Povežite se sa nama

OKO NAS

PODGORICA BEZ GERONTODOMAĆICA: Stari, sami i zaboravljeni

Objavljeno prije

na

,,Ogorčena sam. Dvije gerontodomaćice, koliko ih je trenutno angažovano u Podgorici, ne mogu nikako pružiti adekvatnu pomoć svima kojima je neophodna. Novca nemam da od svoje male penzije platim nekog da se stara o meni”, kaže u razgovoru za Monitor starica koja je samo jedna od preko 140 osoba koje su u Podgorici koristile usluge gerontodomaćica.

Monitor je u razgovoru sa nekim od gerantodomaćica došao do podatka da su one sve ostale bez posla, a da su sredinom aprila angažovane tek dvije u okviru programa javnih radova Zavoda za zaposljavanje koji traje samo četiri mjeseca.

Iz Zavoda su za naš nedjeljnik objasnili da je u ranijem periodu preko ove institucije bilo angažovano i po 200 gerontodomaćica. Međutim, kako se iz godine u godinu smanjuje budžet Zavoda, tvrde u toj instituciji, tako se smanjivao i broj gerontodomaćica.

Iz Zavoda, međutim, tvrde da ih je u Podgorici angažovano osam ove godine, a ne dvije kako tvrde naše sagovornice. Prema podacima Zavoda gerontodomaćice su osim Podgorice angažovane u još 12 opština: u Danilovgradu ih je zaposleno pet, a po četiri u Bijelom Polju, Beranama, Andrijevici, Rožajama, tri u Nikšiću i Baru, dvije u Cetinju, Petnjici, Gusinju i Pljevljima, te jedna u Plavu. ,,Dalja sudbina projekta zavisi od socijalnih partnera i resornog ministarstva, koje bi trebalo normativno da riješi ovu oblast”, kaže Marijana Radović iz Zavoda.

Monitor je razgovarao sa Jasnom Nenadović i Jasminkom Krstajić koje su radile kao gerontodomaćice u Podgorici ali im je naprasno prekinut angažman. Čekaju da vide hoće li projekat biti nastavljen.

One ističu da kada je projekat Njega starih lica u Crnoj Gori vodio Zavod za zapošljavanje, od 2005. do 2010, situacija bila solidna i bile su zadovoljne. Po njima, problemi nastaju od 2010. godine kada je projekat preuzela Caritas Barska nadbiskupija i počela sa prekidima u radu od mjesec dana.

,,Ne radimo i ne znamo šta je u pitanju jer niko nema pravi odgovor zašto nam je obustavljen rad. Obraćale smo se ustanovama, ali odgovora nema”, kaže Nenadovićeva. One navode da im niko od nadležnih ne pruža prave informacije o njihovom zapošljenju , ali ni planove šta će da se radi sa tolikim brojem starijih osoba kojima je pomoć neophodna

Kada su počele sa radom, 2005. godine, u Podgorici je bilo angažovano 45 gerantodomaćica. Navode da su se kada su ostale bez posla prekvalifikovale za gerontodomaćice, a da je ta obuka trajala godinu dana. One objašnjavaju da je u Podgorici uvijek postojala lista čekanja i da je tih 45 geronto domaćica koje su angažovane na početku projekta bilo nedovoljno da bi se obišli svi kojima je pomoć potrebna. Kada su prestale da rade 142 korisnika je ostalo bez usluga.

,,Stari su ugroženi, svakodnevno dobijamo pozive od korisnika ovih usluga sa željom da ih posjetimo. Ni sama nijesam bila svjesna koliko ljudi u trećem dobu ima potrebu za ovim uslugama dok nijesam počele da se bavim ovim poslom”, ističe Krstajićeva.

Objašnjavaju da su stari napušteni iz različitih razloga. Najčešće članovi porodice rade i od svakodnevnih obaveza nemaju vremena da im posvete pažnju.

,,Veliki broj ljudi je bez djece i uopšte rodbine koja se nalazi u blizini koji nisu u mogućnosti da budu svakodnevno kod njih. Iako se kroz medije pominje briga o starima sve ovo je antiprimjer”, ističe Krstajićeva. Kaže da ima dosta korisnika koji su u socijalnoj potrebi, lošeg zdravstvenog stanja i nijesu u stanju plaćati nekog za pomoć.

,,Svjedoci smo kakav je današnji tempo života i da porodice imaju malo vremena, tako da je sve više onih kojima je ovaj vid usluge prijeko potreban. Mi smo tradicionalno društvo i vrlo je malo ljudi koji su spremni da idu u dom za stare, izuzev kad su prinuđeni i nemaju druge solucije”, kaže Krstajićeva. Ona objašnjava da je kada je projekat pokrenut bilo i opiranja jer ljudi nisu bili upućeni o čemu se radi. „Međutim posle ovih 11 godina gerontodomaćice su se pokazale kao odličan vid pomoći”.

Jedan od rijetkih programa koji je usmjeren na stariju populaciju u Crnoj Gori je upravo program Njega starih lica u Crnoj Gori. Korisnici ovog programa su stara lica u stanju socijalne potrebe, lošeg zdravstvenog ili materijalnog stanja, sa teškoćama u održavanju domaćinstva. Usluge koje se pružaju su: neki od vidova pomoći u kući, pomoć pri odlasku kod ljekara, razgovor ili kupovina, pomoć pri ličnoj higijeni, šetnji, rekreaciji ili druge vrste pomoći.

„Njega starih lica po prirodi djelatnosti ne pripada Zavodu za zapošljavanje. Ali, nacionalna služba je, u početku pilot projektom koji je prerastao u državni javni rad, ostvarila višestruku korist. Pokazala je da se nova radna mjesta mogu otvarati u sektoru socijalnih usluga. Proizvedeno je novo zanimanje – gerontodomaćica – koje ne produkuje redovan obrazovni sistem. A, pomoć u kući dobijaju mahom pojedinci koji ostaju u kućnom ambijentu nakon smrti bračnog druga”, kaže Marijana Radović iz Zavoda za zapošljavanje.

Nimalo ohrabrujući zvanični podaci ukazuju da crnogorsko društvo ubrzano stari. Crna Gora spada u evropske zemlje sa visokim indeksom starenja – oko 11,9 odsto ukupnog stanovništva su osobe starije od 65 godina, podaci su Zavoda za zapošljavanje.

Više od statistike je za brigu što veliki broj starih ljudi žive potpuno sami, prepušteni sudbini življenja od danas do sutra i humanosti ljudi koji ih okružuju. Briga za stare, nemoćne i bolesne osobe u našem društvu je zaboravljen problem uprkos tome što je ova populacija nekad stvarala svijet u kojem mi danas živimo.

Jedna od korisnica ovih usluga koja je željela da ostane anonimna za Monitor govori da država malo obraća pažnju na stare i iznemogle osobe koje nemaju porodicu.

,,Pored toga što pružaju pomoć u kući, one unose toplinu u moj dom jer sam stalno zatvorena u kući”, priča nam ova starica oboljela od multipla skleroze.

Iako je ovaj program dokazao svoju svrhu i neophodnost, zapeo je u ćorsokak zbog nebrige nadležnih. Taman kao i davna priča o izgradnji Centra za stare u Podgorici, od kojeg nema još ništa.

Bojana DRAGAŠ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo