Povežite se sa nama

OKO NAS

POLITIČKI I OSTALI POLTRONI: Trodimenzionalni obožavaoci

Objavljeno prije

na

Starije generacije su u povjerenju prepričavale ovaj događaj. Svojevremeno se Josip Broz Tito vajkao ruskom ambasadoru kako ga sustiže starost i da svi, ma koliko bili slavni i vječni, moraju umrijeti. Jedan visoki partijski funkcioner iz Crne Gore, koji je prisustvovao razgovoru, požrtvovano je reagovao: ,,Druže Tito, dozvolite da ja umrem umjesto Vas”! Drug Tito je, kaže legenda, otpuhnuo tompusov dim u njegovom pravcu.

Crnogorcima je poltronstvo oduvijek išlo od ruke. I danas

pominju gospodare iz raznih vremena. Za ovim najnovijim mnogi toliko izgoreše da im ne može pomoći ni Šaljićeva mast.

Ovih dana saznasmo i za originalan dokaz obožavanja našeg sedmostrukog premijera povodom njegovog 53. rođendana. Nikšićanin Aleksandar Knežević dao je izraditi trodimenzionalni portret Mila Đukanovića na stijeni iznad svoje kuće, koji, kako se pohvalio, može izdržati narednih četrdeset godina svako vrijeme i nevrijeme.

,,Duh istine i slobode su glavni stubovi društva koji se oslikavaju u ličnosti Mila Đukanovića…. Svjestan sam činjenice da mi je moj predsjednik, koga neizmjerno volim i poštujem, prvenstveno darivao slobodu, a od nje ne postoji ništa veličanstvenije”.

Početkom prošle godine objavljeno je da je jedan član Savjeta mladih DPS-a na nadlaktici istetovirao lik predsjednika svoje partije. E, pa red je da se njegovim likom oslika bar jedna lovćenska strana!

Knjigu hvalospjeva davno je dobio. Premijer pobjedničkog duha posvetila su mu dvojica Pobjedinih novinara. A Đukanović je lično promovisao na Beogradskom sajmu knjiga.

Kakvo to zadovoljstvo ljudi nalaze u tome da budu poltroni? I kakvo je to zadovoljstvo da neko bude u njihovom društvu?

,,Crte udvoričkog mentaliteta nastaju u okviru podaničke vlasti koja pretpostavlja hijerarhijski princip po kojem se niži dodvoravaju višim, a ovi pak onima još višim od sebe. Udvorištvo je derivat podaničkog mentaliteta koji se zasniva na pokornosti i poslušnosti”, kaže sociolog Bojan Jovanović.

Francuska riječ poltron znači kukavica, plašljivac i razmetljivac.

Bez poltrona ne bi bilo ni moćnika. I niko nikad nije priznao da je poltron. Ali, svuda se oko nas množe kao amebe. ,,Transfer blama” je u punom jeku.

Malo ko voli kad mu se protivrječi. Posebno onaj na vrhu bilo kakve hijerarihijske ljestvice. Nesigurnom stalno treba klimoglav da je uvijek u pravu. Hvali Glavnog što glasnije, i ne brini za karijeru – drevno je to pravilo.

Kad se poltroni dokopaju vlasti, koja im je sveti cilj, postaju vrlo opasni. Potrebni su im još veći poslušnici no što su oni svojim šefovima. Strahuju da se ne vrate tamo gdje su nekad bili. Teško onom u ovoj državi koji im se suprotstavi. Takve moćnici i njihove sluge i ruže i tuže. Novinari Monitora dobro su iskusili i jedno i drugo.

Sociolozi i psiholozi kažu da i za poltronstvo treba imati smisla i talenta. Kažu i to da su muškarci darovitiji za poltronisanje od žena.

Živi primjer za to je Milan Roćen, nekadašnji šef kabineta visokog partijskog funkcionera iz bivšeg crnogorskog rukovodstva. Umio je tako gordo da šefovima ponese tašnu, da mu ravnog nije bilo. A vrhunac dara demonstrirao je kad je jednog od funkcionera zaboljela noga. I on je danima uz njega šepao. I mic po mic dogurao je do ministra inostranih poslova.

Milo Đukanović je, kad je trebalo, pokazao smisao za hvaljenje nadređenih: ,,Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Tako je besjedio 1992. godine.

Nije tek tako Meša Selimović zapisao: „Poltroni su đubre na kojima rastu sva zla ovog svijeta”.

Danas je sve više onih koji opstaju ili napreduju u poslu dodvoravanjem. O tom udaru na ljudsko dostojanstvo smišljena je ova pitalica. Dok direktor čita referat, šta radi poltron koji mu ga je napisao? Aplaudira? Ne, hvata bilješke! A kada direktor iznenada padne u nesvijest, šta radi poltron? Nastavlja da čita umjesto direktora? Ne, i on pada u nesvijest! Direktor pada sa funkcije. Šta radi odani poltron? Pretrčava na drugu stranu? Ne, on je već na drugoj strani.

To je šala u poređenju sa stvarnošću. Kada su savjetnici, šefovi kabineta, sekretarice, vozači, daktilografkinje… nakon takozvane antibirokratske revolucije u Crnoj Gori čuli da će im mladi, pametni i lijepi svima dati otkaz počeli su da plaču za starim rukovodstvom, a novo psovali na pasja preskakala. A kad je stigla vijest da će ipak biti pošteđeni – u holu zgrade Centralnog komiteta zaorila se pjesma i povedeno je kozaračko kolo u čast Momira Bulatovića, Mila Đukanovića, Svetozara Marovića… Pretpostavljate kakve su karakteristike ispisivali dojučerašnjem rukovodstvu?

Ljudi bez zaštite, ukazuju sociolozi, spas nalaze u bespogovornoj poslušnosti i moralnom kukavičluku. Ko se ponaša drugačije, čeka ga ovo što je lijepo smislio aforističar: „Ostao sam pri svome mišljenju – drugi odoše dalje”.

Grabežljiva trka za privilegijama stvorila je od mnogih ljudi „moralne peškire” spremne da se uvuku pod skut svog idola, slažu se stručnjaci. Najporaznije je što su poslušnost i poltronstvo postali ono što se cijeni, a ne prezire.

Rimski car Neron bio je, svjedoče istorijski zapisi, beznadežno netalentovan za poeziju, ali tokom dvadeset punih godina u Rimu i Grčkoj redovno je pobjeđivao na pjesničkim takmičenjima. Niko se nije usuđivao da mu ospori talenat.

Kad ste pročitali negativnu kritiku o nekom crnogorskom pjesniku ili romanopiscu? Sudeći po hvalospjevima pravo je čudo kako svi nisu dobili Nobelovu nagradu.

Nekad je bujalo i crnogorsko udvoričko pjesništvo. Posebno za vrijeme kralja Nikole. Istoričar Živko Andrijašević o tome je pisao prije trinaest godina, dakle prije nego je postao savjetnik Mila Đukanovića. I savjetovao: ,,Svi Vi koji vjerujete u svoj udvorički i pjesnički dar, treba da znate sljedeće…Udvoričkim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa neće ni Vama. Zato pišite…”

Nije da nema onih koji su ga poslušali. Ne pišu baš svi poeziju, ali vlast nagrađuje apanažama sve koji je slave – akademike, profesore, novinare…

Andrijašević navodi da je u pisanju udvoričke poezije prednjačio Radoje Roganović Crnogorac, ,,koji je baš pretjerivao u obožavanju Gospodara”. ,,Zlobne kolege su širile priču da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: ‘Aman, Radoje! Ustavi se malo’. A veseli Radoje, ne da se nije ‘ustavio’, nego je navalio još većom snagom. Knjaza je ‘skromno’ nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom…”

Kako tada, tako i danaske, što bi rekao narodni pjevač.

,,Nama ne treba Crna Gora poltrona, već slobodomislećih pojedinaca”, poručio je u nedjelju sa Cetinja Žarko Rakčević, prilikom formiranja Inicijativnog odbora Građanskog pokreta.

Ko zna, je li vjetar odnio niz polje i taj apel, kao i mnoge druge slične.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Molba za pomoć 

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći. 

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča. 

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz. 

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119. 

 

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo