Povežite se sa nama

INTERVJU

Ponovno rođenje hercegnovskog festivala

Objavljeno prije

na

srdjan-golubovic

MONITOR: Nekadašnji Jugoslovenski filmski festival Herceg Novi, transformisan u Festival filmske režije, ove godine doživljava ponovno rođenje. Objasnite nam, šta znači ovogodišnje preimenovanje u Filmski festival Herceg Novi-Montenegro film festival? GOLUBOVIĆ: Svi festivali su živi organizmi i teško da jedan festival s istim konceptom može preživeti više od 15-20 godina.To mogu veliki festivali kao što su Kan, Venecija, Berlin, koji faktički od samog početka čuvaju neku svoju precizno profilisanu strukturu. Ovaj naš festival u početku je bio festival režije. Sve do 1991. godine, uz Pulu i beogradski Fest, bio je najznačajniji festival na prostoru bivše Jugoslavije. Kasnije je to bio nacionalni festival neke ,,treće Jugoslavije” – Srbije i Crne Gore, i raspadom ove zajednice došao je u situaciju kad je trebalo postaviti pitanje zašto uopšte postoji.

Ja sam, barem, kada su me pitali da li bih bio umetnički direktor, sebi postavio to pitanje. Smatrao sam da je koncept takmičenja filmova iz bivše Jugoslavije nedovoljno fokusiran festivalski koncept, koji sadži jednu pomalo patetičnu nostalgičnost, za koju smatram da nije kulturološka već sentimentalna odrednica.

MONITOR: Kao umjetnički direktor sa četiri godine mandata pojasnite ovogodišnju poziciju 23. FFHN-MFF i koje su njene glavne umjetničke odrednice?
GOLUBOVIĆ: Crnu Goru i grad Herceg Novi doživljavam kao kulturološku sredinu i, da napomenem, politički me aspekt ne interesuje. Crna Gora je s jedne strane okrenuta Jugoistočnoj Evropi i prostoru Balkana, a sa druge strane zemljama Mediterana. U njoj se sudaraju ta dva snažna uticaja. Smatram da je ovom festivalu potreban tačan i pravi profil, i ubeđen sam da je upravo to koncept ovog festivala.
Festivalu je zaista bila neophodna promena. Mi upravo sada počinjemo da pravimo i rađamo jedan sasvim nov festival i to s pozicije koja nije najbolja jer je naš festival mali, a njegova reputacija u ovom trenutku nije najveća.

MONITOR: Da li ste razmišljali o izmještanju festivalskog ,,špica” s Kanli kule i Forte Mare, u neki drugi termin, možda kraj avgusta?
GOLUBOVIĆ: Mislim da je u filmskom smislu termin našeg festivala ( 1-7. avgust) jako loš. On je odmah iza Kana, a pre Sarajeva, Venecije i San Sebastijana. Dakle, filmovi koji su prikazani u Kanu, čekaju regionalnu premijeru na nekom većem regionalnom festivalu, pre svega u Sarajevu.
Pritom, postoje novi filmovi koji čekaju festivale kao što su Venecija, San Sebastijan, Toronto, Solun, koji dolaze na jesen. Dakle termin, nam je vrlo nezgodan. S druge strane, u drugom smislu, termin festivala je dobar, jer u letnjem periodu mnogi ljudi koji se bave filmom, producenti, glumci, reditelji, mogu da dođu u Herceg Novi i Crnu Goru.
U ovom terminu ima malo festivala, i svi su morski festivali. Bojim se, ako se festival pomeri za kraj avgusta da ulazi u termin Venecije i Sarajeva i da su male šanse da možemo imati zanimljive i važne goste iz sveta.

MONITOR: Koliko filmova učestvuje u takmičarskom dijelu i na koji način ste izvršili selekciju filmova?
GOLUBOVIĆ: U takmičarskom programu imamo 12 filmova, četiri iz Srbije, dva iz Hrvatske, dva iz Rumunije i po jedan iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Turske i Grčke.
Hteo sam da u tih 12 filmova, odnosno otprilike u pola programa, budu filmovi s prostora bivše Jugoslavije, koji su na neki način, tradicionalno najbolje prihvaćeni. A da drugi deo programa pripadne filmovima iz jugoistočne Evrope. Želeo sam da praktično sve veće zemlje budu zastupljene i da svaka od njih ima bar po jedan film. Kad je reč o filmovima u konkurenciji, delimično sam zadovoljan. Dobar deo, pet – šest filmova, koje sam želeo, nisam mogao dobiti. S obzirom na pripreme ovog festivala, za koje smo imali samo mesec dana, ipak je dobro ispalo.
Naredne godine voleo bih da tu budu i zemlje Mediterana. Ove godine to nije bilo moguće, jer smo mogli dobiti samo filmove koji su već osvojili najveće svetske festivalske nagrade.

MONITOR: Recite nam nešto o muzičkim i studentskim filmovima, koji se nalaze u programu festivala van konkurencije. Da li koristite već viđen beckgound festivala iz regiona, kako vas provokativno propituju strani novinari, ili imate isplaniranu ,,strategiju” razvoja FFHN-MFF festivala?
GOLUBOVIĆ: Ovo je prvi put da ovaj festival ima više programa. Imamo ih praktično četiri. Pored takmičarskog, imamo revijalni program, program Mediteran i program muzičkih i studentskih filmova. Pošto se u ovoj koncepciji pojavljuje prvi put, to je izazvalo neku vrstu konfuzije. Međutim, svi festivali na svetu imaju više programa. Ideja je da postoji veći broj mogućnosti za publiku. A ako je reč o sličnosti s nekim festivalima, naravno da postoji. To je prirodno i ja od toga ne bežim. U tome ne vidim ništa loše, jer naš festival ima dovoljno originalan program, koji nijedan drugi festival regiona nema.

MONITOR: Kao reditelj, kako tumačite ponovni talas vraćanja na ratne priče s ex -yu prostora. Publika je zasićena podcrtavanjem krivice po milioniti put. Pitaju se šta je razlog tome da i ove godine gutaju knedle prošlosti?
GOLUBOVIĆ: Zadatak našeg festivala je da napravi jedan presek. Upravo se takvi filmovi prave na prostoru bivše Jugosavije, pre svega u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je nešto na šta mi koji pravimo festival ne možemo da utičemo. Sa druge strane, ja kao reditelj mogu da odgovorim na to pitanje, a to je da postoji pristup stranih festivala i stranih filmova prema našim filmovima. Oni od nas očekuju određene teme i određeni diskurs koji određuje festivalski život filma. Plašim se da je to zadata tema. Festivali od nas očekuju sliku koju oni o nama imaju. I to je strašan problem ne samo u kinematografiji ovog prostora, nego svih malih zemalja u regionu. Tako da, plašim se, novi talas post-traumatskih ratnih filmova jeste nešto što je na neki način „naručeno”.

MONITOR: Da li je ovaj festival ,,vjetar u leđa” crnogorskoj kinematografiji?
GOLUBOVIĆ: Ovaj festival bi mogao da otvori mogućnosti mladim stvaraocima iz Crne Gore, pre svega zbog toga što će ljudi iz inostranstva doći i gledati njihove filmove. A to je samo jedan deo priče. Država mora da pomaže prozvodnju filma. Mislim da nije dovoljno samo pokrenuti nešto što treba da se zove kinematografija.
Crna Gora ove godine nema film. Naredne će možda imati jedan ili dva, što je jako dobro. Crna Gora ima jedan veliki problem, a to je što u tehničkom smislu uopšte nema kapaciteta. Za ovih petnaest-dvadest godina, filmovi se ne snimaju na domaćem terenu. Nema najosnovnije filmske ekipe, tako da će se morati sve praviti ispočetka. Veliki je to posao, za koji su potrebna velika ulaganja.

MONITOR: Šta nam obećavate za sljedeći Filmski festival Herceg Novi- Montenegro film festival?
GOLUBOVIĆ: Ništa vam ne obećavam. Samo se iskreno nadam da će biti zanimljiviji i bolji od ovoga.

 

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Tare više nema  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rijeka iz koje je nekada moglo da se pije je sada prljava i zagađena, njen tok je potpuno izmijenjen, živi svijet desetkovan, a na obalama su ogromne deponije šuta i drugog otpada, dok UNESCO ocjenjuje da se neke stvari nikada neće moći popraviti. Ova Vlada je uspjela da uništi ono čime su se ponosile generacije

 

MONITOR: MANS je, nakon što je objavio da je predsjednica Vrhovnog suda, zemlju u selu Ravni u Kolašinu prodala Zoranu Beciroviću i da taj prihod nije prijavila, sada otkrio da je Medenica tu zemlju prodala po deset puta većoj cijeni od tržišne, a ne, kako je tvrdila, ispod cijene. Ocijenili ste da ta transakcija otvara brojna pitanja, pa i pitanje nepristrasnosti Medenice prema Bećiroviću, koji je bio, ili trebao biti, u centru pravosuđa zbog brojnih afera i sumnjivih privatizacija. Kako vidite ćutanje Medenice i institucija na cijelu priču?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ćutanje Vesne Medenice je najbolji pokazatelj pravde u Crnoj Gori i nivoa zarobljenosti ove države. Osim prodaje svoje zemlje Bećiroviću, Medenica je od javnosti sakrila i sličnu transakciju njenog sina sa Čedom Popovićem, u periodu dok je živio u istom domaćinstvu. Dakle, u svega par godina, Medenica je sakrila prihod svoje porodice u iznosu od oko 350.000 eura.

Nakon takvog otkrića svaki predsjednik suda u iole demokratskoj državi bi sam podnio ostavku i nikada se više ne bi bavio javnim poslom. U Crnoj Gori, predsjednica Vrhovnog suda u trećem mandatu, daje obrazloženje koje je skandalozno, jer pokazuje ili ogromno neznanje ili korupciju na najvišem nivou pravosuđa.

Medenica je obrazložila da nije prijavila prihod od posla sa Bećirovićem, jer to predstavlja pretvaranje jednog oblika imovine u drugi, odnosno nekretnina u novac, čime se, kako kaže, ne mijenja vrijednost, već samo oblik imovine.

Ukoliko Vesna Medenica, kao predsjednica Vrhovnog suda tako tumači zakon čiji ključni cilj je da spriječi da se sumnjive transakcije funkcionera odvijaju u tajnosti, onda je, po mom mišljenju, riječ o neopisivo velikom neznanju. Međutim, ja sumnjam da je gospođa Medenica toliko neznavena, i vjerujem da ona odlično zna zašto je od javnosti sakrila tu transakciju, odnosno da je sa namjerom pokušala da sakrije svoju poslovnu povezanost sa Bećirovićem.

Naime, zvanični podaci pokazuju da je Medenica prodala zemljište Bećiroviću po deset puta većoj cijeni od njegove tržišne vrijednosti. To pokazuje da imovina nije samo ,,mijenjala oblik”, već i vrijednost, pa zato mislim da je neophodno da tužilaštvo utvrdi da li je riječ o korupciji na najvišem nivou. Ovo posebno zbog toga što je Medenica obavljala i funkciju Vrhovnog državnog tužioca u periodu kada su Bećirovićeve kompanije bile upletene u brojne sumnjive poslove, koji nikada nisu do kraja istraženi.

MONITOR: To nije jedina afera koja ostaje van dometa pravosuđa. Da li je više uopšte upitna nepristrasnost čelnih ljudi u pravosuđu i tužilaštvu, posebno nakon afera Koverta i Kurir?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Neshvatljivo loše postupanje Stankovića i Katnića u slučaju afere Kurir je situaciju u tužilaštvu dovelo do potpunog apsurda. Ne samo što nisu podnijeli ostavke jer su dozvolili da se u tužilaštvo infiltrira, kako sami kažu, krak organizovanog kriminala, već se nisu ni izuzeli iz postupanja u ovom predmetu. Kako Katnić istražuje Stankovića smo vidjeli na konferenciji za medije, kada ga je zastupao i branio, kao da mu je advokat, baveći se njegovim ličnim karakteristikama, a ne ulogom u konkretnom slučaju. Štaviše, neshvatljivo je da ovaj slučaj istražuje Katnić i tužiteljka Lidija Vukčević, koji su i sami uključeni u aferu. Dakle, oni sami sebe istražuju, sami sebi svjedoče i odlučuju da li će protiv sebe pokrenuti postupke.

Što se tiče afere Koverta, od prvog dana, ona je ogolila uticaj politike na pravosuđe. Dovoljno je samo vidjeti sa kakvim apetitom Katnić goni čelnike DF-a, u odnosu na Miga Stijepovića koji obavlja funkciju u kabinetu predsjednika države.

Tužilaštvo neće ni protiv Stijepovića da ozbiljno i efikasno povede postupak, a kamoli da se pozabavi i ostalima koji su bili uključeni u krivična djela vezana za finansiranje vladajuće partije. S obzirom da je Đukanović lično potvrdio da je znao za donacije biznismena kojih nema u zvaničnim podacima, i on bi morao biti predmet istrage. Svi znamo da tako neće biti, jer kada su u pitanju poslovi Đukanovića, prema tumačenju našeg tužilaštva, za njih nikada nema ,,ni udaljene sumnje”.

Ne zaboravimo da je Specijalno tužilastvo trebalo da istraži i aferu Snimak, kao i fiktivne donacije DPS-a sa Konika. Ti predmeti očigledno neće biti procesuirani, jer je tužilaštvo i dalje pod kontrolom vladajuće partije.

MONITOR: Kako vidite ocjenu ministra pravde Zorana Pažina da je povjerenje javnosti u tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou, i odgovor v.d VDT Ivice Stankovića da tužilaštvo nije “Vladino ministarstvo”? Čitate li nešto između redova? 
ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: To su dvorske igre moći, borbe klanova unutar vladajuće partije za prevlast, a nekada i lični animoziteti koji su, manje ili više vidljivo, uvijek prisutni na našoj političkoj sceni. Da je riječ o principijelnosti ministra Pažina, onda bi tako reagovao i u slučaju Vesne Medenice o komenije progovorio ni riječ. Na kraju, tužilaštvo možda trenutno nije ,,Vladino ministarstvo”, upravo zbog tih internih trvenja u vladajućoj strukturi, ali je nesumljivo pod kontrolom jednog krila DPS-a. To su potvrdili i slučajevi Marovića i Mugoše, koji su procesuirani tek nakon što su izgubili bitke unutar svoje partije, pa su pušteni niz vodu. Tako je tužilaštvo postalo alat za obračun unutar vladajuće strukture.

MONITOR: Civilni sektor reagovao je i zbog odluke čelnika pravosuđa da ne dođu na saslušanje u Skupštinu….
ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ:
Gospodin Pažin kaže da Vlada i Ministarstvo pravde ne kontrolišu pravosuđe, a Stanković i Katnić, kao i vladajuća skupštinska većina, smatraju da ih ne kontroliše ni Skupština, pa se postavlja pitanje kome odgovara tužilaštvo? Da li bilo ko u ovoj državi vrši kontrolu nad njihovim radom i ima pravo i obavezu da ih pozove na odgovornost? Ako je odgovor da je to Tužilački savjet, onda su tamo, ponovo, predstavnici istog tog tužilaštva i Ministarstva pravde, zajedno sa politički prihvatljivim predstavnicima pravnika. Dakle, pravosuđe kontroliše onaj ko ima većinu u Tužilačkom savjetu, u kome Ranka Čarapić iz penzije predstavlja ,,ugledne pravnike” i izigrava opoziciju glasajući protiv Stankovića. Očigledno je da to nema nikakve veze sa principima, već sa politikom, jer bi u suprotnom Čarapićka odavno podnijela ostavku i zauvijek se povukla sa svih javnih funkcija, zbog svih afera koje su se odnosile na nju i njenu porodicu. Ovako se ponovo suočavamo sa apsurdom, da Čarapićka, koja je sve veće slučajeve stavljala pod tepih, sada kontroliše Stankovića koji je izabran kako bi, navodno, otvorio upravo te slučajeve. Sistem je tako postavljen upravo da bi onemogućio bilo kakav napredak, čak i ako bi se neki tužilac usudio da pokuša da zaista bude nezavisan i bori se protiv korupcije na visokom nivou. Drugim riječima, ne postoji suštinska institucionalna kontrola pravosuđa, već konce vuku političke i/ili kriminalne strukture koje iz mraka upravljaju tužilaštvom.

MONITOR: Premijer Duško Marković  je najavio da će raskinuti ugovore sa sedam kompanija, lica koja su dobila koncesije za izgradnju mini hidroelektrana jer je bilo propusta kada je u pitanju zaštita prirode. Mislite li da je ta odluka zakašnjela i da je kontrolu i nadzor trebalo uraditi mnogo ranije? Radi li se o političkoj igri, sukobu unutar DPS-a? 
ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Zanimjivo je da je nakon te odluke, Vlada izdala nove koncesije, bez bilo kakvog obrazloženja, pa se postavlja pitanje zašto se nastavlja sa takvom praksom prije nego što su već postojeći problemi raščišćeni. Treba sačekati pa vidjeti šta se iza brda valja, odnosno vidjećemo šta će Vlada odlučiti o iznosu naknada koje planiraju da isplate pojedincima povezanim sa vladajućom partijom, a sa kojima će raskinuti ugovore. Plašim se da će Vlada na teret budžeta pokušati da im obezbijedi „hljeba bez motike“, pa iako godinama nisu ništa ulagali, da ih obešteti za navodni izgubljeni profit. U svakom slučaju ove odluke Vlade su uveliko zakašnjele i elementarno je da se postavi pitanje odgovornosti. Prvo odgovornosti za već nastalu štetu po životnu sredinu, drugo za štetu po državu koja će tek nastati zbog isplate naknada investitorima. Kao i obično, nema ni riječi o odgovornosti, što potvrđuje i da su te koncesije dijeljene po političkoj liniji, a i da Vlada ne raskida ugovore da bi zaista zaštitila javni interes.

MONITOR: Stanje je, tvrde iz civilnog sektora, nakon godinu kada su prvi put javnost izvijestili o uništenju korita rijeke na trasi mostova Tara 1 i Tara 2 promijenilo, sada je mnogo gore. Vi ste prije godinu upozorili javnost na stanje Suze Evrope.  
ĆALOVIĆ –MARKOVIĆ: Tare više nema. Bar ne onakve kakvu je svi pamtimo. Rijeka iz koje je nekada moglo da se pije,  sada je prljava i zagađena, njen tok je potpuno izmijenjen, živi svijet desetkovan, a na obalama su ogromne deponije šuta i drugog otpada, dok UNESCO ocjenjuje da se neke stvari nikada neće moći popraviti. Ova Vlada je uspjela da uništi ono čime su se ponosile generacije, što je bilo jedno od najpoznatijih obilježja države i predstavljalo nevjerovatan resurs za razvoj sjevera. Šta i ko će ostati na tom sjeveru kad kroz njega prođe autoput? Ili će se tim putem samo brže odseljavati u Podgoricu ili inostranstvo? Hoće li strani turisti dolaziti da se dive autoputu ili netaknutoj ljepoti Tare? Koliko desetina miliona eura su se ugradili u biznis sa Kinezima, kada su zauzvrat pristali da zatvore oči na uništavanje „Suze Evrope“? Spregu države i izvođača radova potvrđuju pokušaji pojedinaca da očiglednu devastaciju obrazlože radovima na regulisanju korita. Resorni ministar Pavle Radulović zaista djeluje tragično u pokušajima da opravda izvođače radova. Gotovo je nevjerovatno sa koliko ignorantskog odnosa se dočekuju ne samo kritike domaće, već i međunarodne javnosti, što pokazuje da Vladi nisu prioritet građani, već interesi privatnih kompanija. Naime, suštinsku korist od takve gradnje autoputa imaju Kinezi koji ogroman dio kredita troše na zarade radnika koje se isplaćuju u toj državi, kao i privatne kompanije koje rade kao podizvođači. Najveći dio poslova je dobio Bemaks, tajkunska firma koja je neskriveno podržavala vladajuću partiju, i koja zarađuje na desetine miliona eura od izgradnje autoputa. Sve to plaćaju i plaćaće građani, kako kroz vraćanje kredita, nove takse i veće poreze, tako i gubitkom Tare, neprocjenjivog resursa od koga su koristi mogli imati mnogi stanovnici tog područja i cijela država.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARINIKA TEPIĆ, POSLANICA STRANKE SLOBODE I PRAVDE IZ BEOGRADA: Srbija je razvaljena država

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mržnja, podjele i razdor u društvu, koje Vučić svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Ali Srbija se budi. Već deset mjeseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok Vučiću ne vidimo leđa

 

Decenije za nama su pokazale koliko je  bremenito kosovsko pitanje. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote i ponudili Deklaraciju o pomirenju albanskog i srpskog naroda, u vidu prvo odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmjeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. Kada ljudi budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se otvoriti

MONITOR: Ovih dana navršava se 11 godina od osnivanja Srpske napredne stranke koja je više od sedam  godina na vlasti.  Po čemu je Srbija danas prepoznatljiva zahvaljujući režimu Aleksandra Vučića?

TEPIĆ: Po razbijenim glavama političkih protivnika, krvavim licima studenata, zadavljenim medijima, poniženim radnicima, “privatizaciji” države, svih grana vlasti, svakodnevnih laži, kršenja zakona, galopirajućoj korupciji i kriminalu pod kišobranom njenih državnih i partijskih funkcionera, rečju – razvaljenoj državi koju režim Aleksandra Vučića sisa kao krpelj.

Danas je potpuno jasno da SNS nije politička organizacija koja kriminalno vlada, već da je kriminalna organizacija koja se samo registrovala kao politička partija.

MONITOR: Kako uspijeva Vučiću da, iako kao predsjednik po zakonu ima  skromna ovlašćenja, vodi politiku Srbije, da javnu funkciju podredi partiji, da zalazi i u ovlašćenja parlamenta, kontroliše većinu medija?

TEPIĆ: Uspevalo mu je dok se u početku udvarao međunarodnoj zajednici, susedima, uz navodni “obrt” u svojoj politici, koju je zloupotrebio i, danas je jasno, slagao da bi se učvrstio na vlasti. A onda je to pervetirano lice skinulo masku i pokazalo se njegovo pravo lice, koje je isto koje je i bilo ‘90-tih: radikalskog pionira koji gazi sve pred sobom, oslanjajući se isključivo na govor mržnje i jezivu propagandu. S tim da je devedesetih huškao ljude na naše komšije, a danas huška ono što mu je preostalo – nas, jedne na druge. Mržnja, podele i razdor u društvu koje ovaj čovek svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Dovoljno je da vam kažem da više od 4.000 ljudi svakog meseca beži iz Srbije, ne samo trbuhom za kruhom, ne samo mladi, već i moje generacije, koje ne mogu više da ga podnesu. Ali Srbija se budi. Već deset meseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok ti ne vidimo leđa.

MONITOR:   Koliko je realno da se opozicija ujedini i porazi  Vučića na sljedećim izborima?

TEPIĆ: Prvi sledeći izbori, ako mislite na redovne na proleće, naprosto nisu izbori, izbora nema! Sve što sam vam prethodno navela su više uslovi za vanredno stanje, nego uslovi za bilo kakve izbore. I zato prava opozicija na njima neće učestvovati. Moja Stranka slobode i pravde je sa svojim kolegama iz najveće opozicione grupacije Savez za Srbiju proglasila bojkot prolećnih izbora, jer pored svega ovoga, mi držimo reč datu narodu. U februaru mesecu smo sa pobunjenim građanima potpisali Sporazum s narodom i obavezali se da, ukoliko se izborni uslovi ne promene na bolje i ne ispune zahtevi protesta “1 od 5 miliona”, mi na njima nećemo učestvovati, pa neka se u toj farsi od takozvanih izbora Vučić igra sam sa svojim satelitima. To je jedini način da tu farsu delegitimizujemo i da ovu izuzetno duboku i sada već internacionalizovanu političku krizu privedemo cilju – jednakim izbornim uslovima za sve, uz slobodne medije kao osnovni preduslov. Bez skidanja režimske omče oko vrata svim televizijama sa nacionalnlm frekvencijom, u prvom redu nacionalnih servisa RTS i RTV, izbornih uslova nema, pa prema time ni izbora.

 

MONITOR: Da li ste Vi za bojkot  izbora ili za izlazak na izbore?

TEPIĆ: Apsolutno za bojkot u ovakvim okolnostima režimske represije, ucena, zastrašivanja, prebijanja i najjezivije propagande protiv političkih protivnika. Što je najzanimljivije, ta Vučićeva satanizacija oponenata je bukvalno svakodnevno opsesivno usmerena na nas koji izbore bojkotujemo. Zamislite taj dodatni apsurd. Uvek pitam ove Vučićeve – pa zar vi ne treba da slavite što ne izlazimo na izbore, eto vam sva vlast, zašto se ne konfrontirate sa ovima koji žele na izbore?! I u tom grmu leži zec. Vučić i njegova vrhuška znaju da neučešće na izborima najrelevantnijiih političkih organizacija opozicije njega delegitimizuje, ostavlja ga na političkoj ‘kiši’, u sopstvenom blatu koje je zamuljao.

MONITOR: Glumac Nikola Kojo, jedan od učesnika protesta u Srbiji,  najavio je da planira da napusti  Srbiju razočaran  onim što se u njoj dešava, a rekao je i da su protesti “nešto što može imati malo efekta”. Šta Vi očekujete od protesta? 

TEPIĆ: Teško mi je palo saznanje da Kojo odlazi. Kao i svako ime prijatelja i čitavih porodica kojima na svako malo menjam adrese u adresaru. I razumem ih, ni mrvu ne zameram, naprotiv. Ali ja ne želim da odem. Moja deca imaju Srbiju za svoju domovinu i moj je zadatak, moje generacije koji smo bili studenti 90-ih i bunili se protiv rata i destrukcije i istih ovih lica u crveno-crnoj koaliciji, da taj posao danas završimo, oslobodimo ovo društvo i ovu zemlju njenih neprijatelja. Jer oni su neprijatelji ove zemlje koji se samo kriju iza zastave, grba i zakletve za svoju gramzivost, a ne mi koji želimo obrazovanje, slobodu i pravdu kao prioritet.

MONITOR: U parlamentu, među građanima, u javnosti i na društvenim mrežama poznati ste kao beskompromisan kritičar vlasti u Srbiji. Zbog  toga ste odavno meta bespoštedne harange ultradesničara i pojedinih medija, a prijetili su Vam i smrću… Ko Vam i zašto prijeti?    

TEPIĆ: To jesu naizgled marginalne ekstremne nacionalističke organizacije, ali su zapravo paraorganizacije režima, koje Vučić i bratija drže na povocu i koriste u te svrhe zastrašivanja ljudi. Beograd je dva puta bio osvanuo sa grafitima “Marinika shvati, nećemo stati”, preteće parole koje su mi upućivali i najviši funkcioneri SNS. Pisali su da “sve marinike treba ućutkati, prvo snajperski, a onda artiljerijski” i mnogo toga još. Počeli su čak interno da me nazivaju ‘Džo’, aludirajući na Džo Koks, britansku parlamentarku koju je jedan ekstremista izbo nožem i ubio usred bela dana, jer ih je takođe kritikovala, a oči britanske javnosti su tada bile uperene na ljude, kao što je Džim Douson, za koga sam upravo tada dokazivala da je najbliži saradnik tih srpskih “honorarnih” Vučićevih ekstemista. Upozorena sam čak i da se preselim iz rođenog grada Pančeva dok ga SNS batinaši kontrolišu i, nažalost, jesam to uradila sa celom svojom porodicom, ali nisam stala. I neću stati dok im ne vidim leđa.

MONITOR: Zašto ste predlagali zabranu djelovanja Šešeljeve Srpske radikalne stranke?

TEPIĆ: A kako drugačije nakon presude Haškog suda koji ga je osudio kao ratnog zločinca. Svoje delovanje za koje je osuđen, nije činio kao pekar, već u ime svoje Srpske radikalne stranke. Moje poimanje je stoga vrlo jednostavno, logično i iskustveno – ako je prvi čovek te organizacije osuđen za ratne zločine koje je činio u njeno ime, onda je i ona ratno-zločinačka organizacija i ne sme kao takva da postoji.

MONITOR: U opticaju su razni predlozi  o tome kako riješiti status Kosova. Koje je najrealnije rješenje?

TEPIĆ: Decenije za nama su pokazale koliko je to bremenito pitanje, a životi prolaze. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote koji su brži od zakona i brži od ma kog papira. I mi smo ponudili Deklaraciju o pomirenju dva naroda, albanskog i srpskog, u vidu najpre odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. I, verujte mi, kada se to tako uspostavi i kada ljudi prvo budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se sama po sebi otvoriti.

 

MONITOR: Vučić kaže da ne može biti dogovora sa Kosovom ako se ne promijene granice. Ukoliko bi se to dogodilo, da li bi bio srušen princip  nepovredivosti avnojskih granica i kakve bi to posljedice imalo?

TEPIĆ: Mi ama baš ništa ne znamo o tome šta je Vučić pregovarao, dogovarao, pokušavao za KiM, osim da smo, kako tvrdiše iz SNS, vodili sa 5:0, a da je Oliver Ivanović dobio šest metaka u leđa.

MONITOR: Na Sajmu knjiga u Beogradu predstavljena je knjigе Nebojše Pavkovića i organizovana tribina posvećena NATO intervenciji na kojoj su govorili i osuđeni ratni zločinci Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević. Fond za humanitarno pravo reagovao je stavom da se Ministarstvo odbrane Srbije  ruga žrtvama zločina i  negiraju činjenice utvrđene pred Haškim tribunalom. Kako to komentarišete? 

TEPIĆ: Nema dileme da nama mira i spokoja nema dok se ne suočimo sa ratnim zločinima, svim, ali u prvom redu onim koji su počinjeni u naše ime. Nikome to nije lako, nije ni Nemcima bilo lako, nije ni Japancima, njihove zemlje su završile u prahu i pepelu posle Drugog svetskog rata, ali su se suočile i nastavile dalje i evo danas opet mi težimo takvim sistemima koji su smogli snage da se preispitaju. Dokle god i Srbija to ne bude učinila, a naravno da ne može sa onima na vlasti koji su zločine činili ili na njih podsticali, nama bolje biti neće. A moraće jednom i verujem čim pre. Jer moramo uvek i iznad svega biti Ljudi.

 

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CGO: Sve antikoruptivne institucije pale na ispitu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslanici DPS-a su svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković

 

MONITOR: Posljednja afera i hapšenje građevinskih inspektora Vladana Juretića i Zorana Boškovića novo je svjedočanstvo korupcije koja razjeda ovdašnje institucije i društvo. Afera je pokazala ne samo kako funkcioniše dio inspekcije nego i da je Tužilaštvo o svemu ćutalo, a u toku je prepucavanje saopštenjima dijela Vlade, na čelu sa premijerom, sa vrhom Tužilaštva. Da li su institucije uopšte više u mogućnosti da rješavaju ovakve slučajeve, i problem korupcije, obzirom da su upravo one te koje korupcija jede?

ULJAREVIĆ: Mislim da je dobro što se u posljednje vrijeme intenzivno ogoljava Tužilaštvo jer to ne može proći bez posljedica. Problemi u Tužilaštvu nijesu od juče a ni mali, niti za njih postoje jednostavna i brza rješenja sa kojima sad neki žure. Na primjer, vlast kroz ovo pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore Tužilaštvo. To treba spriječiti i naći način da ni ova, niti neka buduća vlast ne bude u mogućnosti da samostalno uređuje Tužilaštvo kroz izbor VDT-a.

Moramo se i podsjetiti da su poslanici DPS-a, svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva u Skupštini. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković. Nesporno je da Stanković mora da ode, to je preduslov svih daljih akcija. Ali, potrebno je mnogo opreza i šire saglasnosti donosilaca odluka o načinima kako da se ova institucija počne vraćati na mjesto zaštitnika prava i javnog interesa.

A učinci u borbi protiv korupcije ili bolje rečeno nedopustivi izostanak rezultata u toj borbi porazni su pokazatelji da su sve antikoruptivne institucije u Crnoj Gori pale na ispitu demonstrirajući ozbiljna ograničenja da svoj posao obavljaju zakonito i profesioalno.

MONITOR: Ministar turizma Pavle Radulović podnio je zbog ovog slučaja ostavku. Šta vama to govori?

ULJAREVIĆ: Institut odgovornosti je prilično zaboravljena kategorija u crnogorskom institucionalno-političkom okviru. Zato je ostavka Radulovića dragocjen podsjetnik da se može i mora drugačije nekim stvarima pristupiti. Ta ostavka se sada u nekim krugovima i nepotrebno relativizira. Pošten pristup je da se neke stvari označe kao pozitivne i kad dolaze iz onih struktura koje često i s mnogo razloga kritikujemo. Mi se nismo bavili radom MORT-a, jer to nije dio našeg programskog i stručnog fokusa, vjerujem da su kolege koje su to radile svoju kritiku bazirale na argumentima ali mislim da je važno primijetiti na kraju mandata Radulovića još nešto što bi od njega mogli primijeniti i drugi ministri. Radulović je izlazio iz zone komfora iz koje većina ministara nikad ne izlazi, nije bježao od javnosti ma kako ga ta javnost kritikovala, dolazio je na javne rasprave otvorenog tipa, bio je i u provladinim i kritički orijentisanima medijima u direktnoj komunikaciji sa onima koji su žestoko osporavali njegov rad. Dobro bi bilo kada bi i drugi ministri bili otvoreni za direktne debate, a nema sumnje i da među njima ima onih koji su i prije Radulovića trebali stati u red da daju ostavku zbog objektivne odgovornosti, koja je odjednom, postala i dio javnog diskursa u kojem učestvuju najviši zvaničnici vlasti.

Vrijedi napomenuti i da je Radulovićeva ostavka treća ministarska ostavka ove Vlade i ja cijenim da je to jedan pozitivan pomak u odnosu na ranije Vlade, iako su sva tri slučaja bitno različita.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 8. NOVEMBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo