Povežite se sa nama

PERISKOP

Partizan dramatičar

Objavljeno prije

na

Derviš Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i njemu znanom alkemijom prijesni životni materijal preoblikovao u  intrigantne prozne legure. Njegov  bh. eglen  je  trijumfalno nalazio puteve do čitalaca

 

Kada je ovaj svijet napustio Derviš Sušić nestao je posljednji cvijet za čovjekoljublje.

Rođen u Vlasenici, književnik akademik Sušić književni je život Tuzle i Sarajeva činio literarno premoćnim u jugoslovenskim razmjerama. Pripovjetke i romane ovog sjajnog prozaiste karakterisao je snažan psihološki način profiliranja likova. Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i samo njemu znanom alkemijom taj prijesni životni materijal preoblikovao u zanimljive i krajnje intrigantne prozne legure, uvijek promišljajući tako da ga običan čitalac maksimalno razumije, a da zakučastu umjetničku akrobaciju ostavi nekim svojim ambicioznijim kolegama. U doba maksimalne literarne potentnosti Ive Andrića, Meše Selimovića, Ćamila Sijarića nije bilo jednostavno nositi se s tim književnim hrastovima.

Ali autentični bh. eglen trijumfirao je i nalazio puteve do čitalaca. Za razliku od drugih proznih velikana bio je vezan i uz teatarsku umjetnost, sa angažmanom dramaturga u tuzlanskom teatru. Vrlo brzo svi profesionalni bh. teatri počeli su igrati njegove dramske tekstove, a značajni režiseri poput Ljube Miloševića, Georgija Para, Blagote Erakovića svoju teatarsku sudbu vezivali su za Sušićevo dramsko stvaralaštvo. Ipak dominantno pripovjedač i romansijer ispisao je stranice tako moćne proze da je dio tih tekstova i pored njegovog obimnog dramskog djela i dramatizovan. Serijama Odbornici i Tale postao je i prestižan televizijski scenarist. Čak je i izumio posve nove forme scensko-muzičkog kazivanja, prije svega o Drugom svjetskom ratu i revoluciji.

Iskustvo iz rata i aktivnog partizanskog vojevanja dalo mu je snagu, pa je kao partizan dramatičar iznjedrio potpuno nove forme i proznog i dramskog kazivanja. Praktikujući uporedo sa umjetničkim radom i politički angažman u vrijeme socijalizma sebi je osigurao značajne pozicije i u političkom životu, ali to se neće dopasti SDA-ovskoj vlasti, koja je ovom sjajnom piscu zamjerila  na posebno proznom ostvarenju Parergon, baziranom na dokumentima.

Sušić je dugo vremena smatran partijskim piscem, ali u književnom pogledu to smatram klasičnom besmislicom. Samo netalentovani i zlonamjerni pisci mogli su da stanu uz ovakve stavove posebice literarne čaršije.

Ozbiljna kritička i procjeniteljska misao u svim jugoslovenskim sredinama gajila je duboko razumjevanje za Sušićev literarno iznimno seriozan rad. Tako je vrlo brzo pobjeđivao svojim književnim talentom desničarske oponente i kojekakva zakerala jeftinog kritizerstva.

Partizan dramatičar nije se dao, naprotiv vodio je i uspješne polemičke bojeve, a zanimljivo je da ga je veliki Miroslav Krleža iznimno cijenio. Sušić je stalno tragao za novitetima u književnoj formi ne ostajući nikada u okamenjenim proznim i dramatskim shemama.

Njegova djela Čekajući Mijata, Jesenji cvat, Planeta štikla, Nevakat i druga vrhovi su književnosti bh. naroda mjereni i današnjim parametrima.

Šikaniranje na ideološkoj osnovi, koje je ovaj klasik bh. književnosti doživio poslije posljednjeg rata odnosno agresije, i to trostruke na BiH, sramota je posebno za kulturne vlasti, ali ne manje i za same vrhove vladajućih krugova.

Dosljedan sebi i svojim temeljnim uvjerenjima Sušić nije nijednog trenutka odustajao od oštrog kritičkog satiranja posebno bošnjačkog nacionalizma.

Ostao je poput obeliska koji svijetli nad urvinama primitivizama, nacionalizama i otvorenih fašizama.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Putevima struke i čestitosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama traje sunovrat sarajevskog zdravstva.  I onda, pojavi se nada:  profesor dr Ismet Gavrankapetanović, ugledni ortoped, postavljen je na čelo Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“ u Sarajevu. Gavrankapetanović je, pored svih referenci, trpio brojna šikaniranja u profesiji jer nije bio po volji moćnika. Ovo postavljanje osjećam kao novi vjetar u posrnulom sarajevskom zdravstvu

 

Živimo doba u kojem su krivovjerstvo, nepotizam, lopovluk svake vrste na najvišoj cijeni. Živimo doba pljačke svega i svačega, pa i doba nečasnih zarada na medicinskom materijalu i opremi, što predstavlja uobičajeni način da se napune džepovi bezobzirnih razbojnika, koji tek usput nose bijele mantile jedne od najčasnijih profesija. Živimo doba stravične pandemije i nečasnih ljudi, kojima ona služi u najnečasnije svrhe.

Prošle su i godine kako promatram sunovrat sarajevskog zdravstva i opštu bježaniju sarajevskih ljekara iz medicinskih institucija…

I, onda kada je i posljednjem diletantu jasno koliko je dubok ponor u kojem se nalazi sarajevsko zdravstvo, pojavi se, jutros, našte srca, nada: portali javljaju da je prof. dr Ismet Gavrankapetanović, ugledni ortoped, postavljen na čelo Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“ u Sarajevu!

Lijepa vijest, pogotovo za nas koji smo prijatelji i negdanji pacijenti ove bolnice, koja je u toku agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu odigrala herojsku ulogu u spašavanju brojnih civilnih i vojnih žrtava opsade Sarajeva…

Profesor Gavrankapetanović imao je i pored svih domaćih i inozemnih referenci  brojne prepreke i šikaniranja u profesiji, uskraćeno mu je i pravo na zasluženu fakultetsku profesuru, jer nije bio po volji nekih svemoćnih krugova sarajevske politike u zdravstvu i zdravstva ogrezlog u propale politike!

Jednom me je na upit o zdravstvenom stanju mog prijatelja, ugledni sarajevski neurolog  i veteran medicinske struke u Sarajevu upozorio: Gradimire, medicina je davno preminula u Sarajevu

Tako da sve što se dešavalo prof. Ismetu Gavrankapetanoviću i drugim vrsnim liječnicima koji su morali napustiti Klinički centar ili čak i Grad na Miljacki za mene odavno nije nepoznanica…

Kada je nedavno pošast pandemije KOVID-19 zaprijetila i Sarajevu dobio sam sms u kojem me prijatelj kompozitor pitao: Da li su dr. Svetlanu Broz pozvali da pomogne u borbi sa opasnom Koronom.
Ne, nisu je zvali, jer dvije decenije im je pred očima liječnica koja je bila vrhunski kardiolog na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, danas Sarajka, vlastitim izborom, pa se niko te liječnice nikada nije ni sjetio…

Postavljanje prof. Gavrankapetanovića osjećam kao novi vjetar u posrnulom sarajevskom zdravstvu. Njegova stručnost opečaćena inozemnim priznanjima i certifikacijom, a posebno njegova hrabra odluka da se suprotstavi anomalijama u sarajevskom zdravstvu, garantuju da kad je đavo odnio šalu počinje neko malo ozbiljnije misliti o sistemu zdravstva u Sarajevu.

Pred njim je nemali posao da sve što je kritikovao postavi na svoje mjesto, da pokaže koliko je bio u pravu kad je govorio da su stvari otišle ukrivo.

Moja nada ovoga je jutra osnažena sinoćnjim, po mnogo čemu, povijesnim odlukama upravljačkih struktura Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“!

Nekad se i usred velikih zala i pandemija desi i poneko dobro. Dolazak prof. dr Ismeta Gavrankapetanovića mislim da je veliko dobro.

Daj Bože da njegovim dolaskom na direktorsko mjesto počne preobrazba zdravstvenog sistema u Sarajevu.

Za dobrobit svih Sarajlija i Bosanaca i Hercegovaca.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ambijentalni teatar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni naši gradovi idealni su za postavke ambijentalnog teatra. Pogotovo u sadašnjoj situaciji financijskih manjkavosti, ali i naloga zdravstvenih vlasti da se igra na otvorenom kad god je to moguće

 

Prve izvedbe Dunda Maroja na dubrovačkim trgovima i pjacetama koje je u adaptatorskom smislu učinio dr Marko Fotez, pa čitav serijal predstava lucidnog Koste Spaića donijele su na naše strane pojam ambijentalnog teatra.

Ne treba smetnuti s uma da je u Gradu živoj kulisi dr Branko Gavella dubrovačke mire i fortece, parkove i đardine naseljavao predstavama starodubrovačke književnosti.

Poslije, u eri postgavelijanaca, primat korištenja prelijepih dubrovačkih prostora preuzima režiser Georgij Paro, pa su njegove predstve Smrt Eduarda II, Aretej, Kristifor Kolumbo postale amblematskim znakovima za ovu vrstu teatra kod nas. Naročito su traga ostavili Aretej izveden u svim prostorima tvrđave Bokar, sa publikom u šetnji zajedno sa glumcima i Kristifor Kolumbo, oba prema Krležinim tekstovima.

Prvi put kod nas Georgij je Paro u specijalno građenu lađu ukrcao gledaoce i brojni ansambl, u kojem su se, osim glumaca našla i dva vrhunska muzičara: Ibrica Jusić i Drago Mlinarec. Parovim putovima korištenja atraktivnih dubrovačkih prostora krenuli su i drugi, na primjer Ivica Boban i Ivica Kunčević, koji je svoju predstavu Sirota Jele Iva Vojnoviča postavio velikim dijelom u moru dubrovačkog akvatorija.

I prostori crnogorskih gradova na moru poslužili su imaginaciji režisera, naročito za vrijeme umjetničkog direktorovanja Brane Liješević…

I sâm sam bio sudionikom ambijentalnih postavki na Splitskom ljetu, gdje sam na čarobnom napuštenom groblju Sustipan postavio najprije Šekspirove Sonete u adaptaciji akademika Luke Paljetka Nespravan za igre što u svijetu važe i adaptaciju poezije akademika Jakše Fiamenga Oteto iz tmine, a na splitskom Peristilu zabilježeni su operni spektakli ambijentalne impostacije.

Bilo je pokušaja ambijentalnog teatra i u Beogradu, na primjer postavke Petra Zeca u Kapetan Mišinom zdanju, pa onda predstave na Kalemegdanskoj tvrđavi, pa cijeli Šekspirov festival najpriije na Paliću, režisera Ljubiše Ristića, pa u Čortanovcima režisera Niklite Milivojevića, kao i  u Zagrebu histrionade na lokalitetu Opatovina.

Živio sam i živim da od izvora rijeke Radobolje, pa niz njen sliv, u arkadijama mostarskih bašči izmaštam čudesni poetski roman Hamze Hume Grozdanin kikot. Istina, iz tog sam romana jedan prikaz režirao u Carskim vinogradima u Željuši ponad Mostara.

Čitavi naši gradovi poput starog Perasta, pitoresknog Tivta, drevnog Stoca, Srebrenika, Blagaja idealni su za postavke ambijentalnog teatra. Pogotovo u sadašnjoj situaciji financijskih manjkavosti, ali i naloga zdravstvenih vlasti da se igra na otvorenom kad god je to moguće.

Nesporno je da se drevni, ali i moderni ambijenti nude za teatarske orkestracije.

Tek, čini se da nedostaje teatarske odvažnosti, jer povijesno i arhitektonski atraktivne ambijente tvorački valja osvajati. To nije laka, ali jeste zamamna meštrija.

Turističke zajednice, a ne samo teatri, trebali bi posvetiti više pozornosti ambijentalnom teatru i njegovim nesumnjivim prednostima.

Da ne govorim da bi Kotor, kao urbanu i povijesnu cjelinu, trebalo naseljavati što češće dramskim, opernim, operetnim i baletnim sadržajima.

Poetski i ambijentalni teatar su sukladni, pa tu svakako ima posla i za poete.

Samo da bude dostatne invencije!

Eto, rekoh i spasih dušu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Roman o teatru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kazalište za narod zagrebačke rediteljke, teatrologinje, profesorice zagrebačke kazališne univerze dr Snježane Banović je, uzmu li se neke savremene teorije o prozi kao žanru, prije roman nego li, uistinu briljantna teatrologijska studija, portret HNK u prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata

 

Čitateljska strast, donekle, ublažava koronske dane. Tako sam se i sâm zaputio istinama osam stotina teškog štiva imenom Kazalište za narod zagrebačke rediteljke, teatrologinje, profesora zagrebačke kazališne univerze dr Snježane Banović. Ta je knjiga, u izdanju učinkovite i svrhovite zagrebačke Frakture, teatrologijski portret HNK u prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata. Kazalište za narod je, uzmu li se neke suvremene teorije o prozi kao žanru, prije roman nego li, uistinu briljantna teatrologijska studija toga doba.

Evo i zašto: Banovićeva donosi plastično, psihološki krokirano portrete kazališnika operne, dramske i baletne umjetnosti, njihove međusobne odnose, ali i društvenu i političku pozadinu, sporenja, bočne udare, na koje teatar nije nimalo imun (!), ali i uzbudljivo ispisanu ukupnu atmosferu društvenog poleta izgradnje poharane zemlje i uzdizanja iz pepela pojedinih institucija i pojedinih grana umjetnosti.  Likovi ove znanstveno svjedočanstvene proze tako su plastično donešeni da preko njihovih privatnih i umjetničkih sudbina biva iscrtan prelaz iz doba kulturnog komesarstva u tokove socijalističkog samoupravljanja u teatru!

Nisam siguran da je bila svjesna da njena teatrologijska proza s obiljem iznimno korisnih podataka, kroz sudbe pojedinih likova, njihove odnose, kao i odnose prema Partiji i Agitpropu donosi ponekad gotovo trilerske situacije. Spisateljica nas  intrigira, jer njeno pisanje teatrologijskih fakata nerijetko prelazi u zapise dijaloga protagonista toga burnog doba u razvoju Jugoslavije i Hrvatske…

Kako je teatarska umjetnost u svojoj kolektivnosti otvorena i za mnoge prijepore i razmirice od čisto umjetničkih do obiteljskih, sa nizom afera i aferica, autorica, ilustrujući time jedno vrijeme i ljude toga vremena, stvara često zaplete i rasplete.

Sama činjenica da je to i doba INFORMBIRO-a Banovićeva dočaravanju tog vremena u središnjem zagrebačkom kazalištu domeće tmaste obrise dramatike koja je bila zastrašujuća po mnoge volšebnike teatarske scene, a mnogi još nisu ni sprali ljagu kolaborantskog odnosa sa ustaškim režimom za vrijeme NDH.

Sve to povećava zanimljivost pisane kronike opernog, baletnog i dramskog života. A da ova knjiga nosi elemente romanesknog, potvrđuju sudbe velikih, ozbiljnih protagonista kazališnog života kakvi su Tijardović, Gavella, Stupica, Vika Podgorska, Bela i Miroslav Krleža.

Čitavi plastično dati prizori o prvom velikom poratnom gostovanju sva tri temeljna ansambla HNK u Engleskoj, brojne zgode i nezgode sa ovim gostovanjem i njegovim različitim medijskim odjecima i interpretacijama doprinosi romanesknosti.

Pišući mamut storiju teatrologijskog i teatrografskog karaktera kroz knjigu Kazalište za narod Snježana Banović jarkošću pripovjednog sloga iz prizora u prizor, bila je stalno na rubu romanesknog.

Knjiga koja nakladniku zagrebačkoj Frakturi može biti na ponos, jer se u današnjem divljem kapitalizmu rijetko ko hoće baviti knjigama, pogotovo onim o teatru i teatarskim umjetnicima.

Iako bez izričitih formalnih žanrovskih naznaka ova mamut teatrološka studija, za moj ukus, nizom prizora ulazi u prostor angažirane proze, čak sa pojedinim likovima datim in continuo, poput Tita Strozzija i Marijana Matkovića, što bi moglo biti inspirativo i krajnje izazovno za vještu dramatizaciju!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo