Povežite se sa nama

Izdvojeno

OSLOBOĐENI OPTUŽENI ZA UBISTVO SLAVKA ĆURUVIJE: Kad država presudi žrtvi

Objavljeno prije

11 mjeseci

na

„Nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka, bez prava žalbe, da budu osloobođeni optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekalo da prođu izbori čija regularnost je upitna

 

 

Na sajtu Apelacionog suda u Beogradu je 2. februara objavljeno da je taj sud oslobodio  četvoricu nekadašnjih pripadnika Resora državne bezbednosti (RDB – sadašnja BIA) optužbi za učešće u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine. Navedeno je da „nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Na ovu odluku ne postoji pravo žalbe. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka zapravo donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekao trenutak i da prođu parlamentarni i opštinski izbori čija regularnost je upitna za mnoge u zemlji i inostranstvu.

Jelena Ćuruvija, ćerka ubijenog antirežimskog novinara, je poručila je da je šokirana ovom skandaloznom presudom:  „ Presuda „šalje jasnu, zastrašujuću poruku svim novinarima i svim ljudima koji se bore za slobodu govora.  Srbija je zemlja mraka  u kojoj još uvijek vladaju mračne sile 90-tih“.

Branka Prpa, Ćuruvijina nevjenčana supruga i svjedok ubistva 11. aprila 1999. koji se desio u prolazu ispred zgrade u kojoj su živjeli je nazvala presudu „farsom“.

Evropske novinarske organizacije su u zajedničkom saopštenju pozvale međunarodnu zajednicu da reaguje na odluku da se oslobode osumnjičeni i da se radi o „razočaravajućem razvoju događaja“ i „ozbiljnom nazadovanju u borbi protiv nekažnjivosti“. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka je rekao da je „sada jasno da se u Srbiji ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića“ i „takav stepen licemerja, kao kod srpskih vlasti do sada nije viđen“. Američki Stejt Dipartment je ocijenio da je „obeshrabrujuće vidjeti da pravda i odgovornost za ubice Slavka Ćuruvije ostaju nedostižni ni nakon 25 godina.“ Misija OEBS-a je istakla da presuda „otvara ozbiljna pitanja u vezi vladavine prava u Srbiji.“

Srpske vlasti su relativno brzo reagovale isturivši prvo premijerku Anu Brnabić koja je izjavila da je „očekivala osuđujuću presudu“ ali da je „sudstvo trenutno u ovoj državi nezavisno“, da ima „mali milion dokaza za to“. Ona je u izjavi za TV Pink kazala da ne vidi kako je  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kriv za presudu, kako ga optužuju predstavnici opozicije, kada je „jedini nešto uradio da bi se rasvetlile okolnosti ubistva“. Brnabićka je prebacila loptu ranijem predsjedniku Borisu Tadiću rekavši da tadašnja vlast Demokratske stranke „nije uradila ništa“ jer „nije bilo političke volje“. Zaboravila je na zloslutnu Vučićevu izjavu 1999. Tada je kao ministar informisanja proučio preko tabloida Argument da će se „osvetiti kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni telegraf“. Kasnije će, kao prvi potpredsednik Vlade,  decembra 2013.  reći da je „država izvršila likvidaciju Slavka Ćuruvije”.

U izjavi na Happy TV prije 4 dana Vučić se složio da je nerješavanje slučaja „užasno loša stvar za našu zemlju“ ali da je on učinio puno rekavši da je „tražio da se formira komisija da krivci budu kažnjeni“ i da su „tužilaštvo i policija svoj posao obavili“. Dodao je da „pravosuđe nezavisno“  da „ne poznaje nijednog sudiju koji je odlučivao“ te da je „svih petoro sudija glasalo protiv, jer je  jedini svedok Branka Prpa rekla da to nije to lice“. Završio je riječima da on „za razliku od nekih neće voditi hajku protiv sudija“. Vučić nije pomenuo svoju 2013. najavljenu ostavku ako se ne rasvijetli ubistvo.  Branka Prpa je reagujući na izjave zvaničnika rekla da preko nje pokušavaju osigurati alibi za ubice.

Suđenje za ubistvo vlasnika lista Dnevni Telegraf i Evropljanin, koji pao u nemilost porodice Milošević,  zbog kritike režima, počelo je juna 2015.

Specijalni sud u Beogradu proglasio je 2019. krivim četvoricu nekadašnjih funkcionera tajne službe za ubistvo, dok je navedeno da je neposredni izvršilac NN lice. Radomir Marković (šef RDB-a) i Milan Radonjić (šef RDB-a za Beograd) su dobili po 30 godina dok su agenti RDB-a Romić i Kurak dobili po 20 godina. Inače Marković je već na izdržavanju kazne od 40 godina za ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.  Presudu za Ćuruviju je u septembru 2020. ukinuo Apelacioni sud i vratio na ponovno suđenje, jer je navodno Specijalni sud presudom „prekoračio optužbu uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca ubistva i izmenio činjenično stanje opisano u optužnici“. U ponovljenom postupku je donesena ista presuda. Apelacioni je opet presudio da je niži sud „prekoračio optužbu i nije rešio predmet optužbe”. Dalje se u presudi navodi da „tokom postupka nije utvrđeno… ko je, kada i gde učestvovao u sačinjavanju prethodnog dogovora i plana za ubistvo Ćuruvije, a nije izveden ni jedan dokaz u prilog navodima optužbe, da je takav nalog dat od strane NN lica iz najviših struktura vlasti“.

Sastav Apelacionog vijeća, koje je odradilo ovakvu presudu, za državu strateški važnu, je takođe interesantno.

Nada Hadži Perić je bila predsjednica vijeća. Po riječima srbijanskog advokata Aleksandra Olenika, „učestvovala JE u oslobađanju atentatora na Vuka Draškovića, iste ekipe iz BIA“. Iz arhive KRIK-a se vidi da je Hadži Perić bila zadužena i za suđenje Darku Šariću za šverc šest tona kokaina koje je obilovalo nelogičnostima i čudnim rezonima sudskog vijeća.

Sudija Dušanka Đorđević je, kako Olenik piše na mreži X, žena bivšeg šefa VI uprave RDB-a (sada BIA) i kasnijeg advokata Aleksandra Đorđevića, pratioca Mire Marković. Fondacija Ćuruvija je objavila da je Dušanka Đorđević bila članica sudskog vijeća, sudija izvjestilac, u slučaju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Sud je ukinuo presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje.

Sudija Marko Jocić je bio član sudskog apelacionog vijeća koje je prošle godine ukinulo presudu Darku Šariću za pranje para. Prošle godine je učestvovao u izbornom procesu za direktora Agencije za sprečavanje korupcije, koji su neke NVO nazvale nezakonitim jer su u komisiji bili javni funkcioneri koji su predmet kontrole Agencije.

Sudija Dragan Ćesarović je bio u vijećima koja su potvrdila oslobađajuće presude Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) za oružanu pobunu i nekadašnjem šefu kabineta Ivice Dačića – Branku Lazareviću, koji je bio optužen da je kriminalcima dostavljao podatke iz istrage. U postupku protiv Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, je bio član vijeća koje je ukinulo prvostepenu osuđujuću presudu i suđenje vratilo na početak.

Sudija izvjestilac Vesna Petrović je bila dio apelacionog vijeća koje ukinulo prvu prvostepenu presudu za ubistvo Ćuruvije i vratilo predmet na ponovno suđenje. Ona  je bila među sudijama Okružnog suda u Beogradu koji su potvrdili novčanu kaznu novosadskom aktivisti za ljudska prava u krivičnom postupku koji je protiv njega vodio Episkop bački Irinej zbog klevete. On je u TV emisiji rekao da smatra da su episkopi, među kojima i Irinej, „četiri jahača apokalipse i da imaju više uticaja na stvaranje desničarskih organizacija od državne bezbednosti“.

Vesna Petrović je bila i u sudskom vijeću koje je potvrdilo oslobađajuću presudu Branku Lazareviću, bivšem šefu kabineta Ivice Dačića, zbog sumnje da je narko-grupi Darka Šarića odavao tajne iz policijske istrage. Bila je i član vijeća koje je ukinulo presudu bivšem ministru privrede Predragu Bubalu zbog malverzacija sa prodajom Luke Beograd i naložilo novo suđenje.

Drugi detalji optužnice i presude veoma podsjećaju na optužnice i presude pravosuđa u Crnoj Gori u vrijeme Đukanovićeve vlasti, koje su, u velikim i  za državu bitnim slučajevima, ciljano pisane sa greškama kako bi se na osnovu toga donijele oslobađajuće presude.  Predstavnici vlasti često pominju  svjedočenje Branke Prpa, da nije prepoznala optužene kao ubice,  zato što je ono odudaralo od verzije događaja koja je bila napisana u optužnici.

Tužilaštvo je navelo da su neposredni izvršioci ubistva bili Ratko Romić, inspektor DB-a i njegov kum Miroslav Kurak. Prpa je bila izričita da Romić i Kurak nisu među osobama koje je taj dan vidjela i to  stalno ponavljala na suđenjima. U izjavi nakon finalne presude istakla je da je pravo pitanje za tužilaštvo zašto su nastavili sa njihovom verzijom ubistva kada su znali za njen iskaz kao očevica.

„Oni duže od dvadeset godina znaju za tu moju izjavu, ja sam to govorila u brojnim istragama…. Ležala sam na zemlji i gledala u ubicu. Ja nisam mogla da kažem nešto što nisam videla“.  Ona navodi da su svi policajci i tužioci koji su se smjenjivali nastavljali sa igrama detalja, iako su 20 godina imali da nađu to N.N. lice.

Cijeli slučaj možda najbolje sumira izjava sudije beogradskog apelacionog vijeća Dragana Ćesarovića data par godina ranije KRIK-u. Ona glasi: „ Godinama se pričaju priče o nezavisnosti sudstva, ali ja tvrdim da od moderne Srbije do danas nikad nismo imali nezavisno sudstvo.“

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

BEZUSPJEŠNA BORBA ZA ALIMENTACIJU: Nemoć institucija

Objavljeno prije

28 sekundi

na

17 Januara, 2025

Objavio:

Iako je osnivanje Alimentacionog fonda bio veliki korak, za mnogu, sada već punoljetnu djecu, on nije značio ništa. Njihovi roditelji, koji su zaboravili na svoje dužnosti, godinama uspješno izbjegavaju pravdu.  U tim slučajevima teret podizanja i školovanja djece, obaveza je samo jednog roditelja

 

 

Godine teške i, kako se pokazalo, na kraju, neuspješne borbe da se pred sudovima dođe do pravde, a uporedo naporan rad da se obezbijedi “parče hljeba” za djecu, u situaciju kad drugi roditelj, nakon razvoda “zaboravi” na svoje potomstvo. To je siže tri priče samohranih roditelja sa sjevera Crne Gore, koji, sve do punoljetstva svoje djece, nijesu uspjeli da od bivših supružnika naplate alimentaciju i pored pravosnažnih sudskih odluka i okončanih procesa izvršenja.  Priče jednog Bjelopoljca, jedne Kolašinke i jedne Pljevljakinje po mnogo čemu su slične, a nemoć institucija u njihovim slučajevima identična. Bivši supružnici žive u inostranstvu, nemaju imovine u Crnoj Gori, a kada i pređu našu granicu, nadležni ne čine ništa da ih privole da plate ono što duguju ili sankicionišu zbog nepoštovanja sudskih odluka.

Najdrastičniji je primjer Kolašinke Ane Popović, čijoj zajedničkoj,  sada punoljetnoj djeci, bivši muž duguje više od 27.000 eura. Ni ona, kao ni dvoje ostalih sagovornika Monitora, nemaju pravo da potraživanja naplate iz Alimentacionog fonda, jer se zahtjev ne može odnositi na prethodni period.

“Od 2012. godine, od kada je brak razveden, iako nas je otac moje djece mnogo ranije ostavio, za njihovo izdržavanje uplatio je svega 1.050 eura. Ukupno sa kamatama, sada za alimentaciju duguje više od 27.000 eura. Ni osnivanje Alimentacionog fonda mi nije mnogo pomoglo, jer zahtjevi na obuhvataju period unazad. Najteže mi je kad mi, čak i u institucijama, kažu kako mi je sad lako jer su mi ‘djeca velika’. Moja djeca jesu sada punoljetna, ali teško je da stane u jedan tekst priča o tome kako je ženi u maloj sredini sa ograničenim mogućnostima za zaradu dovesti troje djece do punoljestva”, kaže Kolašinka.

Ona je iscrpila sve mogućnosti na sudu, pa je, kaže, išla na izvršenje. I taj dio je okončan uredno. No, nije se ništa promijenilo. Incijalna presuda je bila 2012. godine. Njen bivši suprug je tada u odgovoru na tužbu naveo kako mu je zarada u stranoj kompaniji na drugom kontinentu približno 400 eura. Posljednja presuda je donesena prošle godine. Više puta je osuđivan na uslovnu kaznu zatvora zbog nedavanja izdržavanja. Ređale su se presude, dug i kamate rasle, uzalud.  Otac je i dalje na drugom kontinentu, zaposlen i s vremena na vrijeme dođe u rodni grad, u kojem, formalno, nema imovine.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Ono što je Medvedev Putinu, to je Vulin Vučiću

Objavljeno prije

3 minute

na

17 Januara, 2025

Objavio:

Ni jedna odluka Dodikovih predstavnika u institucijama BiH, ne može biti donijeta bez odobrenja Vučićevog režima

 

 

MONITOR: Iz Sarajeva je upućena i protestna nota Beogradu u vezi sa učešćem najviših funkcionera Srbije na proslavi Dana RS. Potpredsjednik Vlade  Srbije i senator RS, Aleksandar Vulin, stavio je ulogu RS u centar srpskog sveta. Koliko politika „a la Vulin“- a koliko ponašanje zvaničnog Sarajeva utiču na raspoloženje i političke stavove Srba u BiH?

MUJKIĆ: Kada otvoreno podržavate protivustavne aktivnosti u susjednoj zemlji vi činite otvoreni neprijateljski akt prema toj državi koji se nikakvom slatkorječivošću o poštovanju Dejtona i suvereniteta ne može prikriti. Ono što je Medvedev Putinu, to je Vulin Vučiću, dakle-glasnogovornik one stvarne politike, politike koju taj režim valja „ispod tezge“. Vulin je Vučićeva dvorska-ili bolje reći radikalska luda koja, kreveljeći se, govori sve kako jeste. Od njega se, po potrebi, Vučić može ograditi, može ga javno izgrditi, ali to političko dvoglasje postiže  cilj koji je vidno narušavanje sigurnosne situacije u cijelom regionu. Zvanično Sarajevo u ovom odnosu snaga, gdje preko satelitskog režima Milorada Dodika i njegovih ljudi u institucijama BiH nijedna odluka ne može biti donesena bez odobrenja Vučićevog režima, ima uglavnom inferiornu i reaktivnu poziciju. Te reakcije su najčešće infantilne.

MONITOR: Posle junskog Svesrpskog sabora i Deklaracije, Vučić kao da pokazuje još veću lojalnost Dodiku. Mimo sabora, proslava i deklaracija, koliko ih je povezala novootkrivena uzajamnost- posebno kada se radi o glasanju Srba iz RS na lokalnim izborima u Srbiji?

MUJKIĆ: Kriza u koju je zapao Vučićev režim u posljednju godinu ili dvije ga izbacuje na čistinu. On mora dodatno mobilizirati snage pa se tješnje, na obostranu korist, uvezuje s Dodikom. Platforma te združene mobilizacije krunisana je Deklaracijom Svesrpskog sabora- koja je u operativnoj dimenziji, u stvari mehanizam za očuvanje anahronog, autoritarnog radikalsko-nacionalističkog režima i s jedne i s druge strane Drine, a ogleda se u osiguravanju glasača kako u Srbiji, tako-kad zatreba i u Srebrenici, u osiguranju mitingaškog tijela, a pogotovo u osiguranju unosnih profita. Vučić je oličenje kontinuiteta radikalske politike i kao pravi izdanak te opcije-onda kada se nađe priklješten ili nadjačan, počinje da kuka i da drami, da se prikazuje kao žrtvom, da se sprema atentat na njega i može čak da nas zavara tom svojom prijetvornošću. Onda glumi nekog racionalnog političara hladne glave, poziva na dijalog. Ali koordinate njegovog političkog djelovanja dubinski su određene rečenicom, koju bilo ko normalan ne bi rekao ni u šali- ubiti sto Muslimana za jednog Srbina ili onim sramotnim lijepljenjem imena Ratko Mladić preko imena  Zorana Đinđića. To je kontinuitet krvavih režimskih ruku kojeg hrabri studenti širom Srbije ovih dana izvode na čistac.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CETINJE, PONOVLJENA TRAGEDIJA: Kontinuitet neodgovornosti

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost, mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva

 

 

Dvanaest osoba: dvoje djece, tri žene i sedam muškaraca ubio je na Cetinju mještanin Aco Martinović (45), prvog januara ove godine. Još četiri je teško ranio, od kojih je jedna osoba preminula 9. januara. Ubica je iz pištolja u nelegalnom posjedu pucao na pet različitih lokacija u gradu, međusobno udaljenih od nekoliko desetina metara do 2-3 kilometra. Potom je pred ponoć, kada je konačno lociran i opkoljen od pripadnika policije, izvršio samoubistvo. Motivi zločina nijesu poznati. Ubica je mahom pobio bliske rođake,  kumove i prijatelje.

Nepojmljivi zločin  počinjen je prije nepune dvije i po godine, nakon što je Vuk Borilović (34) u cetinjskom naselju Medovina, 12. avgusta 2022. godine, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba – mahom svojih komšija. Borilović je ubijen nakon razmjene vatre sa pristiglim policajcima i mještanima. Naknadne analize pokazale su da je smrtonosne rane zadobio iz policijskog oružja.  To je, uglavnom, sve što smo od ovdašnjih zvaničnika saznali za prethodne dvije godine i četiri mjeseca.

Nameću se brojne paralele između ova dva zločina i načina na koji su postupali pripadnici crnogorske policije.

Borilovićeve žrtve ubijene su iz lovačkog oružja, uredno prijavljenog i registrovanog. U zimu 2022. godine Borilović je napao kolegu s posla, povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenovao kuću. Priveden je u policiju ali mu oružje nije oduzeto, iako su Uprava policije i MUP imali zakonski osnov za takvu odluku.

Oružje je ostalo u posjedu budućeg masovnog ubice i  nakon što je  osuđen zbog  napada.  Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku oduzme oružje kojim je, koji mjesec kasnije, ubio desetoro. Niko zbog tog propusta nije odgovarao.

Iz Uprave policije su tada ponudili poduku: “Ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.” Olako smo prešli preko iskazane nebrige i neodgovornosti.

Aco Martinović je na svoje žrtve pucao iz neregistrovanog pištolja koji je, prema prvim informacijama iz UP i Ministarstva, donio iz kuće nakon višesatnog boravka u kafani Velestovo. Uz oružje, uzeo je i više od 100 metaka. Mediji su, u međuvremenu, problematizovali te tvrdnje nadležnih, zbog “nepoklapanja vremenske linije događaja”. Zaključili su da Martinović nije mogao otići do kuće, uzeti (skriveno?) oružje, pa se  vratiti u Velestovo i započeti seriju ubistava  za ono vrijeme za koje su čelni ljudi policije  tvrdili da je to uradio. Šest minuta.

Za pravo im je, ali naknadno, dao Lazar Šćepanović, vršilac dužnosti direktora Uprave policije. Od njega smo čuli da nijesu tačne višednevne izjave čelnika sektora bezbjednosti o momentu kada je Martinović iz lokala krenuo po oružje. Te tvrdnje su bazirane na izjavama svjedoka a ne na osnovu pregledanih nadzornih kamera, pojasnio je Šćepanović zabludu policije, potvrđujući da prezentovana satnica ne odgovara stvarnom toku događaja. “Novi prikupljeni dokazi ukazuju da je Velestovo napustio ranije”, kazao je nedavno postavljeni v.d. direktora UP.

Aco Martinović je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, a  kod njega je krajem 2022. pronađeno oružje i municija u ilegalnom posjedu. Prvostepena presuda protiv Martinovića za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materijala donijeta je tek dvije godine kasnije, u novembru 2024. Ubica se, u međevremenu, ponovo naoružao. Uz čiju pomoć? Hoćemo li to jednom saznati?

Još je zločin u Medovini ogolio  činjenicu da na Cetinju nema dovoljno policajaca. U vrijeme zločina  bilo ih je  12. “Naknadno je angažovano još 10 policijskih službenika”, saopštili su tada nadležni.  Pripadnici Posebne jedinice policije iz Podgorice na Cetinje su stigli nakon što je tragedija u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Prvog januara policajaca je bilo manje.  Lazar Šćepanović je kazao je da su u trenutku izvršenja zločina na Cetinju bile angažovane “tri patrole, jedan operativac, jedan službenik dežurne službe i dežurni starješina”. Sve skupa – devet ljudi.

Ne jednom smo, tokom nekoliko prethodnih godina, čuli kako je Cetinje postalo jedno od važnih punktova organizovanog kriminala . Prema podacima koje je saopštio ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović  na Cetinju je više od 120 pripadnika organizovanih kriminalnih grupa. U Prijestonici su, tokom prošle godine, dvije osobe ubijene aktiviranjem eksplozivne naprave, jedna egzekucija izvedena je snajperom (jedna je spriječena, tvrde nadležni) dok su dva pripadnika OKG sa Cetinja ubijena u  zasjedi na putu ka Podgorici, iako su u to vrijeme morali biti u tzv. kućnom pritvoru.

Sve to nadležnima nije bio dovoljan znak da policijske snage na Cetinju, ali ne samo tamo, treba osnažiti. Brojem, obukom i opremom. Crnoj Gori, prema važećoj sistematizaciji, nedostaje 1.500 policajaca, sa tendencijom da se taj manjak  uveća. Pa ipak, bivši direktor UP Zoran Brđanin početkom decembra navodi kako u vladinom prijedlogu budžeta za 2025. (još nije usvojen) nema novca za zapošljavanje novih policajaca, ali ni za opremu i obnovu uniformi sada aktivnih. Iz Vlade su te primjedbe – ignorisali.

Tri dana nakon novog masovnog ubistva na Cetinju, na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost odlučeno je da će se izvršiti “hitan prijem u radni odnos oko 200 svršenih akademaca Policijske akademije”. Oko 200  školovanih policajaca čeka zapošljenje dok se zvaničnici za svaki propust izgovaraju nedostatkom ljudstva. Nezvanično, riječ je o potencijalnoj političkoj (ne)podobnosti kandidata. Novim vlastima je, navodno, sumnjivo što su otškolovani policajci danilovgradsku Akademiju upisali u vrijeme DPS vladavine.

Ministar Šaranović se, poslije Martinovićevog samoubistva, zahvalio policiji na efikasnoj akciji  i poručio Cetinjanima “da se vrate normalnom funkcionisanju”. Poslije se zbog toga izvinjavao.

Dok je trajala šestosatna potraga za ubicom, Šaranović je, u prisustvu najbližih saradnika, javnosti tumačio da je u pitanju situacioni događaj (ubistvo u afektu, odnosno, na mah)koji zbog nepredvidljivosti abolira MUP i UP od  odgovornosti. To je trajalo sve dok  nije problematizovana odgovornost makar od trenutka kada je Martinović napustio Velestovo i krenuo u potragu za ostalim žrtvama.

Ministar je ostao dosljedan tvrdnji da on nema nikave odgovornosti, “ni objektivne ni subjektivne”.Sa time se, očito, saglasio i premijer Milojko Spajić.

I to je već viđeno. Prethodni ministar MUP-a Filip Adžić je nakon zločina u Medovini odbijao svaku primisao o ostavci, pravdajući se kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, objašnjavao je.  Kada se ispostavilo da u OB Cetinje ni službeni sat ne funkcioniše ispravno, zaćutao je. Koliko sjutradan otišao je da pred kamerama spaljuje švercovane cigarete. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

U vrijeme zločina Vuka Borilovića, pad tadašnje Vlade Dritana Abazovića bio je izvjestan (Skupština joj je izglasala nepovjerenje osam dana nakon ubistava u Medovini) , pa ostavke nijesu tražene. Odgovornost jeste. Građani Cetinja SDT-u podnijeli i krivičnu prijavu protiv dvojice visokopozicioniranih funkcionera UP.

Neformalna studentska grupa Kamo ***sutra organizovala je proteste na kojima se traži ostavka Šaranovića i Alekse Bečića, potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost i predsjednika Demokrata.Iz te partije krenuli su u agresivnu odbranu svojih kadrova spočitavajući nezadovoljnima kako“poziv na proteste nije glas naroda”. To je, ustvrdili su, glas Mila Đukanovića, Bemaxa, Aca Mijajlovića, kavačkog, škaljarskog i drugih klanova… Ministar Šaranović se dosjetio još jedne olakšavajuće okolnosti. Podsjetio je da je on jedini ministar unutrašnjih poslova koji je 14 mjeseci imao direktora policije (Zorana Brđanina) kome niko nije vjerovao.

Ni to nije posve tačno. Nešto manje od sedam mjeseci, Brđanin nije vodio UP zbog nezakonite smjene.  Četiri mjeseca prošlog proljeća UP je kao v.d. direktor upravljao Aleksandar Radović. Njega je na tu funkciju progurao premijer, uz protivljenje koalicionih partnera iz Demokrata. Čak je ministar policije najavljivao tužbu protiv Vlade. Koliko su samo te igre naškodile funkcionalnosti  crnogorske policije?  Da li je neko i za to odgovoran?

Nadležni su propustili i da se pozabave posljedicama zločina u Medovini. Neki dan smo saznali da se, desetak dana nakon tog zločina, tadašnjem premijeru Abazoviću i gradonačelniku prijestonice Nikoli Đuraškoviću obratila  grupa psihološkinja i psihoterapeutkinja nudeći pomoć. U pismu koje su potpisale Maruška Drašković, Ljubomirka- Ljupka Kovačević, Verica Mirović, Ervina Dabižinović i Julijana Cicović Maslovar, one navode da  „s obzirom na naše znanje i iskustvo osjećamo se odgovornima da djelujemo na ublažavanju psiholoških posledica koje će imati većina  učesnika/ca  dešavanja  na Cetinju i  pružimo konkretnu psihološku podršku  u dužem trajanju onima  kojima je potrebna“.

U skici programa prevencije ozbiljnih psiholoških problema, autorke navode kategorije učesnika tragičnog događaja kojima je neophodno pružiti pomoć. Među njima su stanovnici Medovine, medicinsko osoblje i policajci koji su se našli na licu mjesta; djeca –očevici i mještani; porodica počinitelja zločina i porodica osobe koja je tada slovila kao osumnjičena za ubistvo počinitelja…

Dio tog popisa navodimo samo da bi, svi skupa, lakše shvatili razmjere posla koji se morao uraditi. Ali nije. Iz Ministarstva zdravlja (tadašnji ministar bio je Dragoljub Šćekić) odgovorili su kako „trenutno nemaju opredijeljena sredstva za navedene aktivnosti“.  Ni lokalna vlast u Prijestonici nije se našla od ruke inicijatorkama programa. Riječ je bila o  nepunih deset hiljada eura.

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva.  Kontinuitet neodgovornosti već je imao ogromnu cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

 

Propadanje Cetinja

U SFRJ Cetinje je nosilo tutulu grada heroja koja se dodjeljivala za zasluge u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. Maleno Cetinje dalo je čak 49 narodnih heroja.

Grad velike istorije, živio je  od industrije. Krajem 80-ih godina , tadašnja tri najveća  poslodavca Obod, Košuta i Tara, imali su zajedno preko 7.000 radnih mjesta.  U vrijeme kada su ab revolucionari  stigli na vlast, na Cetinju je bilo je oko 11.000 zaposlenih.  Danas ih je po  zvaničnoj statistici oko četiri hilajde.   Smanjivao se i broj stanovnika.  Početkom 90 -tih           Cetinje  je imalo 19 946 stanovnika.  Na popisu  2011, -16757. Danas dvije hiljade manje. .  Prosječna starost stanovnika Cetinja sada iznosi 43,28 godina (2011. godine 40,3 godina)

Podaci iz 2022,  pokazuju da je u Prijestonici  najveći poslodavac Komunalno  preduzeće sa – 77 zaposlenih.   Među deset najvećih cetinjskih firmi po broju radnika su  2022-te:   Gradska kafana sa 35  radnika, Javna ustanova Lovćen Bečići i Sportski centar sa po 32, Montenegro bonus sa 28…

“Prirodni priraštaj u Prijestonici bio je u kontinuitetu negativan tokom perioda 2011-2019.  Prijestonica je pogođena i kontinuiranim negativnim migracionim seldom”, navodi se u Strategiji zapošljavanje Prijestonice 2021 2024.

U  dokumentu se objašnjava: “Značajan broj zaposlenih svakodnevno putuje do posla u neku drugu opštinu”.

M.PEROVIĆ

 

Lekcije iz svijeta

Najviše masovnih pucnjava dešava se sa one strane Atlantika. SAD prednjače u ovoj crnoj statistici. Od početka ove godine već je bilo šest, u kojima su stradale četiri osobe, a ranjene 33. Masovna pucnjava se definiše kao incident u kojem su ranjene ili ubijene četiri ili više osoba. Nasilje vatrenim oružjem čvrsto je ukorijenjeno u američkom društvu, ali to je i izrazito političko pitanje koje suprotstavlja zagovornike kontrole oružja i one koji strastveno brane  pravo na posjedovanje istog.

Prema podacima Gun Violence Archive, u SAD-u je tokom 2024. godine zabilježeno više od 500 masovnih pucnjava. U posljednje četiri godine u prosjeku  skoro dvije dnevno. Najsmrtonosniji takav napad desio se u Las Vegasu 2017, kada je poginulo više od 50 ljudi, a ranjeno 500. Ipak, većina masovnih pucnjava ima manje od 10 žrtava. Prema istraživanju Small Arms Survey iz 2018, procjenjuje se da u SAD postoji 390 miliona komada vatrenog oružja u opticaju. To je 120,5 na svakih 100 stanovnika, daleko više od bilo koje druge zemlje.

Postoji mnogo faktora koji doprinose ovakvim napadima, a istraživanja pokazuju da je veća stopa javnih masovnih pucnjava u Americi djelimično povezana sa manje restriktivnim zakonima o oružju i većim procentom civilnog posjedovanja oružja. Primjera radi, Kina je između 2000. i 2022. godine imala tri javne masovne pucnjave, dok Japan nije imao nijedan takav incident. Bilans smrti od vatrenog oružja u Japanu jedva da je dvocifren. Stručnjaci smatraju da su niske stope ovih incidenata u Kini i Japanu vjerovatno rezultat stroge kontrole oružja, ali su tu i drugi faktori vezani za samo društvo, vaspitanje…

I druge zemlje koje su prolazile kroz ovakve priče smatraju da je ključ bezbjednosti u kontroli vatrenog oružja.

Francuska je imala dosta masovnih pucnjava, ali su one najčešće bile vezane za militantne grupe. Ta zemlja ima stroge zakone o posjedovanju oružja, ali je arsenal oružja koji su islamistički militanti koristili tokom koordinisanih napada na Pariz u novembru 2015, pokazao  koliko je teško zaustaviti protok ilegalnog oružja preko poroznih granica Evrope. Posjedovanje oružja vojnog ranga zabranjeno je. Oni koji žele posjedovati oružje sa odvojivim okvirom kapaciteta većim od tri metka moraju prolaziti godišnje provjere mentalnog i fizičkog zdravlja. Lovci su dužni da registruju svoje oružje i polažu jednodnevni teorijski ispit.

I njemačka vlada je pooštrila zakone o posjedovanju oružja nakon napada u proteklim godinama,  i nakon što su  vlasti otkrile ekstremističku mrežu koja je planirala oružani državni udar prošle godine. Uvedene su provjere svakih pet godina za vlasnike oružja.

Nakon što je 14 studenata ubijeno u učionici škole u Montrealu 1989. godine, novi zakoni Kanade su zahtijevali kurseve o sigurnosti, provjere prošlosti i povećane kazne za određene zločine povezane sa oružjem. Kada je 2020. napadač ubio 13 ljudi u Novoj Škotskoj, Kanada je zabranila više od 1.500 modela jurišnog oružja, te postavila ograničenja na razornu moć metaka.

D. LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo