Povežite se sa nama

INTERVJU

Ponovno rođenje hercegnovskog festivala

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nekadašnji Jugoslovenski filmski festival Herceg Novi, transformisan u Festival filmske režije, ove godine doživljava ponovno rođenje. Objasnite nam, šta znači ovogodišnje preimenovanje u Filmski festival Herceg Novi-Montenegro film festival? GOLUBOVIĆ: Svi festivali su živi organizmi i teško da jedan festival s istim konceptom može preživeti više od 15-20 godina.To mogu veliki festivali kao što su Kan, Venecija, Berlin, koji faktički od samog početka čuvaju neku svoju precizno profilisanu strukturu. Ovaj naš festival u početku je bio festival režije. Sve do 1991. godine, uz Pulu i beogradski Fest, bio je najznačajniji festival na prostoru bivše Jugoslavije. Kasnije je to bio nacionalni festival neke ,,treće Jugoslavije” – Srbije i Crne Gore, i raspadom ove zajednice došao je u situaciju kad je trebalo postaviti pitanje zašto uopšte postoji.

Ja sam, barem, kada su me pitali da li bih bio umetnički direktor, sebi postavio to pitanje. Smatrao sam da je koncept takmičenja filmova iz bivše Jugoslavije nedovoljno fokusiran festivalski koncept, koji sadži jednu pomalo patetičnu nostalgičnost, za koju smatram da nije kulturološka već sentimentalna odrednica.

MONITOR: Kao umjetnički direktor sa četiri godine mandata pojasnite ovogodišnju poziciju 23. FFHN-MFF i koje su njene glavne umjetničke odrednice?
GOLUBOVIĆ: Crnu Goru i grad Herceg Novi doživljavam kao kulturološku sredinu i, da napomenem, politički me aspekt ne interesuje. Crna Gora je s jedne strane okrenuta Jugoistočnoj Evropi i prostoru Balkana, a sa druge strane zemljama Mediterana. U njoj se sudaraju ta dva snažna uticaja. Smatram da je ovom festivalu potreban tačan i pravi profil, i ubeđen sam da je upravo to koncept ovog festivala.
Festivalu je zaista bila neophodna promena. Mi upravo sada počinjemo da pravimo i rađamo jedan sasvim nov festival i to s pozicije koja nije najbolja jer je naš festival mali, a njegova reputacija u ovom trenutku nije najveća.

MONITOR: Da li ste razmišljali o izmještanju festivalskog ,,špica” s Kanli kule i Forte Mare, u neki drugi termin, možda kraj avgusta?
GOLUBOVIĆ: Mislim da je u filmskom smislu termin našeg festivala ( 1-7. avgust) jako loš. On je odmah iza Kana, a pre Sarajeva, Venecije i San Sebastijana. Dakle, filmovi koji su prikazani u Kanu, čekaju regionalnu premijeru na nekom većem regionalnom festivalu, pre svega u Sarajevu.
Pritom, postoje novi filmovi koji čekaju festivale kao što su Venecija, San Sebastijan, Toronto, Solun, koji dolaze na jesen. Dakle termin, nam je vrlo nezgodan. S druge strane, u drugom smislu, termin festivala je dobar, jer u letnjem periodu mnogi ljudi koji se bave filmom, producenti, glumci, reditelji, mogu da dođu u Herceg Novi i Crnu Goru.
U ovom terminu ima malo festivala, i svi su morski festivali. Bojim se, ako se festival pomeri za kraj avgusta da ulazi u termin Venecije i Sarajeva i da su male šanse da možemo imati zanimljive i važne goste iz sveta.

MONITOR: Koliko filmova učestvuje u takmičarskom dijelu i na koji način ste izvršili selekciju filmova?
GOLUBOVIĆ: U takmičarskom programu imamo 12 filmova, četiri iz Srbije, dva iz Hrvatske, dva iz Rumunije i po jedan iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Turske i Grčke.
Hteo sam da u tih 12 filmova, odnosno otprilike u pola programa, budu filmovi s prostora bivše Jugoslavije, koji su na neki način, tradicionalno najbolje prihvaćeni. A da drugi deo programa pripadne filmovima iz jugoistočne Evrope. Želeo sam da praktično sve veće zemlje budu zastupljene i da svaka od njih ima bar po jedan film. Kad je reč o filmovima u konkurenciji, delimično sam zadovoljan. Dobar deo, pet – šest filmova, koje sam želeo, nisam mogao dobiti. S obzirom na pripreme ovog festivala, za koje smo imali samo mesec dana, ipak je dobro ispalo.
Naredne godine voleo bih da tu budu i zemlje Mediterana. Ove godine to nije bilo moguće, jer smo mogli dobiti samo filmove koji su već osvojili najveće svetske festivalske nagrade.

MONITOR: Recite nam nešto o muzičkim i studentskim filmovima, koji se nalaze u programu festivala van konkurencije. Da li koristite već viđen beckgound festivala iz regiona, kako vas provokativno propituju strani novinari, ili imate isplaniranu ,,strategiju” razvoja FFHN-MFF festivala?
GOLUBOVIĆ: Ovo je prvi put da ovaj festival ima više programa. Imamo ih praktično četiri. Pored takmičarskog, imamo revijalni program, program Mediteran i program muzičkih i studentskih filmova. Pošto se u ovoj koncepciji pojavljuje prvi put, to je izazvalo neku vrstu konfuzije. Međutim, svi festivali na svetu imaju više programa. Ideja je da postoji veći broj mogućnosti za publiku. A ako je reč o sličnosti s nekim festivalima, naravno da postoji. To je prirodno i ja od toga ne bežim. U tome ne vidim ništa loše, jer naš festival ima dovoljno originalan program, koji nijedan drugi festival regiona nema.

MONITOR: Kao reditelj, kako tumačite ponovni talas vraćanja na ratne priče s ex -yu prostora. Publika je zasićena podcrtavanjem krivice po milioniti put. Pitaju se šta je razlog tome da i ove godine gutaju knedle prošlosti?
GOLUBOVIĆ: Zadatak našeg festivala je da napravi jedan presek. Upravo se takvi filmovi prave na prostoru bivše Jugosavije, pre svega u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je nešto na šta mi koji pravimo festival ne možemo da utičemo. Sa druge strane, ja kao reditelj mogu da odgovorim na to pitanje, a to je da postoji pristup stranih festivala i stranih filmova prema našim filmovima. Oni od nas očekuju određene teme i određeni diskurs koji određuje festivalski život filma. Plašim se da je to zadata tema. Festivali od nas očekuju sliku koju oni o nama imaju. I to je strašan problem ne samo u kinematografiji ovog prostora, nego svih malih zemalja u regionu. Tako da, plašim se, novi talas post-traumatskih ratnih filmova jeste nešto što je na neki način „naručeno”.

MONITOR: Da li je ovaj festival ,,vjetar u leđa” crnogorskoj kinematografiji?
GOLUBOVIĆ: Ovaj festival bi mogao da otvori mogućnosti mladim stvaraocima iz Crne Gore, pre svega zbog toga što će ljudi iz inostranstva doći i gledati njihove filmove. A to je samo jedan deo priče. Država mora da pomaže prozvodnju filma. Mislim da nije dovoljno samo pokrenuti nešto što treba da se zove kinematografija.
Crna Gora ove godine nema film. Naredne će možda imati jedan ili dva, što je jako dobro. Crna Gora ima jedan veliki problem, a to je što u tehničkom smislu uopšte nema kapaciteta. Za ovih petnaest-dvadest godina, filmovi se ne snimaju na domaćem terenu. Nema najosnovnije filmske ekipe, tako da će se morati sve praviti ispočetka. Veliki je to posao, za koji su potrebna velika ulaganja.

MONITOR: Šta nam obećavate za sljedeći Filmski festival Herceg Novi- Montenegro film festival?
GOLUBOVIĆ: Ništa vam ne obećavam. Samo se iskreno nadam da će biti zanimljiviji i bolji od ovoga.

 

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo