Povežite se sa nama

INTERVJU

Pobuna svakog dana

Objavljeno prije

na

milanpopovic

MONITOR: Profesore Popoviću, šta o vladajućem režimu u Crnoj Gori može da se zaključi, na osnovu slučaja gradonačelnika Podgorice? U ovom slučaju, činjenice se izvrću naglavce, a u operaciju izvrtanja, uz policiju, tužilaštvo, sud i sam vrh režima, uključili su se čak i djelovi ljekarske organizacije. Nisu li to znaci otvorene diktature? POPOVIĆ: Na žalost jesu. Sve do akta istražnog sudije, koji je verifikovao ono izvrtanje, mogli smo i da se nadamo, da do toga neće doći, nakon tog momenta, mi već živimo u stanju potpunog neprava. Ne samo brojne i ozbiljne indicije, nego i mnoge notorne činjenice, onaj audio-snimak sa mesta događaja pre svega, a zatim i ona (ne)postupanja nadležnih državnih organa, ukazuju na to, da je u Crnoj Gori već izvršen protivustavni udar, i to od strane najviših organa, te da u ovom relativno novom, potpuno nepravnom stanju, mi živimo i sada. Ili, to može da se formuliše još egzaktnije, krivičnopravno, rečene indicije i činjenice, jasno ukazuju na to, da ovde i danas, na delu, odnosno na vlasti, imamo čitavo jedno saučesničko zločinačko udruženje. Zastrašujuće zar ne?

MONITOR: Da Vaše kvalifikacije ipak nisu preteške?
POPOVIĆ: Na nesreću nisu. Nego su samo adekvatne. Preteške su činjenice na koje se moje kvalifikacije odnose. Nakon svega, naime, nama, običnim građanima, ne ostaje ništa drugo, nego da sebi i drugima, postavimo samo jedno jedino pitanje. Da li da više verujemo sopstvenim čulima, ušima, očima i razumu, ili DPSDP partijskoj policiji, tužilaštvu i sudu?

MONITOR: Pa, ipak, izostaje masovnija reakcija javnosti. Ove reakcije nema ni u brojnim drugim slučajevima, isto tako očiglednih i teških krimena vlasti, pljačkaških privatizacija, reketiranja manjinskih akcionara od strane premijerove porodične banke i brokerske kuće, uništavanja prirode i prostora. Zar ova i ovakva tišina nije neobična?
POPOVIĆ: Nije ukoliko znamo ono što vladajući režim krije kao zmija noge. Da je Crna Gora „šampion” siromaštva čak i na ratovima opustošenom Zapadnom Balkanu, da je skoro trećina njenih stanovnika ekonomski ugrožena, da se jaz između deset procenata njenih najbogatijih i deset procenata njenih najsiromašnijih žitelja u poslednjih nekoliko godina nije smanjio nego povećao i to za čitavih šezdeset procenata, da ne samo u poslednjih dvadeset godina nego nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije iskusila demokratsku smenu vlasti, da vlast pri tome čini sve što je u njenoj moći, uključiv i najteža kršenja ustava i zakona, da do toga nikada ne dođe, te da pri tome, za tu svrhu, najbezdušnije zloupotrebljava, sve naše poznate istorijske nesreće i hendikepe.

MONITOR: Ćuti i najveći broj intelektualaca, profesora, naučnika, umjetnika, univerzitet i akademija „predu” o „društvu znanja” i „kompetitivnosti”, a i oni, nekada antiratni akteri, sada u vlasti, saučestvuju u režimskom nasilju i laži?
POPOVIĆ: U stvari, trećina ćuti, trećina služi, trećina se buni. S tim što je ova treća trećina verovatno pre desetina nego trećina. Ali i ovako nepovoljna srazmera samo je još jedan aspekt onog našeg „šampionskog” siromaštva. Izrazita klasna, politička i ideološka heterogenost intelektualaca, uostalom, karakteristika je svih savremenih društava, a ne samo onih manje razvijenih, kao što je današnja Crna Gora, a slika intelektualca, kao nekog idealnog i herojskog tipa, koji se, gotovo bez izuzetka, požrtvovano bori za ljudska prava, samo je još jedna u nizu naivnih, romantičarskih i pogrešnih predstava, koje više dezorijentišu nego što pomažu.
A što se onih naših bivših antiratnih i nezavisnih tiče, ni tu nema ničeg posebno novog. Možda, ipak, jedna stvar. Suprotno onome što i ovih dana tvrde njihovi analitičari, oni su svoju nekadašnju koliko-toliko pozitivnu korektivnu ulogu već davno izgubili, nakon referenduma o nezavisnosti svakako i nepovratno, i danas su samo (ne)voljni saučesnici jednog sve više kriminalnog režima. Ali i to je stvar njihovog slobodnog izbora. Pogledajte, uostalom, zar saučesničku ulogu u prikrivanju više teških krivičnih dela, u slučaju našeg nasilnog gradonačelnika, nemaju upravo dva takva bivša, jedan, iz one nekada antiratne stranke, sada, ohoho, ministar unutrašnjih dela, i onaj drugi, nekada nezavisni, čak istaknuti dramski umetnik, sada, ohoho, ministar medija.

MONITOR: Možda će sada nekome od naših bivših antiratnih i nezavisnih pasti na um i ideja za osnivanje istraživačko-dokumentacionog centra za prikupljanje činjenica i dokaza o aktuelnom režimskom nasilju?
POPOVIĆ: Nije isključeno, od te „very special” vrste ljudi, možete da očekujete sve. A znamo, Primus i njegovi, od ove vrste centara, već godinama, ne mogu mirno da spavaju.

MONITOR: Za razliku od mnogih drugih, Vi smatrate da ne mali dio odgovornosti za stanje u Crnoj Gori ima i međunarodna zajednica?
POPOVIĆ: Da sada ne držim predavanje o tome, pa valjda se zna da danas više nema čisto nacionalnih vlada, nego da su sve one danas dualne, nacionalno-nadnacionalne, ako ne i dominantno nadnacionalne. U slučaju malih i zavisnih država na periferiji Evrope i sveta, utoliko više i pre. Zato je naša prava, delatna vlada, zaista, a ne samo retorički, podgoričko-briselska, a ne čisto podgorička. Pa bi zato i njihova odgovornost morala da bude takva, zajednička, dualna, podeljena. Ali nije, nego se naša „Evropa-Antoaneta”, evo već više od dva veka, bez prestanka, sve nešto kao iščuđava.
Moja kritika Brisela mogla bi da se formuliše i ovako. Gospodo evropski ko-vladari moje zemlje, ukoliko ne možete ili nećete da nam pomognete, nemojte barem da nam odmažete. Ali se oni veoma često ponašaju upravo tako. U sukobu između korumpiranog i sve više nasilnog režima i društva, odnosno naroda, mnogo češće staju na stranu režima nego na stranu naroda. Zbog vladarske bliskosti i solidarnosti, šta li?
Pogledajte, uostalom, sam slučaj podgoričkog gradonačelnika. Nakon akta istražnog sudije, koji je potpuno izokrenuo činjenice, saučesnički prikrio nasilnika, a (prvo)osumnjičio napadnutog, jasno je da na delu imamo jedan očigledno a ne tek suptilno montirani sudski proces. Apologete evropskih integracija kažu da Brisel zna sve o nama, pa čak i ono što ni mi sami o sebi ne znamo. I kažu da ima pamćenje kao slon, uh strava. Pa valjda nije moguće, da baš ovo, o ovom očigledno a ne tek suptilno montiranom sudskom procesu, ne zna. Zbog toga, kada je preko svojih predstavnika, ovih dana onako suzdržano poručio kako treba sačekati da se upravo ovaj i ovakav montirani sudski proces završi, ovakav stav nije mogao da se razume nikako drugačije nego samo kao još jedno ko-vladarsko saučesničko svrstavanje.

MONITOR: Ako je ukupno stanje ovako loše da li je onda neka demokratska smjena vlasti ovdje i danas uopšte moguća? Kao alternativa, u posljednje vrijeme, sve češće se pominje vaninstitucionalna akcija, građanska pobuna, „ulica”, bojkot. Šta Vi mislite o tome?
POPOVIĆ: Petog avgusta 2009. gradonačelnik Podgorice preneo je poruku svih crnogorskih tajkuna i oligarha da će ratovima 1990-ih akumulirano bogatstvo i moć 2000-ih braniti svim sredstvima. Od tog dana odnosno noći ovaj režim ušao je u svoju najnasilniju fazu. A čitavo društvo u stanje nužne odbrane.
Ali, i u stanju nužne odbrane, bilo koja vaninstitucionalna akcija, pobuna, „ulica”, bojkot, mora da se zadrži u granicama nenasilja. Ne zbog toga što neki drugi oblik otpora ne bi bio legitiman, protiv ovakvih, sve više nasilnih i zločinačkih režima, svaki oblik otpora je legitiman, nego zbog toga što neki takav oblik otpora ne bi bio ni približno ravnopravan, videli smo, čak i kada se samo „osvežavaju”, naši vrli tajkuni i oligarsi do zuba su naoružani. U tome, a ne u nekoj neverovatnoj, idiotskoj naivnosti, leži i najdublji smisao onog „drugog obraza” (Isus Hrist) i one „satijagrahe” (Mahatma Gandi), dvojice najvećih pobunjenika u ljudskoj istoriji.
Dvojica najvećih još su nas naučili koji je najbolji odnos između dve vrste pobune. Pobune dana D i Pobune svakog dana. Pobuna dana D, revolucija, ulica, bojkot, iznuđena je, onda kada je režim toliko tvrdokoran, nasilan i bezdušan, da ne ostavlja nikakvu drugu alternativu. Ali, i za jedan takav dan D treba biti spreman. Solidaran ali neautoritaran, odlučan ali fleksibilan, nepokolebljiv ali nenasilan. I ne ponavljati stare greške. Setite se samo bojkota, da i ne pominjem ostale forme.
Pobuna svakog dana je autohtona, izvorna, primordijalna. Ona je drugo ime za čoveka. Ili makar za ono što je najbolje u njemu. Ko nauči Pobunu svakog dana, spreman je i za Pobunu dana D. Ali ne važi i obrnuto. Ko zbog fiksacije za Pobunu dana D zaboravi na Pobunu svakog dana, veoma lako može da se probudi usred novog odnosno starog-novog a beskonačnog nasilja.

MONITOR: Vidite li znake pobune u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Da sve prethodno nije samo teorijska fantazija, najbolje govori sama stvarnost. Pobuna svakog dana, koja je i u Crnoj Gori počela da se širi kao zaraza. Nastavnica Aila Šoškić, koja se pred poslednje parlamentarne izbore javno i hrabro pobunila protiv političke zloupotrebe škole. Dr Adnan Čirgić, mladi ali već renomirani crnogorski lingvist, montenegrist, prvi zaposleni na Univerzitetu Crne Gore, koji je nedavno, zbog sličnih razloga, podneo ostavku, na dugo čekano i zasluženo radno mesto. Cetinjska Gimnazija, koja upravo ovih dana, visoko, najviše, uzdiže barjak slobode, protiv sistema ne samo neustavnog nego i zdravom razumu neshvatljivog partijskog feudalizma. Svi oni, i mnogi drugi, samo ponavljaju misao onog mislioca. Rođeni smo kao slobodni a svuda oko nas ropstvo i lanci. Koji moraju pasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo