Povežite se sa nama

OKO NAS

POTRAGA ZA BLAGOM KRALJA PETRA: Tajne Zrnove pećine

Objavljeno prije

na

Zrnova pećina po speleolozima spada u takozvane ,,okapine” malo većih dimenzija i nalazi se sakrivena u skoro neprohodnom gustišu sitnogorice brda Žirovnice, samo par stotina metara iznad posljednjih kuća sela Ozrinići na obodu Nikšićkog polja. Dovoljno je blizu da bi je posjećivali ljubitelji pećina i roštilja u prirodi, ali i dovoljno ukrivena da bi se u njoj moglo sakriti nešto od radoznalih očiju i gramzivih prstiju.

U burnoj prošlosti ovih krajeva Zrnova pećina je bila idealna kao skrovište, naročito u zlim danima kada su pljačkaške horde ili kaznene ekspedicije pustošile Nikšićkim poljem. Ponekad je služila kao skrovito i tajnovito mjesto da se u njenoj tami za neka druga vremena zakopa plijen stečen na različite načine.

Samo dno Zrnove pećine, pedesetak metara do ulaza, prekriveno je debelim slojem zemlje naslagane milionima godina i idealno za sakrivanje tajni u njeno meko okrilje. Taj dio pećine, sudeći po tragovima koje je nemoguće sakriti, česta je meta tragača za blagom koji pažljivo prekopavaju ovaj njen kutak.

,,Nikad se nije desilo da dođemo u pećinu, a da ne pronađemo neku novu iskopinu. Priča se da ljudi traže zlato koje su stari Ozrinićani zakopavali u pećini. Dešavalo se da pogine onaj ko ga je zakopao i da ne kaže nikome tajnu gdje se nalazi i eto njegovi potomci sada dolaze i kopaju, vjerovatno noću, jer nikada nikoga nijesmo po danu sreli sa alatom. Sretnemo samo planinare i izletnike poput nas”, priča Branko Janjušević osamnestogodišnji mladić iz Ozrinića koji sa svojim društvom makar jednom nedjeljno, kada vremenski uslovi dozvoljavaju, posjeti Zrnovu pećinu.

Najnovija iskopina u vidu plitkog groba svjedoči o još jednom pokušaju da se brzo i bez muke obezbijedi egzistencija, i ko zna, kaže Branko, možda je baš ona nešto ponudila svojim istraživačima.

,,Ako je istinita informacija da se za trista eura može kupiti polovan detektor za metal, ako imaju takvu napravu i ako ima nešto od starih priča moguće da neko baš odavde, iz ovog mraka, kreće u svijetlu budućnost”, smije se Branko.

Njega ne zanima blago, više ga interesuju priče o traganju za zlatom. Njegov djed Radovan ih je imao punu torbu i volio je da ih priča. I nekako su imale utemeljenje, sjeća se Branko.

I istorija kaže da je kralj Petar Karađorđević 1941. godine iz Nikšića avionom zbrisao za Grčku, te da je morao sa sobom ponijeti nešto zlata kako bi imao za trošak dok sa bezbjedne udaljenosti brine o svom jadnom i ostavljenom, porobljenom narodu. Ali ni podanicima ostavljenim na milost i nemilost mrskom okupatoru nije bilo gadljivo da uzmu malo zlata, da se nađe.

,,Pričao mi je đed da je to bila neviđena anarhija. Nije se znalo ko pije ko plaća, čak ni avion sa kraljem nije mogao da uzleti zbog previše tereta pa je par sanduka sa zlatnim polugama jednostavno izbačeno. A i prije polijetanja ostaje pitanje bez odgovora koliko je toga odnešeno i razgrabljeno iz pećine u Trebjesi tamo gdje je bio trezor. Uglavnom, makar u seoskim tračevima, mi tačno znamo porodice koje i dan – danas žive od toga zlata. Za jednu pouzdano imamo datum kad su prodali poslednje količine, šta da rade – tranzicija, muka, mora se”, u povjerenju priča Branko.

I spušta se noć na grad Nikšić koji počinje da svijetli dolje u ravnici, i gori vatra ispred pećine i cvrče na žaru neki bitni praseći djelovi već dobro prosušeni na dimu, mi ostajemo da čekamo lovce na blago koji večeras sigurno neće doći. Možda neki od njih sada pažljivo režu one poluge dobrog kralja Petra. Ne može se to odjednom prodati.

Zmije i aždaje

A nije lako doći do zlata, objašnjava nam Branko uz vatru, savjetovao ga je đed Radovan, procedura je to koja se mora ispoštovati. ,,Sam, ili sa vjernim drugom, moraš noću stići na mjesto gdje sumnjaš da je zlato i kopati u tišini. Niti jednu riječ ne smijete razmijeniti. Kopate dok ne pronađete ćup, jer su se zlatnici u pričama moga đeda obično nalazili u ćupovima. Tada nastupa najvažniji dio. Zlato čuva ili zmija ili manja aždaja i ona se mora potkupiti – u suprotnom ode i glava i zlato. Ćup se mora poprskati sa par kapljica krvi, zatim uzeti i bježati glavom bez obzira, nikako se ne smiješ osvrnuti dok stigneš kući. Komplikovano zar ne”, prisjeća se mladić čarobnih priča iz djetinjstva, dok se zajedno smijemo i tražimo kapljice krvi na svježoj iskopini, možda je neko protekle noći stigao do sna.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo