Povežite se sa nama

INTERVJU

Pobuna svakog dana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Profesore Popoviću, šta o vladajućem režimu u Crnoj Gori može da se zaključi, na osnovu slučaja gradonačelnika Podgorice? U ovom slučaju, činjenice se izvrću naglavce, a u operaciju izvrtanja, uz policiju, tužilaštvo, sud i sam vrh režima, uključili su se čak i djelovi ljekarske organizacije. Nisu li to znaci otvorene diktature? POPOVIĆ: Na žalost jesu. Sve do akta istražnog sudije, koji je verifikovao ono izvrtanje, mogli smo i da se nadamo, da do toga neće doći, nakon tog momenta, mi već živimo u stanju potpunog neprava. Ne samo brojne i ozbiljne indicije, nego i mnoge notorne činjenice, onaj audio-snimak sa mesta događaja pre svega, a zatim i ona (ne)postupanja nadležnih državnih organa, ukazuju na to, da je u Crnoj Gori već izvršen protivustavni udar, i to od strane najviših organa, te da u ovom relativno novom, potpuno nepravnom stanju, mi živimo i sada. Ili, to može da se formuliše još egzaktnije, krivičnopravno, rečene indicije i činjenice, jasno ukazuju na to, da ovde i danas, na delu, odnosno na vlasti, imamo čitavo jedno saučesničko zločinačko udruženje. Zastrašujuće zar ne?

MONITOR: Da Vaše kvalifikacije ipak nisu preteške?
POPOVIĆ: Na nesreću nisu. Nego su samo adekvatne. Preteške su činjenice na koje se moje kvalifikacije odnose. Nakon svega, naime, nama, običnim građanima, ne ostaje ništa drugo, nego da sebi i drugima, postavimo samo jedno jedino pitanje. Da li da više verujemo sopstvenim čulima, ušima, očima i razumu, ili DPSDP partijskoj policiji, tužilaštvu i sudu?

MONITOR: Pa, ipak, izostaje masovnija reakcija javnosti. Ove reakcije nema ni u brojnim drugim slučajevima, isto tako očiglednih i teških krimena vlasti, pljačkaških privatizacija, reketiranja manjinskih akcionara od strane premijerove porodične banke i brokerske kuće, uništavanja prirode i prostora. Zar ova i ovakva tišina nije neobična?
POPOVIĆ: Nije ukoliko znamo ono što vladajući režim krije kao zmija noge. Da je Crna Gora „šampion” siromaštva čak i na ratovima opustošenom Zapadnom Balkanu, da je skoro trećina njenih stanovnika ekonomski ugrožena, da se jaz između deset procenata njenih najbogatijih i deset procenata njenih najsiromašnijih žitelja u poslednjih nekoliko godina nije smanjio nego povećao i to za čitavih šezdeset procenata, da ne samo u poslednjih dvadeset godina nego nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije iskusila demokratsku smenu vlasti, da vlast pri tome čini sve što je u njenoj moći, uključiv i najteža kršenja ustava i zakona, da do toga nikada ne dođe, te da pri tome, za tu svrhu, najbezdušnije zloupotrebljava, sve naše poznate istorijske nesreće i hendikepe.

MONITOR: Ćuti i najveći broj intelektualaca, profesora, naučnika, umjetnika, univerzitet i akademija „predu” o „društvu znanja” i „kompetitivnosti”, a i oni, nekada antiratni akteri, sada u vlasti, saučestvuju u režimskom nasilju i laži?
POPOVIĆ: U stvari, trećina ćuti, trećina služi, trećina se buni. S tim što je ova treća trećina verovatno pre desetina nego trećina. Ali i ovako nepovoljna srazmera samo je još jedan aspekt onog našeg „šampionskog” siromaštva. Izrazita klasna, politička i ideološka heterogenost intelektualaca, uostalom, karakteristika je svih savremenih društava, a ne samo onih manje razvijenih, kao što je današnja Crna Gora, a slika intelektualca, kao nekog idealnog i herojskog tipa, koji se, gotovo bez izuzetka, požrtvovano bori za ljudska prava, samo je još jedna u nizu naivnih, romantičarskih i pogrešnih predstava, koje više dezorijentišu nego što pomažu.
A što se onih naših bivših antiratnih i nezavisnih tiče, ni tu nema ničeg posebno novog. Možda, ipak, jedna stvar. Suprotno onome što i ovih dana tvrde njihovi analitičari, oni su svoju nekadašnju koliko-toliko pozitivnu korektivnu ulogu već davno izgubili, nakon referenduma o nezavisnosti svakako i nepovratno, i danas su samo (ne)voljni saučesnici jednog sve više kriminalnog režima. Ali i to je stvar njihovog slobodnog izbora. Pogledajte, uostalom, zar saučesničku ulogu u prikrivanju više teških krivičnih dela, u slučaju našeg nasilnog gradonačelnika, nemaju upravo dva takva bivša, jedan, iz one nekada antiratne stranke, sada, ohoho, ministar unutrašnjih dela, i onaj drugi, nekada nezavisni, čak istaknuti dramski umetnik, sada, ohoho, ministar medija.

MONITOR: Možda će sada nekome od naših bivših antiratnih i nezavisnih pasti na um i ideja za osnivanje istraživačko-dokumentacionog centra za prikupljanje činjenica i dokaza o aktuelnom režimskom nasilju?
POPOVIĆ: Nije isključeno, od te „very special” vrste ljudi, možete da očekujete sve. A znamo, Primus i njegovi, od ove vrste centara, već godinama, ne mogu mirno da spavaju.

MONITOR: Za razliku od mnogih drugih, Vi smatrate da ne mali dio odgovornosti za stanje u Crnoj Gori ima i međunarodna zajednica?
POPOVIĆ: Da sada ne držim predavanje o tome, pa valjda se zna da danas više nema čisto nacionalnih vlada, nego da su sve one danas dualne, nacionalno-nadnacionalne, ako ne i dominantno nadnacionalne. U slučaju malih i zavisnih država na periferiji Evrope i sveta, utoliko više i pre. Zato je naša prava, delatna vlada, zaista, a ne samo retorički, podgoričko-briselska, a ne čisto podgorička. Pa bi zato i njihova odgovornost morala da bude takva, zajednička, dualna, podeljena. Ali nije, nego se naša „Evropa-Antoaneta”, evo već više od dva veka, bez prestanka, sve nešto kao iščuđava.
Moja kritika Brisela mogla bi da se formuliše i ovako. Gospodo evropski ko-vladari moje zemlje, ukoliko ne možete ili nećete da nam pomognete, nemojte barem da nam odmažete. Ali se oni veoma često ponašaju upravo tako. U sukobu između korumpiranog i sve više nasilnog režima i društva, odnosno naroda, mnogo češće staju na stranu režima nego na stranu naroda. Zbog vladarske bliskosti i solidarnosti, šta li?
Pogledajte, uostalom, sam slučaj podgoričkog gradonačelnika. Nakon akta istražnog sudije, koji je potpuno izokrenuo činjenice, saučesnički prikrio nasilnika, a (prvo)osumnjičio napadnutog, jasno je da na delu imamo jedan očigledno a ne tek suptilno montirani sudski proces. Apologete evropskih integracija kažu da Brisel zna sve o nama, pa čak i ono što ni mi sami o sebi ne znamo. I kažu da ima pamćenje kao slon, uh strava. Pa valjda nije moguće, da baš ovo, o ovom očigledno a ne tek suptilno montiranom sudskom procesu, ne zna. Zbog toga, kada je preko svojih predstavnika, ovih dana onako suzdržano poručio kako treba sačekati da se upravo ovaj i ovakav montirani sudski proces završi, ovakav stav nije mogao da se razume nikako drugačije nego samo kao još jedno ko-vladarsko saučesničko svrstavanje.

MONITOR: Ako je ukupno stanje ovako loše da li je onda neka demokratska smjena vlasti ovdje i danas uopšte moguća? Kao alternativa, u posljednje vrijeme, sve češće se pominje vaninstitucionalna akcija, građanska pobuna, „ulica”, bojkot. Šta Vi mislite o tome?
POPOVIĆ: Petog avgusta 2009. gradonačelnik Podgorice preneo je poruku svih crnogorskih tajkuna i oligarha da će ratovima 1990-ih akumulirano bogatstvo i moć 2000-ih braniti svim sredstvima. Od tog dana odnosno noći ovaj režim ušao je u svoju najnasilniju fazu. A čitavo društvo u stanje nužne odbrane.
Ali, i u stanju nužne odbrane, bilo koja vaninstitucionalna akcija, pobuna, „ulica”, bojkot, mora da se zadrži u granicama nenasilja. Ne zbog toga što neki drugi oblik otpora ne bi bio legitiman, protiv ovakvih, sve više nasilnih i zločinačkih režima, svaki oblik otpora je legitiman, nego zbog toga što neki takav oblik otpora ne bi bio ni približno ravnopravan, videli smo, čak i kada se samo „osvežavaju”, naši vrli tajkuni i oligarsi do zuba su naoružani. U tome, a ne u nekoj neverovatnoj, idiotskoj naivnosti, leži i najdublji smisao onog „drugog obraza” (Isus Hrist) i one „satijagrahe” (Mahatma Gandi), dvojice najvećih pobunjenika u ljudskoj istoriji.
Dvojica najvećih još su nas naučili koji je najbolji odnos između dve vrste pobune. Pobune dana D i Pobune svakog dana. Pobuna dana D, revolucija, ulica, bojkot, iznuđena je, onda kada je režim toliko tvrdokoran, nasilan i bezdušan, da ne ostavlja nikakvu drugu alternativu. Ali, i za jedan takav dan D treba biti spreman. Solidaran ali neautoritaran, odlučan ali fleksibilan, nepokolebljiv ali nenasilan. I ne ponavljati stare greške. Setite se samo bojkota, da i ne pominjem ostale forme.
Pobuna svakog dana je autohtona, izvorna, primordijalna. Ona je drugo ime za čoveka. Ili makar za ono što je najbolje u njemu. Ko nauči Pobunu svakog dana, spreman je i za Pobunu dana D. Ali ne važi i obrnuto. Ko zbog fiksacije za Pobunu dana D zaboravi na Pobunu svakog dana, veoma lako može da se probudi usred novog odnosno starog-novog a beskonačnog nasilja.

MONITOR: Vidite li znake pobune u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Da sve prethodno nije samo teorijska fantazija, najbolje govori sama stvarnost. Pobuna svakog dana, koja je i u Crnoj Gori počela da se širi kao zaraza. Nastavnica Aila Šoškić, koja se pred poslednje parlamentarne izbore javno i hrabro pobunila protiv političke zloupotrebe škole. Dr Adnan Čirgić, mladi ali već renomirani crnogorski lingvist, montenegrist, prvi zaposleni na Univerzitetu Crne Gore, koji je nedavno, zbog sličnih razloga, podneo ostavku, na dugo čekano i zasluženo radno mesto. Cetinjska Gimnazija, koja upravo ovih dana, visoko, najviše, uzdiže barjak slobode, protiv sistema ne samo neustavnog nego i zdravom razumu neshvatljivog partijskog feudalizma. Svi oni, i mnogi drugi, samo ponavljaju misao onog mislioca. Rođeni smo kao slobodni a svuda oko nas ropstvo i lanci. Koji moraju pasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo