Povežite se sa nama

MONITORING

Posljednji krug u KAP-u

Objavljeno prije

na

Zatvoren je još jedan krug. Tačno je godinu kako su poslanici DPSDP koalicije u Parlamentu usvojili ,,zaključak” o budućnosti nekadašnjeg Kombinata aluminijuma u Podgorici: ,,Skupština zadužuje Vladu da na osnovu zakona ili ugovora raskine saradnju sa CEAC-om i preuzme kontrolu u KAP-u”. Ujedno je Vladi Igora Lukšića naloženo da preispita finansijsko poslovanje Kombinata nakon privatizacije i pribavi stručno mišljenje o njegovoj budućnosti.

Predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić iskoristio je priliku da u rečenici objasni suštinu problema na relaciji KAP – Vlada – građani. ,,Kada se ovakve loše privatizacije dese, imate samo ili ogromno neznanje ili korupciju”. Vladi je, ipak, dato zeleno svjetlo da novcem poreskih obveznika izmiri 30-ak miliona eura duga Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera u ovom poslu.

Vladin angažman se sveo na plaćanje računa Dojče banci. I predizborno licitiranje sa novim ,,strateškim” partnerima koji se navodno jagme da svojim novcem otkupe ono što je ostalo od KAP-a.

Izbori su prošli, na svjetlost dana isplivalo je pregršt dokaza o nepočinstvima pomoću kojih režim Mila Đukanovića opstaje na vlasti pa je neko ocijenio da je pravi trenutak da se priča o KAP-u prepakuje i ponovo proda građanima Crne Gore. Još skuplje.

DPS-ova privatizaciona strategija lova u mutnom nije novost. Prvi veliki privatizacioni posao (prodaja nikšićke Trebjese) zaključen je u jeku sukoba DPS frakcija koje su predvodili Đukanović i Momir Bulatović. Jugopetrol je prodat u jeku kampanje za vanredne parlamentarne izbore, nakon što je Vlada Filipa Vujanovića pala zbog potpisivanja Beogradskog sporazuma. Telekom i KAP su privatizovani u osvit referendumske kampanje. O kvalitetu tih poslova svjedoče cijena goriva na pumpama, afera Telekom i činjenica da nas Vladini zvaničnici danas pokušavaju nagovoriti da KAP – otkupimo. Za naše dobro.

Tako bi uz trošak od nekih 250-300 miliona eura Crna Gora ponovo postala vlasnik ruiniranih ostataka onoga što je 2005. prodala za nepunih 50. Preuzimajući i(li) otpisujući skoro 100 miliona dugova tadašnjeg Kombinata.

Kada je of šor ekspozitura ruskog CEAC-a (do danas nije objelodanjeno ko su Deripaskini partneri u ovom poslu) preuzela Kombinat, on je proizvodio 120.000 tona aluminijuma. Potrebni boksit je iz Nikšića stizao na preradu u Glinicu, anode su se pekle u Fabrici anoda, ruda se transportovala crnogorskom Željeznicom a aluminijum izvozio preko Luke Bar. Prerade i Kovačnice čekale su da, uz minimalna ulaganja, zauzmu pripadajuće mjesto u reprolancu i doprinesu uspješnom poslovanju kompanije koja je, prema nekim procjenama, mogla biti pokretač ekonomskog razvoja Crne Gore. Blizu pet hiljada ljudi je zarađivalo hljeb u reprolancu od Rudnika boksita do Elektrolize.

Osam godina kasnije, Rusi bi da državi vrate fabriku koja proizvodi 50.000 tona metala, Anode i Glinice ne rade, Prerada i Kovačnica su trajno devastirane, Rudnik boksita je praktično u stečaju (to je postala politička a ne poslovna odluka) dok se boksit, često sumnjivog kvaliteta, uvozi ko zna odakle. U KAP-u radi 1200 ljudi, vlasnici se spremaju da kući pošalju još njih 700… Na naslovnim stranama zabilježi se kad god menadžeri KAP-a odluče da neki euro usmjere i na račune EPCG za utrošenu struju (dug je sada veći od 50 miliona). Da bezumlje bude kompletno: proizvedeni aluminijum se ne izvozi preko Bara, već se kamionima transportuje do Luke Ploče!? Grijeh bi bio zaboraviti dugove. Prije privatizacije KAP je bankama i dobavljačima dugovao oko 100 miliona dolara. Danas su njegovi dugovi, procjenjuje se, tri i po puta veći. Država garantuje isplatu makar trećine tih potraživanja. Isto toliko, izgleda, od KAP-a potražuju njegovi privatizacioni vlasnici!

Takav poslovni rezultat bilo je nemoguće ostvariti bez pomoći Vlade. Kroz subvencije za utrošenu struju KAP je prihodovao 60 miliona eura našeg novca, država je vlasnicima Kombinata oprostila makar 10 miliona eura neplaćenih poreza i doprinosa (amnestirani su i od odgovornosti za utaju poreza), Vlade Mila Đukanovića i Igora Lukšića prihvatile su i dijelom platile državne garancije vrijedne skoro 140 miliona eura. Iz istih vlada su tvrdili da se vlasnici KAP-a ne pridržavaju onoga što su prihvatili privatizacionim ugovorom i njegovom modifikacijom iz 2009. godine (nakon što je tadašnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja Branko Vujović saopštio da je ,,ispunjen uslov da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”).

Potpredsjednik Vlade Vujica Lazović predočio je jesenas računici po kojoj je posao koji su u kafani dogovorili Đukanović i Deripaska Crnu Goru već koštao 360 miliona eura. Dok su, prema računicama iz Vlade Rusi u KAP uložili nepunih 30 miliona.

Negdje na Islandu, u trenucima nadahnuća, Ranko Krivokapić je to što nas je snašlo od njega i njegovih koalicionih partnera (SDP je u Vladi od prvog trena ove tragedije) prokomentarisao: ,,To je jedna lekcija i koliko god bila pogrešna, neće biti preskupa ako na njoj naučimo šta raditi za budućnost”.

Onda je ministar ekonomije Vladimir Kavarić umarširao u Skupštinu i od poslanika zatražio blanko saglasnost za novu avanturu finansiranu državnim novcem. Ministar je ,,kao najbolje rješenje” Odboru za ekonomiju sugerisao da Vlada od Rusa na poklon primi 29 odsto akcija KAP-a (koje bi svakako mogla prisvojiti zbog kršenja protokola o poravnanju iz 2009) i zauzvrat im isplati ,,samo trećinu” njihovih potraživanja. U parama to je nekih 40 -52 miliona eura, zavisno od dinamike plaćanja. Taj novac u KAP-u niko nije vidio. Podrazumijeva se, zadovoljstvo da vraća dugove koje su Rusi i rusi gomilali od 2005. godine imali bi crnogorski poreski obveznici. Riječ je o nekih, podaci su neprecizni, 350 – 500 miliona eura.

Kavarić je još predočio računicu po kojoj bi KAP, valjda pod njegovom komandom, u slučaju da cijena aluminijuma poče da raste dugoročno i u kontinuitetu (što se neće desiti) bio ekonomski održiv ,,pri godišnjoj proizvodnji aluminijuma od 50.000 tona i sa svega 500 zaposlenih, ukoliko bi bila obezbijeđena električna energija po cijeni od 27,5 eura po megavatčasu u periodu od 2013-2018”. Kavarić je jasan: KAP ne može biti ekonomski održiv. Pošto niko u Evropi nikome ne može obezbijediti struju po projektovanoj cijeni od 27,5 eura za MWh.

Samo što ministar to umije ljepše da kaže. Nije bilo davno kad nam je objašnjavao, tada argumentujući Vladin naum da što je moguće duže ostane u poslu sa CEAC-om, nemoguću misiju: ,,Godišnje je potrebno 20 miliona eura subvencije za struju da bi KAP bio blizu onoga što se zove mrtva tačka rentabilnosti. Sa pretpostavkom da su dugovi nula.” A dugovi, znamo, nijesu nula.

Kavarić sada objašnjava kako ne treba razmišljati o mogućnosti da se KAP pokuša oporaviti kroz stečaj, ili eventualno ugasi ako je njegov rad trajno nerentabilan. Baš onako kako nam je 2004. godine predočio Džefri Saks: ,,Ako investitor za Kombinat može da plaća punu cijenu struje, kao i punu ekološku cijenu, tada KAP treba prodati”. U suprotnom, objašnjavao je Saks svojim domaćinima na Svetom Stefanu – Milu Đukanoviću i Veselinu Vukotiću, ,,to je kraj igre, i tada problem nije više privatizacija, modernizacija i očuvanje aluminijske industrije, koliko je to problem njenog gašenja…”.

Vlada nam dalje ostaje dužna makar tri odgovora: Da li je ekonomski racionalnije ugasiti KAP ili ga je moguće oživjeti? Zašto moramo plaćati Rusima da izađu iz posla u kojem nijesu ispunili nijednu od preuzetih obaveza? I konačno: ko će otići na sud zbog pljačke teške približno 500 miliona eura?

Ranko Krivokapić zna odgovore. Samo mu se isplati da ćuti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo