Povežite se sa nama

INTERVJU

Pobuna svakog dana

Objavljeno prije

na

milanpopovic

MONITOR: Profesore Popoviću, šta o vladajućem režimu u Crnoj Gori može da se zaključi, na osnovu slučaja gradonačelnika Podgorice? U ovom slučaju, činjenice se izvrću naglavce, a u operaciju izvrtanja, uz policiju, tužilaštvo, sud i sam vrh režima, uključili su se čak i djelovi ljekarske organizacije. Nisu li to znaci otvorene diktature? POPOVIĆ: Na žalost jesu. Sve do akta istražnog sudije, koji je verifikovao ono izvrtanje, mogli smo i da se nadamo, da do toga neće doći, nakon tog momenta, mi već živimo u stanju potpunog neprava. Ne samo brojne i ozbiljne indicije, nego i mnoge notorne činjenice, onaj audio-snimak sa mesta događaja pre svega, a zatim i ona (ne)postupanja nadležnih državnih organa, ukazuju na to, da je u Crnoj Gori već izvršen protivustavni udar, i to od strane najviših organa, te da u ovom relativno novom, potpuno nepravnom stanju, mi živimo i sada. Ili, to može da se formuliše još egzaktnije, krivičnopravno, rečene indicije i činjenice, jasno ukazuju na to, da ovde i danas, na delu, odnosno na vlasti, imamo čitavo jedno saučesničko zločinačko udruženje. Zastrašujuće zar ne?

MONITOR: Da Vaše kvalifikacije ipak nisu preteške?
POPOVIĆ: Na nesreću nisu. Nego su samo adekvatne. Preteške su činjenice na koje se moje kvalifikacije odnose. Nakon svega, naime, nama, običnim građanima, ne ostaje ništa drugo, nego da sebi i drugima, postavimo samo jedno jedino pitanje. Da li da više verujemo sopstvenim čulima, ušima, očima i razumu, ili DPSDP partijskoj policiji, tužilaštvu i sudu?

MONITOR: Pa, ipak, izostaje masovnija reakcija javnosti. Ove reakcije nema ni u brojnim drugim slučajevima, isto tako očiglednih i teških krimena vlasti, pljačkaških privatizacija, reketiranja manjinskih akcionara od strane premijerove porodične banke i brokerske kuće, uništavanja prirode i prostora. Zar ova i ovakva tišina nije neobična?
POPOVIĆ: Nije ukoliko znamo ono što vladajući režim krije kao zmija noge. Da je Crna Gora „šampion” siromaštva čak i na ratovima opustošenom Zapadnom Balkanu, da je skoro trećina njenih stanovnika ekonomski ugrožena, da se jaz između deset procenata njenih najbogatijih i deset procenata njenih najsiromašnijih žitelja u poslednjih nekoliko godina nije smanjio nego povećao i to za čitavih šezdeset procenata, da ne samo u poslednjih dvadeset godina nego nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije iskusila demokratsku smenu vlasti, da vlast pri tome čini sve što je u njenoj moći, uključiv i najteža kršenja ustava i zakona, da do toga nikada ne dođe, te da pri tome, za tu svrhu, najbezdušnije zloupotrebljava, sve naše poznate istorijske nesreće i hendikepe.

MONITOR: Ćuti i najveći broj intelektualaca, profesora, naučnika, umjetnika, univerzitet i akademija „predu” o „društvu znanja” i „kompetitivnosti”, a i oni, nekada antiratni akteri, sada u vlasti, saučestvuju u režimskom nasilju i laži?
POPOVIĆ: U stvari, trećina ćuti, trećina služi, trećina se buni. S tim što je ova treća trećina verovatno pre desetina nego trećina. Ali i ovako nepovoljna srazmera samo je još jedan aspekt onog našeg „šampionskog” siromaštva. Izrazita klasna, politička i ideološka heterogenost intelektualaca, uostalom, karakteristika je svih savremenih društava, a ne samo onih manje razvijenih, kao što je današnja Crna Gora, a slika intelektualca, kao nekog idealnog i herojskog tipa, koji se, gotovo bez izuzetka, požrtvovano bori za ljudska prava, samo je još jedna u nizu naivnih, romantičarskih i pogrešnih predstava, koje više dezorijentišu nego što pomažu.
A što se onih naših bivših antiratnih i nezavisnih tiče, ni tu nema ničeg posebno novog. Možda, ipak, jedna stvar. Suprotno onome što i ovih dana tvrde njihovi analitičari, oni su svoju nekadašnju koliko-toliko pozitivnu korektivnu ulogu već davno izgubili, nakon referenduma o nezavisnosti svakako i nepovratno, i danas su samo (ne)voljni saučesnici jednog sve više kriminalnog režima. Ali i to je stvar njihovog slobodnog izbora. Pogledajte, uostalom, zar saučesničku ulogu u prikrivanju više teških krivičnih dela, u slučaju našeg nasilnog gradonačelnika, nemaju upravo dva takva bivša, jedan, iz one nekada antiratne stranke, sada, ohoho, ministar unutrašnjih dela, i onaj drugi, nekada nezavisni, čak istaknuti dramski umetnik, sada, ohoho, ministar medija.

MONITOR: Možda će sada nekome od naših bivših antiratnih i nezavisnih pasti na um i ideja za osnivanje istraživačko-dokumentacionog centra za prikupljanje činjenica i dokaza o aktuelnom režimskom nasilju?
POPOVIĆ: Nije isključeno, od te „very special” vrste ljudi, možete da očekujete sve. A znamo, Primus i njegovi, od ove vrste centara, već godinama, ne mogu mirno da spavaju.

MONITOR: Za razliku od mnogih drugih, Vi smatrate da ne mali dio odgovornosti za stanje u Crnoj Gori ima i međunarodna zajednica?
POPOVIĆ: Da sada ne držim predavanje o tome, pa valjda se zna da danas više nema čisto nacionalnih vlada, nego da su sve one danas dualne, nacionalno-nadnacionalne, ako ne i dominantno nadnacionalne. U slučaju malih i zavisnih država na periferiji Evrope i sveta, utoliko više i pre. Zato je naša prava, delatna vlada, zaista, a ne samo retorički, podgoričko-briselska, a ne čisto podgorička. Pa bi zato i njihova odgovornost morala da bude takva, zajednička, dualna, podeljena. Ali nije, nego se naša „Evropa-Antoaneta”, evo već više od dva veka, bez prestanka, sve nešto kao iščuđava.
Moja kritika Brisela mogla bi da se formuliše i ovako. Gospodo evropski ko-vladari moje zemlje, ukoliko ne možete ili nećete da nam pomognete, nemojte barem da nam odmažete. Ali se oni veoma često ponašaju upravo tako. U sukobu između korumpiranog i sve više nasilnog režima i društva, odnosno naroda, mnogo češće staju na stranu režima nego na stranu naroda. Zbog vladarske bliskosti i solidarnosti, šta li?
Pogledajte, uostalom, sam slučaj podgoričkog gradonačelnika. Nakon akta istražnog sudije, koji je potpuno izokrenuo činjenice, saučesnički prikrio nasilnika, a (prvo)osumnjičio napadnutog, jasno je da na delu imamo jedan očigledno a ne tek suptilno montirani sudski proces. Apologete evropskih integracija kažu da Brisel zna sve o nama, pa čak i ono što ni mi sami o sebi ne znamo. I kažu da ima pamćenje kao slon, uh strava. Pa valjda nije moguće, da baš ovo, o ovom očigledno a ne tek suptilno montiranom sudskom procesu, ne zna. Zbog toga, kada je preko svojih predstavnika, ovih dana onako suzdržano poručio kako treba sačekati da se upravo ovaj i ovakav montirani sudski proces završi, ovakav stav nije mogao da se razume nikako drugačije nego samo kao još jedno ko-vladarsko saučesničko svrstavanje.

MONITOR: Ako je ukupno stanje ovako loše da li je onda neka demokratska smjena vlasti ovdje i danas uopšte moguća? Kao alternativa, u posljednje vrijeme, sve češće se pominje vaninstitucionalna akcija, građanska pobuna, „ulica”, bojkot. Šta Vi mislite o tome?
POPOVIĆ: Petog avgusta 2009. gradonačelnik Podgorice preneo je poruku svih crnogorskih tajkuna i oligarha da će ratovima 1990-ih akumulirano bogatstvo i moć 2000-ih braniti svim sredstvima. Od tog dana odnosno noći ovaj režim ušao je u svoju najnasilniju fazu. A čitavo društvo u stanje nužne odbrane.
Ali, i u stanju nužne odbrane, bilo koja vaninstitucionalna akcija, pobuna, „ulica”, bojkot, mora da se zadrži u granicama nenasilja. Ne zbog toga što neki drugi oblik otpora ne bi bio legitiman, protiv ovakvih, sve više nasilnih i zločinačkih režima, svaki oblik otpora je legitiman, nego zbog toga što neki takav oblik otpora ne bi bio ni približno ravnopravan, videli smo, čak i kada se samo „osvežavaju”, naši vrli tajkuni i oligarsi do zuba su naoružani. U tome, a ne u nekoj neverovatnoj, idiotskoj naivnosti, leži i najdublji smisao onog „drugog obraza” (Isus Hrist) i one „satijagrahe” (Mahatma Gandi), dvojice najvećih pobunjenika u ljudskoj istoriji.
Dvojica najvećih još su nas naučili koji je najbolji odnos između dve vrste pobune. Pobune dana D i Pobune svakog dana. Pobuna dana D, revolucija, ulica, bojkot, iznuđena je, onda kada je režim toliko tvrdokoran, nasilan i bezdušan, da ne ostavlja nikakvu drugu alternativu. Ali, i za jedan takav dan D treba biti spreman. Solidaran ali neautoritaran, odlučan ali fleksibilan, nepokolebljiv ali nenasilan. I ne ponavljati stare greške. Setite se samo bojkota, da i ne pominjem ostale forme.
Pobuna svakog dana je autohtona, izvorna, primordijalna. Ona je drugo ime za čoveka. Ili makar za ono što je najbolje u njemu. Ko nauči Pobunu svakog dana, spreman je i za Pobunu dana D. Ali ne važi i obrnuto. Ko zbog fiksacije za Pobunu dana D zaboravi na Pobunu svakog dana, veoma lako može da se probudi usred novog odnosno starog-novog a beskonačnog nasilja.

MONITOR: Vidite li znake pobune u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Da sve prethodno nije samo teorijska fantazija, najbolje govori sama stvarnost. Pobuna svakog dana, koja je i u Crnoj Gori počela da se širi kao zaraza. Nastavnica Aila Šoškić, koja se pred poslednje parlamentarne izbore javno i hrabro pobunila protiv političke zloupotrebe škole. Dr Adnan Čirgić, mladi ali već renomirani crnogorski lingvist, montenegrist, prvi zaposleni na Univerzitetu Crne Gore, koji je nedavno, zbog sličnih razloga, podneo ostavku, na dugo čekano i zasluženo radno mesto. Cetinjska Gimnazija, koja upravo ovih dana, visoko, najviše, uzdiže barjak slobode, protiv sistema ne samo neustavnog nego i zdravom razumu neshvatljivog partijskog feudalizma. Svi oni, i mnogi drugi, samo ponavljaju misao onog mislioca. Rođeni smo kao slobodni a svuda oko nas ropstvo i lanci. Koji moraju pasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo