Povežite se sa nama

OKO NAS

PETNJICA – NOVI TALAS MASOVNIH MIGRACIJA PREMA EVROPI: Bijeg od bijede

Objavljeno prije

na

Bošnjačku populaciju u siromašnim gradovima na sjeveru Crne Gore ponovo je zahvatila „groznica” odlazaka za razvijene zelje zapadne Evrope u potrazi za boljim životom. Mnogi smatraju da je ovaj talas migracija najveći, poslije onog iz 1999. godine kada je sa sjevera naše države na zapad otišlo više hiljada ljudi.

„Čini se da nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora”, priča profesor iz Petnjice Nihad Kršić, dok objašnjava da su migracije uočljive i „golim okom”.

U prvom talasu, u vrijeme NATO bombrardovanja, ovaj sredovječni čovjek je sa porodicom proveo u zapadnoevropskim zemljama, Luksemburgu i Njemačkoj, više godina, ali se ipak vratio da živi u rodom mjestu. Za razliku od mnogih, on je to učinio svojom voljom. U Crnoj Gori ima posao i živi pristojno.

„Okusio sam azilantski život, ali sam odlučio da živim u Petnjici. Meni je ovdje ljepše. Druga stvar je što nas je ova vlast dovela do dna. Ne znam, zapravo, ima li dna, jer je sve gore i gore”, kaže Kršić.

Mnoge nevolje muče Petnjicu. Ova varošica nema čak ni kiosk za štampu i po dnevne novine se odlazi u Berane.

„Jedina trafika zatvorena je krajem devedesetih godina. Ukinuta je čak i stanica policije. Imamo ambulantu i poštu, ali do Petnjice nikada nije stigao optički kabl, tako da nemamo ADSL i brzi internet. Nemamo kablovsku televiziju. Fiksna telefonija funkcioniše po odavno prevaziđenom sistemu upredene parice. Sve do prije pet godina, kada su ljudi počeli da uvode TV Total, bili smo osuđeni samo na prvi program nacionalne televizije ili satelitsku TV”, objašnjava Kršić.

On smatra da to definitivno nije ambijent za mlade ljude i potpuno razumije one koji žele da probaju život na zapadu. „Šta je učinila ova vlast od kada je formirana opština? Ništa osim praznih priča i obećanja. Šta su uradili da zaustave migracije? Ništa”.

Kršić ne može da kaže precizno koliko je ljudi otišlo u posljednjih nekoliko mjeseci. Ali sasvim sigurno zna da su otišle i četiri izbjegličke porodice koje su do nedavno nalazile smještaj i utočište u zgradi stare škole u Petnjici.

Petnjica je varoš sa svega petsto žitelja, ali je Bihor po površini mnogo veći od nekih drugih opština u Crnoj Gori. U dvadeset pet sela prema posljednjem popisu živi 6,7 hiljada stanovnika. Prema procjenama, usljed višedecenijskih migracija, najmanje još jedan Bihor živi u dijaspori, od čega najviše u Luksemburgu.

Jedan od mladih ljudi koji je prošle sedmice otišao u Luksemburg je dvadesetpetogodišnji Petnjičanin M.A. Neposredno pred polazak on je ispričao da to čini po ko zna koji put od kada je uvedena vizna liberalizacija.

„Odem na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem u Luksemburg”, priča ovaj mladi čovjek.

M.A. je završio srednju školu u Petnjici. Radio je nakon toga kod privatnika „od jutra do mraka”, jedva preživljavajući. „U Luksemburgu za tri dana zaradim koliko za mjesec u Crnoj Gori. Za tri mjeseca zaradim više od godišnje plate”, kaže on.

M.A. krije identitet iza inicijala, jer strahuje da zbog javnog istupa ne skrene pažnju luksemburških vlasti na sebe. Ako uspije da završi papire, putem fiktivnog braka ili na neki drugi način, ostao bi tamo za stalno.

„Ne bih se vraćao. Ionako su moja braća u Luksemburgu. Šta me čeka u Petnjici? Dom kulture i ona tri kafića mi neće pobjeći nigdje”, kaže.

Stanovnika Petnjice koji čine isto što i on je mnogo. Iz dana u dan sve više. U lokalnoj opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji smatraju da je jedan od razloga za novi talas migracija i to što opštinske vlasti nijesu ispunile ni najmanji dio predizbornih obećanja.

Odbornik ove partije Izudin Huremović objašnjava da su Petnjičani očekivali više od formiranja opštine, posebno mladi, i potvrđuje da trend migracija posljednjih mjeseci i pojačan.

„Jedan od osnovnih ciljeva formiranja opštine bio je da se zaustave migracije i da se mladi ljudi zadrže da ovdje rade i žive. To nije postignuto. Prema nekim podacima samo u posljednjih mjesec dana iz Petnjice je u zapadnoevropske zemlje otišlo deset kompletnih porodica. Samaca ko zna koliko. Ja sam nedavno bio u Luksemburgu i razgovarao sa nekima od tih ljudi. Rekli su mi da nemaju šta da izgube”, kaže Huremović.

On smatra da je mnogo stvari u Petnjici koje treba hitno da se mijenjaju, kako bi se poboljšali uslovi života i koliko-toliko zaustavili odlasci iz ovih krajeva. „Šta će nam opština ako nam svi mladi i sposobni ljudi odu za inostranstvo”, kaže Huremović.

Bihor postaje kraj bez mladosti.

Sjever ostaje bez ljudi

Siromaštvo, bankarski i zelenaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike drugih sjevernih opština tjeraju da spas, makar privremeno, potraže u zapadnoevropskim državama. Stanovnici Plava i Gusinja, tradicionalno, idu dalje – u Sjedinjene Američke Države. Tamo je, kao što je poznato, još jedno Gusinje i još jedan Plav. Ni formiranje Opštine Gusinje nije zaustavilo migracije. Slavilo se i pjevalo kada je vraćen status opštine, a zatim se nastavilo sa starom praksom – preko okeana. Koliko je mladih iz ovog kraja u međuvremenu otišlo, ne zna se precizno. Predsjednica najmlađe opštine Anela Čekić smatra, ipak, da su procjene koje govore o dvije hiljade ljudi, pretjerane. Ona dodaje da Gusinjani, kao i drugi stanovnici sjevera, za inostranstvo odlaze iz ekonomskih razloga, te da bi otvaranje novih radnih mjesta išlo u prilog zaustavljanju migracija. Da je talas migracija zahvatio i Rožaje bilo je riječi i na jednoj od sjednica lokalnog parlamenta. Odbornik BS Hajruš Ledinić kazao da su njegovi sinovi otišli uprkos tome što im je u Crnoj Gori napravio kuće. „Od zidova se ne živi”, izjavio je Ledinić, pominjući brojku od oko hiljadu Rožajaca koji su otišli trbuhom za kruhom prema zapadnoevropskim državama. Čitave porodice pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama i iz drugih sjevernih gradova, Berana, Bijelog Polja, Pljevalja. Računica je jasna. Ako im i ne uspje da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, mogu zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu. Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole, koje u Njemačkoj, kako prenose mediji, koštaju od tri i po do pet hiljada eura.

Olakšani odlasci

Iako je ovo vjerovatno najveći talas migracija crnogorskih građana prema zapadu poslije onog iz vremena NATO bombardovanja, stvari su sada drugačije. Prije vizne liberalizacije ilegalni put za Luksemburg četvoročlanu porodicu koštao je preko deset hiljada eura, i sve to uz veliki rizik. Nakon vizne liberalizacije je potpuno drugačije. Za legalni put u Luksemburg i druge zapadnoevropske zemlje potrebna je samo autobuska karta i, kako kažu oni koji odlaze, po dvjesta pedeset eura po članu familije u novčaniku. Ako bude kakvih izbora u međuvremenu, crnogorske vlasti će im platiti povratnu kartu da dođu na glasanje.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I TURIZAM: EKO KATUNI I SEOSKA GAZDINSTVA NAJTRAŽENIJI:  Stranci žele netaknutu prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora ističu da je strance teško bilo vidjeti po ulicama gradova, na betonskim pločnicima i kafanama. Oni, objašnjavaju, traže divljinu i netaknutu ljepotu, koje je na zapadu sve manje. Iako je Crna Gora ima, turistička ponuda bi morala biti organizovanija

 

Mada još uvijek nijesu sveli bilanse, u turističkim organizacijama u regionu sjeveroistoka Crne Gore – Berana, Andrijevice, Plava, Rožaja i Petnjice, zadovoljni su ljetnjom turističkom sezonom, za koju kažu da je ili na nivou one iz 2019. godine, ili približno tom rezultatu. U nekim opštinama kažu da je posjeta turista bila čak i iznad te sezone koja se uzima kao reper uspješne.

Direktor Turističke organizacije (TO) Berane Ivan Radević ističe, tako, da su svi turistički kapaciteti na planinama tokom jula i avgusta bili prepuni stranaca, posebno Poljaka, Francuza i Njemaca.

„To su ljudi koje niste mogli vidjeti na ulicama grada. Njih to ne zanima, oni nisu tu bili zbog betona, već zbog takozvanog aktivnog odmora i netaknute prirode. Zato su bili puni kapaciteti eko katuna i svih seoskih domaćinstava registrovanih za bavljenje turizmom na području beranske opštine. Mislim da je tako bilo i u regionu“ – kaže Radević.

Prema njegovim riječima ove godine je u naglom porastu broj turističkih seoskih domaćinstava, ekoloških katuna i ekoloških planinskih ugostiteljskih objekata.

„Mi smo im kao turistička organizacija bili maksimalno na usluzi sa organizovanjem raznih manifestacija“ – dodaje Radević.

On je za narednu turističku sezonu najavio obogaćivanje ponude, pa čak i izgradnju takozvanog zip lajna iznad Tifranske klisure, od vrha starog puta kralja Aleksandra do druge strane Tifrana, iznad rijeke Lim.

„To će biti za one koji žude za adrenalinom“ – tvrdi direktor TO Berane.

Zadovoljna je i njegova koleginica na čelu Turističke organizacije Plav Samira Canović, koja ističe da je ova sezona krajem jula mjeseca bila na nivou 2019. godine.

„U jednom trenutku to je bilo čak i više nego te godine, ali vidjećemo na kraju kada svedemo konačni bilans. Sve u svemu, ova turistička sezona u Plavu je bila više nego dobra“ – kaže Canovićeva.

Ona ističe da Plav sa svojom atraktivnom okolinom privlači sve više stranih turista, najviše iz Njemačke, Slovačke i Rumunije.

„Nismo očekivali takvu posjećenost. Bilo je i Holanđana, Engleza, Francuza. Mi imamo tu stazu koja je za sve njih atratkivna, a to su Vrhovi Balkana. Dosta njih je bilo koji su posjećivali Hridsko jezero i bila su puna turistička domaćinstva i eko naselja na putu do tog jezera“ – priča Canovićeva.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo