Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pod prismotrom

Objavljeno prije

na

Bila je to samo još jedna godina u kojoj smo se vukli utabanim stazama teškog života u zemlji čemernih institucija, jadne pravde i nezadržive pohlepe. Jaz između bogatijih i siromašnih se, kaže zvanična statistika, za mrvicu smanjio. Sigurno ne zato što je sirotinji bolje, nego zato što dobitnicima tranzicije milioni ne pljušte baš kao prije nekoliko godina. Svjetska je kriza – ono malo što je ostalo, nema se kome prodati. Godina 2011. počela je odjecima burnog kraja 2010. Poplavljene kuće, odnešeni mostovi i djelovi puteva u januaru su svjedočili o trajnom nemaru države. Postoje planovi za regulaciju Bojane čime bi se smanjile opasnosti od rasta nivoa vode u Skadarskom jezeru, postoje zakoni koji zabranjuju neplansku eksploataciju šljunka. Sve su to samo papiri, mi se uzdamo u velikoga Boga. Usput, miljenici vlasti na šljunku još i dobro zarade.

Zalet je hvatao novozaglavareni premijer Igor Lukšić. Milo Đukanović je, ostajući na mjestu predsjednika Demokratske parije socijalista ostvario udobnu poziciju – sva moć, nikakva odgovornost. Kad se malo priodmorio Đukanović je objasnio da će, ipak, biti tu ako zatreba. „Ne razmišljam ni o kakvom državno-političkom angažmanu, ali sami smo se podsjetili, a i život nas uči da nikada ne treba reći nikad. Nikada ne možemo pretpostaviti šta nam može donijeti sjutrašnji dan”, rekao je s proljeća u intervjuu TVCG. S jeseni su se pojavile špekulacije kako bi predsjednik DPS-a još jednom mogao vaskrsnuti na mjestu predsjednika Crne Gore.

Tokom januara odzvanjalo je i decembarsko hapšenje gradonačelnika Budve Rajka Kuljače sa saradnicima, među kojima je i brat potpredsjednika DPS-a Svetozara Marovića, Dragan Marović. Suđenje je počelo u junu i traje.

Neuporedivo manje medijske pažnje, kako i priliči današnjoj Crnoj Gori, privukla je presuda višeg suda u Bijelom Polju, donešena posljednjeg dana 2010. kojom su sedmorica optuženih oslobođeni optužbe za zločine u Bukovici. Nije bilo dokaza.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11 je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Ibrahim Čikić, žrtva torture crnogorske vlasti i autor knjige Gdje sunce ne grije rekao je za Monitor da više nije riječ o zločinu nad Bošnjacima, već da je u pitanju zločin nad svakim građaninom Crne Gore. ,,Monstruoznost dželata i moralni pad žrtve prelaze u patologiju, ne znam kako drugačije razumjeti ponašanje zločinaca i pristajanje žrtve na trajno poniženje”.

Suočavanje Crne Gore sa zločinima kontinuiran je proces. U februaru smo se, u vijestima o osamnaestoj godišnjici otmice u Štrpcima naslušali imena Nebojše Ranisavljevića, jedinog koji je u Spužu robijao za taj zločin. Osuđen je 2002, u oktobru 2011. završio je izdržavanje kazne. Mirna Bosna. U martu je uhapšen i Ivo Menzalin, jedan od optuženih za ratni zločin u Morinju. U Morinju je, prema optužnici zlostavljano 169 ratnih zarobljenika i civila. Presuđeno je u maju 2010. Ivo Menzalin, kojem se sudilo u odsustvu dobio je četiri godine, ostali – između tri i po i jedne i po godine zatvora. Svi osim Menzalina tada su pušteni iz pritvora. U decembru 2010. Apelacioni sud je ukinuo prvostepenu presudu. Novo suđenje je počelo u aprilu 2011. Ne zna se ima li kraja.

Krajem marta Viši sud u Podgorici oslobodio je, zbog nedostatka dokaza, optužene za deportaciju. Devetorica pripadnika MUP-a Crne Gore, bili su optuženi za izručenje bosanskih izbjeglica Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću na nemilost u maju 1992. godine. ,,To što su predali vlastima Republike Srpske građane BiH to je bilo nezakonito. Međutim, optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nisu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”, kazala je između ostalog sudija Milenka Žižić. Ko vjeruje da je Milo Đukanović „sačuvao mir” nema razloga da misli da je Crna Gora ratovala, a samim tim nije moglo biti ni ratnih zločina.

Da sve skupa nije istina, u Crnoj Gori je, iz dana u dan, sve teže govoriti. Lažiranje prošlosti vrhunac je dostiglo hajkom koja je u međuvremenu pokrenuta protiv Slobodana Pejovića, jedinog čovjeka koji je o zločinu svjedočio kad su svi ćutali. Hajka koju sprovodi režimska medijska agentura u Crnoj Gori i Sarajevu poprimila je takve razmjere da ne bi bilo iznenađenje da Pejović bude zvanično proglašen krivcem za deportacije. I to jedinim.

Na vrijeme, već negdje u februaru, počela je i pretpopisna kampanja. Običan statistički posao kod nas se pretvorio u veliku licitaciju naroda i jezika. Postavljani su bilbordi kojima su ljudi upućivani da budu ove ili one nacionalnosti. Popis stanovništva je urađen od 1. do 15. aprila. Ispostavilo se da je između popisa 2003. i 2011. broj stanovnika u Crnoj Gori porastao svega 0,8 odsto. U 14 opština živi manje ljudi nego prije osam godina. Vlast o tome nije ništa imala da kaže.

U julu je objavljeno da Crnogoraca u Crnoj Gori ima 278.110 ili 44,98 odsto, Srba je 178.110, odnosno 28,73 procenata. Bošnjaka ima 53.605, Muslimana 20.537; u procentima: 8,65, prema 3,31. Albanci, njih 30,439, čine 4,91 odsto stanovništva Crne Gore. Preko jednog procenta, precizno 1,01, prešli su još Romi kojih ima 6.251. Manje od jedan odsto -0,97, ili 6,021 ima Hrvata.

Srpski jezik maternjim smatra 42,88, crnogorski 36,97, bosanski 5,33, albanski 5,27, srpsko-hrvatski 2,03, a hrvatski 0,45 odsto stanovništva. Crnogorci su bili nezadovoljni što ih nema više od pola, Srbi što je broj ljudi kojima je srpski maternji sišao ispod polovine. Procenti su žuljali i Bošnjake i Muslimane. Nikakvu brigu ni osmišljenu akciju, nije izazvao podatak da Hrvati u Boki nestaju, i da se tako u Crnoj Gori ruši jedan znak njenog prepoznavanja.

Dok su kontali kako im je ispravno nacionalno ime i jezik, građani Crne Gore postali su dužni još 180 miliona eura. Toliko je zemlja 1. aprila emitovala euro obveznica. Pola godine ranije već smo se, na isti način, zadužili 200 miliona.

Uglavnom, zbog pritiska javnosti Vlada i njen potpredsjednik Vujica Lazović nijesu uspjeli da prodaju Valdanos. Kao i obično, imali su sumnjivog investitora i plan da mjesto na kojem raste oko 18 hiljada stabala masline pretvore u luksuz sa tri hotela i sto vila. Tada je propalo, propalo je još jednom, ali uporna je ova vlast.

Početkom maja Viši sud u Podgorici osudio je Sašu Boretu, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića i Milana Čila Šćekića na po 30 godina zatvora za ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića 2005. U septembru se ispostavilo da je sutkinja Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici Slavka Vukčević zaboravila da napiše ime Čile Šćekića i tačan naziv djela za koje je osuđen; Alenu Kožaru je pripisano teško ubistvo, iako je tužilac od te kvalifikacije odustao. Sudija Vukčević je napustila svoju funkciju.

U maju smo slavili petu godišnjicu nezavisnosti i Šesti kongres DPS-a istoga dana. Kao jedan i jedini kandidat, za predsjednika partije ponovo je izabran Milo Đukanović. Od 429 delegata, za Đukanovića je glasalo 427. Jedinstvu države i partije, hvala kongresnim odlukama i zalaganju predsjednika DPS-a pridružiće se i ujedinjeno pravoslavlje. Ako Bog da zdravlja, DPS će graditi identitet, objedinjavati crkve, glancati crnogorski jezik. Po partijskom zadatku.

Fini način za učvršćivanje identiteta pronađen je tako što samo nacionalno ispravni kadrovi mogu da rade u državnim službama. Ministarstvo za ljudska prava je objavilo da se 79,03 odsto zaposlenih u državnim i lokalnim organima, izjašnjavaju kao Crnogorci. Oko 8,5 odsto činovnika priznali su da su Srbi. Albanaca je 2,8 odsto, Bošnjaka 4,1, oko 2,3 odsto Muslimana, jedan službenik se izjasnio kao Rom, njih 124 kao Hrvati. Država nam je, kunu se njeni zvaničnici, građanska.

Na početku ljeta poslanici Skupštine Crne Gore tražili su veće plate. Plata profesionalnih poslanika tokom 2010. godine bila je 1.360 eura. Tražili su da bude oko dvije hiljade. Kad nije prošlo, utrkivali su se da dokažu ko je prvi rekao da je previše.

U julu je za gradonačelnika Podgorice ponovo izabran Miomir Mugoša. Bez podrške SDP-a, ali sa glasovima dvojice odbornika Narodne i Demokratske srpske stranke i jednim odbjeglim odbornikom NOVE. Odborničke mandate Mugošini Srbi su dobili na opozicionoj listi ,,Bolja Podgorica – bolja Crna Gora”. Zbog toga opozicija tvrdi da je vlast u Podgorici, koja čini trećinu Crne Gore, nelegitimna. Mugoša, međutim, ima zakrpljenu ali stabilnu većinu.

Iako je sedam zadataka koje treba da ispuni na putu ka članstvu u EU Crna Gora dobila u novembru 2010, polovinom 2011. smo se sjetili da je prvi uslov za dobijanje datuma pregovora – usvajanje izbornog zakona. Taj posao državu je, inače čekao još od usvajanja Ustava 2007, rokovi su produžavani šest puta. Za usvajanje izbornog zakona potrebna je dvotrećinska većina, obezbijeđena je – jedva.

Nova, PZP i SNP rekli su da će izborni zakon podržati samo ako vlast pristane na promjene u Zakonu o opštem obrazovanju i Zakonu o državljanstvu. Kako će se zvati nastavni predmet poznat kao maternji jezik mjesecima se u Crnoj Gori raspravljalo, školska godina je počela a da se ime jezika nije znalo. Na kraju su se pogodili, zove se: crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski. Zvuči rogobatno, u stvarnosti je beskorisno, ali je poslužilo da izborni zakon bude usvojen. Izmjene tog propisa, inače, bile su neophodne kako bi bila primijenjena ustavna rješenja u oblasti autentične zastupljenosti manjinskih naroda i prava na ,,afirmativnu akciju”. Predstavnici albanskih partija uoči glasanja napustili su parlament jer su dobili manje prava od onih koja im je garantovao stari zakon. ,,Ne može se očekivati da budemo zadovoljni kada nas šibaju po leđima”, rekao je za Monitor Mehmet Bardhi, predsjednik Demokratskog saveza Albanaca.

Sredinom septembra Vlada je najavila da će, možda, odustati od auto-puta prema sjeveru. Sanjaćemo ga još.

Od kraja oktobra štrajkuju zdravstveni radnici. Krenuli su oštro, tražili da im se plate povećaju za oko 20 odsto, to jest vrate na nivo iz 2009. Onda se sve utišalo, štrajk još neđe tinja, očekuje se da će ovih dana biti zvanično završen. Prosječna plata u Crnoj Gori u novembru iznosila je 483, vrijednost minimalne potrošačke korpe 770 eura.

Nekoliko hiljada studenata okupilo se 17. novembra na protestu u Podgorici. Bio je to najveći skup te vrste u Crnoj Gori. Ohrabreni energijom koja se pokazala na protestu studenti su zakazali veliki studentsko-radnički protest za 15. decembar. Cilj protesta trebao je biti da ukaže na očajno stanje u društvu. Onda se sve raspalo. Nadležne službe odradile svoje, studenti su vraćeni na brigu o toploj vodi.

Savjet EU odlučio je 9. decembra da će Crna Gora, ako ispuni određene uslove, početi pristupne pregovore sa EU u junu naredne godine. Tada će Savjet preispitati napredak Crne Gore u implementaciji reformi, sa posebnim fokusom na vladavinu zakona, poštovanje fundamentalnih prava i suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala. Evropska komisija je zadužena da do tada sačini izvještaj na osnovu kojeg će Savjet odlučiti o datumu početka pregovora.

Nekoliko dana prije odluke Savjeta EU, Dan je objavio telefonski listing u kojem piše da su premijer Igor Lukšić i ministar inostranih poslova Milan Roćen 2008. godine telefonom razgovarali sa narko bosom Darkom Šarićem. Oni su rekli da nijesu. Brzopoteznom akcijom i specijalna tužiteljica Đurđina Nina Ivanović utvrdila je da nijesu, te se došlo do zaključka da je listing krivotvoren. Onda se počelo zaplitati i rasplitati na sto strana – koji je i odakle je krivotvoreni listing, kako je dospio do onoga ko ga je krivotvorio, ko je imao listinge koji su se dali krivotvoriti, sa kojim službama su podaci te vrste razmjenjivani i tome slično. Ko tu i kuda vuče konce smrtnicima zasad nije dato da znaju.

Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Vladan Joković je podnio ostavku. Ostavka se pominje i u vezi sa direktorom Uprave policije Veselinom Veljovićem. Ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović najavio je da će se Uprava policije vratiti pod komandu Ministarstva.

Svašta na ovom svijetu može biti, ali sudeći po kadrovima koji trenutno važe za nasljednike prvog tajnog i prvog javnog policajca Crne Gore, mi se temeljno spremamo za – bjekstvo od Evrope.

Stvari u svoje ruke preuzima partijska milicija. Među najuzoritijim oficirima te budne režimske armije svrstane u brojne ćelije širom nam domovine su Božidar Vuksanović i Mevludin Nuhodžić.

Vuksanović, bivši poslanik i šef spuškog zatvora koji se označava kao budući direktor Uprave policije i kao poslanik djelovao je kao neko ko će svakoga časa nekoga uhapsiti. Čuven je po argumentima tipa – ne može ovo ili ono da priča neko ko je glasao protiv svoje države. Može da napreduje samo u pravcu terminatora.

Priča o novom budućem šefu UDBE još je poučnija. Na čelo preuzvišene institucije, javljaju razni izvori, dospijeće Mevludin – Meco Nuhodžić, poslanik i član predsjedništva DPS-a, vjerni vojnik partije od prvog poklonjenja Miloševiću, od izbora do izbora, od funkcije do funkcije, do današnjeg dana. Bio je rat, gorjela je Bosna, otimani su, deportovani, ubijani, hapšeni, prebijani njegovi sugrađani, ljudi koji su nosili ime slično njegovom – od Mevludina se glasa čulo nije. U svakoj pristojnoj zemlji i normalnom narodu njegova bi politička biografija bila mjera stida.

Ovdje je ulaznica za svijet nedodirljive moći. Na gorepomenutom Kongresu DPS-a, objavljujući impresivnu brojku kojom je Milo Đukanović ponovo stao na čelo kolone, šef partijske izborne komisije Mevludin – Meco Nuhodžić je rekao: „Sada smo sigurni da će biti vječna Crna Gora”. Zamislite samo taj isukani mač državne pravde kad jurne na grešne organizovane kriminalce, i kad kucne čas, na gospodara svih naših svjetova. Evropa ima da pita – imamo li mi takvih još.

Neće ovdje skorije svitati.

Esad KOČAN

Komentari

DRUŠTVO

Rudnika u Mojkovcu neće biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Tara resources nije do 25. maja dostavila korigovanu Studiju izvodljivosti, pa se Vlada odlučila za raskid ugovora i naplatu bankarske garancije. Koncesionaru ostaje da se žali Privrednom sudu ili da pokrene arbitražu

 

Vlada će raskinuti ugovor za kompanijom Tara resources, o ekspolataciji rude u rudniku Brskovo kod Mojkovca, saopštio je ministar rudarstva i energetike Saša Mujović. Koncesionar nije u roku koji je istekao 25. maja dostavio Vladi korigovanu Studiju izvodljivosti čime su se stekli uslovi za jednostrani raskid ugovora i naplatu bankarske garancije.

Vlada je zadužila Mujovića da dostavi pisani otkaz koncesionaru, aktivira bankarsku garanciju (500.000 eura) i sprovede sve druge radnje u cilju zaštite prava države. ,,Problem sa kompanijom Tara Resources je bila njihova studija izvodljivosti, koja je u dva navrata dostavljena, ali se oba puta kosila sa zakonima Crne Gore. A znate da je riječ o krovnom dokumentu kojim investitor dokazuje da će rudnik funkcionisati po ekološkim standardima”, naglasio je Mujović.

Tara Resources može se žaliti Privrednom sudu, kao i pokrenuti arbitražu. ,,Na njima je kakva će biti odluka, ali mi smo spremni na sve scenarije i duboko utemeljeni u činjenicama da je pravda na našoj strani i uporedna sudska praksa”, dodao je Mujović.

Projekat otvaranja rudnika je vrijedan 150 miliona eura. Koncesionar je prošle godine saopštio da je uložio 30 miliona, te da od januara 2023. godine plaća koncesionu naknadu koja iznosi blizu 650 hiljada  eura. Nakon osnovnog ugovora iz 2010. godine Vlada je sa Tara Resources potpisala šest aneksa. Posljednjim, u julu 2021. godine, koncesionar je dobio dvije godine da pribavi urbanističko-tehničke uslove. Tumačenja oko toga da li su se stekli razlozi za raskid ugovora, rješila je Međuresorna komisija koja je predložila Vladi da se ugovor raskine.

Premijer Milojko Spajić zatražio je da se pribavi dodatno pravno stručno mišljenje kako bi se otklonio finansijski rizik za državu. Angažovana je advokatska kuća Harrisons. Ministar Saša Mujović je na konferenciji za novinare 21. marta objasnio kako je dobijeno pravno tumačenje da bi jednostranim raskidom ugovora, kakav je bio prijedlog komisije, došli na klizav teren, a postojala bi mogućnost da Tara Resources pokrene međunarodnu arbitražu i ugrozili bi interese Crne Gore. Zato je koncesionaru određen rok 25. maj, da dostavi korigovanu dokumentaciju.

,,Ovo je pobjeda znanja nad neznanjem, istine nad obmanom, dobrom nad lošom namjerom, opštim dobrom nad interesom malog broja osoba”, saopštili su iz Građanske inicijative Zdravi Mojkovac.“Lokalna zajednica je pokazala ogromnu snagu i izrazito visoku svijest. Nisu nasjeli na priče ‘o zlatnim brdima i dolinama’ koje su plasirali kompanija i njihovi pomagači, kako iz prethodne tako i sadašnje vlasti.“ Oni su pozvali obrađivače nacrta prostornog plana Crne Gore do 2030. godine da uklone iz tog dokumenta sve što je vezano za rudarske aktivnosti na Brskovu.

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SUDSKA PRAKSA IZMEĐU NAVIKA I PRAVA: Klin, ploča i pritvor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora usaglase sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi

 

Ustavni sud Crne Gore je adresa na koju nezadovoljne stranke traže pravni lijek kada smatraju da im je nanijeta nepravda. No o njihovim odlukama i mišljenju, svjedoci smo, u javnosti se govori zavisno od slučaja i toga da li i kome odgovara ono što su oni utvrdili. I ne samo u javnosti. Podjednaka selektivnost, da pročitaju i usvoje mišljenje sudija Ustavnog suda, prisutna je i kod sudija Višeg suda. Opet zavisno od slučaja do slučaja. To je najuočljivije kada se govori o pritvorskim predmetima u kojima sudije Ustavnog i Višeg suda, u većini slučajeva, imaju različita mišljenja. Od kojih ne odustaju.

Tako postoje već tri žalbe koje su na rješenje o pritvoru pisali advokati bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, a koje su sudije Ustavnog suda usvojile. Te odluke, izgleda, ne zanimaju sutkinju specijalnog odjeljenja Višeg suda Nadu Rabrenović. Baš kao što je ne dotiču ni one koje su sudije Ustavnog suda usvojile u slučaju Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. U njegovom slučaju i sudije Apelacionog suda su, prilikom donošenja odluke o ukidanju rješenja kojim mu se produžava pritvor, ukazale na odluku Ustavnog suda, ali ni to nije uticalo na odluku sutkinje Rabrenović.

Tako je Medenica u pritvoru više od dvije godine, kao jedini član kriminalne grupe, koju je, prema tvrdnjama Specijalnog tužilaštva, lično formirao. A suđenje nije odmaklo dalje od početka, tačnije ni do danas nijesu saslušani svi optuženi. Tako se pritvori, saglasni su brojni pravnici, pretvaraju u kaznu.

To smatra i advokatica Andrijana Razić. Ona kaže kako je u Crnoj Gori pritvor – suprotno zakonu, Ustavu, međunarodnim standardima – postao pravilo, a ne strogi izuzetak, kako bi trebalo i moralo da bude.„Postala je, nažalost, uobičajena praksa da se onoga momenta kad se odredi pritvor bilo kojem uhapšenom ili osumnjičenom licu, već podrazumijeva provizorno osuđujuća presuda, da bi se pokrilo trajanje tog pritvora. To je zastrašujuća praksa koju primjenjuju sudovi odavno“, smatra Razić.

Bivša zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom Valentina Pavličić ukazuje da je neophodno da postoji kvalitetniji dijalog između Ustavnog sudstva i redovnog sudstva. Taj  dijalog ne postoji. „Imamo situaciju da Ustavni sud utvrđuje povrede ljudskih prava, a da se one na identičan način ne verifukuju kod redovnog sudstva. Uvijek kažem da je bolje da se učimo na tuđim greškama i vidimo kako je praksa u regionu ili uopšte regulisala ta pitanja, a da izbjegnemo greške koja će država sjutra morati da ispravlja ili plaća. Međutim, to je nemoguće uraditi dok se ne utvrdi individualna profesionalna odgovornost“, kazala je ona.

Pavličić je pojasnila da se individualna profesionalna odgovornost ne odnosi na izraženo mišljenje sudija u njihovoj odluci. “Ali, ako Ustavni sud kao zadnja brana i zadnji branik prava na nacionalnom nivou, primijeni određene međunarodne standarde ono što je najmanje očekivati ja da se njegovim primjerom povode i ostali sudovi. Tim prije što nemam dilemu da ti predmeti neće, u konačnom, doći pred Evropski sud“, kaže Pavličić. Zato ne krije čuđenje što krivično odjeljenje Vrhovnog suda ne zasjeda i razmatra šta je to Ustavni sud vodilo u pogledu ukidnih razloga odluka o produženju pritvora. I da, ako imaju različite stavove po tim pitanjima, ukrste argumente.

Kada je riječ o dugom trajanju pritvora Pavličić dodaje da nije dobro za Crnu Goru i njen pravosudni sistem da postoji, kako ocjenjuje, ozbiljan zaostatak u rješavanju te vrste predmeta. „Kao neko ko je bio i predsjednik tog odjeljenja, prema onome što ja znam, nema te države koja će moći u realnom periodu da presudi 170 predmeta organizovanog kriminala. I dobijamo sporu pravdu. Onda neko bude tri godine u pritvoru i nakon toga mora biti pušten jer država nije u stanju da izvrši svoje obeveze  i obezbijedi pravo na pravično suđenje u razumnim rokovima, Prema nekim pokazateljima, nama su rokovi po 196 dana trajanja postupaka“, dodaje ona.

Pavličić ukazuje da je neophodno da rukovodioci redovne pravne vlasti i Ustavnog  suda zauzmu jedinstvene stavove. “U nekim predmetima već tri puta se ukidaju redovne odluke sudova. To će biti problematizovano od strane Evropskog suda jer će reći da mi ne poštujemo naš pravni sistem. Čak je Apelacioni sud ukazao Višem na odluku Ustavnog suda i ukinuo neka rješenja o pritvoru vraćajući ih Višem sudu na ponovno odlučivanje. I Viši sud je donio istu odluku. To je taj ping- pong postupak koji je prisutan apsolutno u svim procesima u Crnoj Gori – i krivičnim i parničnim. I to će nam se vratiti kao bumerang. Zato sam, i kao zastupnik pred Evropskim sudom, zagovarala potrebu da se ona sredstva koja se odlivaju iz budžeta na tu vrstu odšteta isplaćuju iz budžeta onih institucija gdje je napravljena ta povreda.”

Pavličić smatra da bi tek tada sudovi vodili računa kada se ukine rješenje Ustavnog suda da to obrazloženje ne bude copy paste već da se dobro razmotri i argumentuje. “Sudovi po tom pitanju moraju biti na visini zadatka. Oni sada to, nažalost, nisu i tu treba uraditi dosta toga kako bi se stanje popravilo”.

Pavličić smatra da koliko god pričali o vetingu, kojem se ne protivi, postavlja se pitanje ko da ga sprovede. “Parlament? Pa to neće prihvatiti nijedan naš međunarodni partner. To jedino mogu biti nezavisne komisija od strane međunarodnih eksperata. I  da se prvo vetinguju tijela koja biraju tužioce i sudije, a ne da tamo sjede lica iz reda uglednih pravnika koji su najmanje ugledni u tom smislu stručnosti ali su predstavnici određenih političih grupacija. I da po tom kriterijumu biraju kandidate…”,  zaključuje ona.

Direktorica Direktorata ljudskih i manjinskih prava, Mirjana Pajković, ukazala je nedavno da se dešava da odluke o lišenju slobode budu zakonite u smislu nacionalnog zakonodavstva, a da sa stanovišta Konvencije budu prilično proizvoljne ili protivne.

„U praksi se nailazi na krovne primjere kršenja zakonitosti odluke o lišenju slobode kao što su samo formalno pokrivenost nacionalnim zakonom, korišćenje stereotipnih formulacija uz odsustvo relevantnih dokaza o odluci za lišenje slobode, nepreispitivanje blažih mjera, ali i nepoštovanje zakonskih rokova o produženju pritvora i nepoštovanje odluke Ustavnog suda“, rekla je Pajković.

Prema njenim riječima, praksa Evropskog suda za ljudska prava daje jasne smjernice ukazujući da postojanje osnova sumnje kao uslova za određenje pritvora, protokom vremena, ne može biti dovoljan razlog da se pritvor produži. „Razlozi da se produži pritvor moraju biti relevantni, dovoljni i moraju biti sadržani u odluci o pritvoru. Odsustvo takvih razloga u obrazloženju odluke nije rijedak primjer u nacionalnim pravnim sistemima. Zbog toga je potrebno navesti šta se u praksi Evropskog suda smatra relevantnim i dovoljnim razlozima“, navela je Pajković.

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora standardizuju sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi.

Svetlana ĐOKIĆ   

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DVADESET GODINA OD UBISTVA DUŠKA JOVANOVIĆA: Nada još tinja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok parodica najavljuje tužbu protiv države, a Komisija za praćenja istraga napada na novinare i medije predlaže angažovanje nezavisnih eksperata i raspisivanje novčane nagrade za informacije o nalogodavcima i izvršiocima ubistva, nadležni najavljuju nove “aktivnosti, mjere i radnje”

 

Navršilo  se 20 godina od ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića, a tužba protiv države Crne Gore zbog nedjelotvorne istrage jedini je izvjestan ishod zločina izvršenog 27. maja 2004.

Za porodicu Duška Jovanovića, jedina preostala utjeha može biti zadovoljenje pravde. “Za mene, mog brata Miška, našu majku, našu porodicu, zadovoljenje pravde će biti otkrivanje istine i procesuiranje počinilaca i nalogodavaca. Ukoliko ova država ne smogne hrabrosti za to, potražićemo pravdu van njenih granica”, kaže Duškova sestra Danijela Pavićević.

Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević smatra da je prvi korak na tom putu obraćanje Ustavnom sudu: “ Od kako je Sud u Strazburu utvrdio da je ustavna žalba u Crnoj Gori djelotvoran pravni lijek, neophodno je obratiti se prvo Ustavnom sudu“.

U presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Crne Gore, kao dokazi da neka istraga nije bila djelotvorna navodi se da ona nije zadovoljila standarde hitnosti, temeljitosti i nezavisnosti, i nije dovela do identifikacije i kažnjavanja počinilaca. Sve to imamo u slučaju istrage ubistva Duška Jovanovića. Na to ukazuju i izvještaji HRA i Komisije za praćenje istraga napada na novinare.

Ni najnovije informacije iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici ne ukazuju na pomake. Rukovoditeljka i portparolka Lepa Medenica navodi da je predmet tog tužilaštva “preotvoren” 26. aprila prošle godine.  „Do sada preduzete mjere i radnje nisu dale rezultate koji bi bili od značaja za utvrđivanje identiteta ostalih saizvršilaca ovog krivičnog djela“, zaključila je Medenica uz konstataciju „da će preduzeti i druge aktivnosti, mjere i radnje u cilju potpunog rasvjetljavanja predmetnog krivičnog djela…“.

Zbog ubistva Duška Jovanovića pravosnažno je, kao saučesnik,  osuđen samo Damir Mandić, na 19 godina zatvora.  On će kaznu odslužiti sredinom naredne godine. Ostale egzekutore, pomagače, naručioce ubistva i njihove motive istraga nije otkrila i procesuirala.

Danijela Pavićević ukazuje na niz propusta istrage od prvih momenata nakon zločina: “Nije obezbijeđeno lice mjesta, blokada grada naređena je tek nekoliko sati nakon atentata, potom je preko radio veze promijenjen model vozila koje se potražuje. Zašto je naredba promijenjena i po čijem nalogu? BMW, koji je viđen na mjestu zločina, pušten je da nesmetano prođe sa izvršiocima i napusti grad onog momenta kad se počeo potraživati crni golf…«

Konfuzija, ili nešto mnogo ozbiljnije, nastavljeno je i nakon privođenja Damira Mandića. Tadašnji načelnik podgoričke policije Milan Vujanović je, 17 godina nakon ubistva, javno  optužio tadašnju VDT Vesnu Medenicu za opstrukciju. Ona je, tvrdio je Vujanović, od početka znala za službenu zabilješku sa priznanjem Mandića, ali nije reagovala i odmah uputila tužioca u CB Podgorica. “Po zakonu smo imali mogućnost da uzmemo kvalitetnu izjavu, koja bi bila dokaz u krivičnom postupku, a uslov za to je da tu izjavu uzme državni tužilac, uz prisustvo službenog lica iz policije i advokata osumnjičenog. To se nije desilo iz razloga što su nadležni tužioci došli 13 sati poslije poziva…”, rekao je Vujanović za Mrežu za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA. A dok su tužioci došli – Mandić je začutao.

Odgovrajući na optužbe Medenica je na TV Vijesti rekla da te večeri nije bila dežurni tužilac. “U tom predmetu viši tužilac je bio sada pokojni Novak Ražnatović, zaduženi tužilac Ljilja Klikovac,” navela je. O svemu tome, ona je svjedočila prošle godine, kada je “reotvorena” istraga.

Uglavnom, zabilješka sačinjena u CB Podgorica 5. juna 2004. godine ostala je neupotrebljiva. A u njoj je Mandić opisao izvršenje ubistva, te navodne uloge Vuka Vulevića i Muše Osmanagića (ubijen 2014.). Vulević je privođen i za druga teška krivična djela (ubistvo Slavoljuba Šćekića) ali nije procesuiran.

Ni od svjedoka ubistva nije bilo koristi. Tako je bivši ministar kulture, potom i ambasador u Srbiji, Branimir Mićunović čiji je automobil prošao ulicom pored redakcije Dana u trenutku likvidacije, na sudu tvrdio da ništa nije vidio jer je čitao novine. Ubistvo se, podsjetimo, desilo neposredno prije ponoći. Ni njegov vozač, kao ni saputnik u autu takođe ništa nijesu vidjeli.

U Izvještaju HRA iz maja 2016, Pitanja bez odgovora, navodi se da su “prije atentata, Dan tužili crnogorski premijer, predsjednik, savjetnik predsjednika države za bezbjednost, šef Službe državne bezbjednosti (SDB), kao i biznismeni bliski Vladi i premijeru. Jovanoviću je više puta prijećeno, a fizički je napadnut 2000. godine. Nisu otkriveni počinioci ni napada ni prijetnji… Jovanović je anonimno obavješten da su ga fizički napali pripadnici specijalne policijske jedinice SAJ. Jedina osoba koja je osuđena zbog učešća u ubistvu bila je, po sopstvenim tvrdnjama, saradnik crnogorske policije… Ovakav kontekst ubistva Jovanovića koji je imao tipične osobine tzv. državnog neprijatelja, pored propusta u istrazi koji nisu uvjerljivo objašnjeni ni istraženi, upućuje na zaključak da nije bilo političke volje da se ovo ubistvo do kraja rasvijetli.”

Mnogi su očekivali da bi smjena DPS vlasti 2020. mogla pokrenuti istragu sa mrtve tačke.

“Operativni podaci, policijske konstrukcije u smislu traženja motiva zločina upućuju na zaključak da je iza toga stajala duvanska mafija. To onda upućuje na državnu politiku tog vremena”, kaže nam doskorašnji premijer Dritan Abazović, pozivajući se na podatke koji su razmijenjeni na sjednicama Vijeća za nacionalnu bezbjednost i Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi. Tokom njegovog mandata na čelu Vijeća, ubistvo urednika Dana stavljeno je u vrh dnevnog reda, ali tužilaštvo i dalje tapka u mijestu.

U julu prošle godine, tadašnji premijer uputio je pismo državnom sekretaru SAD Entoniju Blinkenu, u kojem traži pomoć američkog FBI u rasvetljavanju ubistva urednika Dana. “Obratili smo se zvanično, tokom boravka u SAD u septembru 2023. pričali smo s njima  i oni su iskazali spremnost da pomognu. Nakon toga se u Crnoj Gori promijenila vlada, pa neka oni nastave taj posao ako misle da treba. Ja sam uvjeren da je rješavanje ubistva Duška Jovanovića prioritet svih prioriteta, jer je to najveći teg kojeg nosimo kada je u pitanju pravda u Crnoj Gori”, rekao nam je Abazović, navodeći da odgovor FBI dok je on bio na čelu vlade nije došao.

Na pitanje da li je bilo naknadnih upita putem međunarodne pravne saradnje Ministarstvo pravde nije odgovorilo, kao  ni Državno tužilaštvo. Iz Ambasade SAD su nam saopštili da ne komentarišu istrage i uputili nas na FBI.

U međuvremenu je Komisija za praćenje istraga napada na novinare predložila raspisivanje nagrade od makar milion eura za informaciju o ubicama, kao i amnestiju za one koji znaju nešto o zločinu. Vlada tek treba da se izjasni o tom prijedlogu. Prema najavama, on bi mogao biti usvojen, makar u dijelu raspisivanja novčane nagrade.

Uporedo, bilo bi važno da se forenzički dokazi prikupljeni sa oružja i automobila redovno analiziraju i upoređuju sa ažuriranim bazama podataka uz, eventualne, nove forenzičke metode. Podsjetimo, u dokazima se nalaze biološki tragovi jedne do sada neidentifikovane osobe čiji se DNK tada nije nalazio u bazi podataka policije. Moguće da je tada anonimni zločinac, u međuvremenu, registrovan zbog nekog drugog djela.

SDT se do sada nije bavilo ovom istragom, iako se ubistvo Duška Jovanovića po mnogim elementima može podvesti pod krivična djela iz njihove nadležnosti. Odluka da se to promijeni signalizirala bi da država nije odustala.

 

Motiv?

“Neko vrijeme prije ubistva, Duško se spremao za povratak u politiku, a s obzirom da je bio konstantno praćen i prisluškivan, tadašnja Služba DB je to dobro znala”, kazala nam je njegova sestra Danijela Pavićević obrazlažući zašto bi tim angažmanom postao “najveća prijetnja tada neprikosnovenom Đukanoviću”.

Pavićević nastavlja o švercu, odnosno, kako su tadašnje vlasti tumačile tranzitu: “Podsjećam javnost da je Duško obavljao funkciju direktora Direkcije javnih prihoda i finansijske policije. Prilikom jedne zapljene kamiona švercovane robe, Đukanović ga je pozvao da dođe u njegov kabinet gdje je od njega zatražio da propusti kamione i izda dozvolu sa svojim potpisom za njihov prolaz.  Naravno odbio je, a radi jasnije slike o kolikom novcu se radilo, vrijednost jednog šlepera švercovane robe tada je bila ravna vrijednosti prosječne kuće.

Iz toga se može zaključiti da je Duško bio jedan od ključnih svjedoka, prije svega protiv Đukanovića, a sigurno i protiv ostalih koji su bili na italijanskoj optužnici. Duško je dobio poziv da pred tim sudom svjedoči o svojim saznanjima vezanim za šverc preko crnogorske granice nakon 1990. godine i namjeravao je da pruži sva saznanja o tome, a ona nisu bila mala.”

 

Nezavisni ekspert bi otkrio i ometanje istrage

Ne doprinosi borbi za pravdu unaprijed odbaciti korist od inostranog stručnjaka za istragu atentata, kao i olako zaključiti da dokaza više nema“, kaže Tea Gorjanc-Prelević:

„Na osnovu zaključaka Tužilačkog savjeta nije jasno ni da su izvedene neke osnovne istražne radnje koje smo predlagali, pa je logično da se neko stručan za vođenje takvih istraga, i pritom nepristrasan, u to uključi.

Poslije godina praćenja rada tužilaštva u oblasti ratnih zločina, ubistava, torture i napada na novinare, očigledno je da tužioci nemaju neophodna znanja za vođenje istraga i usmjeravanje policije i da pri tome nisu bili nezavisni. Naravno, ne isključujem mogućnost da su u ovom slučaju bili i korumpirani.

Mislim da bi kvalitetna nezavisna analiza istrage bila itekako korisna za rasvjetljavanje ovog ubistva ali i za utvrđivanje krivične odgovornosti za zloupotrebu službenog položaja ili druga krivična djela onih koji su ometali istragu.”

 

VDT: Odluke na osnovu dokaza

“U skladu sa obavezujućim Uputstvom VDT za postupanje u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistva novinara i napada na imovinu medija, rukovodioci državnih tužilaštava dužni su da, nakon dostavljanja izvještaja o radu Komisije za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama slučajeva prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistava novinara i napada na imovinu medija, u roku od sedam dana, VDT-u dostave komentare na preporuke Komisije”, kaže se u pisanom odgovoru na pitanja upućena VDT Miloradu Markoviću.

Na podsjećanje na njegovu nedavnu izjavu  da je “disciplinska odgovornost tužioca  pitanje od javnog interesa ” i pitanje o propustima u istrazi ubistva Duška Jovanovića, u odgovoru se navodi:” VDT ostaje pri stavu koji ste citirali. Istovremeno ističemo da se VDT neće upuštati u komentarisanje bilo čijih izjava koje se odnose na bilo koji predmet, već će nastaviti da odluke, pa i one koje se odnose eventualno na pokretanje disciplinskog postupka, donosi isključivo na osnovu dokaza i zakonskih propisa”.

Zoran RADULOVIĆ/Mila RADULOVIĆ

Tekst je dio projekta „Efektivna prevencija i zaštita novinara u Crnoj Gori“ koji sprovode Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG), Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Hanns Seidel fondacija uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj inicijative je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo