Povežite se sa nama

HORIZONTI

POGLEDI: Sedmadeset godina opšte deklaracije o ljudskim pravima                                         

Objavljeno prije

na

Većina od trideset članova Deklaracije ne zvuči danan ništa manje aktuelno, nego prije sedamdeset godina

 

Opću deklaraciju o ljudskim pravimausvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. prosinca 1948. Svečano proglašenje bilo je u Parizu, u velikoj dvorani palače de Chaillot na Trocaderou, s kojega se, kroz park Trocadero, spuštaju stepenice prema Eiffelovom tornju. Samo četiri i pol godine ranije s Eiffelovog tornja visjela jenacistička zastva s kukastim križem, a vlakovi su širom Europe vozili u stočnim vagonima stotine tisuća ljudi u koncentracione logore, od Auschwitza do Jasenovca.

Sječanja na strahote Drugog svjetskog rata bila su još sasvim svježa. Strašna svjedočanstva o sustavnom istrebljenju Židova i Roma, o djelomično ostvarenom planu da se milijuni ljudi manje vrijednih rasa umore glađu, teror i strah pod nacističkim i od njega instaliranim režimima, strahote koncentracijskih logora koje su izašle na vidjelo tek po završetku rata, bile su neupitne činjenice o kojima je ogroman broj ljudi imao lična iskustva. Nije trebalo posebno dokazivati da su politika i sustav vrijednosti diktatorskih fašističkih režima, njihov radikalni nacionalizam i veličanje svemoći države na račun individualnih sloboda, odbacivanje i prezir prema ravnopravnosti a pretvaranje rasizma u pravne norme kroz rasne zakone, da je sve to vodilo do stradanja koje su ljudi iskusili i masovnih zločina koje su ti režimi počinili.

Osnivanje UNa 1945. godine i, kasnije, Europske zajednice početkom 1950-tih, bili su pokušaji da se kroz specijalizirane institucije na svjetskom nivou ljudska društva u budućnosti zaštite od režima poput onih fašističkih, „da nam se to više nikad ne dogodi“. Povelja UNa, koju je 26. lipnja 1945. u San Francisku potpisalopedeset zemalja, govori u svojoj prvoj rečenici upravo o tome:

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, (..) da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, (..) ODLUČILI SMO ZDRUŽITI SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.

Da je nacizam sa svojom kombinacijom okrutne diktature, fanatične rasne politike i visoko razvijene vojne industrije bio realna opasnost za demokratske države, zapravo za sve države, za slobodu, ljudska prava pa i živote i onih koji trenutačno nisu bili pod tim režimom, danas izgleda očigledno. Međutim, krajem tridesetih godina relativno je malo političara ukazivalo na tu opasnost; većina je bila fascinirana efikasnošću i rastućom moći nacističkog režima. Mnogi članovi komunističkih partija koji su bili najžešći kritičari nacizma ostali su zbunjeni i zašutjeli su sa svojim kritikama poslije sporazuma Hitler – Staljin.

U siječnju 1941., Franklin D. Roosevelt, na početku svog trećeg predsjedničkog mandata, održao je govor koji će, kad Amerika uđe u rat, pod imenom Govor o četiri slobode, biti proglašen za jedan od velikih govora američke povijesti. U vremenu kad ga je Roosevelt održao bio je žestoko napadan, posebno od izolacionista, kao svrstavanje i guranje Amerike u rat. Kad će, sedam godina kasnije, Eleanora Roosevelt, udovica Franklina Roosevelta, raditi na koncipiranju Opće deklaracije o ljudskim pravima, osnovne ideje „rimovati“ će se s idejama izrečenim u tom govoru. Na početku svog govora Roosevelt definira o koje četiri slobode se radi:

Nadamo se svijetu koji će biti temeljen na četiri suštinske ljudske slobode.

Prva je sloboda govora i izražavanja – svuda u svijetu.

Druga je sloboda vjeroispovjesti – svuda u svijetu.

Treća je sloboda od siromaštva, što konkretno znači osigurati pripadnicima svake nacije zdrav život u miru – svuda u svijetu.

Četvrta je sloboda od straha – što konkretno znači takvo razoružanje da ni jedna nacija neće biti u mogućnosti izvršiti agresiju ni na jednu susjednu državu – svuda u svijetu.

To nije vizija dalekog milenija. To je osnova za svijet koji može dostići naša generacija u naše vrijeme. Ta vrsta svijeta suprotnost je tako zvanom novom poredku tiranije kojeg diktatori nastoje nametnuti bombama.

Sličan optimizam koji izražava Roozevelt može se naći i u slavnim deklaracijama o ljudskim pravima s kraja 18. stoljeća, Deklaraciji nezavisnosti (1776., USA) i Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789., Francuska). Obje su nastale u turbulentnim vremenima, bile su inspirirane nepravdama i obje su utjecale na sastavljače Opće deklaracije. I u njima neke formulacije zvuče kao načela koja je potrebno samo prihvatiti; pokazalo se da se radi o vizijama kojima bi društvo trebalo težiti, da je za ostvarenje nekih od tih načela bilo potrebno dvijesto godina i da nema garancije da se jednom dostignuti standardi, ako se za njih ne zalažemo, neće urušiti. Tako najpoznatija rečenica iz Deklaracije nezavisnosti, a moguće i u američkom engleskom, glasi:

Mi držimo ove istine same po sebi razumljivim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.

Ništa od rečenog ne samo da nije samo po sebi razumljivo nego nije ni istinito. Pa ipak je ta rečenica (vjeruje se da je formulacija od Thomasa Jeffersona) bila inspiracija bezbrojnim borcima za ljudska i građanska prava i piscima preambula mnogih ustava. To je zato što iako su ljudi stvoreni različiti mi želimoda su jednaki u pravima; mi nismo obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima ali mi želimo da ta prava postanu norme u društvu.

Prvi članak Deklaracijeo pravima čovjeka i građanina glasi:

„Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima.“

Prvi članak Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:

„Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima.“

Kad se sloboda i ravnopravnost žele istaknuti kao temeljna načela demokratskog društva koje ono treba svijesno čuvati i unaprijeđivati, nije čudo da te tvrdnje, a zapravo zahtjevi – koje principe društvo treba prihvatiti, zvuče slično.

Dok je Povelja UNa iz 1945. dala opća načela, Deklaracija je pisana s namjerom da ta opća načela formulira u konkretna prava, zahtjeve koja bi prava građani članica UNa trebali imati. Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.

Krajem 1948. UN je imala 58 članica. Na glasanju u Generalnoj skupštini 48 zemalja podržalo je Opću deklaraciju, osam je bilo suzdržano, a predstavnici dvije zemlje nisu bili na glasanju. Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže:„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera (..)“. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem apertheida bio u sukobu s člancima 1 i 2 koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju.

Jugoslavija je bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma. Istina je da se nacizam i fašizam nigdje izrijekom ne spominju; na njih se odnosi dio u preambuli koji kaže:

Budući da je zanemarivanje i prezir ljudskih prava rezultirao barbarskim djelima koja su ogorčila savjest čovječanstva, a dolazak svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora, slobodu od straha i siromaštva proglašen je najvišom težnjom običnih ljudi (…) Generalna skupština proglašava Opću deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom ostvarenim za sve ljude i narode (..)

Opća deklaracijanije postala obvezujući dokument za članice UNa, kulturne i svjetonazorske razlike (bile) su prevelike i za mnoge je još otvoreno pitanje da li postoje univerzalna ljudska prava i treba li tražiti njihovo poštovanje bez obzira na kulturu i tradiciju. Ali njena preambula i članci bili su inspiracija za brojne međunarodne dokumente obvezujuće za njihove potpisnike.

Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije, ljudska stremljenja, težnje za boljim i pravednijim društvima u cijelom svijetu izrećene u njoj, ne zvuče ništa manje poletno nego u vremenu kad je Deklaracija donesena. Ono što zabrinjava jest činjenica da većina od njenih 30 članaka ne zvuči ništa manje aktuelno.

 

Zoran PUSIĆ

Komentari

HORIZONTI

INFORMATIČKI RATOVI: Pandemija dezinformacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zloupotreba interneta kao sredstva za masovno širenje lažnih vijesti odavno se smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama  kojima se utiče na javno mnjenje putem društvenih mreža, iako je većini ljudi nejasno njihovo značenje i koncept

 

Masovno širenje digitalnih dezinformacija kroz zloupotrebu interneta se odavno smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije, kojima se služe autoritarni režimi diljem planete. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama (botnets) kojima se utiče na javno mnjenje putem internetskih društvenih mreža, iako je većini ljudi i dalje nejasno njihovo pravo značenje i koncept.

Bot je, u suštini, nalog na društvenoj mreži koji automatski odrađuje zadatke putem zadatih algoritama a koji se predstavlja kao živa osoba. Dizajniran je tako da može sam postavljati objave na društvenim mrežama (najčešće Twitter-u), koje dozvoljavaju korisniku da otvara višestruke naloge.

Trol je živa osoba koja ciljano inicira zapaljive kontroverzne rasprave sa namjerom stvaranja i/ili produbljivanja podjela na društvenim mrežama uz sijanje lažnih ili poluistinitih informacija kako bi se isprovocirale ostrašćene reakcije. Trolovi koriste botove da bi povećali amplitudu online podrške svojim objavama i raspravama time zbunjujući i varajući javno mnjenje na internetu koga koristi skoro 87 posto stanovništva razvijenih država.

Za vrijeme rata u Ukrajini 2014. godine ruski agresor je, osim svojih oružanih snaga preobučenih u uniforme samoproglašenih „narodnih republika“ na istoku i Krimu, obilato koristio čitave bataljone trolova koji su sjedili za kompjuterima, kreirali i sijali lažne vijesti uz pomoć botova preko društvenih mreža širom planete. Plan je bio da se unese zabuna i predstavi se konflikt kao unutrašnji sukob između proruskih regiona i Kijeva iza kojega stoji Zapad. Posebno je ostao zabilježen slučaj obaranja putničkog aviona Malezija Airlines iznad istočne Ukrajine ruskom raketom, kada je poginulo svih 298 putnika i članova posade. Ruska strana je, da bi sakrila odgovornost zbog ispaljivanja rakete usljed pogrešne identifikacije vazduhoplova, lansirala nekoliko lažnih priča oko obaranja aviona, koje su putem botova viralno prenošene internetom dok su se trolovi uključili u davanje prokremaljskih komentara i prebacivali odgovornosti na Kijev pozirajući kao građani zapadnih zemalja.

Fenomen „lažnih vijesti“ (fake news) je doživio vrhunac za vrijeme predsjedničke trke u Sjedinjenim Državama 2016. godine, nakon čega su američke vlasti pokrenule nekoliko istraga oko miješanja Rusije u izborni proces. Digitalni udar na SAD je predvodila Agencija za istraživanje interneta (AII) sa sjedištem u Olginu, okrugu St. Petersburg, koja se povezuje sa Jevgenijem Prigožinom, kontroverznim oligarhom bliskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Inače se za Prigožina vezuje i Vagner grupa, plaćenička armija koja djeluje u Ukrajini, Siriji, Centralnoafričkoj Republici itd. i koristi se za crne operacije kako bi se izbjeglo otvoreno rusko učešće u konfliktima van zemlje. Agencija za istraživanje interneta se još popularno zove i Putinova Fabrika trolova i ima oko 1000 stalno zaposlenih. Američko Ministarstvo pravde je u februaru 2018. podiglo optužnicu protiv 13 Rusa povezanih sa ovom agencijom i protiv same agencije zbog pokušaja da utiču na rezultat izbora u korist sadašnjeg predsjednika Donalda Trampa.

Kada se pogleda metod rada Agencije za istraživanje interneta (AII), zapravo se vidi da je fabrika trolova radila ne toliko da pomogne Trampu na izborima koliko da eksploatiše i produbi podjele u američkom društvu time ga učinivši ranjivijim i slabijim. Ruski trolovi su inicirali brojne debate na internetu o imigraciji, abortusu, nošenju oružja, pravima Afroamerikanaca i LGBT populacije, pozirajući kao Amerikanci sa lažnih društvenih naloga pri tom koristeći botove da multipliciraju podršku za jednu i drugu stranu u pregrijanoj debati. U aprilu 2016. godine AII je pozivala na proteste zbog smrti dvoje Afroamerikanaca za čije stradanje je optužena policija dok su istovremeno podsticali i protest bijelih nacionalista u Džordžiji koji se završio scenama nasilja. Tokom predsjedničke kampanje AII je objavljivala i rasturala postove u kojima je podržavala i napadala oba predsjednička kandidata predstavljajući se kao Facebook grupe fanova obje strane.

Mimo izbora, ruski trolovi će biti upamćeni po izazivanjima panike preko lažnih vijesti. Prvo je 11. septembra 2014. lansirana vijest o požaru koji je izbio u nepostojećoj hemijskoj fabrici u Centervilu, Luizijana i da je požar podmetnut od strane Islamske države. Čak su montirana i Twitter saopštenja kao i snimak požara na Youtube-u. Drugo sijanje panike trolova se desilo 13. decembra 2014. kada su lansirane vijesti o izbijanju epidemije ebole u Atlanti sa istih naloga sa kojih je lansirana i lažna vijest o požaru u hemijskoj fabrici. Zatim je sa različitih naloga objavljena lažna vijest da je policija Atlante namjerno usmrtila jednu Afroamerikanku istog dana.

Na domaćem frontu Putinova Fabrika trolova ima zadatak da napada opoziciju i sve što je protiv Kremlja a sa druge strane maksimalno da uzdiže Putina i njegov autokratski stil vladanja zemljom.

Za razliku od Rusije koja vani vodi negativnu kampanju i radi na urušavanju povjerenja u zapadne demokratije, Kina ima nešto drugačiji pristup. U Kini se zadnje vrijeme jako potencira kineska efikasnost i dominacija u suzbijanju pandemije COVID-19 upravo zahvaljujući autoritarnom i centralizovanom sistemu vladanja za razliku od demokratskog i neefikasnog Zapada. Kina se takođe hvali pomoći koju je poslala Italiji, Mađarskoj i Srbiji, pri tom prenaglašavajući količinu i kvalitet takve pomoći. Kineski mediji su obilato izvještavali o „oduševljenju“ koje je kineska pomoć izazvala u Evropi prikazavši televizijsku scenu gdje navodno Italijani šalju aplauze Kini uz zvuke kineske himne. Kasnije je analizom toga priloga utvrđeno da je pomenuti aplauz posvećen zdravstvenim radnicima Italije dok je melodija kineske himne naknadno ubačena u prilog. Slično je izvještavano i u nekim ruskim medijima s tim što je navedeno, naravno uz zvuke ruske himne, da Italijani aplaudiraju Rusiji zbog pomoći koju je Putin poslao.

S druge strane kineski trolovi i botovi su zaduženi da prate sve „antikineske“ aktivnosti i odgovore kontra napadima. U samoj Kini internet i društvene mreže su pod cenzurom tako da je vladajućoj Komunističkoj partiji donekle lakše da drži kućnu situaciju pod stegom i objavljuje priloge gdje srpski predsjednik Vučić ljubi kinesku zastavu prilikom dočeka aviona sa doniranom opremom i gdje se zahvaljuje ideološki srodnom režimu „jer je EU izneverila Srbiju“.

Kad je naš region u pitanju, kompanija Twitter je objavila 2. aprila ove godine da je uklonila 8588 naloga „namjenjenih promociji vladajuće partije u Srbiji i njenog lidera“ zbog kršenja pravila. Twitter je takođe objavio da je osim bot naloga u Srbiji uklonio i naloge režima u Egiptu, Hondurasu i Saudijskoj Arabiji u kojoj je uklonjeno preko 5000 automatizovanih naloga koji su štancali slavu i hvalu kraljevskoj porodici.

Srbijanski botovi su sprovodili koordiniranu akciju i poslali čak 43 miliona objava (ili tvitova) „u kojima se radilo na promociji Vučićeve politike i potkopavanju podrške njegovim protivnicima“ navodi se u analizi Stanforda (Internet observatorije u Kaliforniji). „Vlada pripada narodu a ne žutim tajkunima“ tj. opoziciji, hvale se „mudro preduzete reforme Aleksandra Vučića“ i „narod na izborima odlučuje ko će biti na vlasti“ su neki od stalno ponavljajućih botova kojima se dnevno zasipao običan narod. Botovi SNS-a su lansirali i 14.8 miliona napada na protivnike Vučića, prevashodno protiv Saveza za Srbiju. Sam Vučić se „čudio“ vijestima sa Twitter-a rekavši da „ne zna ništa o tome“ i da ga narod podržava i bez Twitter-a.

Crna Gora baštini iste sisteme vrijednosti kao i zemlje čije naloge je Twitter uklonio. Digitalne aktivnosti crnogorskih službi se veoma vidljive preko tvitovanja botova na komentarima portala i društvenih mreža. Već je ranije objavljivano u domaćim medijima da policija i tajna služba imaju posebnu jedinicu trolova sa određenim brojem bot naloga kojima se podstiče razdor među opozicijom i razne istorijske podjele kako bi se skrenula pažnja sa kriminala i korupcije u gornjim ešalonima vlasti. Izvještavano je da su posebno praćene aktivnosti i objave odbjeglog biznismena i privatnog bankara vladajuće partije, na koje se hitro odgovaralo putem već spremnih komentara trolova na društvenim mrežama. Realno je očekivati da će biti sve više inducirane online rasprave oko crkve i popova, koje će se forsirati radi skretanja pažnje sa suštinskih životnih problema i pohare državnih resursa.

Tu je i neslavni slučaj objavljivanja slike dječaka navodno prebijenog od strane crnogorske policije. Tu su uradili jedan od lidera DF Nebojša Medojević i lider vanparlamentarne Prave Crne Gore Marko Milačić. Jednostavna google image provjera je lako pokazala da je ta slika preuzeta sa Interneta i da nema veze sa navedenim događajem. Da li se radi o omašci ili podmetnutoj slici na koju su sve ova dvojica političara upecala nije razjašnjeno. Ko što je ostalo nejasno ko je i zašto pustio pjesmu na jutarnjem programu RTCG-a proustaškog Marka Perkovića Tompsona na Dan pobjede nad fašizmom.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Protest Vlade RH koji se nije dogodio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, koja je objavila markicu sa kartom ustaške  NDH, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni

 

U okolnostima pandemije COVID-19, sedamdeset peta godišnjica Dana pobjede i sedamdeseta godišnjica Dana Europe obilježena je u većini europskih zemalja skromnije nego nego što bi to bilo inače. Parade su uglavnom izostale ali se Britancima obratila kraljica Elizabeta, Francuzima predsjednik Macron s polaganja vijenca ispod Slavoluka pobjede, Putin je položio cvijeće kod vječne vatre ispod zidina Kremlja, a u Berlinu su za Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom vijence položili kancelarka Angela Merkel, predsjednik Ustavnog suda, ministri njemačke Vlade i predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier. Tom prilikom je predsjednik Steinmeier rekao: „Nije sramota preuzeti odgovornost, sramota je negiranje odgovornosti“, te poručio Nijemcima da se „moraju osloboditi starih zloduha u novom ruhu“.

U Hrvatskoj su 75. godišnjicu Dana pobjede, u skladu sa situacijom, državne institucije obilježile izuzetno skromno. Na Mirogoju, na Spomeniku i grobnici narodnih heroja, vijence i cvijeće su položili predstavnici nekoliko antifašističkih organizacija (AFL, SABA, VEDRA), predsjednici Židovske općine Zagreb i Srpskog narodnog vijeća, gradonačelnik Zagreba, te izaslanici Predsjednika Republike, Vlade i Sabora. Dalo bi se zaključiti da političari koji su na čelu hrvatske države ne smatraju, za razliku od vodećih njemačkih političara, da je 75. obljetnica Dana pobjede nešto što je simbolički važno za njihovu zemlju i što bi zaslužilo njihovu pažnju i nazočnost. Konačno i prema „Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH“, „Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom“ je tek jedan od 11 spomendana koje Zakon nabraja; njegovo obilježavanje ne predviđa prisustvo najviših državnih dužnosnika pa makar se radilo o 75. obljetnici jednog od najvažnijih i najpresudnijih događaja ne samo u hrvatskoj povijesti.

Jedno od bizarnijih „obilježavanja“ ove obljetnice upriličila je Pošta Sjeverne Makedonije izdavanjem, na Dan pobjede – Dan Europe, poštanske marke na kojoj je slika Markova trga sa zgradama Sabora i Vlade, a povrh Markove crkve na nebu lebdi karta NDH u bojama hrvatske zastave, sa službenim hrvatskim grbom, a iznad nje je aureola od žutih zvijezdica EU.

Dizajneri te marke morali su se potruditi da kraj lako dostupne karte RH nađu fiktivnu kartu NDH, uvećanu za neke dijelove, poput Istre, koji nikada dijelom NDH nisu bili. Za njih, očito, nije bio krajnji apsurd povezivati simboliku Europske unije i NDH. EU je nastala, nakon traumatičnog iskustva s fašističkim i nacističkim režimima, kao pokušaj sprečavanja da se ikad ponovi ono što su režimi, poput ustaškog režima NDH, predstavljali.

Vijest o tako dizajniranoj poštanskoj marci objavljena je 8. svibnja na makedonskom portalu MKD. U tekstu pod naslovom „Skandalozni potez Pošte: Karta ustaške Hrvatske na makedonskoj marki povodom 9. maja“, između ostalog, piše: „Marka stoji na internetskoj stranici Pošte i najvjerojatnije se čeka sutrašnji dan za njenu promociju. Naravno, ako već sutra ne stigne nota hrvatske ambasade u Skoplju.“

Međutim, nikakva nota hrvatskog veleposlanstva u Skoplju nije stigla. Stigli su protesti iz Makedonije i note iz Srbije i BiH, čiji su dijelovi, odnosno čitav teritorij, na toj karti uključeni u Hrvatsku. Makedonska pošta povukla je cijelu pripremljenu seriju sporne marke i ispričala se uz objašnjenje da je namjera bila da na Dan Europe, 9. svibnja, izda takvu marku kao neku vrstu zahvale Hrvatskoj na njenoj podršci Sjevernoj Makedoniji u europskim integracijama; pri tome je došlo do greške s odabirom zemljopisne karte.

Povezivanje grba i zastave RH s ustaškom državom, oktroiranom od strane nacističke Njemačke, nešto je što je Vlada RH trebala promptno osuditi. Na to ju je obvezivao i „Zakon o grbu zastavi i himni RH“ u kojem eksplicitno stoji da se ti simboli mogu isticati samo ako „se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo RH“. Teško je zamisliti veće „vrijeđanje ugleda i dostojanstva RH“ nego što je vezanje njenih državnih simbola za kvislinšku NDH i ustaštvo. Ali svaku odgovornu vladu potakla bi na akciju, prije svega, briga za budućnost vlastite zemlje u kojoj se otvoreno relativizira zločudnost domaće kopije nacističkog režima i njegovi zločini.

Odgovorna vlada bi to učinila. Ali hrvatska država, vlada, javno mnijenje, desetljećima su, psihijatri bi rekli, u stanju disocijativnog poremećaja identiteta. On je ugrađen u same temelje Republike Hrvatske, počevši od predsjednika Tuđmana, partizana, generala JNA, a na čije se izjave i postupke što se tiče fašizma i antifašizma mogu pozivati i pozivaju ljudi koji po tim pitanjima zastupaju suprotna stajališta. Primjer takve podvojenosti predstavlja i spomenuti Zakon o blagdanima i spomendanima, koji je još iz devedesetih ali ga je Hrvatski sabor doradio i potvrdio krajem 2019. godine. U tom zakonu, odmah iza „Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom“, navodi se, kao slijedeći spomendan „- subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Za koji dan će se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u Zagrebu i Sarajevu obilježiti obljetnica koja se do lani tradicionalno obilježavala u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju, kod Bleiburga. Obilježavanje kod Bleiburga, s ustaškim simbolima i politički intoniranim govorima, godinama je bilo manje komemoracija, a više spomen na NDH. Lani su austrijske vlasti uvele stroge mjere zabrane ustaškog znakovlja i političkih govora kako se nešto što je prijavljeno kao komemoracija ne bi pretvaralo u „najveći neonacistički skup u Europi“.

Sve ovo, pa i  izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

TITO I JUGOSLOVENI, ČETRDESET GODINA POTOM: Fenomen koji nadilazi vrijeme  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  u nizu ratova koji su odnijeli  više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u  Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju. No, tragovi jugonostalgije postoje širom regiona

 

U ponedjeljak, 4. maja u državama koje su proizašle iz krvavog raspada   Jugoslavije, nije bilo zvančnih ceremonija koje bi obilježile  četrdesetu godišnjicu Titove smrti. No Titovi vjerni sljedbenici – iako u manjem broju zbog ograničenja nametnutih pandemijom korona virusa – iskazali su mu poštovanje na  mermernom grobu u Beogradu i u rodnom  Kumrovcu.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske je ocijenio da je Tito  pojavom i djelom obilježio 20. vijek. ,,Josip Broz Tito, čovjek, revolucionar, vojskovođa koji je pokrenuo opštenarodni oružani ustanak, vodio narod do pobjede 1945. godine. Josip Broz Tito kao državnik, predsjednik jugoslovenske federacije koji je nakon rata od nerazvijene poljoprivredne zemlje uspio da stvori srednje razvijenu industrijsku, evropsku zemlju”, rekao je Habulin.

 Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  po etničkoj liniji u nizu ratova koji su odnijeli više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje i dalje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju.

No, tragovi jugonostalgije, još postoje širom regiona.  Ti ljudi se sjećaju organizovane, poštovane i velike zemlje, što povezuju sa Titom. Za njih su posljednje tri decenije bile nazadovanje u svakom smislu – ekonomskom, socijalnom i kulturnom.

Sjećanje na Tita najviše je vezano za njegov ,,politički sistem” i ,,vreme” koje ga simbolizuje, te je slojevito i duboko ambivalentno. Tito je, kao neprikosnoveni vođa,  označio tri četvrtine od 45 godina socijalističke Jugoslavije, pa se zato odnos prema tom razdoblju iskazuje kroz odnos prema njemu.  Zaboravlja se dinamika istorije: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi posleratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi trpjeli represiju zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951, kada su mnogi gladovali, te 1960-ih i 1970-ih, kada su mnogi znatno poboljšali životne uslove.

,,Tito je  fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sva njegova lična obilježja u mnogo čemu su određivala istoriju Hrvatske i čitavog jugoslovenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća”, kaže zagrebački istoričar Ivo Goldštajn. Goldštajn napominje  kako je Tito jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i pobijedio obojicu.

Najuspješnija je prva faza Titovog puta. Od vođe male  partije na početku Drugog svetskog rata izrastao je u najvećeg gerilskog vođu i u drugoj polovini 1944. ravnopravno sjedjeo sa dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Čerčilom i Staljinom. ,,Takva politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svetske politike i učinila jedinstvenim”, kazao je Goldštajn, koji je s ocem, sada  pokojnim Slavkom, svojevremenim partizanom, koautor najobimnije i najobuhvatnije biografije „Tito“ (2015).

Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugog svjetskog rata, preko koje ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac. Misli se, po Godštajnu, na „priču oko Blajburga i Križnog puta“, u proljeće 1945. tokom masovnih likvidacija njemačkih vojnika, te ustaša, domobrana, slovenskih bjelogardejaca i četnika po Sloveniji.

Goldštajn upozorava da se u prezentaciji desne javnosti, tu zaboravlja istorijski kontekst. Rat nije počeo u maju 1945. nego u aprilu 1941, a u međuvremenu se dogodilo niz teških zločina uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Blajburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata, ističe Goldštajn.

Preofesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar Čedomir Antić,  smatra da Titova politička zaostavština nije izdržala test vremena. ,,Od tri stuba titoizma, ‘bratstvo’ i ekonomski model radničkog samoupravljanja su ostaci prošlosti, dok je treći, globalni pokret za nesvrstavanje, izgubio relevantnost”, ocijenio je Antić. „Samoupravljanje se srušilo dok je Tito još uvijek bio živ, nesvrstanost ima malo smisla, jer je bipolarni svijet nestao, a bratstvo je isparilo u krvavim ratovima koji su označili kraj Jugoslavije“, rekao je Antić, inače osnivač desničarskog i nacionalističkog Srpskog naprednog kluba.

Sarajevski istoričar Husnija Kamberović smatra da su u Bosni i Hercegovini (BiH) u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci.,,Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspeli da izgrade društvo ravnopravnih, ono je svakako bilo sa manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. ‘Titovo doba’ je pokazalo kako je međuetnička saradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu”, zaključio je Kamberović.

Percepcija  Tita  u slovenskoj javnosti  Božo Repe profesor savremene istorije iz Ljubljane vidi ovako: ,,Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidivost. Pošto je danas proces obrnut, ta neizvjesnost utiče i na procjenu prošlosti. Zbog neoliberalističke doktrine i sledstvenih kriza, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opšte neizvjesnosti, stavovi prema jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu, znatno su se promijenili”.

Uticaj na današnji pogled na Titovo vrijeme ima i međunarodna politika koju vode bivše republike SFRJ-a. ,,Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije u suštini nemaju nikakav međunarodni značaj i imaju drugorazrednu diplomatiju. Slovenački političari se ne usuđuju da se odupru rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji. Titova Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu pa  je osigurala promjenu zapadne granice”,ocjenjuje  Repe.

Sumirajući životno djelo  jugoslovenskog autoritarnog vođe Njujork tajms je 5. maja 1980. konstatovao da je ta država, zahvaljujući Titovoj politici ekvidistance prema blokovima i eksperimentisanja sa slobodom unutar jednopartijskog sistema, postala „svijetla tačka usred opšteg sivila Istočne Evrope”.

Ondašnje procjene mogu izgledati kao pretjerivanja. Ali izrazito antikomunistički raspoloženi 34. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, general Dvajt Ajzenhauer je rekao za Tita da je najveći heroj Drugog svetskog rata. Čuveni glumac Orson Vels je otišao i malo dalje. Po njemu, Tito je bio najveći čovjek tadašnjeg svijeta.

 

Poraženi bi da pobijede

Partizanske jedinice  godinama gonjene kao zvijeri, na kraju rata su činile grjehove. Duhovni i fizički nasljednici poraženih vojski stoga nazivaju Tita ratnim zločincem. Hiljade staljinista, ali i ljudi koji su nevini prokazani kao takvi, prošli su torturu na Golom otoku. Neki publicisti i zato upoređuju Broza sa najvećim mračnjacima  XX vijeka  poput Nikolae Caušeskua ili čak Staljina.

Još od ratova 1990-ih, u kojima nije bilo partizana, revizionisti pokušavaju da pobijede i u izgubljenom Drugom svjetskom ratu. Neki analitičari smatraju da se nemoralnost njihovog postupka ne ogleda samo u tome što – Titu i socijalističkoj Jugoslaviji kao njegovom čedu – spočitava niz nepočinstava. Kojih je uostalom i bilo.  Nemoralnost je to što iz toga izvode zaključak da je antifašizam grijeh. A da su razne nijanse kolaboracije i fašistoidnosti – bile nacionalna vrlina.

Drugi problem revizionista sa Titom je kulturološke prirode. Demokrature koje su ustanovljene na ruševinama Jugoslavije nijesu uspjele da dostignu civilizacijski nivo Titove „plišane diktature” – čak ni u ekonomskom, a kamoli u kulturnom smislu. O geopolitičkom značaju Pokreta nesvrstanosti da se i ne govori.

Dok je u bivšoj SFRJ ispoljavanje antifašizma bilo uobičajena pojava, njenim raspadom se u novonastalim državama promovišu neke nove vrijednosti. „Tekovine NOB-a“ su gotovo zaboravljene.

Profesor Kamberović upozorava na opasnosti koje donosi primitivni istorijski revizionizam. „To je počelo još pred ratove 1990-ih kada su se stvarali novi heroji, dok su antifašistički gurani iz naše kulture sećanja. Događajima na kojima je izrasla jugoslovenska država u vremenu Drugog svjetskog rata u našem obrazovnom sistemu se više ne pridaje gotovo nikakav značaj. Mi u BiH čak svjedočimo da su poništavane odluke koje su donijeli antifašisti u toku Drugog svjetskog rata. Prvenstveno mislim na besmislenu odluku Skupštine Republike Srpske kojom se poništavaju odluke ZAVNOBIH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine)”, zaključio je Kamberović.

U Srbiji glasni dio društva otvoreno odbacuje antifašističke vrijednosti. „To se prvo činilo tako što su se kao nosioci antifašističkih vrijednosti predstavljali nasljednici Partije, pa su sa antifašističkim parolama krenuli u fašističke pohode po Hrvatskoj, BiH i Kosovu da bi se na kraju okrenuli protiv sebe. Tako na proslavama pobjeda antifašista zajedno šetaju ratni zločinci i predstavnici Ravnogorskog pokreta”, naveo je novinar iz Beograda Dejan Kožul.

Kožul je primijetio da je antifašistički, odnosno partizanski narativ, gotovo u potpunosti iskorijenjen iz medija. „Samo se rijetki pozivaju na to i ukazuju na tu anomaliju. Partizani su danas definitivno negativci”.

Mijenja se i odnos prema spomenicima. Čak se razmišljalo o prenamjeni Starog sajmišta, mjesta na savskoj obali Novog Beograda,  konc logora prvo za Jevreje, onda za Rome, a potom i Srbe, i antifašiste i komuniste.

Predsjednik hrvatskog Udruženja Josip Broz Tito Jovan Vejnović je upozorio na pojave veličanja pokreta koje je istorija već osudila. „To je rezultat i medijskog djelovanja gdje se može čuti kako se u bivšoj Jugoslaviji ‘živjelo u mraku’, kako je komunistički sistem bio ‘zločinački’. Vejnović je podsjetio da su takve tvrdnje iznosili pojedini hrvatski zvaničnici, pa dok je bila predsjednica Republike, i Kolinda Grabar-Kitarović.

U Hrvatskoj je za vrijeme rata 1990-ih, „srušeno oko 3.000 spomenika” vezanih za NOB i revoluciju u bivšoj Jugoslaviji.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo