Povežite se sa nama

OKO NAS

PETNJICA – NOVI TALAS MASOVNIH MIGRACIJA PREMA EVROPI: Bijeg od bijede

Objavljeno prije

na

Gusinje_01

Bošnjačku populaciju u siromašnim gradovima na sjeveru Crne Gore ponovo je zahvatila „groznica” odlazaka za razvijene zelje zapadne Evrope u potrazi za boljim životom. Mnogi smatraju da je ovaj talas migracija najveći, poslije onog iz 1999. godine kada je sa sjevera naše države na zapad otišlo više hiljada ljudi.

„Čini se da nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora”, priča profesor iz Petnjice Nihad Kršić, dok objašnjava da su migracije uočljive i „golim okom”.

U prvom talasu, u vrijeme NATO bombrardovanja, ovaj sredovječni čovjek je sa porodicom proveo u zapadnoevropskim zemljama, Luksemburgu i Njemačkoj, više godina, ali se ipak vratio da živi u rodom mjestu. Za razliku od mnogih, on je to učinio svojom voljom. U Crnoj Gori ima posao i živi pristojno.

„Okusio sam azilantski život, ali sam odlučio da živim u Petnjici. Meni je ovdje ljepše. Druga stvar je što nas je ova vlast dovela do dna. Ne znam, zapravo, ima li dna, jer je sve gore i gore”, kaže Kršić.

Mnoge nevolje muče Petnjicu. Ova varošica nema čak ni kiosk za štampu i po dnevne novine se odlazi u Berane.

„Jedina trafika zatvorena je krajem devedesetih godina. Ukinuta je čak i stanica policije. Imamo ambulantu i poštu, ali do Petnjice nikada nije stigao optički kabl, tako da nemamo ADSL i brzi internet. Nemamo kablovsku televiziju. Fiksna telefonija funkcioniše po odavno prevaziđenom sistemu upredene parice. Sve do prije pet godina, kada su ljudi počeli da uvode TV Total, bili smo osuđeni samo na prvi program nacionalne televizije ili satelitsku TV”, objašnjava Kršić.

On smatra da to definitivno nije ambijent za mlade ljude i potpuno razumije one koji žele da probaju život na zapadu. „Šta je učinila ova vlast od kada je formirana opština? Ništa osim praznih priča i obećanja. Šta su uradili da zaustave migracije? Ništa”.

Kršić ne može da kaže precizno koliko je ljudi otišlo u posljednjih nekoliko mjeseci. Ali sasvim sigurno zna da su otišle i četiri izbjegličke porodice koje su do nedavno nalazile smještaj i utočište u zgradi stare škole u Petnjici.

Petnjica je varoš sa svega petsto žitelja, ali je Bihor po površini mnogo veći od nekih drugih opština u Crnoj Gori. U dvadeset pet sela prema posljednjem popisu živi 6,7 hiljada stanovnika. Prema procjenama, usljed višedecenijskih migracija, najmanje još jedan Bihor živi u dijaspori, od čega najviše u Luksemburgu.

Jedan od mladih ljudi koji je prošle sedmice otišao u Luksemburg je dvadesetpetogodišnji Petnjičanin M.A. Neposredno pred polazak on je ispričao da to čini po ko zna koji put od kada je uvedena vizna liberalizacija.

„Odem na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem u Luksemburg”, priča ovaj mladi čovjek.

M.A. je završio srednju školu u Petnjici. Radio je nakon toga kod privatnika „od jutra do mraka”, jedva preživljavajući. „U Luksemburgu za tri dana zaradim koliko za mjesec u Crnoj Gori. Za tri mjeseca zaradim više od godišnje plate”, kaže on.

M.A. krije identitet iza inicijala, jer strahuje da zbog javnog istupa ne skrene pažnju luksemburških vlasti na sebe. Ako uspije da završi papire, putem fiktivnog braka ili na neki drugi način, ostao bi tamo za stalno.

„Ne bih se vraćao. Ionako su moja braća u Luksemburgu. Šta me čeka u Petnjici? Dom kulture i ona tri kafića mi neće pobjeći nigdje”, kaže.

Stanovnika Petnjice koji čine isto što i on je mnogo. Iz dana u dan sve više. U lokalnoj opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji smatraju da je jedan od razloga za novi talas migracija i to što opštinske vlasti nijesu ispunile ni najmanji dio predizbornih obećanja.

Odbornik ove partije Izudin Huremović objašnjava da su Petnjičani očekivali više od formiranja opštine, posebno mladi, i potvrđuje da trend migracija posljednjih mjeseci i pojačan.

„Jedan od osnovnih ciljeva formiranja opštine bio je da se zaustave migracije i da se mladi ljudi zadrže da ovdje rade i žive. To nije postignuto. Prema nekim podacima samo u posljednjih mjesec dana iz Petnjice je u zapadnoevropske zemlje otišlo deset kompletnih porodica. Samaca ko zna koliko. Ja sam nedavno bio u Luksemburgu i razgovarao sa nekima od tih ljudi. Rekli su mi da nemaju šta da izgube”, kaže Huremović.

On smatra da je mnogo stvari u Petnjici koje treba hitno da se mijenjaju, kako bi se poboljšali uslovi života i koliko-toliko zaustavili odlasci iz ovih krajeva. „Šta će nam opština ako nam svi mladi i sposobni ljudi odu za inostranstvo”, kaže Huremović.

Bihor postaje kraj bez mladosti.

Sjever ostaje bez ljudi

Siromaštvo, bankarski i zelenaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike drugih sjevernih opština tjeraju da spas, makar privremeno, potraže u zapadnoevropskim državama. Stanovnici Plava i Gusinja, tradicionalno, idu dalje – u Sjedinjene Američke Države. Tamo je, kao što je poznato, još jedno Gusinje i još jedan Plav. Ni formiranje Opštine Gusinje nije zaustavilo migracije. Slavilo se i pjevalo kada je vraćen status opštine, a zatim se nastavilo sa starom praksom – preko okeana. Koliko je mladih iz ovog kraja u međuvremenu otišlo, ne zna se precizno. Predsjednica najmlađe opštine Anela Čekić smatra, ipak, da su procjene koje govore o dvije hiljade ljudi, pretjerane. Ona dodaje da Gusinjani, kao i drugi stanovnici sjevera, za inostranstvo odlaze iz ekonomskih razloga, te da bi otvaranje novih radnih mjesta išlo u prilog zaustavljanju migracija. Da je talas migracija zahvatio i Rožaje bilo je riječi i na jednoj od sjednica lokalnog parlamenta. Odbornik BS Hajruš Ledinić kazao da su njegovi sinovi otišli uprkos tome što im je u Crnoj Gori napravio kuće. „Od zidova se ne živi”, izjavio je Ledinić, pominjući brojku od oko hiljadu Rožajaca koji su otišli trbuhom za kruhom prema zapadnoevropskim državama. Čitave porodice pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama i iz drugih sjevernih gradova, Berana, Bijelog Polja, Pljevalja. Računica je jasna. Ako im i ne uspje da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, mogu zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu. Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole, koje u Njemačkoj, kako prenose mediji, koštaju od tri i po do pet hiljada eura.

Olakšani odlasci

Iako je ovo vjerovatno najveći talas migracija crnogorskih građana prema zapadu poslije onog iz vremena NATO bombardovanja, stvari su sada drugačije. Prije vizne liberalizacije ilegalni put za Luksemburg četvoročlanu porodicu koštao je preko deset hiljada eura, i sve to uz veliki rizik. Nakon vizne liberalizacije je potpuno drugačije. Za legalni put u Luksemburg i druge zapadnoevropske zemlje potrebna je samo autobuska karta i, kako kažu oni koji odlaze, po dvjesta pedeset eura po članu familije u novčaniku. Ako bude kakvih izbora u međuvremenu, crnogorske vlasti će im platiti povratnu kartu da dođu na glasanje.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo