da bude isporučen Turskoj.

Da li je to pitanje neke loše procjene ili loše namjere, to treba da odgovori Specijalno tužilaštvo. Opet kažem, umjesto da se bavimo time šta se dešavalo u prethodnom periodu, da loše prakse i zakone ispravljamo, mi svjedočimo da se sada  multiplikuju afere koje se vezuju za aktuelnu vlast. Ono što je najdegutantnije je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema  dokaza. Imamo jedno sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u.Tako se  u javnosti stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama.

MONTOR: Kad smo već kod DPS, kako vidite izbore novog rukovostva te partije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da niko ne doživljava novo rukovodstvo kao nekoga ko zaista donosi odluke u DPS-u. Do refrome te partije apsolutno nije došlo. Tamo se i dalje nalaze svi oni mračni kadrovi iz prethodnog sistema koji suštinski povlače konce iza scene. Vjerovati da odluke u DPS- u donosi Danijel Živković a ne Milo Đukanović ne može ni najnaivnija osoba na planeti. Mislim da je ta šansa propuštena iz razloga što se vrlo teško može naći snage u toj partiji da se oslobodi tako moćnih i uticajnih kadrova koji su okruživali Đukanovića. Ovo je na neki način najveća neusluga tim  mladim ljudima koji su došli i koje niko ne shvata ozbiljno. Oni  služe kao neka vrsta maske illi pokrića za one koji bi danas trebalo da budu u zatvoru.

MONITOR: Koliko je Crna Gora danas, tri godine nakon pada DPS-a, promijenila  sistem i krenula u drugom smjeru?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Gotovo nimalo, upravo iz razloga što ne postoji sistemski pristup rešavanju ogromnih problema koje je DPS ostavio. Imamo neke napore od strane SDT i hapšenja pojedinih visokih funkcionera, međutim to je i dalje izuzetno malo, znajući sa kakvim obimom kriminalnih aktivnosti smo se suočavali. Moje očekivanje je bilo da će svaka izvršna vlast koja dođe posle DPS –a staviti sve resurse na raspolaganje Specijalnom tužilaštvu da bi se taj sistem što prije očistio. Evo vidimo da  ni tri godine poslije smjene vlasti SDT nema nove prostorne kapacitete, a kamoli da imaju pristup bazama podataka. Tri godine nakon smjene vlasti nemamo gotovo nijedan slučaj koji su nove vlasti objavile, da se odnosi na zloupotrebe prethodnog režima. Naprotiv, na nekom manjem nivou, ali vrlo zabrinjavajućem, imamo preuzimanje tih praksi, pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje i nedostatak odgovornosti za izostanak rezultata. Očekivanja građana u velikoj mjeri su iznevjerena.

Moje očekivanje je bilo da će izvršna vlast, recimo, učiniti sve da utvrdi gdje se nalazi imovina koja je iznesena iz CG tokom  tri decenije vladavine DPS-a. Za to ne vidim da postoje bilo kakvi napori i da  je to bilo kome prioritet. Mislim da je prioritet da se ostane na vlasti,da se funkcije zgrabe i podijele  kako bi se što duže ostalo na vlasti, a ne da se uspostavi pravda. A ona je bitna, ne samo zbog radnji prethodnog režima, nego zbog toga što ako niko iz DPS-a ne bude odgovarao, neće odgovarati ni vlast posle . Mislim da je to i razlog zašto oni i ne pokušavaju da utvrde šta se ranije dešavalo nego iz tih praksi uče i očigledno, bar neke od njih, primjenjuju. Posebno me  strah je da će ako ostanu dugo na funkcijama, početi  da primjenjuju sve više tih praksi. Tako ćemo ući u  začarani krug gdje nema prevelike razlike između jednih i drugih struktura. Zato je strašno važno da insistiramo da postoji ogovornost DPS-a, da oni koji su uzeli ogroman novac zloupotrebama funkcija iz ove države taj novac vrate i završe u zatvoru, a ne da to postane normalizovano, pa da svako ko dođe na vlast može na taj način da se ponaša.

MONITOR: Tri godine kasnije, neobjašnjivom imovinom se gotovo ne bave institucije,već MANS. Objavili ste nedavno podatke vezano za slučaj Golubović, nakon čega je SDT formirao predmet.

MRKOVIĆ ĆALOVIČ: ASK je ona ista koja je bila u vrijeme prethodnog režima, čak je u pitanju i isti kadar koji je tu imenovan zahvaljujući očito i  preporukama Vesne Medenice. Skupština nije uradila ništa što je mogla da uradi i za šta je imala mehanizme da u prethodne tri godine promijeni takvo stanje. Sve dok na čelu bude kadar DPS-a sigurno nećemo imati ozbiljnijih rezultata. Ali je pitanje, zbog svega što sam ranije navela, da li će kadrovi nove vlasti postupati drugačije. Posebno brine to što nakon tri godine, od  našeg objavljivanja  slučaja gdje je u pitanju neko ko je u javnosti vrlo poznat, nismo imali maltene nikakvu reakciju od strane državnih organa. Ranije, dok su bili opozciija,  kada bi objavili takve informacije, oni bi danima komentarisali i pozivali institucije da djeluju. Sada je ta reakcija potpuno izostala. Dodatno, ukazujem da dva sina gospodina Golubovića i dalje rade u institucijama sistema. Na njih se vodi značajan dio te imovine. Jedan radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, drugi u Ministarstvu odbrane.  Makar u tom smislu bi institucije trebalo da krenu da djeluju i da vide odakle ta imovina i da li oni treba i dalje da ostanu na tim radnim mjestima, u tako osjetljivim institucijama sistema.

MONTOR: Koliko je onda realna najava da bismo do ljeta mogli ispuniti prelazna mjerla za poglavlje 23, 24?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: U posljednje vrijeme se pokazalo da je proces evropskih integracija mnogo više politički nego što je zasnovan na stvarnim postignućima. Postoji veliki interes u EU da se što prije ubrza proces proširenja zbog rata u Ukrajini. U tom smislu je možda i realno da nam Brisel progleda kroz prste i neke formalne korake prihvati kao suštinske. Ako bi smo govorili o suštinskim reformama apolutno nije realno. Nijesmo napravili ništa ozbiljnije u prethodne tri godine, a kamoli da to završimo za par mjeseci.

MONITOR: Kako vidite 100 dana Spajićeve vlade?

MARKOVIĆ ĆALOVIĆ:  Kada je  u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblast koju MANS prati, tu nemamo puno napretka ako ne računamo trule kompromise oko imenovanja u pravosuđu. Za koje vjerujem da će nam se debelo osvetiti jer nismo,  po mom mišljenju,  došli do osoba, koje će imati dovoljno hrabrosti da se suprotstave organizovanom kriminalu i korupciji na najvišim nivoima.

Nemamo nijedan novi predlog zakona, iako smo imali mnoge predloge koji su dolazili iz ovih struktura dok su bili opozicija. Osim Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je kao predlog usvojen krajem prošle godine. Taj zakon bi tek trebala da razmatra Skupština. Ukoliko on bude usvojen u onoj formi u kojoj ga je Vlada preložila, to će biti ogroman napredak i daće dodatne alate i civilnom društvu i medijima da vrše jaču kontrolu vlasti i otkrivaju slučajeve korupcije i raznih zloupotreba. To je pozitivan signal  izvršne vlasti, da je spremna da predloži zakon koji će nju izložiti mnogo većoj javnoj kontroli.

Vidjećemo da li će on u toj formi biti usvojen u parlamentu ili će ga prekrajati amandmanima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo