FOKUS
PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama. Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju
Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima – Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.
Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.
Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“. Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta suprotnost. Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži. Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade. „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”. Da imaju – za ponijeti.
Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje na Vladi. Komisija ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.
U SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.
Pitanje Temeljnog ugovora ozbiljno je uzdrmalo prethodnu Vladu, iako jasno opredijeljenu da je potpisivanje tog dokumenta njen prioritet, i više nego blagonaklonu prema SPC-u. Iako je sam bivši premijer Zdravko Krivokapić više puta javno saopštio da je njegova uloga u politici na prvom mjestu ispunjenje amaneta mitropolita Amfilohija i riješavanje pitanja koja tište SPC u Crnoj Gori, on je u Beogradu svojevremeno odbio da potpiše tadašnju usaglašenu verziju Temeljnog ugovora. Saopštio je da smatra da se takav dokument mora potpisati u Crnoj Gori. Nakon toga, odnos srpskih vlasti prema crnogorskoj Vladi opasno se promijenio, a Krivokapić postao česta meta srpskih tabloida pod kontrolom Vučića. To, uz činjenicu da je cijeli proces usaglašavanja Temeljnog ugovora, kako sada, tako i tada, vođen nedovoljno transparentno, izazvalo je dodatne podjele i nacionalne tenzije u Crnoj Gori. Nova Vlada, bez obzira na deklarativno zalaganje Abazovića da to pitanje konačno riješi kako bi se stalo sa polarizacijom i dizanjem tenzija, radi isto. Nedovoljno transparentno rešava ovo pitanje, što opet samo podiže nacionalne tenzije. Kontraefekat prave i Abazovićevi kritičari, jer raspravu o tom dokumentu, svode na termine ,,izdaje”, bez suštinske argumentacije o prirodi i valjanosti trenutno dostupnog dokumenta.
Danas je još jasnije, da mjesto potpisivanja dokumenta, nije bio jedini problem koji je spriječio Krivokapića da taj dokument svojevremeno potpiše u Beogradu. Sudeći po stidljivim javnim uvidima u različite verzije nacrta Temeljnog ugovora, prije će biti da je problem bio u Krivokapićevom obećanju da će ispuniti amanet pokojnog mitropolita Amfilohija.
Mitropolit Amfilohije je najavljivao da će Temeljni ugovor, kad za to dođe vrijeme, potpisati on, dok se sada i ne pominje da bi to trebao da učini njegov nasljednik – mitropolit Joanikije. Niti se crnogorski mitropolit o tom pitanju oglašava. To je tek jedan od znakova onima koji ukazuju da se Temeljnim ugovorom nakon smrti mitropolita Amfilohija, pokušava dodatno oslabiti stečena autonomija Mitrpolije crnogorsko primorske. Radna verzija to potvrđuje. (box) Još ranije je iz Ugovora izostavljen termin Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kako je bilo navedeno 2012. u prijedlogu ugovora dostavljenog Vladi od strane Mitropolije pod vođstvom mitropolita Amfilohija Radovića, što se smatralo njegovom autonomaškom tendencijom u odnosu na SPC.
Koliko nova vlast transparentno obavlja cijeli postupak pripreme ovog dokumenta pokazuje i to da je nemoguće utvrditi ko je od članova komisije glasao za, a ko protiv Radne verzije. Ministar pravde Marko Kovač saopštio je da je četiri člana bilo za, a jedan protiv. Ko je taj koji je bio protiv – ne zna se.
Takođe, premijer je u Beogradu saopštio da su SDP i DPS, koji sada kritikuju Radnu verziju, imali uvid u taj dokument i da nijesu imali primjedbi. Raško Konjević, inače ministar odbrane u Abazovićevoj Vladi, premijera je demantovao zapisnikom sa sjednice, iz kog se vidi da su primjedbe postojale.
Temeljni ugovor, sve su prilike, ne samo da opet polarizuje crnogorsko društvo, nego i ljulja stabilnost nove manjinske Vlade, kojoj je upravo to bio imperativ te opravdanje formiranja. ,,Uspostavilli smo stabilnost”, pohvalio se nedavno i premijer. I ubrzo saopštio da je spreman za razilazak ukoliko se ovo pitanje što hitnije ne riješi. ,,Što potpišem, to će se sprovesti”.
Za sada su se za potpisivanje ugovora izjasnili iz SNP, i Abazović. Ostali ili kritikuju ili ćute.
Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama. Ali i da opet porazmisli o svojim politčkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju.
RADNA VERZIJA UGOVORA: Brisanje na uštrb MPC-a
Radna verzija Temeljnog ugovora kojom su načelno zadovoljni u Beogradu objavljena je u crnogorskim medijima nekoliko dana pred odlazak crnogorske delegacije u Beograd.
U odnosu na prethodnu verziju, koju je usaglasila Krivokapićeva Vlada, dodati su članovi koji bi mogli da dodatno klerikalizuju Crnu Goru, ali i umanje, pa i ponište bilo kakvu autonomiju Mitropolije crnogorsko primorske.
Jedna od posebno spornih preambula dokumenta je ona kojom se priznaje nepostojeći kontinuitet SPC-a od 800 godina, što joj ni matična zemlja Srbija ne priznaje, kao ni Majka-Crkva u Carigradu. Mitropolija crnogorsko-primorska pod tim imenom i jurisdikcijom postoji tek od 16. novembra 1931. godine.
Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić u junu 2021. godine, malo prije njegove smjene u Skupštini zbog negiranja genocida u Srebrenici, izdao je uvjerenje Mitropoliji crnogorsko-primorskoj (MPC) i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj SPC-a o upisu u registar vjerskih zajednica shodno crnogorskom zakonu. Leposavić je u uvjerenjima napisao da su i Mitropolija i Eparhija „osnovane 1220. godine“. Tako je produžio staž MCP-a za 710 godina.
Član 6 koji prijeti ne samo autonomiji MPC, već i njenom postojanju: ,,Sveti Аrhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve je kao najviša crkvena vlast isključivo nadležan za izbor, hirotoniju i postavljenje arhijereja u eparhijama u Crnoj Gori, kao i za osnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC-a”. To znači da Sabor SPC-a može, ako hoće i da ukine Mitropoliju crnogorsko-primorsku, a da država tu ne može ništa.
U Konkordatu Srbije sa Svetom Stolicom, za postavljenje nadbiskupa beogradskog mora biti dato mišljenje srbijanske vlasti, što je praksa u velikom broju zemalja svijeta. U slučaju usvajanja ove verzije Temeljnog ugovora, SPC nije dužna ni da obavijestiti državu a postavljenju episkopa, a kamoli da traži saglasnost.
Vlada u ovom dokumentu ne insistira ni da se vrati Episkopski savjet Pravoslavne crkve u CG koji je postojao dok je mitropolit Amfilohije bio živ, niti insistira da Mitropolit MPC-a potpiše Temeljni ugovor kao sto je bio slučaj u zemljama region – Hrvatskoj, Sloveniji…
U posljednjoj verziji je izmijenjena i preambula u dijelu koji se odnosi na ulogu SPC-a u razvoju Crne Gore jer više ne piše da se posebno uvažava uloga Mitropolije crnogorsko-primorske u vrijeme crnogorskih mitropolita-gospodara, već da se samo uvažava. Izbrisan je i dio u kom se konstatuje uloga MCP-a u državnosti Crne Gore. Takođe, ranije je pisalo da se uvažava doprinos MPC-a u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore, a sada umjesto MCP-a piše SPC.
U Radnoj verziji ne postoji odrednica da se crkvene vlasti obavezuju da se neće baviti politikom i političkom propagandom u ime Srbije ili Rusije ili bilo koga i da će episkopi i sveštenstvo SPC-a biti lojalni Crnoj Gori. U Konkordatu koji je Vatikan potpisao sa Kraljevinom Jugoslavijom (a koji nije nikada ratificiran i zaživio), Katolička crkva se obavezala da će svaki biskup koga Rim pošalje, a Beograd odobri položiti zakletvu vjernosti Jugoslaviji i osigurati da se sveštenstvo ne bavi politikom.
Član 7 ugovora sada predviđa da se država obavezuje da, u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo četiri episkopije u Crnoj Gori i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju.
Jovo MARTINOVIĆ
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
EPCG – NOVA ŽRTVA POLITIČKIH IGARA: Visoki napon u odboru direktora
-
HOTELI SVETI STEFAN I MILOČER NEĆE RADITI NI OVOGA LJETA: Biseri pod ključem
-
NIŽU SE ŽRTVE PORODIČNOG NASILJA: Sistem kao saučesnik u zločinu
-
SEDMICA U ZNAKU SAMITA G7 I NATO-a: Uzajamno iscrpljivanje u Ukrajini uz rijeke krvi
-
STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde
-
RADIKALIZACIJA USPORILA TREND PRIHVATANJA LGBT OSOBA U CRNOJ GORI: Kornjačinim korakom do prava i zaštite

Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini , odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti
Skupština akcionara Crnogorske plovidbe (100 odsto u državnom vlasništvu) prihvatila je Vladin zahtjev i potvrdila odluku o hitnoj prodaji oba broda u vlasništvu kompanije. Kotor i 21. maj promijeniće vlasnika i zastavu (a vjerovatno i imena), potvrdio je Jovan Šćekić, državni sekretar u Ministarstva pomorstva, kog je Vlada zadužila da zastupa državu na ovonedjeljnoj Skupštini akcionara kotorske kompanije.
Prethodno je ministar Filip Radulović ustvrdio da prodaja brodova nije samo logičan, nego jedini potez koji je ostao. “Zakoni su takvi da više nema pomoći države. I zbog toga smo donijeli odluku da stavimo ta dva broda na prodaju. Ideja je da se sačuva što se sačuvati može”, kazao je ministar.
Šta se to “sačuvati može”, nije znao da kaže Vladimir Tadić, izvršni direktor Crnogorske plovidbe u kojoj je zaposleno devet lica (angažovani mornari nijesu na popisu stalno zapošljenih). “Imali smo sistem koji nije funkcionisao. Nema svrhe da se ostavi jedan brod da plovi, jer to ne bi moglo da podmiri troškove. Vidjećemo šta će Vlada kao vlasnik na kraju odlučiti, ne znamo da li će biti neko restrukturiranje”, kazao je Tadić Pobjedi. Potvrđujući da se brodovi ne prodaju zbog lošeg stanja, već nedostatka novca. Odnosno, lošeg upravljanja kompanijom.
“Sve tehničke neispravnosti na brodu su riješene, na osnovu toga imamo zeleno svjetlo da isplovimo, ali ne možemo zbog dugova. Zato je donijeta odluka da se stavi zaloga na brod Kotor, kao garancija da će dugovi biti izmireni. Uključili su se advokati i osiguravajuća društva”, kazao je Tadić.
Povodom odluke o prodaji brodova, nijesu se oglašavali iz Barske plovidbe. Imali su dobar razlog. Po nalogu vlade, Barani su proljetos sa Kotoranima potpisali ugovor o poslovno tehničkoj saradnji vrijedan milion eura. Tim ugovorom je predviđeno da Barska od Crnogorske plovidbe uzme brodove u zakup, dok bi Kotorani dobijeni novac iskoristili za isplatu dugova pomorcima, dobavljačima i Prvoj banci (kredit od 400.000 eura dospio je na naplatu zbog neažurnosti Vlade, koje nije potvrdila dogovor o produženja roka za vraćanje kredita). “Na taj način Crnogorska plovidba se spašava od stečaja, niko od zaposlenih neće ostati bez posla, niti ćemo izgubiti brodove vrijedne 30 miliona eura, za koje je posljednja rata banci isplaćena u januaru”, pohvalio se sredinom maja ministar Radulović. Dva mjeseca kasnije – “više nema pomoći”.
Prije ovonedjeljne Skupštine akcionara Crnogorske plovidbe koja, praktično, znači upokojenje te kompanije, oglasilo se Udruženje pomorskih kapetana Crne Gore (UPKCG), zahtijevajući od premijera Milojka Spajića da hitno smijeni ministra pomorstva. UPKCG ocjenjuje da odluke ministra Radulovića “direktno ugrožavaju brodarsku industriju, međunarodni ugled Crne Gore i bezbjednost pomorske plovidbe”. Potom se navode ključne greške i promašaji: postavljanje nestručnih kadrova na najodgovornija mjesta u sistemu, od Ministarstva do čelnih pozicija u pomorskim kompanijama; izbor nekompetentnih kompanija i osoba bez pomorskog znanja za izradu programa restrukturiranja Crnogorske plovidbe; nejasan status brodova i onoga ko upravlja njima.
Kao “vrhunac pogubne politike“ iz Udruženja potenciraju odluku o prodaji brodova, podsjećajući da su u pitanju relativno novi (izgrađeni 2012.) i nedavno otplaćeni brodovi, koji su “u narednim godinama trebalo da počnu da donose profit državi”.
Potpisnici pisma UPKCG insistiraju da je “ministar Radulović upozoren na sve posljedice, ali je ignorisao struku. Sada snosi odgovornost za gašenje Crnogorske plovidbe, koja je nekad bila simbol pomorske moći naše države (nekadašnja Jugooceanija)”, uz zaključak da je „pomorstvo stvaralo država i stručni ljudi, a sada ga gase politika i nestručnost“.
Apelu za smjenu ministra Radulovića pridružilo se i Udruženje saobraćajnih inženjera i tehničara Crne Gore. “Ovo je krajnji momenat da se nešto preduzme u cilju spašavanja onog što se još može spasiti”, navodi se u saopštenju koje je potpisao izvršni direktor Udruženja Nenad Babić. “Neko ko je imao priliku, a nije ništa uradio, sigurno ne bi trebao da ima više podršku Premijera, i morao bi pod hitno da bude smijenjen, te naravno da snosi odgovornost za stanje resora kojim je rukovodio. Brod Kotor je samo slika stanja saobraćajnih preduzeća, prvenstveno željeznice, naših luka i brodarskih kompanija, a takvom stanju je u mnogome doprinio ministar Radulović”.
Loše vijesti stižu i sa drugih strana.
Ono o čemu se, nezvanično, govori mjesecima pa i godinama, uskoro bi moglo dobiti i zvaničnu potvrdu: Željezara u Nikšiću neće proizvoditi čelik- još uvijek, ako će ikada više – pošto je aranžman sa “švajcarskom” kompanijom 8B Capital u vlasništvu Igora Šamisa propao. Zakupac, prema još uvijek nezvaničnim potvrdama iz EPCG i Ministarstva energetike i rudarstva, nije ispunio nedavno obećanje i uplatio makar dio duga za zakup Čeličane i Kovačnice, koji se trenutno procjenjuje na 650-700 hiljada eura. A sve po ugovoru o 50-to godišnjem zakupu koji je potpisan prije godinu dana.
“Kompanija 8B Capital je pokazala veliku upornost da upravlja pogonima u Željezari i ja svim srcem želim da makar dio te upornosti pretoče u značajan i vrijedan poslovni rezultat. I to će biti dovoljno za kvalitet i napredak Elektroprivrede i ekonomiju Crne Gore”, kazao je na potpisivanju ugovora o zakupu tadašnji ministar energetike Saša Mujović. “Ispunjen sam zadovoljstvom i ponosom što jedan veliki trud ostaje iza nas, ispunjen nadom da će ovaj ugovor donijeti dobro. Međutim, imam i određenu dozu opreza jer su prethodne privatizacije ovog kolektiva bile ne toliko uspješne, makar ne u onoj mjeri u kojoj smo mi priželjkivali”.
Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG koja je u njegovom mandatu postala vlasnik Željezare (20 miliona eura + trošak nezarađenih plata) mudro ćuti. Kao da nije bio jedan od glavnih promotera i protagonista tog posla. Ima “njegova” EPCG dovoljno problema i pored kupovine Željezare i, već višegodišnje, isplate zarada tada zatečenim i novozapošljenim radnicima. Od ekstremnog pada profita u matičnoj EPCG, pored toga što se dio troškova zarada knjiži kao investicije, očiglednog finasiranja političkih obećanja njegove NSD resursima EPCG (nepotrebno zapošljavanje, neracionalne subvencije i sponzorstva), do sve glasnijih upozorenja na nesvrsishodnost postojanja i nezakonito poslovanje ćerke firme EPCG –Solar gradnja.
Državna revizorska institucija (DRI) dala je negativno mišljenje na finansijski izvještaj i pravilnost poslovanja Solar gradnje za 2024. godinu. Prethodno je sprovedena revizija kojom su utvrđena “materijalna i prožimajuća pogrešna prikazivanja i odstupanja od zakonskih i podzakonskih propisa”. Zbog toga su, kako su saopštili iz DRI, Izvještaj o reviziji dostavili Odboru direktora Solar gradnje, Elektroprivredi CG kao osnivaču, Ministarstvu finansija, Odboru za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT).
Ako smo pažljivo pratili, reakcija na taj postupak stigla je, za sada, samo iz VDT. Saopštili su da im materijal iz DRI još nije stigao.
Uskoro bi se, na istoj adresi (VDT), mogao naći još jedan državni projekat prvog reda: ugovor o koncesiji za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Taj posao nije završen ni šestu godinu, ali su se svim onim što je novoformirana Tenderska komisija postigla od proljetos, ispunili uslovi da se započeto produži. Nakon Ministarstva saobraćaja i Vlade, pred sudovima. Domaćim i međunarodnim.
Potencijalne žalbe najavili su, za sada, dva od tri ponuđača zainteresovana za koncesiju. Istovremeno, putnici iz Crne Gore putuju preko Tirane i Beograda, a ovdašnja turistička privreda trpi zbog nemogućnosti gostiju da dođu u Crnu Goru. A država zbog manjka prihoda.
Kad smo kod turizma, nedavno je proslavljen mali ali izuzetno neslavan jubilej. Grad hotel Sveti Stefan, jedan od turističkih simbola nekadašnje SFR Jugoslavije pa i cijelog Mediterana, ostao je zatvoren petu sezonu. Pokazale su se preuranjene optimističke najave iz aprila da će elitni hotel biti otvoren ovog ljeta. Upućeni su (portal investitor.me) čitaocima ponudili i detalje sporazuma koji je čekao “samo” da ga parafiraju u Vladi. Dogovor, pisali su, postignut uz posredovanje Novaka Đokovića i mogućnost da se on uključi u taj posao, predviđao je da: Vila Miločer, Aman SPA i restoran Olive budu otvoreni najkasnije 45 dana od potpisivanja sporazuma; Plaže Sveti Stefan Istok, Zapad i Kraljeva plaža budu otvorene do 75 dana, a ostrvo Sveti Stefan najkasnije 105 dana od potpisivanja ugovora. Istovremeno, zamrznula bi se arbitraža u Londonu. Za početak, na šest mjeseci.
Od svega navedenog ostala je – arbitraža. I mogućnost da Crna Gora pretrpi i znatnu finansijsku štetu, bude li proglašena odgovornom za nepoštovanje ugovora o zakupu Svetog Stefana.
Umjesto priče o tome trebaju li elitni (državni) hoteli na primorju da budu otvoreni pet, osam ili 12 mjeseci godišnje, mi tražimo krivca za zapuštene plaže bez zakupaca. Dok se Morsko dobro i lokalne samouprave spore oko preuzimanja odgovornosti i nadležnosti za (ne)učinjeno. Što goda da se utvrdi – strani posjetioci teško da će imati razumijevanja za domaće šlamperaje. Bilo da je njihova posljedica nemar, neznanje ili, a ni to ne treba isključiti, loša namjera prema Crnoj Gori i njenim resursima.
Da li bi odgovorna i verzirana vlast tek tako prešla preko spoznaje da nekadašnji ponos crnogorske poljoprivrede, Plantaže AD, preživljavaju prodajući zemljište i preprodajući tuđa vina!? Ili da u zemlji koja je najvećim dijelom pod šumama, nemamo primjenjljiv zakon o šumarstvu. Dok uvozimo drvene gajbe za pakovanje voća…
Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini, odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti. Negdje se stanje može popraviti, negdje ne . Kratkoročnim poslovnim potezima (prodaja brodova, zemljišta, davanje u koncesiju) pokušava se stvoriti lažna slika uspjeha. Dok neko od povjerilaca ne podnese zahtjev za uvođenje stečaja.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj antifašizam koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane
U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore. Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.
Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.
Vuković je javnosti, više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću. Društvene mreže i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.
„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.
Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku. Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su podršku tom predlogu obrazlagali kao pokušaj „zdravog dijaloga“ unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.
Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen, nije lako pronaći. Radi se o zbirci poezije Kuće beskućnika. Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima. Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.
“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.
Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa. Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje gdje je Karadaglićevo odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je. Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.
Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.
Stanišić je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno, doživio kao uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.
Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.
„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.
Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost vlasti zaboravila.
U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba da simbolizuje. Na dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata, govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi. Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.
Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.
Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.
Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je interventna jedinica upotrijebila i silu.
Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.
Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu, gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.
Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni. Đukanovića je poređivao sa kraljom Nikolom. Proglašavao ga simbolom, svetionikom u mraku…
Još je teže stanje nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj antifašizam koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane. Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.
Milena PEROVIĆ
Komentari

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak, da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička kontrola
Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice zaglušili su zidovi gluve sobe parlamenta. Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu. Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.
Objavljeno je da poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović. Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.
Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od najboljih izvještaja do sada.
Vučurović je na sjednici problematizovao to što policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.
Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.
Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.
Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao poruka dijela vlasti ( bivši DF) da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog, već i kao političko trvenje između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića, izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.
Vlada je 16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu saglasnost većine članova“, donijela rješenje kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale. U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.
Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio bivši direktor policije Zoran Brđanin. Zbog Šćepanovića on je ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.
Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića. Brđanina je više naknadnih vlada smjenjivalo a sud vraćao na poziciju šefa policije. Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.
Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu. I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.
Ministar Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.
Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo „fingirala“ njegova zakonita smjena. On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.
Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog mandata u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.
Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička kontrola.
Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”. Šćepanović za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2. Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.
Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.
“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor sagovornik iz vrha bezbjednosnog sektora.
Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.
Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije, funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.
Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.
„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović. Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo. Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.
Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII): Svjedok sudbine življenja

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Ni kriva ni tužna
Izdvajamo
-
FOKUS3 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe
-
DRUŠTVO4 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
Izdvojeno3 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
INTERVJU3 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
-
DRUŠTVO4 sedmice
KOJE FAKULTETE UPISUJU CRNOGORSKI STUDENTI: Priprema za državni posao