Možda se, stvarno, isplati biti zločinac u zemlji bez odgovornosti? Imati moć oduzimanja tuđe nade, života i slobode a pritom ispunjavati svoje želje. Polje nedostižne pravde je sigurna kuća za počinioca. Statistika kaže da prosječna crnogorska porodica ne može sebi priuštiti 40 odsto osnovnih sredstava za život. Bogatstvo u rukama elite ruši ovu statistiku na štetu većinski siromašnog stanovništva. Za sirotinju nema pravde. Zato je i traže štrajkujući glađu ili prijeteći samospaljivanjem. Zar nije ostalo ništa drugo?
Hapšenje bivšeg gradonačelnika Budve, Kuljače i brata Svetozara Marovića podiglo je nadu kod pravednika veliko-optimista. Vrijeme pokazuje da je to bila samo svjesna amputacija, sa namjerom usporavanja pravde. Najodgovorniji kao i uvijek neće biti kažnjeni. A strahuju mnogi, od gradonačelnika do ministara. Plaše se MANS-a i njegovih istraživanja.
Vučji kapitalizam i državni monopol – to je spoj koji je kreirao opasnu grupu oligarha. Oni parčaju, rasprodaju, zadužuju. Odlažu bankrot do daljnjeg, štiteći se po svaku cijenu.
Pravda je temelj države – kongresni slogan SDP-a. Čudan neki osjećaj za pravdu. Šta su njihovi temelji? Uzidali su podršku pljačkaškim privatizacijama i rasprodaji državnih resursa. Glavni vezivni beton je nacionalizam i komforan život na državnim jaslama. Novih kadrovskih potencijala, koji se mogu suprotstaviti potrošenoj ekonomskoj filozofiji Vukotić-Lazović, nema.
Doživljaji pravde su različiti od porodice do porodice. Pravdu jednim očima gledaju članovi porodice Đukanović, Mićunović, Barović, Kalić, Mugoša ili Lukšić. Druge naočare pravde važe za porodice pobijenih: policajca Šćekića, urednika Dana Jovanovića, Srđana Vojičića. Svoju sliku pravde imaju i pretučeni novinari ili policajci-azilanti koji su prinuđeni da prebjegnu sa svojim porodicama.
I tumači pravde sa radnim pedigreom osvjedočenih boraca crnogorske nezavisnosti, tjeraju svoje. Ili tuđe. Novac i nebrojene privilegije dio su blagodeti ispod skuta velikog tate. To se mora zaslužiti na frontu protiv onih koji misle i govore drugačije.
Uprkos svemu, strah od pravde ipak postoji. Ratni zločin ne zastarijeva. Sa tom činjenicom zaspivaju odgovorni. Dokumenta se uništavaju, svjedoci prate i umiruju. Izbor imaju: vrbovanje u kontra-svjedoke ili životni pakao, što dođe na isto. Da brana ne bi popustila brine se ANB i naša policija.
Nema pravde za stradale u ratu, deportacijama… Da je bilo, oni bi danas bili tu. Nema pravde za naše društvo, dok inspiratori i organizatori opšteg ratnog ludila ne snesu odgovornost. Ne radi se o prošlosti, već o budućnosti. Država nekažnjenih zločina, postaje stanište za buduće zločine i zločince.
Naravoučenije nakon zločina je ne dozvoliti njegovo ponavljanje. Kazna za odgovorne, ma ko bili, je korak broj jedan. Majka djetetu, smisao pravde može objasniti tek onda kada mu saopšti da su vinovnici zločina dobili po zaslugama. Korak dva je oduzimanje ratnog kapitala i omogućavanje egzistencije porodicama postradalih. Treći je postavljanje simbola koji će podsjećati i opominjati da ne dozvolimo ludilu da se uvuče pod naše kože.
U polju nedostižne pravde, u Crnoj Gori, prvi se korak preskače. Kazne nema. Drugi korak plaćaju crnogorski poreski obveznici. Treći, podizanje obilježja je u najavi. Zasad u Herceg Novom. Trebaće ih više, od Morinja do Bukovice, kako bi se u Crnoj Gori razvila kultura stida. Samo, ako ne budu kažnjeni glavni krivci, ovdje će se odigravati posljednji čin naše tragedije: možemo dobiti spomenike koje podižu naručioci zločina.
Miodrag RAŠOVIĆ