Povežite se sa nama

INTERVJU

Pobuna svakog dana

Objavljeno prije

na

MONITOR: Profesore Popoviću, šta o vladajućem režimu u Crnoj Gori može da se zaključi, na osnovu slučaja gradonačelnika Podgorice? U ovom slučaju, činjenice se izvrću naglavce, a u operaciju izvrtanja, uz policiju, tužilaštvo, sud i sam vrh režima, uključili su se čak i djelovi ljekarske organizacije. Nisu li to znaci otvorene diktature? POPOVIĆ: Na žalost jesu. Sve do akta istražnog sudije, koji je verifikovao ono izvrtanje, mogli smo i da se nadamo, da do toga neće doći, nakon tog momenta, mi već živimo u stanju potpunog neprava. Ne samo brojne i ozbiljne indicije, nego i mnoge notorne činjenice, onaj audio-snimak sa mesta događaja pre svega, a zatim i ona (ne)postupanja nadležnih državnih organa, ukazuju na to, da je u Crnoj Gori već izvršen protivustavni udar, i to od strane najviših organa, te da u ovom relativno novom, potpuno nepravnom stanju, mi živimo i sada. Ili, to može da se formuliše još egzaktnije, krivičnopravno, rečene indicije i činjenice, jasno ukazuju na to, da ovde i danas, na delu, odnosno na vlasti, imamo čitavo jedno saučesničko zločinačko udruženje. Zastrašujuće zar ne?

MONITOR: Da Vaše kvalifikacije ipak nisu preteške?
POPOVIĆ: Na nesreću nisu. Nego su samo adekvatne. Preteške su činjenice na koje se moje kvalifikacije odnose. Nakon svega, naime, nama, običnim građanima, ne ostaje ništa drugo, nego da sebi i drugima, postavimo samo jedno jedino pitanje. Da li da više verujemo sopstvenim čulima, ušima, očima i razumu, ili DPSDP partijskoj policiji, tužilaštvu i sudu?

MONITOR: Pa, ipak, izostaje masovnija reakcija javnosti. Ove reakcije nema ni u brojnim drugim slučajevima, isto tako očiglednih i teških krimena vlasti, pljačkaških privatizacija, reketiranja manjinskih akcionara od strane premijerove porodične banke i brokerske kuće, uništavanja prirode i prostora. Zar ova i ovakva tišina nije neobična?
POPOVIĆ: Nije ukoliko znamo ono što vladajući režim krije kao zmija noge. Da je Crna Gora „šampion” siromaštva čak i na ratovima opustošenom Zapadnom Balkanu, da je skoro trećina njenih stanovnika ekonomski ugrožena, da se jaz između deset procenata njenih najbogatijih i deset procenata njenih najsiromašnijih žitelja u poslednjih nekoliko godina nije smanjio nego povećao i to za čitavih šezdeset procenata, da ne samo u poslednjih dvadeset godina nego nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije iskusila demokratsku smenu vlasti, da vlast pri tome čini sve što je u njenoj moći, uključiv i najteža kršenja ustava i zakona, da do toga nikada ne dođe, te da pri tome, za tu svrhu, najbezdušnije zloupotrebljava, sve naše poznate istorijske nesreće i hendikepe.

MONITOR: Ćuti i najveći broj intelektualaca, profesora, naučnika, umjetnika, univerzitet i akademija „predu” o „društvu znanja” i „kompetitivnosti”, a i oni, nekada antiratni akteri, sada u vlasti, saučestvuju u režimskom nasilju i laži?
POPOVIĆ: U stvari, trećina ćuti, trećina služi, trećina se buni. S tim što je ova treća trećina verovatno pre desetina nego trećina. Ali i ovako nepovoljna srazmera samo je još jedan aspekt onog našeg „šampionskog” siromaštva. Izrazita klasna, politička i ideološka heterogenost intelektualaca, uostalom, karakteristika je svih savremenih društava, a ne samo onih manje razvijenih, kao što je današnja Crna Gora, a slika intelektualca, kao nekog idealnog i herojskog tipa, koji se, gotovo bez izuzetka, požrtvovano bori za ljudska prava, samo je još jedna u nizu naivnih, romantičarskih i pogrešnih predstava, koje više dezorijentišu nego što pomažu.
A što se onih naših bivših antiratnih i nezavisnih tiče, ni tu nema ničeg posebno novog. Možda, ipak, jedna stvar. Suprotno onome što i ovih dana tvrde njihovi analitičari, oni su svoju nekadašnju koliko-toliko pozitivnu korektivnu ulogu već davno izgubili, nakon referenduma o nezavisnosti svakako i nepovratno, i danas su samo (ne)voljni saučesnici jednog sve više kriminalnog režima. Ali i to je stvar njihovog slobodnog izbora. Pogledajte, uostalom, zar saučesničku ulogu u prikrivanju više teških krivičnih dela, u slučaju našeg nasilnog gradonačelnika, nemaju upravo dva takva bivša, jedan, iz one nekada antiratne stranke, sada, ohoho, ministar unutrašnjih dela, i onaj drugi, nekada nezavisni, čak istaknuti dramski umetnik, sada, ohoho, ministar medija.

MONITOR: Možda će sada nekome od naših bivših antiratnih i nezavisnih pasti na um i ideja za osnivanje istraživačko-dokumentacionog centra za prikupljanje činjenica i dokaza o aktuelnom režimskom nasilju?
POPOVIĆ: Nije isključeno, od te „very special” vrste ljudi, možete da očekujete sve. A znamo, Primus i njegovi, od ove vrste centara, već godinama, ne mogu mirno da spavaju.

MONITOR: Za razliku od mnogih drugih, Vi smatrate da ne mali dio odgovornosti za stanje u Crnoj Gori ima i međunarodna zajednica?
POPOVIĆ: Da sada ne držim predavanje o tome, pa valjda se zna da danas više nema čisto nacionalnih vlada, nego da su sve one danas dualne, nacionalno-nadnacionalne, ako ne i dominantno nadnacionalne. U slučaju malih i zavisnih država na periferiji Evrope i sveta, utoliko više i pre. Zato je naša prava, delatna vlada, zaista, a ne samo retorički, podgoričko-briselska, a ne čisto podgorička. Pa bi zato i njihova odgovornost morala da bude takva, zajednička, dualna, podeljena. Ali nije, nego se naša „Evropa-Antoaneta”, evo već više od dva veka, bez prestanka, sve nešto kao iščuđava.
Moja kritika Brisela mogla bi da se formuliše i ovako. Gospodo evropski ko-vladari moje zemlje, ukoliko ne možete ili nećete da nam pomognete, nemojte barem da nam odmažete. Ali se oni veoma često ponašaju upravo tako. U sukobu između korumpiranog i sve više nasilnog režima i društva, odnosno naroda, mnogo češće staju na stranu režima nego na stranu naroda. Zbog vladarske bliskosti i solidarnosti, šta li?
Pogledajte, uostalom, sam slučaj podgoričkog gradonačelnika. Nakon akta istražnog sudije, koji je potpuno izokrenuo činjenice, saučesnički prikrio nasilnika, a (prvo)osumnjičio napadnutog, jasno je da na delu imamo jedan očigledno a ne tek suptilno montirani sudski proces. Apologete evropskih integracija kažu da Brisel zna sve o nama, pa čak i ono što ni mi sami o sebi ne znamo. I kažu da ima pamćenje kao slon, uh strava. Pa valjda nije moguće, da baš ovo, o ovom očigledno a ne tek suptilno montiranom sudskom procesu, ne zna. Zbog toga, kada je preko svojih predstavnika, ovih dana onako suzdržano poručio kako treba sačekati da se upravo ovaj i ovakav montirani sudski proces završi, ovakav stav nije mogao da se razume nikako drugačije nego samo kao još jedno ko-vladarsko saučesničko svrstavanje.

MONITOR: Ako je ukupno stanje ovako loše da li je onda neka demokratska smjena vlasti ovdje i danas uopšte moguća? Kao alternativa, u posljednje vrijeme, sve češće se pominje vaninstitucionalna akcija, građanska pobuna, „ulica”, bojkot. Šta Vi mislite o tome?
POPOVIĆ: Petog avgusta 2009. gradonačelnik Podgorice preneo je poruku svih crnogorskih tajkuna i oligarha da će ratovima 1990-ih akumulirano bogatstvo i moć 2000-ih braniti svim sredstvima. Od tog dana odnosno noći ovaj režim ušao je u svoju najnasilniju fazu. A čitavo društvo u stanje nužne odbrane.
Ali, i u stanju nužne odbrane, bilo koja vaninstitucionalna akcija, pobuna, „ulica”, bojkot, mora da se zadrži u granicama nenasilja. Ne zbog toga što neki drugi oblik otpora ne bi bio legitiman, protiv ovakvih, sve više nasilnih i zločinačkih režima, svaki oblik otpora je legitiman, nego zbog toga što neki takav oblik otpora ne bi bio ni približno ravnopravan, videli smo, čak i kada se samo „osvežavaju”, naši vrli tajkuni i oligarsi do zuba su naoružani. U tome, a ne u nekoj neverovatnoj, idiotskoj naivnosti, leži i najdublji smisao onog „drugog obraza” (Isus Hrist) i one „satijagrahe” (Mahatma Gandi), dvojice najvećih pobunjenika u ljudskoj istoriji.
Dvojica najvećih još su nas naučili koji je najbolji odnos između dve vrste pobune. Pobune dana D i Pobune svakog dana. Pobuna dana D, revolucija, ulica, bojkot, iznuđena je, onda kada je režim toliko tvrdokoran, nasilan i bezdušan, da ne ostavlja nikakvu drugu alternativu. Ali, i za jedan takav dan D treba biti spreman. Solidaran ali neautoritaran, odlučan ali fleksibilan, nepokolebljiv ali nenasilan. I ne ponavljati stare greške. Setite se samo bojkota, da i ne pominjem ostale forme.
Pobuna svakog dana je autohtona, izvorna, primordijalna. Ona je drugo ime za čoveka. Ili makar za ono što je najbolje u njemu. Ko nauči Pobunu svakog dana, spreman je i za Pobunu dana D. Ali ne važi i obrnuto. Ko zbog fiksacije za Pobunu dana D zaboravi na Pobunu svakog dana, veoma lako može da se probudi usred novog odnosno starog-novog a beskonačnog nasilja.

MONITOR: Vidite li znake pobune u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Da sve prethodno nije samo teorijska fantazija, najbolje govori sama stvarnost. Pobuna svakog dana, koja je i u Crnoj Gori počela da se širi kao zaraza. Nastavnica Aila Šoškić, koja se pred poslednje parlamentarne izbore javno i hrabro pobunila protiv političke zloupotrebe škole. Dr Adnan Čirgić, mladi ali već renomirani crnogorski lingvist, montenegrist, prvi zaposleni na Univerzitetu Crne Gore, koji je nedavno, zbog sličnih razloga, podneo ostavku, na dugo čekano i zasluženo radno mesto. Cetinjska Gimnazija, koja upravo ovih dana, visoko, najviše, uzdiže barjak slobode, protiv sistema ne samo neustavnog nego i zdravom razumu neshvatljivog partijskog feudalizma. Svi oni, i mnogi drugi, samo ponavljaju misao onog mislioca. Rođeni smo kao slobodni a svuda oko nas ropstvo i lanci. Koji moraju pasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo