Povežite se sa nama

INTERVJU

Ponovno rođenje hercegnovskog festivala

Objavljeno prije

na

srdjan-golubovic

MONITOR: Nekadašnji Jugoslovenski filmski festival Herceg Novi, transformisan u Festival filmske režije, ove godine doživljava ponovno rođenje. Objasnite nam, šta znači ovogodišnje preimenovanje u Filmski festival Herceg Novi-Montenegro film festival? GOLUBOVIĆ: Svi festivali su živi organizmi i teško da jedan festival s istim konceptom može preživeti više od 15-20 godina.To mogu veliki festivali kao što su Kan, Venecija, Berlin, koji faktički od samog početka čuvaju neku svoju precizno profilisanu strukturu. Ovaj naš festival u početku je bio festival režije. Sve do 1991. godine, uz Pulu i beogradski Fest, bio je najznačajniji festival na prostoru bivše Jugoslavije. Kasnije je to bio nacionalni festival neke ,,treće Jugoslavije” – Srbije i Crne Gore, i raspadom ove zajednice došao je u situaciju kad je trebalo postaviti pitanje zašto uopšte postoji.

Ja sam, barem, kada su me pitali da li bih bio umetnički direktor, sebi postavio to pitanje. Smatrao sam da je koncept takmičenja filmova iz bivše Jugoslavije nedovoljno fokusiran festivalski koncept, koji sadži jednu pomalo patetičnu nostalgičnost, za koju smatram da nije kulturološka već sentimentalna odrednica.

MONITOR: Kao umjetnički direktor sa četiri godine mandata pojasnite ovogodišnju poziciju 23. FFHN-MFF i koje su njene glavne umjetničke odrednice?
GOLUBOVIĆ: Crnu Goru i grad Herceg Novi doživljavam kao kulturološku sredinu i, da napomenem, politički me aspekt ne interesuje. Crna Gora je s jedne strane okrenuta Jugoistočnoj Evropi i prostoru Balkana, a sa druge strane zemljama Mediterana. U njoj se sudaraju ta dva snažna uticaja. Smatram da je ovom festivalu potreban tačan i pravi profil, i ubeđen sam da je upravo to koncept ovog festivala.
Festivalu je zaista bila neophodna promena. Mi upravo sada počinjemo da pravimo i rađamo jedan sasvim nov festival i to s pozicije koja nije najbolja jer je naš festival mali, a njegova reputacija u ovom trenutku nije najveća.

MONITOR: Da li ste razmišljali o izmještanju festivalskog ,,špica” s Kanli kule i Forte Mare, u neki drugi termin, možda kraj avgusta?
GOLUBOVIĆ: Mislim da je u filmskom smislu termin našeg festivala ( 1-7. avgust) jako loš. On je odmah iza Kana, a pre Sarajeva, Venecije i San Sebastijana. Dakle, filmovi koji su prikazani u Kanu, čekaju regionalnu premijeru na nekom većem regionalnom festivalu, pre svega u Sarajevu.
Pritom, postoje novi filmovi koji čekaju festivale kao što su Venecija, San Sebastijan, Toronto, Solun, koji dolaze na jesen. Dakle termin, nam je vrlo nezgodan. S druge strane, u drugom smislu, termin festivala je dobar, jer u letnjem periodu mnogi ljudi koji se bave filmom, producenti, glumci, reditelji, mogu da dođu u Herceg Novi i Crnu Goru.
U ovom terminu ima malo festivala, i svi su morski festivali. Bojim se, ako se festival pomeri za kraj avgusta da ulazi u termin Venecije i Sarajeva i da su male šanse da možemo imati zanimljive i važne goste iz sveta.

MONITOR: Koliko filmova učestvuje u takmičarskom dijelu i na koji način ste izvršili selekciju filmova?
GOLUBOVIĆ: U takmičarskom programu imamo 12 filmova, četiri iz Srbije, dva iz Hrvatske, dva iz Rumunije i po jedan iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Turske i Grčke.
Hteo sam da u tih 12 filmova, odnosno otprilike u pola programa, budu filmovi s prostora bivše Jugoslavije, koji su na neki način, tradicionalno najbolje prihvaćeni. A da drugi deo programa pripadne filmovima iz jugoistočne Evrope. Želeo sam da praktično sve veće zemlje budu zastupljene i da svaka od njih ima bar po jedan film. Kad je reč o filmovima u konkurenciji, delimično sam zadovoljan. Dobar deo, pet – šest filmova, koje sam želeo, nisam mogao dobiti. S obzirom na pripreme ovog festivala, za koje smo imali samo mesec dana, ipak je dobro ispalo.
Naredne godine voleo bih da tu budu i zemlje Mediterana. Ove godine to nije bilo moguće, jer smo mogli dobiti samo filmove koji su već osvojili najveće svetske festivalske nagrade.

MONITOR: Recite nam nešto o muzičkim i studentskim filmovima, koji se nalaze u programu festivala van konkurencije. Da li koristite već viđen beckgound festivala iz regiona, kako vas provokativno propituju strani novinari, ili imate isplaniranu ,,strategiju” razvoja FFHN-MFF festivala?
GOLUBOVIĆ: Ovo je prvi put da ovaj festival ima više programa. Imamo ih praktično četiri. Pored takmičarskog, imamo revijalni program, program Mediteran i program muzičkih i studentskih filmova. Pošto se u ovoj koncepciji pojavljuje prvi put, to je izazvalo neku vrstu konfuzije. Međutim, svi festivali na svetu imaju više programa. Ideja je da postoji veći broj mogućnosti za publiku. A ako je reč o sličnosti s nekim festivalima, naravno da postoji. To je prirodno i ja od toga ne bežim. U tome ne vidim ništa loše, jer naš festival ima dovoljno originalan program, koji nijedan drugi festival regiona nema.

MONITOR: Kao reditelj, kako tumačite ponovni talas vraćanja na ratne priče s ex -yu prostora. Publika je zasićena podcrtavanjem krivice po milioniti put. Pitaju se šta je razlog tome da i ove godine gutaju knedle prošlosti?
GOLUBOVIĆ: Zadatak našeg festivala je da napravi jedan presek. Upravo se takvi filmovi prave na prostoru bivše Jugosavije, pre svega u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je nešto na šta mi koji pravimo festival ne možemo da utičemo. Sa druge strane, ja kao reditelj mogu da odgovorim na to pitanje, a to je da postoji pristup stranih festivala i stranih filmova prema našim filmovima. Oni od nas očekuju određene teme i određeni diskurs koji određuje festivalski život filma. Plašim se da je to zadata tema. Festivali od nas očekuju sliku koju oni o nama imaju. I to je strašan problem ne samo u kinematografiji ovog prostora, nego svih malih zemalja u regionu. Tako da, plašim se, novi talas post-traumatskih ratnih filmova jeste nešto što je na neki način „naručeno”.

MONITOR: Da li je ovaj festival ,,vjetar u leđa” crnogorskoj kinematografiji?
GOLUBOVIĆ: Ovaj festival bi mogao da otvori mogućnosti mladim stvaraocima iz Crne Gore, pre svega zbog toga što će ljudi iz inostranstva doći i gledati njihove filmove. A to je samo jedan deo priče. Država mora da pomaže prozvodnju filma. Mislim da nije dovoljno samo pokrenuti nešto što treba da se zove kinematografija.
Crna Gora ove godine nema film. Naredne će možda imati jedan ili dva, što je jako dobro. Crna Gora ima jedan veliki problem, a to je što u tehničkom smislu uopšte nema kapaciteta. Za ovih petnaest-dvadest godina, filmovi se ne snimaju na domaćem terenu. Nema najosnovnije filmske ekipe, tako da će se morati sve praviti ispočetka. Veliki je to posao, za koji su potrebna velika ulaganja.

MONITOR: Šta nam obećavate za sljedeći Filmski festival Herceg Novi- Montenegro film festival?
GOLUBOVIĆ: Ništa vam ne obećavam. Samo se iskreno nadam da će biti zanimljiviji i bolji od ovoga.

 

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG PEROVIĆ, UTEMELJIVAČ MONITORA: Kritikujući vlast pomažemo društvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti

 

Uoči tridesete godišnjice od izlaska prvog broja Monitora, razgovor sa profesorom Miodragom Perovićem, utemeljivačem Monitora započinjemo ponavljajući pitanje iz prvog broja: Zašto Monitor?

PEROVIĆ: Da, u prvom broju smo rekli da je monitor latinska riječ koja znači savjetnik, opominjač, onaj koji uznemirava i da će to biti uređivački moto lista, s ciljem stvaranja aktivnog i mislećeg javnog mnjenja.

MONITOR: Kako se profesor matematike našao u ulozi osnivača jednog od prvih privatnih medija u tadašnjoj SFRJ? Na šta ste računali?

PEROVIĆ: Pučistički režim koji je Milošević instalirao u AB revoluciji 1989. spriječio je pad berlinskog zida u Crnoj Gori i njenu demokratsku tranziciju na način na koji je to učinjeno u tzv. komunističkim zemljama. I jednako važno, taj marionetski režim vratio je Crnu Goru u njenom državotvornom opredjeljenju u stanje prije Drugog svjetskog rata. Izgledalo je da je Crna Gora potonula u novo mračno doba. Da bi se mijenjala uspostavljena Crna Gora, trebalo je prvo mijenjati ljude. Monitor je koncipiran da tu promjenu pokrene. Da se zalaže za multietničku, multireligijsku, multikulturnu Crnu Goru zasnovanu na evropskim vriijednostima.

Inicijator nijesam bio ja već univerzitetsko udruženje Demokratska alternativa (DA), preciznije, grupa njenih članova: Žarko Mirković (kompozitor), dr Zdravko Uskoković (inženjer),  dr Dragoljub Perović (ljekar), dr Branko Baća Rašović (stomatolog) i ja. U tom trenutku ja sam imao najmanje profesionalnih obaveza, pa sam uzeo da obavim osnivačke poslove. Vjerovali smo da će taj angažman potrajati manje od pola godine. Projekat su podržali gotovo svi članovi DA i zato Monitor ima preko 100 osnivača.

MONITOR: Kako se Stanislav Ćano Koprivica našao u tom projektu?

PEROVIĆ: Pošto su u Crnoj Gori Monitor odmah prihvatili svi koji su željeli da iz raspada Jugoslavije ona izađe kao nezavisna država koja će se integrisati u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), oko njega se formirala jedna vrsta „pokreta otpora”, koja je održala list 7-8 mjeseci. Finansijska snaga te organizacije nije bila dovoljna i list je krajem proljeća 1991. bio pred gašenjem. Kad je vidio da list postaje independistička i proevropska pokretačka snaga, Ćano je prigrlio Monitor. Od kraja maja 1991. pa naredne tri-četiri godine pokrivao je gubitke koje je list pravio i tako postao njegov sudbonosni spasilac.

MONITOR: Tada nije bilo društvenih mreža, mobilnih telefona… Kako se okupila ekipa koja je pravila „prvi crnogorski nezavisni nedjeljnik“?

PEROVIĆ: Formiranje redakcije i saradničkog kruga bio je suptilan zadatak. Većina novinara srednje i starije generacije bila je podijeljena u dvije grupe. Jednu su činili ideološki ljevičari, koji su istovremeno bili i integralni Jugosloveni. Drugu grupu su činili desni velikosrpski nacionalisti.

Mlađi novinari koji su ranije pokretali list Krug, bili su izvan ove dvije grupe, ali nijesu bili dovoljno etablirani (zato se Krug ugasio), da bi im prepustili list. Očekivali smo da će prema nezavisnom independistički orijentisanom listu anticrnogorska vlast biti neprijateljski raspoložena. Riješili smo da neko vrijeme ja vodim list i njima ga prepustim kad se etabliraju i steknu širu vizuru. Milka Tadić, koja je sa mnom pravila intervju dok sam bio u Demokratskoj alternativi, preporučila je Esada Kočana za urednika. Žarko Mirković je

angažovao svog kolegu iz kulturne redakcije Televizije CG Novicu Samardžića. Željko Ivanović je animirao mlade kolege iz Kruga. Tako smo dobili prvu redakciju i prve saradnike.

Poslije nekoliko brojeva, oni kojima se dopadala izdavačka koncepcija javljali su se i sami.

MONITOR: Ko je sve pomagao i na koji način? 

PEROVIĆ: Nedjeljnik ne može da bude finansijski samoodrživ na malom tržištu, kao što je crnogorsko. Neko mora da ga dotira. Prvih godina to je, na razne načine, činilo na desetine, možda i nekoliko stotina ljudi iz „pokreta otpora”. Jedni su nam kupovali faks papir, drugi su kupili faks mašinu, treći diktafon, četvrti televizor za redakciju itd. Neki su slali svog knjigovođu da nam vodi knjige ili daktilografkinju da prekucava tekstove. Jedni su davali novčanu pomoć, a drugi dugo pisali bez honorara. Ako bih morao da izdvojim još nekoga poslije deset prvih mjesta na kojima stoji ime Ćana Koprivice, onda bi za prvih pola godine to bili Vlado Nikaljević i Bobo Ćulafić iz Dubrovnika, kasnije i Zoran Mišurović sa grupom dobrovoljaca i moja porodica i njeni prijatelji. Spisak sa imenima stotinak ljudi koji su svesrdno pomagali da novina preživi porođajne muke biće objavljen u feljtonu koji će se uskoro pojaviti na stranicama Monitora.

Stvari su kasnije imale neobičan tok. Monitor je za godinu dana porastao toliko da se na jesen 1991. prodavao u Crnoj Gori u više primjeraka od zbirnog tiraža beogradskih nedjeljnika Vreme i NIN, sarajevske Nedjelje i zagrebačkog Danasa. Kad je režim u oktobru 1991. krenuo na Dubrovik da ratuje, Monitorovo protivljenje bezumlju i istorijskom zločinu mu je zasmetalo. Vlast je pokušala da nas  ućutka pritiskom na novinare i osnivače. Kad to nije pomoglo, uslijedio je napad bombama na redakciju lista. To je skrenulo pažnju najvažnijih evropskih adresa na Monitor i mi smo narednih godina stekli dobru internacionalnu reputaciju. U razgovoru sa strancima, predstavljali smo Monitor kao prvu oslobođenu teritoriju u Crnoj Gori (Esadova inovacija). Od druge polovine 1994, u finansijskoj podršci Ćana je zamijenila Evropska unija i njene članice.

Tako dobijamo paradoks, da je bacanjem bombi na Monitor, režim dugoročno spasio list.

MONITOR: Da li ste tada očekivali da će Monitor trajati (makar) tri decenije?

PEROVIĆ: Mi smo vjerovali da je to što radimo od trajnog značaja za Crnu Goru. Maštali smo da će ona jednom postati demokratska i donijeti zakon o Monitoru kao instituciji od nacionalnog značaja. Da ga dotira ali da mu ne oduzima nezavisnost.

MONITOR: A da li ste očekivali da će se obilježavanje ovog jubileja poklopiti sa aktivnostima na formiranju prve crnogorske vlade u kojoj DPS neće imati glavnu ulogu? Zašto je naš berlinski zid padao tako dugo? 

PEROVIĆ: Propast komunizma i raspad Jugoslavije Crna Gora je dočekala nespremna. Bez svijesti o sopstvenom istorijskom interesu. Komunistička elita Crne Gore se nacionalno osvijestila kasno i nepotpuno. Kao takva je represivno djelovala na malobrojnu osviješćenu inteligenciju. Zbog toga su Crnogorci veliki dio dvadesetog vijeka odživjeli kao, kako sam negdje već rekao, nedovršeni narod. (Neko me preformulisao u – nedovršena nacija.) Zato je bio moguć puč i instaliranje marionetskog režima. Kad je shvatio da je evropski put istorijska neminovnost Crne Gore, Đukanović je mislio da su i istorijske sile nestalne kao njegova ubjeđenja. Nije razmišljao o Crnoj Gori, već samo o ličnom interesu. Tako je naš berlinski zid pao 31 godinu poslije pada Berlinskog zida.

MONITOR: Iz današnje perspektive, smatrate li da je procjena „prvo država pa demokratija“ bila ispravan izbor?

PEROVIĆ: Tu „doktrinu” nijesam ja formulisao, već su mi je pripisali. Moj i Monitorov stav je bio da to mora da ide zajedno. U evropskom nasljeđu, državu čine demokratske institucije koje njeni građani grade da bi se ostvarivali kao slobodna ljudska bića. Doktrinu „prvo država pa demokratija” poneko pripisuje Monitoru zbog uređivanja lista u periodu od 1997. do 2003. Kad sam se ja 1996. godine razbolio, doveden je urednik koji je po ovoj doktrini usmjeravao list. Iako sam u međuvremenu postao manjinski vlasnik (jer sam dio osnivačkih prava prenio na novinare), 2003. je prihvaćen moj predlog da promijenimo urednika i povratimo Esada Kočana i izvornu izdavačku koncepciju.

MONITOR:  Kad je, za ovih trideset godina, Monitoru bilo najteže? 

PEROVIĆ: Istorija pokazuje da su marionete nemilosrdnije od njihovih gospodara. Zato je tokom prve trećine Monitorovog vijeka, njegovo izdavanje povremeno bilo prava agonija. Kad je 2007. režim počeo fizički  obračun sa novinarima, ljudi su se bojali da kritički orijentisanim medijima daju reklamu, a kamo li da sa njima projektno sarađuju. Zato je Monitor od osnivanja do ovog jubileja stalno bio u borbi za opstanak.

MONITOR: A kada je bilo najljepše?

PEROVIĆ: Ja odavno u Monitor dolazim samo kao povremeni gost. Zato dajem ličnu prospekciju. Bili smo srećni triput, ali svaki put zakratko. Prvi put, tokom početnih nekoliko brojeva, dok nijesmo dobili izvještaj da je prvi broj prodat u svega 300 primjeraka.  Drugi put, poslije referenduma, dok nije počeo da se gradi lični režim i diktatura. Treći put, nekoliko sati poslije pada diktature na posljednjim izborima.

MONITOR: Kako gledate na današnje optužbe da je podrška rušenju DPS režima jednaka rušenju Crne Gore? 

PEROVIĆ: Zbog svoje specifične istorije Crna Gora može da opstane jedino ako bude zajednica ravnopravnih građana i država blagostanja sa visoko razvijenom demokratijom. Slabo obrazovani vladar okružen korumpiranim savjetnicima mislio je da istorijske sile može potrijeti korupcijom intelektualnih i političkih snaga u zemlji i inostranstvu. Doveo je u pitanje civilizacijsku opravdanost postojanja Crne Gore kao nezavisne države. Netrpeljivost građana prema režimu politički se ispoljavala kao netrpeljivost prema državi. Promjenom vlasti na izborima Crna Gora je dobila novu šansu da preživi. Stoga svi koji su doprinijeli rušenju Đukanovićeve diktature imaju razloga da budu zadovoljni. Uključujući i mene, ako imam i mrvicu zasluge za to. Izjava jednog režimskog sluge da sam ja srušio režim (to je metafora za Vijesti i Monitor) čini me ponosnim suosnivačem ovih medija.

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Dvadeset devet godina otpora 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između ŽUC-a  i Monitora postoji poveznica – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava

 

MONITOR: Navršava se dvadeset devet godina od osnivanja Žena u crnom i trideset godina od kada se pojavio prvi broj Monitora. Nalazite li, sem brojeva, i neke druge paralele?

ZAJOVIĆ: Drugarski i solidarno čestitam Monitoru na trideset godina upornog i doslednog angažmana. Povezuje nas antiratni, antimilitaristički angažman. Od početka smo podržavali pobunjenike protiv rata. Zajedničko nam je obelodanjivanje politike terirorijalne ekspanzije oličene u Slobodanu Miloševiću i jednom od njegovih glavnih oslonaca Milu Đukanoviću. To nije bilo lako u to vreme, u vreme najveće homogenizacije i u Srbiji i u Crnoj Gori. Od tada  postoji poveznica izmđu nas – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava, da se podrži samo neki pojedinačni gest sa kojim se slažemo. Pokazali smo da je moguća autonomija civilnog društva i medija. Vezuje nas aktivna solidarnost sa potlačenima. Pre svega sa onima koji su bili sa druge strane, prokazani kao neprijatelji a bili su žrtve zločina počinjenih u naše ime: od prognanih Bošnjaka koje je 1992 isporučio režim Mila Đukanovića, da ne pominjemo mnoge zločine srpskog režima…

Naš odnos prem žrtvama iskazivali smo i  kasnije, na globalnom planu, kroz solidarnost sa izbeglicama sa Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike.

Tako nas povezuje naša alterglobalistička politika, kao i politika koja uključuje priznavanje posebnosti ne samo na etničkoj već i na seksualnoj osnovi…

To je bila naša obaveza, a malo medija je bilo prijemčivo za te teme, pogotovo u sredinama prilično patrijarhalnim kao što su Srbija i Crna Gora.

MONITOR: Kakvo je vaše „iskustvo sa margine“? Može li se, i sa te pozicije, uticati na događaje?

ZAJOVIĆ: Smatram da se sve važne stvari u svim oblastima na planeti dešavaju na margini. To ne znači da mi ne podržavamo one koji su odabrali da pokušaju da nešto promene sa pozicija moći. Naša pozcija nije samo permanentna pozicija kritike već i stalnog davanja alternativnih predloga.

MONITOR: Margina ako ne utiče na događaje utiče na procese u dužem trajanju?

ZAJOVIĆ: To je naša obaveza i privilegija, imamo privilegiju da budemo „prekršitelji“.

MONITOR: U Hrvatskoj je, posle poslednjih izbora, i alternativa, kroz koaliciju „Možemo“, ušla u institucije. Koliko je to važno i izazovno za alternativu?

ZAJOVIĆ: To je rezultat dugotrajnog rada civilnog društva koje je udružilo svoje nezadovoljstvo u koaliciju koja je dala primer hrvatskom građanstvu da se proces može završiti rezultatom. Tu se pokazuje rezultat spajanja onih koji su u svom djelovanju pokrivali više oblasti – ekologiju, feminizam i dodali nešto jako bitno za Hrvatsku i balkanska društva, pitanje odgovornosti i kažnjivosti za ratne zločine. Ta veza između ratnih zločina i postratnih profitera, ekonomsko-klasnog i „patriotskog“ interesa postratne oligarhije o kojoj su oni govorili, napravila je otklon od apologije domovinskog rata. Tu je i stalni zahtev za sekularnom državom, isključivanje bilo kakvog uticaja crkvenih institucija na državne odluke. To je najbolji način da se poštuje religija. Sve ostalo je jako opasni  fundamentalizam.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA LABUDOVIĆ, GLUMICA: Promjena mora da počne od samog umjetnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

I dalje se ne igraju predstave koliko bi trebalo. Razni skupovi su dozvoljeni, a pozorište nije. Kao da je zarazno. Kao da će se ljudi više zaraziti u pozorištu nego u kafani

 

Premijera predstave „Medvjed i prosidbaˮ, Antona Pavloviča Čehova, u produkciji JU Centar za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo” nedavno je izvedena na bjelopoljskom gradskom Trgu. U predstavi igraju: Marija Labudović, Jelena Đukić, Petar Novaković i Moamer Kasumović. Broj mjesta je bio ograničen, a izvođenje je bilo uz poštovanje svih mjera, propisanih od strane NKT-a i Instututa za javno zdravlje Crne Gore, u cilju sprečavanja širenja koronavirusa. Marija Labudović završila je Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, odjsjek gluma, u klasi profesora Branislava Mićunovića. Igra u mnogim predstavama, među kojima se izdvajaju „Bog masakra”, „Bokeski d-moll” i „Tre sorelle”.

MONITOR: Skoro pola godine, do nedavno, zbog borbe protiv širenja pandemije korona virusa institucije kulture su obustavile rad. Pozorišta su bila zatvorena. Vas četvoro glumaca napravilo je predstavu „Medvjed i Prosidbaˮ, dvije Čehovljeve jednočinke. Za početak nam kažite kako je nastala ideja da radite predstavu, upravo ove tekstove i baš u Bijelom Polju?

LABUDOVIĆ: Milko Kovačević, direktor Centra za kulturu  Vojislav Bulatović Sturnjo, je odlučio da prekine ovaj „post” glumački koji je trajao mjesecima, s povjerenjem je prihvatio sve ideje i sugestije koje su kolege Moamer Kasumović i Petar Novaković iznijeli i tako je počelo sve. Iskreno, nisam učestvovala u biranju tekstova, a i da jesam, mislim da ne bih bolje odabrala. Medvjed i Prosidba su dvije jednočinke koje su svevremene, i uz vrlo male izmjene teksta one savršeno oslikavaju današnjicu. Dobila sam poziv iz Bijelog Polja, pošto ovo nije prvi put da sarađujem sa njima, i sa radošću sam prihvatila ovaj izazov. Probili smo led ovom predstavom i dokazali da se sve može.

MONITOR: Uspjeli ste da napravite pozorišnu predstavu tokom pandemije, našli ste način da sve mjere ispoštujete. Kakav je bio proces nastanka i rada na predstavi?

LABUDOVIĆ: Cilj je bio napraviti predstavu u kojoj se poštuju sve mjere koje nalaže NKT. To je na neki način bio izazov za nas, koji smo kroz radost igre prihvatili, i koji je samo doprinio našoj igri. Nešto više od mjesec dana je trajao proces, koji je bio jako inspirativan i zabavan. Pošto je premijera trebalo da bude na Trgu, često smo imali večernje probe koje su se događale od ponoći pa do… Kada bismo probali uveče, često bismo imali za publiku prolaznike koji bi stali i ispratili sve do kraja, tako da smo otprilike i znali kakve će biti reakcije publike za premijeru.

MONITOR: Premijera je bila na bjelopoljskom gradskom Trgu i predstavljala je kulturni događaj ljeta na sjeveru Crne Gore. Kako je protekla premijera, kako je publika ragovala – da li su zaista bili željni teatra?

LABUDOVIĆ: Premijera je protekla jako dobro s obzirom da to nije scenski prostor sam po sebi, malo smo se borili sa akustikom, ali sam srećna što smo napravili predstavu koja se adaptira na svaki prostor. Bijelo Polje ima razvijenu kulturu, i ljudi tamo jesu navikli da idu u pozorište, tako da su obje noći bile krcate publikom koja je reagovala fantastično.  Po aplauzu se moglo zaključiti koliko su zaista bili željni i koliko su cijenili to što smo uradili. A za nas je premijera bila magična, i bila je velika čast raditi ovu predstavu u Bijelom Polju, baš sa tim ljudima. Radujem se ponovnom susretu i nekoj novoj saradnji.

MONITOR: Jedna ste od glumica koja je bila veoma angažovana proteklih godina – glumite u mnogim predstavama, ali niste članica nijednog ansambla. Vjerujem da vam to prije pandemije i nije bilo toliko važno i predstavljalo problem. Kako je protekao ovaj period, kad niste mogli da igrate, da radite?

LABUDOVIĆ: Tužno. I dalje je tužno. I dalje se ne igraju predstave koliko bi trebalo. Razni skupovi su dozvoljeni, a pozorište nije. Kao da je zarazno. Kao da će se ljudi više zaraziti u pozorištu nego u kafani.

MONITOR: Za glumca je najveći problem kad ne može da igra. Da li je ova situacija pokazala koliko mora da se mijenja položaj umjetnika?

LABUDOVIĆ: Moj doživljaj je da naša država doživljava nas umjetnike kao neku laku zabavu bez koje se može. Zaboravili smo na bitnost kulture, umjetnosti. Na nužnost pozorišta. Promjena položaja umjetnika mora da počne od samog umjetnika.

MONITOR: Šta je za Vas uloga teatra? Kakve projekte priželjkujete?

LABUDOVIĆ: Ja sam upisala glumu zbog teatra i njegove moći. Teatar koji dušu liječi, oplemenjuje, vaspitava, opominje, zaplače, nasmije, pomogne, edukuje, zapita. Još uvijek se tražim kao glumica, još uvijek nisam našla taj moj „žanr” u kojem se pronalazim. Ali imam jednu malu listu želja koja je vezana za neke reditelje sa naših prostora.

MONITOR: Položaj nezavisne pozorišne scene je prilično jasan. Ali, kakav će biti život predstave? Imate li u planu još sličnih projekata, dok pozorišta ne budu funkcionisala kao prije pandemije?

LABUDOVIĆ: Život predstave zavisi od nas, glumaca. Koliko se budemo zalagali da se ona igra, da ona živi, ona će i živjeti. Nadam se da će ova predstava živjeti dugo i svuda. Predstava je organizaciono i tehnički ciljano postavljena jednostavno, oslanja se u potpunosti na glumačku igru, i upravo zbog toga bi mogla i na kraj svijeta da se igra.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Danilo NOVOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo