Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pod prismotrom

Objavljeno prije

na

Bila je to samo još jedna godina u kojoj smo se vukli utabanim stazama teškog života u zemlji čemernih institucija, jadne pravde i nezadržive pohlepe. Jaz između bogatijih i siromašnih se, kaže zvanična statistika, za mrvicu smanjio. Sigurno ne zato što je sirotinji bolje, nego zato što dobitnicima tranzicije milioni ne pljušte baš kao prije nekoliko godina. Svjetska je kriza – ono malo što je ostalo, nema se kome prodati. Godina 2011. počela je odjecima burnog kraja 2010. Poplavljene kuće, odnešeni mostovi i djelovi puteva u januaru su svjedočili o trajnom nemaru države. Postoje planovi za regulaciju Bojane čime bi se smanjile opasnosti od rasta nivoa vode u Skadarskom jezeru, postoje zakoni koji zabranjuju neplansku eksploataciju šljunka. Sve su to samo papiri, mi se uzdamo u velikoga Boga. Usput, miljenici vlasti na šljunku još i dobro zarade.

Zalet je hvatao novozaglavareni premijer Igor Lukšić. Milo Đukanović je, ostajući na mjestu predsjednika Demokratske parije socijalista ostvario udobnu poziciju – sva moć, nikakva odgovornost. Kad se malo priodmorio Đukanović je objasnio da će, ipak, biti tu ako zatreba. „Ne razmišljam ni o kakvom državno-političkom angažmanu, ali sami smo se podsjetili, a i život nas uči da nikada ne treba reći nikad. Nikada ne možemo pretpostaviti šta nam može donijeti sjutrašnji dan”, rekao je s proljeća u intervjuu TVCG. S jeseni su se pojavile špekulacije kako bi predsjednik DPS-a još jednom mogao vaskrsnuti na mjestu predsjednika Crne Gore.

Tokom januara odzvanjalo je i decembarsko hapšenje gradonačelnika Budve Rajka Kuljače sa saradnicima, među kojima je i brat potpredsjednika DPS-a Svetozara Marovića, Dragan Marović. Suđenje je počelo u junu i traje.

Neuporedivo manje medijske pažnje, kako i priliči današnjoj Crnoj Gori, privukla je presuda višeg suda u Bijelom Polju, donešena posljednjeg dana 2010. kojom su sedmorica optuženih oslobođeni optužbe za zločine u Bukovici. Nije bilo dokaza.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11 je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Ibrahim Čikić, žrtva torture crnogorske vlasti i autor knjige Gdje sunce ne grije rekao je za Monitor da više nije riječ o zločinu nad Bošnjacima, već da je u pitanju zločin nad svakim građaninom Crne Gore. ,,Monstruoznost dželata i moralni pad žrtve prelaze u patologiju, ne znam kako drugačije razumjeti ponašanje zločinaca i pristajanje žrtve na trajno poniženje”.

Suočavanje Crne Gore sa zločinima kontinuiran je proces. U februaru smo se, u vijestima o osamnaestoj godišnjici otmice u Štrpcima naslušali imena Nebojše Ranisavljevića, jedinog koji je u Spužu robijao za taj zločin. Osuđen je 2002, u oktobru 2011. završio je izdržavanje kazne. Mirna Bosna. U martu je uhapšen i Ivo Menzalin, jedan od optuženih za ratni zločin u Morinju. U Morinju je, prema optužnici zlostavljano 169 ratnih zarobljenika i civila. Presuđeno je u maju 2010. Ivo Menzalin, kojem se sudilo u odsustvu dobio je četiri godine, ostali – između tri i po i jedne i po godine zatvora. Svi osim Menzalina tada su pušteni iz pritvora. U decembru 2010. Apelacioni sud je ukinuo prvostepenu presudu. Novo suđenje je počelo u aprilu 2011. Ne zna se ima li kraja.

Krajem marta Viši sud u Podgorici oslobodio je, zbog nedostatka dokaza, optužene za deportaciju. Devetorica pripadnika MUP-a Crne Gore, bili su optuženi za izručenje bosanskih izbjeglica Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću na nemilost u maju 1992. godine. ,,To što su predali vlastima Republike Srpske građane BiH to je bilo nezakonito. Međutim, optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nisu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”, kazala je između ostalog sudija Milenka Žižić. Ko vjeruje da je Milo Đukanović „sačuvao mir” nema razloga da misli da je Crna Gora ratovala, a samim tim nije moglo biti ni ratnih zločina.

Da sve skupa nije istina, u Crnoj Gori je, iz dana u dan, sve teže govoriti. Lažiranje prošlosti vrhunac je dostiglo hajkom koja je u međuvremenu pokrenuta protiv Slobodana Pejovića, jedinog čovjeka koji je o zločinu svjedočio kad su svi ćutali. Hajka koju sprovodi režimska medijska agentura u Crnoj Gori i Sarajevu poprimila je takve razmjere da ne bi bilo iznenađenje da Pejović bude zvanično proglašen krivcem za deportacije. I to jedinim.

Na vrijeme, već negdje u februaru, počela je i pretpopisna kampanja. Običan statistički posao kod nas se pretvorio u veliku licitaciju naroda i jezika. Postavljani su bilbordi kojima su ljudi upućivani da budu ove ili one nacionalnosti. Popis stanovništva je urađen od 1. do 15. aprila. Ispostavilo se da je između popisa 2003. i 2011. broj stanovnika u Crnoj Gori porastao svega 0,8 odsto. U 14 opština živi manje ljudi nego prije osam godina. Vlast o tome nije ništa imala da kaže.

U julu je objavljeno da Crnogoraca u Crnoj Gori ima 278.110 ili 44,98 odsto, Srba je 178.110, odnosno 28,73 procenata. Bošnjaka ima 53.605, Muslimana 20.537; u procentima: 8,65, prema 3,31. Albanci, njih 30,439, čine 4,91 odsto stanovništva Crne Gore. Preko jednog procenta, precizno 1,01, prešli su još Romi kojih ima 6.251. Manje od jedan odsto -0,97, ili 6,021 ima Hrvata.

Srpski jezik maternjim smatra 42,88, crnogorski 36,97, bosanski 5,33, albanski 5,27, srpsko-hrvatski 2,03, a hrvatski 0,45 odsto stanovništva. Crnogorci su bili nezadovoljni što ih nema više od pola, Srbi što je broj ljudi kojima je srpski maternji sišao ispod polovine. Procenti su žuljali i Bošnjake i Muslimane. Nikakvu brigu ni osmišljenu akciju, nije izazvao podatak da Hrvati u Boki nestaju, i da se tako u Crnoj Gori ruši jedan znak njenog prepoznavanja.

Dok su kontali kako im je ispravno nacionalno ime i jezik, građani Crne Gore postali su dužni još 180 miliona eura. Toliko je zemlja 1. aprila emitovala euro obveznica. Pola godine ranije već smo se, na isti način, zadužili 200 miliona.

Uglavnom, zbog pritiska javnosti Vlada i njen potpredsjednik Vujica Lazović nijesu uspjeli da prodaju Valdanos. Kao i obično, imali su sumnjivog investitora i plan da mjesto na kojem raste oko 18 hiljada stabala masline pretvore u luksuz sa tri hotela i sto vila. Tada je propalo, propalo je još jednom, ali uporna je ova vlast.

Početkom maja Viši sud u Podgorici osudio je Sašu Boretu, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića i Milana Čila Šćekića na po 30 godina zatvora za ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića 2005. U septembru se ispostavilo da je sutkinja Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici Slavka Vukčević zaboravila da napiše ime Čile Šćekića i tačan naziv djela za koje je osuđen; Alenu Kožaru je pripisano teško ubistvo, iako je tužilac od te kvalifikacije odustao. Sudija Vukčević je napustila svoju funkciju.

U maju smo slavili petu godišnjicu nezavisnosti i Šesti kongres DPS-a istoga dana. Kao jedan i jedini kandidat, za predsjednika partije ponovo je izabran Milo Đukanović. Od 429 delegata, za Đukanovića je glasalo 427. Jedinstvu države i partije, hvala kongresnim odlukama i zalaganju predsjednika DPS-a pridružiće se i ujedinjeno pravoslavlje. Ako Bog da zdravlja, DPS će graditi identitet, objedinjavati crkve, glancati crnogorski jezik. Po partijskom zadatku.

Fini način za učvršćivanje identiteta pronađen je tako što samo nacionalno ispravni kadrovi mogu da rade u državnim službama. Ministarstvo za ljudska prava je objavilo da se 79,03 odsto zaposlenih u državnim i lokalnim organima, izjašnjavaju kao Crnogorci. Oko 8,5 odsto činovnika priznali su da su Srbi. Albanaca je 2,8 odsto, Bošnjaka 4,1, oko 2,3 odsto Muslimana, jedan službenik se izjasnio kao Rom, njih 124 kao Hrvati. Država nam je, kunu se njeni zvaničnici, građanska.

Na početku ljeta poslanici Skupštine Crne Gore tražili su veće plate. Plata profesionalnih poslanika tokom 2010. godine bila je 1.360 eura. Tražili su da bude oko dvije hiljade. Kad nije prošlo, utrkivali su se da dokažu ko je prvi rekao da je previše.

U julu je za gradonačelnika Podgorice ponovo izabran Miomir Mugoša. Bez podrške SDP-a, ali sa glasovima dvojice odbornika Narodne i Demokratske srpske stranke i jednim odbjeglim odbornikom NOVE. Odborničke mandate Mugošini Srbi su dobili na opozicionoj listi ,,Bolja Podgorica – bolja Crna Gora”. Zbog toga opozicija tvrdi da je vlast u Podgorici, koja čini trećinu Crne Gore, nelegitimna. Mugoša, međutim, ima zakrpljenu ali stabilnu većinu.

Iako je sedam zadataka koje treba da ispuni na putu ka članstvu u EU Crna Gora dobila u novembru 2010, polovinom 2011. smo se sjetili da je prvi uslov za dobijanje datuma pregovora – usvajanje izbornog zakona. Taj posao državu je, inače čekao još od usvajanja Ustava 2007, rokovi su produžavani šest puta. Za usvajanje izbornog zakona potrebna je dvotrećinska većina, obezbijeđena je – jedva.

Nova, PZP i SNP rekli su da će izborni zakon podržati samo ako vlast pristane na promjene u Zakonu o opštem obrazovanju i Zakonu o državljanstvu. Kako će se zvati nastavni predmet poznat kao maternji jezik mjesecima se u Crnoj Gori raspravljalo, školska godina je počela a da se ime jezika nije znalo. Na kraju su se pogodili, zove se: crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski. Zvuči rogobatno, u stvarnosti je beskorisno, ali je poslužilo da izborni zakon bude usvojen. Izmjene tog propisa, inače, bile su neophodne kako bi bila primijenjena ustavna rješenja u oblasti autentične zastupljenosti manjinskih naroda i prava na ,,afirmativnu akciju”. Predstavnici albanskih partija uoči glasanja napustili su parlament jer su dobili manje prava od onih koja im je garantovao stari zakon. ,,Ne može se očekivati da budemo zadovoljni kada nas šibaju po leđima”, rekao je za Monitor Mehmet Bardhi, predsjednik Demokratskog saveza Albanaca.

Sredinom septembra Vlada je najavila da će, možda, odustati od auto-puta prema sjeveru. Sanjaćemo ga još.

Od kraja oktobra štrajkuju zdravstveni radnici. Krenuli su oštro, tražili da im se plate povećaju za oko 20 odsto, to jest vrate na nivo iz 2009. Onda se sve utišalo, štrajk još neđe tinja, očekuje se da će ovih dana biti zvanično završen. Prosječna plata u Crnoj Gori u novembru iznosila je 483, vrijednost minimalne potrošačke korpe 770 eura.

Nekoliko hiljada studenata okupilo se 17. novembra na protestu u Podgorici. Bio je to najveći skup te vrste u Crnoj Gori. Ohrabreni energijom koja se pokazala na protestu studenti su zakazali veliki studentsko-radnički protest za 15. decembar. Cilj protesta trebao je biti da ukaže na očajno stanje u društvu. Onda se sve raspalo. Nadležne službe odradile svoje, studenti su vraćeni na brigu o toploj vodi.

Savjet EU odlučio je 9. decembra da će Crna Gora, ako ispuni određene uslove, početi pristupne pregovore sa EU u junu naredne godine. Tada će Savjet preispitati napredak Crne Gore u implementaciji reformi, sa posebnim fokusom na vladavinu zakona, poštovanje fundamentalnih prava i suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala. Evropska komisija je zadužena da do tada sačini izvještaj na osnovu kojeg će Savjet odlučiti o datumu početka pregovora.

Nekoliko dana prije odluke Savjeta EU, Dan je objavio telefonski listing u kojem piše da su premijer Igor Lukšić i ministar inostranih poslova Milan Roćen 2008. godine telefonom razgovarali sa narko bosom Darkom Šarićem. Oni su rekli da nijesu. Brzopoteznom akcijom i specijalna tužiteljica Đurđina Nina Ivanović utvrdila je da nijesu, te se došlo do zaključka da je listing krivotvoren. Onda se počelo zaplitati i rasplitati na sto strana – koji je i odakle je krivotvoreni listing, kako je dospio do onoga ko ga je krivotvorio, ko je imao listinge koji su se dali krivotvoriti, sa kojim službama su podaci te vrste razmjenjivani i tome slično. Ko tu i kuda vuče konce smrtnicima zasad nije dato da znaju.

Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Vladan Joković je podnio ostavku. Ostavka se pominje i u vezi sa direktorom Uprave policije Veselinom Veljovićem. Ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović najavio je da će se Uprava policije vratiti pod komandu Ministarstva.

Svašta na ovom svijetu može biti, ali sudeći po kadrovima koji trenutno važe za nasljednike prvog tajnog i prvog javnog policajca Crne Gore, mi se temeljno spremamo za – bjekstvo od Evrope.

Stvari u svoje ruke preuzima partijska milicija. Među najuzoritijim oficirima te budne režimske armije svrstane u brojne ćelije širom nam domovine su Božidar Vuksanović i Mevludin Nuhodžić.

Vuksanović, bivši poslanik i šef spuškog zatvora koji se označava kao budući direktor Uprave policije i kao poslanik djelovao je kao neko ko će svakoga časa nekoga uhapsiti. Čuven je po argumentima tipa – ne može ovo ili ono da priča neko ko je glasao protiv svoje države. Može da napreduje samo u pravcu terminatora.

Priča o novom budućem šefu UDBE još je poučnija. Na čelo preuzvišene institucije, javljaju razni izvori, dospijeće Mevludin – Meco Nuhodžić, poslanik i član predsjedništva DPS-a, vjerni vojnik partije od prvog poklonjenja Miloševiću, od izbora do izbora, od funkcije do funkcije, do današnjeg dana. Bio je rat, gorjela je Bosna, otimani su, deportovani, ubijani, hapšeni, prebijani njegovi sugrađani, ljudi koji su nosili ime slično njegovom – od Mevludina se glasa čulo nije. U svakoj pristojnoj zemlji i normalnom narodu njegova bi politička biografija bila mjera stida.

Ovdje je ulaznica za svijet nedodirljive moći. Na gorepomenutom Kongresu DPS-a, objavljujući impresivnu brojku kojom je Milo Đukanović ponovo stao na čelo kolone, šef partijske izborne komisije Mevludin – Meco Nuhodžić je rekao: „Sada smo sigurni da će biti vječna Crna Gora”. Zamislite samo taj isukani mač državne pravde kad jurne na grešne organizovane kriminalce, i kad kucne čas, na gospodara svih naših svjetova. Evropa ima da pita – imamo li mi takvih još.

Neće ovdje skorije svitati.

Esad KOČAN

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo