Povežite se sa nama

DRUŠTVO

POLITIČKE BIOGRAFIJE DOPISIVANE U ZATVORSKIM ĆELIJAMA: Od robijaša do predsjednika države

Objavljeno prije

na

Ko bude pisao hroniku crnogorskih zatvora neće moći a da u nju ne uvrsti i ovaj podatak. Svetozar Marović je prvi crnogorski visoki političar koji se nakon raspada SFRJ našao iza rešetaka. Funkcioner Đukanovićevog DPS-a i nekadašnji trostruki predsjednik crnogorskog parlamenta i predsjednik Državne zajednice Srbija i Crna Gora zatvorske dane u ćeliji spuškog zatvora broji od polovine decembra. Optužen je za više malverzacija u budvanskoj opštini.

U zatvorskim ćelijama našla su se ove godine i još dvojica budvanskih političara: nekadašnji gradonačelnici Rajko Kuljača i Lazar Rađenović.

Bivše republike bivše SFR Jugoslavije ranije su počele da neke svoje visoke političare šalju u zatvorske ćelije, a mnogi su u njima bili na pansionu i za vrijeme SFRJ. Među njima je u ovom postjugoslovenskom periodu bilo najviše premijera, a neki, koji su ranije robijali, stigli su do predsjednika države. Pođimo redom od Triglava do Đevđelije.

Janez Janša, bivši premijer Slovenije i lider opozicione Slovenačke demokratske stranke, ušao je u junu 2014. u zatvor Dob na izdržavanje dvogodišnje kazne. Osuđen je za korupcijsku aferu Patria. Janšu je do blizine zatvora dopratila kolona od dvadesetak privatnih vozila i autobus sa njegovim simpatizerima. Pjevali su slovenačku himnu i nosili državne zastave. Tvrdili su da je predsjednik Slovenačke demokratske stranke osuđen nedužan i da se radi o politički montiranom procesu, kako bi se jedan od vodećih političara Slovenije eliminisao iz javnog života.

Brane Praznik, bivši oficir vojske Slovenije, u knjizi Trgovci smrću, piše da je ratnih devedesetih Janša, tadašnji ministar odbrane Slovenije, prodao oružja vojskama Hrvatske i BiH za 200 do 300 miliona njemačkih maraka. I slovenački novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga, autori trilogije U ime države, takođe tvrde da je tada Janša bio jedan od glavnih trgovaca oružjem.

I bivši premijer susjedne Hrvatske dopao je zatvora. Ivo Sanader je u oktobru 2102. godine u Županijskom sudu u Zagrebu osuđen na desetogodišnju kaznu zatvora zbog primanja mita od dvije strane kompanije, s tim da vrati nezakonito stečenu imovinsku korist od 3,6 miliona kuna. U trenutku kada je sudija Sanadera proglasio krivim, bivšem premijeru su se, kako su pisali mediji, oči napunile suzama. Rojters je objavio da je Sanader najviši državni službenik koji je osuđen zbog korupcije u Hrvatskoj.

Mnogo ranije, u Hrvatskoj su, nakon sloma hrvatskoga proljeća, političkog pokreta s početka sedamdesetih kojim je tražena veća autonomija Hrvatske u okviru Jugoslavije, kao politički nepodoban osuđen i Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Hrvatske.

U Sarajevu je 1983. godine uhapšeno i osuđeno trinaest muslimanskih intelektualaca za djela protiv naroda i države. To je bio i jedan od posljednjih velikih političkih procesa u socijalističkoj Jugoslaviji. U martu te godine, u ranim jutarnjim satima, pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova SR BiH uhapsili su, pored ostalih, Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Saliha Behmena, Rušida Prgudu Mustafu Spahića, Meliku Salihbegović.

Osnov za sudski proces nađen je u knjizi Islamska deklaracija Alije Izetbegovića i putu nekolicine uhapšenih u Iran januara 1983. godine. Osuđeni su uz obrazloženje da su htjeli da ruše ustavni poredak SFRJ i prave islamsku, ,,etnički čistu” državu na tlu BiH. Dobili su ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović, koji će postati prvi predsjednik nezavisne BiH, osuđen je na 14 godina zatvora.

Izetbegović se prvi put obreo u zatvoru 1946. godine. Osuđen je na tri godine strogog zatvora kao aktivista Mladih muslimana,

Zanimljvo je da je Izetbegović pedesetih godina prošlog vijeka radio na izgradnji hidrocentrale Perućica kod Nikšića.

Prošle nedjelje u Srbiji je okončana, kako su je srpski zvaničnici predstavili, najveća akcija u borbi protiv korupcije u toj državi. Među osamdeset uhapšenih osoba našao se i bivši ministar poljoprivrede Slobodan Milosavljević.

Sa njim su uhapšeni dva pomoćnika ministra, direktori javnih preduzeća, biznismeni… Optuženi su da su državu oštetili za više od 100 miliona eura zloupotrebljavajući službeni položaj.

Još jedan nekadašnji premijer sa bivših jugosloveskih prostora lišen je slobode. Vlado Bučkovski, bivši premijer Makedonije, našao se početkom 2015. godine u zatvoru u Skoplju. Treba da odsluži dvogodišnju kaznu. Osuđen je zbog umiješanosti u kupovinu i prodaju polovnih djelova za tenkove, skupa s načelnikom Generalštaba iz 2001. godine Metodijem Stambolijskim. Bučkovski je bio premijer Makedonije od 2004. do 2006. godine.

Pored Bučkovskog, u godini koja je na izmaku, osuđen je još jedan makedonski političar – bivši ministar unutrašnjih poslova Ljube Boškovski . Osuđen je na zatvorsku kaznu od deset i po godina, zbog pomaganja u ubistvu dvojice makedonskih građana 2001. u Skoplju.

Bivši direktor makedonske Agencije za obnovu i razvoj Vasil Tupurkovski osuđen je sredinom 2009. godine na tri godine zatvora zbog zloupotrebe kreditne linije iz Tajvana. Tupurkovski je makedonski političar, koji je u periodu 1990-1991. godine bio član Predsjedništva SFRJ iz Makedonije. Krajem 70-ih bio je predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Oblačeći gotovo uvijek džempere i pojavljujući se u javnosti bez kravate, u narodu je bio poznat po nadimku ,,džemperkovski”. Na njegovu opasku da ako se jedna republika osamostali Jugoslavija neće više postojati, Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije, izrekao je onu čuvenu rečenicu: ,,Malo morgen!”.

Najpoznatiji političar zatvorenik sa Kosova bio je Adem Demaći, kojeg su zvali i jugoslovenski Mendela. Još kao vanredni student prava i pisac nacionalističkih i iredentističkih tekstova, okupio je oko sebe 1958. manju grupu Albanaca – književnika, koja je okupljala mladu albansku inteligenciju na platformi borbe za priključenje Kosova Albaniji. Demaći je zbog toga uhapšen i 1959. osuđen na pet godina strogog zatvora. Kaznu je izdržavao u Sremskoj Mitrovici zajedno sa Milovanom Đilasom. Izdržao je tri godine. Kad se našao na slobodi, Demaći 1963. formira ilegalnu iredentističku organizaciju u Prištini. Zbog toga je uhapšen drugi put početkom juna 1964. godine i osuđen na petnaest godina robije. Ponovo je uhapšen početkom 1975. godine zbog neprijateljskog organizovanja radi ugrožavanja SFRJ. Demaći je po treći put osuđen na petnaest godina zatvora. Predsjednistvo SFRJ ga je pomilovalo u aprilu 1990. godine. Ukupno je robijao 27 godina. Kao disident u Norveškoj je bio predložen za Nobelovu nagradu.

Disidenti

U bivšoj Jugoslaviji najpoznatiji politički zatvorenici i disidenti bili su Milovan Đilas, Mihajlo Mihajlov i Vlado Dapčević.

Milovan Đilas (Kolašin, 1911 – Beograd, 1995) bio je politički zatvorenik u obje Jugoslavije. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u zatvoru je proveo od 1933. do 1936, a potom za vrijeme socijalističke Jugoslavije od 1956. do 1966. Bio je jedan od vođa ustanka u Crnoj Gori. Nakon Drugog svjetskog rata general JNA, ministar SFRJ, šef Agitpropa i predsjednik Savezne skupštine Jugoslavije. Zbog zagovaranja višestranačja 1950-ih završio je u zatvoru, postavši jedan od najpoznatijih disidenata u svijetu.

Mihajlo Mihajlov (Pančevo, 1934 – Beograd, 2010), takođe poznati disident, dva puta je bio u zatvoru. U Zadru 1956. osuđen na tri i po godine zatvora. Drugi put je uhapšen 1974. zbog klevetanja SSSR-a. Nakon tri godine i dva mjeseca pušten je na slobodu i od 1978. živio je na zapadu i predavao na nekoliko univerziteta, a u Beograd se vratio 2001. godine.

Vlado Dapčević ( Ljubotinj, 1917 – Beograd, 2001) bio je najpoznatiji politički zatvorenik bivše Jugoslavije. Njegov sukob sa vođstvom KPJ eskalirao je 1948, prilikom rezolucije Informbiroa. Vlado je tada tvrdio da će režim zbog američkih novaca postati sluga zapadnog imperijalizma. Bio je osuđen na smrt, ali kazna mu je preinačena na dvadeset godina robije, koju je proveo u zatvorima Stara gradiška, Goli otok i Bileća. Živio je u Albaniji, Sovjetskom Savezu, Rumuniji i Belgiji kao politički emigrant. Potom se vratio u Jugoslaviju nakon njenog raspada i bio istaknuti protivnik Miloševićevog velikosrpskog projekta. Vlado je mlađi brat narodnog heroja Peka Dapčevića.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove

 

Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu  Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.

Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje  na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.

U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.

Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.

Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični:  ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo