Povežite se sa nama

MONITORING

Operacija The Economist

Objavljeno prije

na

Iz budžetskih rezervi Vlada Igora Lukšića izdvojila je 318.505 eura londonskom The Economistu zbog marketinške kampanje koju će ovaj neđeljnik plasirati u ovoj godini. Odluka o tome je donijeta na sjednici od 29. decembra 2011, Zaključci 12. januara a sve obrazloženo Informacijom o promociji Crne Gore u časopisu The Economist koju su izradili Ministarstvo finansija Milorada Katnića i Agencija za promociju stranih investicija Predraga Ivanovića. U Informaciji se Katnić i Ivanović hvale kako su svojim nespecifikovanim „naporima” dobili popust od sedam odsto, odnosno, da će kampanja Lukšićeve vlade biti niža oko 12,5 odsto od važećih u ovoj godini; sa ili bez popusta, svejedno, kampanju finansiraju poreski obveznici. Šta plaćamo?

Planirano je objavljivanje ukupno četiri kolor oglasa; jednu stranicu prirediće urednik specijalnog izdanja; internetski će se predstaviti izvjesni „ekskluzivni specijalni izvještaj” i „regionalni razvojni paket”; sponzorisaćemo i tri teme e-biltena The Economista; „sa popustom”, hvala Katniću i Ivanoviću.

„Imajući u vidu obilje događaja tokom 2012”, piše u navedenoj Informaciji, „od kojih su neki veoma važni za promociju Crne Gore kao zemlje (poput započinjanja pregovora sa EU, NATO samita, ratifikacije ugovora sa WTO – Svjetskom trgovinskom oganizacijom, itd.), cilj kampanje je da se: čitaocima prenese poruka 2012 – the international year of Montenegro; poveća svijest o ekonomskoj situaciji u zemlji; predstave potencijali za investicije; poboljša prepoznatljivost Crne Gore na međunarodnom planu”.

Objašnjavaju da će se marketingom na stranicama The Economista dobiti upoznavanje „tzv. informisane elite”, „usmjeravanje e-saobraćaja ka investicionim potencijalima Crne Gore kroz on-lajn aktivnosti” i „uparivanje događaja bitnih za Crnu Goru sa kampanjom koja bi podigla svijest o dostignućima u Crnoj Gori među evropskim liderima i donosiocima odluka”.

The Economist je u silnoj ekspanziji; ima posebna izdanja za najvažnije zemlje svijeta, tiraž raste, kao i broj pretplatnika i internetskih posjetilaca. Unazad dvije-tri godine neđeljnik je lansirao članke koji, kako bi se reklo, „ne idu u prilog” crnogorskim vlastima. No, došlo je do zastoja tokom 2011, kada se pregovoralo o marketinškom dilu sa Lukšićevom vladom: nije se pojavio ni jedan slične sadržine. Sada će The Economist objaviti komplet piar medaljona o našim prilikama, iako je do skoro tvrdio da je Crna Gora „uništena korupcijom ili nečim još gorim”.

Na primjer, The Economist Intelligence Unit (analitičko jezgro The Economista) proljeća 2009. analizira Crnu Goru, pa tvrdi da je „javna administracija slaba, narušava demokratiju u praksi”, kao „ključni izazov” markiran je „visok nivo korupcije i uticaja oganizovanog kriminala”; naša (dugo)vječna vlast, napisano je, nalikuje „hibridnim režimima”, tek nešto bolja od korumpiranih standarda u Africi i Aziji; DPS „vlada sistemom političke patronaže”.

U članku A Balkan imbroglio (Balkanski zaplet) od 8. maja 2010. The Economist je opservirao međunarodnu policijsku akciju Balkanski ratnik i refleksije na Crnu Goru. Prenio je ocjene da Milo Đukanović, tadašnji premijer, „toleriše organizovani kriminal”, te citirao šemu pranja kokainskih miliona Darka Šarića preko crnogorskih banaka koju je objavio Monitor. U tekstu se zaključuje da je slučaj sa Šarićem „pogodio reputaciju Crne Gore”.

Kako Vlada u to vrijeme nije imala marketinški dil sa The Economistom, a svjesna njegovog uticaja na globalnu „tzv. informisanu elitu”, povodom ovoga članka se oglasio upravo naš visokotiražni liričar Igor Lukšić, tadašnji vicepremijer i ministar finansija.

U pismu od 22. maja 2010. Lukšić uredništvo The Economista obavještava da su, eto, došla takva vremena, „kriminalci peru novac širom svijeta”, pa je „teško razumjeti zašto mislite da bi crnogorska reputacija mogla biti ugrožena, pogotovo što su vlasti preduzele akcije da se identifikuju oni koji su odgovorni”.

Aktuelni premijer onomad naglašava: da je Darko Šarić „srpski bjegunac” i da je oko pranja kokainskog novca preko crnogorske filijale Hipo Alpe-Adrija banke započeta istraga a da će „tužba biti primjerena”. Preskočio je činjenice: da je Šarić, u momentu kada je za njim raspisana međunarodna poćernica, uredno i bez primjedbi već bio prošao bezbjednosne provjere ANB-a i Ministarstva odbrane; da je bio pri kraju postupak dobijanja (obnavljanja) njegovoga crnogorskog državljanstva; da su mu rodna Pljevlja posljednje registrovano odredište prije nego je odmaglio u nepoznatom pravcu.

U članku The Economista, koji je Lukšić pokušao osporiti, potencirano je da se Uprava za sprečavanje pranja novca – a ona je vodila, tačnije simulirala finansijsku istragu o Darku Šariću – nalazi pod ingerencijom Ministarstva finansija, odnosno, narečenog Lukšića. Koji je, citirali smo, obećao podizanje tužbe. Ali, tužba protiv Darka Šarića pred crnogorskim pravosuđem nije pokrenuta ni dan danas – okrivljeni su samo njegov brat i jedan saradnik i to po tužbi koja je stigla iz Italije. Lukšić je, inspirisan aferom listing, sjetićemo se, nedavno demantovao da je kao ministar finansija bio u vezi sa Pljevljakom, nekadašnjom investicionom uzdanicom.

No, protestno Lukšićevo pismo nije zaustavilo seriju The Economista sa opservacijama neprijatne crnogorske zbilje; članci su pred globalnom „tzv. informisanom elitom” potkopavali reputaciju narcisa iz vrhuške DPS-a. Na primjer, smaknuće Dragana Frica Dudića, čiju je Luku Risan onomad svečano otvorio Filip Vujanović, bila je tema napisa Death in Montenegro (Smrt u Crnoj Gori) od 31. maja 2010. „Fritz is dead”, izvijestio je The Economist i objasnio veze ubijenog sa Darkom Šarićem; i dalje po redu.

Uslijedila je analiza (druge) demisije Mila Đukanovića. U članku Montenegro and the European Union : Another Balkan candidate (Crna Gora i Evropska unija: Još jedan balkanski kandidat) od 16. decembra 2010, Lukšića porede sa Jadrankom Kosor, a Đukanoviću je pandan Ivo Sanader. „Đukanović se vjerojatno nada da će zadržati uticaj iz sjenke”, pisao je londonski neđeljnik, „iako zna da je Sanader, njegov bivši kolega iz Hrvatske, to bezuspješno pokušavao, pa ga sada čeka suđenje zbog korupcionaških afera”.

Detaljan opis lika, djela i uloge Igora Lukšića objavljen je u tekstu The end of an era, possibly (Kraj jedne ere, vjerovatno) od 21. decembra 2010. Lukšić „impresionira strance” i mladost ga, za razliku od depeesovskih oldtajmera, lišava hipoteka „ratnih mrlja”. Ipak, „pitanje je koliko može ostvariti” jer se, po scenariju viđenom za vrijeme mandata Željka Šturanovića, „vjeruje da će gospodin Đukanović nastaviti svoj šou s mjesta šefa DPS-a”.

„Gospodin Lukšić ima fer šansu da bude u mogućnosti da usmjerava svoju zemlju u pravom kursu”, ocjenjivao je The Economist, „ali postoje mnogi interesi koji će ga željeti iskoristiti kao lijepo, svježe lice zemlje uništene korupcijom ili nečim još gorim. Veliko je pitanje da li gospodin Lukšić, ili bilo ko drugi bez preuzimanja kontrole, može raskrstiti s prošlošću”.

Podsjetili su da im je Lukšić pisao zbog „nepravednih optužbi” u slučaju Darka Šarića. „On je svjestan važnosti dobrih odnosa s javnošću”, zaključio je The Economist. Kao da su ga tipovali za budućeg klijenta koji će, novcem poreskih obveznika „zemlje uništene korupcijom ili nečim još gorim”, na njihovim stranicama dobiti „lijepo, svježe lice”.

Di Keju 200.000 eura

Kupovanje medijskih superlativa, kroz tzv. piar novinarstvo, praksa je koju Agencija za promociju stranih investicija, ali i druge vladine službe i ministarstva, široko primjenjuju godinama. Nakon objavljivanja, takvi izvještaji se citiraju kroz domaće režimske medije i stvaraju halucinaciju o „crnogorskoj tranziciji kao uspješnoj priči”.

Na sajtu Agencije za promociju stranih investicija se nalazi dvadesetak takvih članaka, od kojih je najveći broj posvećen investiciji Pitera Manka u Porto Montenegro. Piar članak je imao i jedan od domaćih Mankovih ortaka, tajkun Duško Knežević, za koga bivše službenice tvrde da iz nekog razloga voli da se predstavlja „američkim” pseudonimom Di Kej.

U vrijeme kada se samoreklamirao da je, sam ili sa povezanim firmama, „težak” milijardu eura, magazin World Finance je na šest strana u broju za septembar-oktobar 2010. objavio njegov intervju. U kojem Di Kej, još u naslovu, otkriva „toplu vodu”, naime, citirali su ga: „Preduzeća u regionu moraju sarađivati sa stranim investitorima”.

No, proljeća naredne godine, Di Kej je navodno već bio u deficitu. „Milijarda” mu se zaglavila u strmoglavljenim cijenama nekretnina. Pa je, radi podrške našem „milijarderu”, posegnuto za novcem poreskih obveznika. Vlada Igora Lukšića je sa 200.000 eura iz budžetskih rezervi maja 2011. „sufinansirala” konferenciju Balkanske inicijative za jačanje društva jugoistočne Evrope, projekat NVO Atlas fondacija. Ukratko: doveo Di Kej Vilijema Bila Klintona „u prvu posjetu Crnoj Gori”.

Di Kej je misiju okupljanja penzionisanog američkog predsjednika, Lukšića, Mila Đukanovića i ostalih trendsetera na račun i poreskih obveznika, na sajtu Atlas fondacije efektno objasnio – jednom rečenicom i jednim zarezom. Naime, Di Kej je poručio (pročitati više puta):

„Cilj ove misije je da se sinergetskim nastupom svih ovih elemenata uspostavi samoodrživ sistem sa jasnim ciljem konstantnog uspostavljanja inovativnih standarda za ekonomsko jačanje našeg društva kroz koordinisano i balansirano razvijanje projekata u oblastima novih tehnologija, ekološki održive ekonomije kao i novih metoda edukacije i liječenja”!

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo