Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Prstom u osinjak

Objavljeno prije

na

U sklopu dramskog programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta, početkom avgusta je na Stinicama u splitskoj Sjevernoj luci bila praizvedba drame Adio kauboju, prema istoimenom romanu splitske književnice Olje Savičević-Ivančević. Roman Adio kauboju je objavljen prije dvije godine i već je doživio nekoliko reizdanja, te stekao kultni status u Hrvatskoj i regionu. Autorka je uradila adaptaciju za pozorišnu predstavu, a mišljenja o predstavi su podijeljena. Ipak, mnogi kritičari i publika smatraju da predstava Adio kauboju pokazuje da se u teatru dogodilo nešto novo, a za to je veoma zaslužna nova direktorka dramskog programa Splitskog ljeta Senka Bulić. MONITOR: Pred prepunim gledalištem u okviru ovogodišnjeg 58. Splitskog ljeta,održana je praizvedba predstave „Adio kauboju” u režiji Ivice Buljana, koji je veoma poznat crnogorskoj publici. Kritike su podijeljene, ali mnogi ističu Buljanovo spektakularno čitanje vašeg romana. Kakve su vaše impresije nakon premijere?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mediji su digli veliku buku i prije i poslije premijere, očigledno da Split žudi za odgovorom na pitanja o sebi. Šteta je jedino što je predstava postala predmet manipulacija i političkog prepucavanja, grebanja za pozicije, neprijateljstva prema Buljanu, Senki, pa i meni, jer smo po svemu sudeći imali jednu hit predstavu koja je ne samo napunila tribine, nego su ljudi sjedili u prašini i stajali na nogama gledajući je do samog kraja. Da smo imali još toliko izvedbi, bez obzira na pokušaj linča jednog dijela medija ili baš zbog toga, mislim da bi i to bilo rasprodano.

MONITOR: I publika je bila podijeljena…
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, i publika je bila podijeljena, ali to je dobro, poštujem tuđi doživljaj, revolt je ponekad kompliment, kao i oduševljenje. Da smo se htjeli svidjeti svima radili bismo drugačiju predstavu, konformističku, vestern Floramy ili nešto slično tome. Danas je vrlo popularno biti kritičan deklarativno i dekorativno, ali malo tko će stvarno ubosti prstom u osinjak. Toliko bijesa i prašine oko jedne (ne)obične kazališne predstave je već stvarno indikativno. Meni osobno pomalo i komično. U našem glupom vremenu totalne ravnodušnosti i umjetnih skandala, nema šanse da umjetničko djelo koje nije dobro izazove toliko reakcije.

MONITOR: Vi ste radili dramaturgiju. Koliko je to bilo teško i zahtjevno i da li je Buljan insistirao da baš vi to radite?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Da, Buljan je htio da baš ja radim dramatizaciju u suradnji s njim, jer je predstavu zamislio kao scensko čitanje romana Adio kauboju, nije želio da roman pretvorimo u dramu u klasičnom smislu, od početka smo znali da ćemo kombinirati dramatizaciju i naraciju, ali smo naposljetku adaptaciju obavili zajedno na sceni u suradnji sa svim glumcima. Naravno, nije to naša izmišljotina, postoji takav kazališni žanr, prilično je često da i pisci sami sudjeluju u takvim čitanjima, ali danas, kao i o nogometu, svi misle da o kritici sve znaju. Pa, eto, i različite osobe bez autoriteta i Krešimiri Jovice (lik bizarnog novinara iz Adio kauboju) moj roman brane od mene. Buljan je, što se mene tiče, mogao i izbaciti i promijeniti što god je htio, ali nije, jer voli taj tekst, kao što ga i mnogi drugi vole. Mislim da je on pravi meštar i da je napravio jako dobru predstavu, ponosna sam što sam radila s njim. Nadam se da ćete se na nekom gostovanju moći i uvjeriti u moje riječi. Veseli me to što trenutno opet radimo zajedno, s redateljem Robertom Waltlom, još jednim kazališnim meštrom, lutkarsku predstavu Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Bilo je i teško i lako raditi. Zahtjevno, jer smo stalno nešto izbacivali, dodavali, pisali songove, ljeto gotovo da nisam ni imala, a lako zato što je u cijelom velikom timu na Stinicama, u velikoj prašini betonare pokraj mora, vladala prijateljska atmosfera, puno pozitivne energije i truda je uneseno u taj projekt.

MONITOR: I nakon više od dvije godine vaš roman izaziva veliku pažnju, što je naravno ova predstava dokaz, ali i nedavno objavljena veoma pozitivna kritika romana u uglednom njemačkom „Die Zeitu”. Koliko ste ga dugo pisali i koliko ste se pripremali – da li ste dugo proučavali vesterne?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Adio kauboju je bio u svim finalima svih važnijih književnih nagrada u Hrvatskoj, kao i regionalne Meša Selimović, dobio je nagradu T-portala za najbolji roman i nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, a nedavno sam na osnovu prijevoda iz Adio kauboju i nove pjesničke zbirke Mamasafari dobila i stipendiju najpoznatijeg svjetskog sveučilišta koje se bavi kreativnim pisanjem, onog u Iowi, između 90 pisaca, dramaturga, scenarista… iz cijelog svijeta. Nažalost, zbog obiteljskih i zdravstvenih razloga morala sam odlazak u Ameriku zasad odgoditi.

Možda su i tu, kod odluke žirija u Iowi, malo pripomogli kauboji i Indijanci, ta dječačka ili, u mom slučaju, djevojačka fascinacija svime što je dolazilo s lijepog i bogatog Zapada, pa tako i vesternima. Doduše, sad kad su nam čuda Zapada došla doma, više nam nisu tako čudesna, više čudovišna, rekla bih. Ali ta izgubljena i ismijana čast ovog dijela svijeta, pronađena u vesternima nekad djeluje ljekovito. I u tim filmovima društvo je trulo, smrdljivo i bolesno, ali ih neki gnjevni pravednik izvede na pravi put. U životu toga nema, konformizam i oportunizam su pojeli i revoluciju i individualni bunt. Ponekad osjećam da mi nestaje snage, ali većinu vremena ne želim se pomiriti s tim.

MONITOR: Mnogi likovi su neprilagođeni, opisana je mržnja i posljedice koje je rat ostavio. Roman počinje ‘Stranče, ovdje te zakon ne štiti’.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Roman je zapravo priča o manjini, o svima onima koji se iz bilo kojeg razloga u svom domu osjećaju kao stranci, bilo da je to zato što su druge vjere, nacije, seksualnog ili političkog opredjeljenja, to su žene koje odbijaju živjeti prema pravilima patrijarhalne sredine ili naprosto individualci – manjina s jednim pripadnikom. Kakvo je to društvo u kojem su takvi ljudi neslobodni ili skrajnuti, poniženi, utišani, pljunuti ni krivi ni dužni? Kakva je jadne, bolesne, klaustrofobične zajednice uopće mogao proizvesti prošli rat? Pa mi svi imamo PTSP, ja gotovo podjednako kao i moj muž koji je bio u ratu, a najbolje su se snašli amoralni, oni koje ništa ne dira, koji su i iz rata i iz poslijeratnog kaosa izvukli korist, eto takvi su nam skrojili i kroje sudbine. Mogu pisati o bilo čemu, meni je najvažnija zanimljiva priča napisana dobrim jezikom, ali u pozadine te priče je uvijek ono zlo iz prethodne rečenice, u to smo uronjeni svi do grla i kad se smijemo ta nam stvarnost izlazi na nos.

Izlet u poeziju

MONITOR: Nedavno ste objavili i zbirku poezije ,,Mamasafari”, koja je nastala nakon boravka u Istanbulu.
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Mamasafari je moja dosad najotvorenije angažirana knjiga, izravna je, ne plaši se nit se opravdava. Dotiče se mnogih tabu tema, nije uvijek ugodna, ali je, sudeći prema reakcijama, zanimljiva. S druge strane ona slavi nebitne stvari: vožnju biciklom, igre s djetetom, svakodnevnu ljubav, putovanje, mala i nešto veća čuda svijeta, ono što vrijedi spasiti od smrti, bolesti, rata, mržnje, malograđanštine, oportunizma, a čemu je također posvećen velik broj pjesama.

MONITOR: Iako su mnogi očekivali novi roman, vi ste se vratili poeziji koju objavljujete od srednjoškolskih dana? Kada će novi roman?
SAVIČEVIĆ-IVANČEVIĆ: Prvu sam, adolescentsku, zbirku pjesama objavila još u osnovnoj školi i cijelo vrijeme usporedo s prozom pisala sam i objavljivala i poeziju. I sad, nakon ovih meni lijepih i zanimljivih izleta u kazalište, u kojima sam imala i imam priliku surađivati s velikim brojem sjajnih ljudi koji su, svatko na svoj način, prave zvijezde u svom poslu, jedva čekam opet biti ono što jesam – smotana spisateljica koja u miru i samoći svoje sobe i svog kompjutera piše novi roman. To će biti pokušaj pisanja ljubavnog romana s onih mjesta na kojima ljubavi po definiciji ima najmanje, neka od njih su i javne kuće. Zanima me i zašto je ljubav kao posljednja utopija u koju vjerujemo protjerana u trivijalne žanrove, je li uopće moguće napisati suvremenu ljubavnu priču, a da zapravo ne bude antiljubavna. Još ne znam kamo će me to istraživanje odvesti, ali počela sam.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo