Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA POPOV: Prijeti novo banalno zlo

Objavljeno prije

na

   Jedna od najuglednijih publikacija u ovom dijelu Evrope koja je objavila i jedinstvenu studiju Srpska strana rata, a koju je priredio dr Nebojša Popov, beogradska Republika, pod velikim je pritiskom.U ovoj „policijskoj paski” u njenim providnim iako javno prikrivenim motivima, krije se „čvor” drame ne samo srpskog društva i države.

 

MONITOR: Ko profitira u ovoj istrazi protiv Republike i Jugoremedije?
POPOV: To nije istraga. Istraga mora imati zakonski osnov, nekakav dokument na osnovu čega policija upada u redakciju, na osnovu čega mene poziva na informativni razgovor, na osnovu čega maltretira zaposlene u zadruzi koja izdaje Republiku. To je sve protivzakonito. O tome ne želim da pričam u nekim informativnim razgovorima, jer ja sam službenik javnosti, bavim se javnom rečju i odgovoran sam pred javnošću, zakonom i nikom više.

MONITOR: Dakle radi se o protivpravnom progonu?
POPOV: Zovite, kako hoćete.

MONITOR: Vi ste u Republici tražili rješenja, odgovore i za neke druge privatizacije?
POPOV: Kad je Republika pokrenuta 1989, osnovno načelno uređivačke politike bilo je nenasilno rešavanje sporova i pokušaj da se SFRJ preobrazi kroz izbore za ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava. S tog stanovišta smo bili protiv onih koji su vodili ratove, dakle primenjivali nasilje u velikim razmerama, a naročito bili protivnici etničkog čišćenja kojim su mnogi ljudi proglašeni suvišnim, ubijani, proterivani ili primorani da beže. Potom smo se bavili nasilnim ili sumnjivim radnjama moćnika, kao što je recimo opštinska vlast Velje Ilića u Čačku koja je odlučila da napravi smetlište na najplodnijim njivama tog kraja… Vlast koja se poziva na svetu srpsku zemlju koja treba da se brani do poslednje kapi krvi, upravo na toj zemlji je htela da pravi smetlište.

MONITOR: Ilić je javno pokazao da ste mu se time zamjerili?
POPOV: Pa dobro. Zatim smo ispitivali sudbinu jednog od giganata ranije industrije Ivo Lola Ribar iz Železnika. Pratili smo privatizaciju Keramike iz Kanjiže, Bukulje iz Aranđelovca, pa smo se nešto više bavili sistematskim istraživanjima zbivanja u Jugoremediji…Važno je da su nadležni sudovi dali za pravo ovima koji su pružali otpor- radnicima i akcionarima. Najuspešniji su bili radnici Jugoremedije, koji su nakon sudske presude uspeli da se vrate u preduzeće, da sačuvaju akcije, da obave zamašnu rekonstrukciju firme da bi poslovala po svetskim standardima čime su uvećali njenu vrednost. Sada se ponovo okomljuju otimači da očerupaju tu firmu. Pokrenuli su istragu protiv ljudi u Jugoremediji, a onda smo time obuhvećeni, kao kolateralci, i mi iz Republike koji smo o tome pisali, navodno, zbog sumnjivih oglasa koje smo objavljivali.

Naravno, nastavili smo da u Republici objavljujemo istraživanja o najnovijim događajima u koje spada Telekom. Ustanovili smo da ne postoji dokument odluke o prodaji Telekoma, a mesecima se priča kako će se, na dobrobit nacije, potrošiti novac od prodaje Telekoma. Možda je jedan od motiva napada, upravo to da se spreči kritička rasprava o dominantnom modelu privatizacije, o njegovim posledicama i traganje za efikasnijim i pravednijim načinom preobražaja privrede, društva i države.

MONITOR: Poznato je da ste više puta odbili da objavite reklame firmi koje su ih nudile Republici a koje su, prema istraživanjima, nazakonito privatizovane, kao što je to bilo sa ponudom US-steel.
POPOV: Iako se ljudi nerado odriču prihoda od reklamiranja, mi smo se tog prihoda odrekli. Po nalazu Saveta za borbu protiv korupcije, to je jedan od prvih krupnijih slučajeva korupcije u procesu privatizacije. Mi smo te nalaze objavljivali i to nas je obavezalo.

MONITOR: Veći dio stranaka na vlasti sprema se da uskoro obilježi desetu godišnjici pada režima Slobodana Miloševića. To nije bila tek smjena vlasti već i zalog budućih reformi?
POPOV: U tom pogledu smo ostali pri istom načelu kao kada se radilo o SFRJ: neophodan je pouzdan ustavni okvir kao temelj promena u privredi, društvu i državi. To nismo postigli sa Jugoslavijom, ali smo 2000. poverovali, zahvaljujući snažnom pokretu građana, da će obećanje opozicije biti ispunjeno. Mnogi ljudi su poverovali ugovoru kojim se opozicija obavezala da će jedan od njenih prvih poteza na vlasti biti raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava. To nisu godinama uradili, da bi preko noći, na krajnje neuobičajen način, usvojili „kosovski” ustav. Ključno je po tom tekstu i po ideologiji koja je prevladala-boriti se za Kosovo kao deo Srbije, sve ostalo nije važno. Ne poričem, naprotiv, smatram da je Kosovo izuzetno složen problem i da se treba na ozbiljan način njime baviti ali to ne znači da sve ostalo treba zapustiti. Obećanja nisu ostvarena, a šta će vlast uraditi i šta će uraditi oni koji su zamišljali da će dospeti do ustavne demokratije, to ćemo videti.

MONITOR: Način privatizacije o kojem govorite, čini se da je svuda u regionu, sprega onih koji vrše vlast i tajkuna.
POPOV: Profesor Aleksandar Molnar razlikuje revolucije koje su se završile ustavnom konstitucijom države – kao holandska, engleska, francuska i američka revolucija, a na drugoj strani su revolucije koje se nisu završile konstitucionalnim uspostavljanjem ustavnog poretka- to su fašistička, nacistička, staljinistička i neke populističke revolucije na tlu bivše Jugoslavije koje prolaze periodično kroz tzv. rotacione revolucije. Uvek se iznova silom rešava ko će koga da gurne sa vlasti i ko će da otme vlast. Tu počinje druga tema: kako se preuređuju odnosi između onih koji odlaze i onih koji uzimaju pozicije, kako se oni obračunavaju? To se događa. Najupečatljiviji je primer Karić, jedna od najkrupnijih figura među kontroverznim biznismenima iz vremena razaranja Jugoslavije. Najavljuje se da će mu biti oduzeto oko 80 kuća i stanova, desetine automobila. To bi se moglo nazvati „prekrađom kradene imovine”. Ključno je pitanje –da li će u Srbiji biti potenciran tok krađe i prekrađe ili će krenuti javna rasprava o racionalnom načinu preobražaja privrede i društva..

MONITOR: Postoje ogromni interesi koji su već djelimično realizovani, mada ne možemo da sagledamo dokle oni mogu ići.
POPOV: Pokrećete pitanje razmere moći onih koji su u tranziciji stekli bogatstvo.To je krupan fenomen karakterističan za rotacione revolucije kada se naglo smenjuju vrhovi hijerarhija u privredi, društvu i u državi. To je i fenomen čestih ratova kada je u određenim regionima ratna privreda- pljačka, ratni plen – najrazvijeniji oblik privrede. Kad povežete ratni plen i plen kroz mutnu privatizaciju, dobijate koncentraciju moći i bogatstva što je teško braniti legitimnim i legalnim sredstvima. Na koji način se to ipak brani? Falsifikovanjem istorije, ignorisanjem sprege zločina i pljačke i ratne i privatizacione, i forsiranjem psihologije potrošačkog društva kao masovne psihologije.

MONITOR: Gdje vidite partnere za razgovor o preispitivanju srpske političke, pravne i privredne tranzicije?
POPOV: Ova zemlja, uprkos svemu kroz šta je prošla u poslednjih 20 godina, nije propala. Ti koji su radom stvarali bogatstvo koje se pretače u druge ruke, i koji stvaraju značajne vrijednosti, itekako su merodavni da procene na koji način se može društvo razvijati. Jugoremedija je primer kako se može raditi i projektovati budućnost firme i lokalne zajednice, privrede i društva.

MONITOR: Tu je pokazana snaga, kvalitet je postao jasan.
POPOV: Jeste, kvalitet i izvesna snaga koju bi hteli da slome. I naravno da zaplaše ljude da ne krenu tim smerom.

MONITOR: I mediji su u vlasničkoj transformaciji. Uočljivo je da se mali broj medija bavi temama o kojima smo razgovarali. Novinari i mediji koji to rade su mete raznovrsnih napada.
POPOV: Brankica Stanković je onima koji joj izražavaju solidarnost rekla da bi joj najveća pomoć bila da svako u medijima ozbiljno radi svoj posao. Rekao bih da nije glavni problem dosadašnji tok privatizacije medija, već će to biti budući tokovi privatizacije.. Srešćemo se sa istim fenomenima kao i u privredi. Neko može vešto, nasilno, brutalno da zgrabi imovinu i moć i da od ničega postane medijski baron. Kao što su drugi, poput Karića i Miškovića, postajali baroni divljeg kapitalizma. Ključno je pitanje: da li novinari i mediji jesu deo aparata vlasti i ideološkog aparata ili su u funkciji javnosti? Oni koji prihvataju javnost i definišu životni poziv u tom okviru, mogu pridoneti racionalnom raspletu najsloženijih kriza pa i naše.

MONITOR: Koliko je prijetnja puzajućeg totalitarizma velika?
POPOV: Sa ideologijom o suvišnim ljudima ide i ideja o diktaturi da bi se sačuvalo neko etničko, krvno, rasno jezgro. To je oblik novog totalitarizma. To se događa i u stabilnim demokratijama. Desnica biva sve moćnija i orijentacije ka redukovanju ljudskih prava i slobode su evidentne. Mnoga su pitanja otvorena, a odgovora još nema. Treba o njima razgovarati pre nego što se dogodi neko novo banalno zlo većih razmera od onih koja su već na delu.

To je problem koji u svetu privlači veliku pažnju na koji godinama ukazuju neke struje onoga što se naziva alterglobalizam. Ne antiglobalizam već alterglobalizam. Svi oni intelektualci i obični ljudi koji smatraju da realno stanje ipak ima alternativu ali ona nije artikulisana. Eto izazova da bude artikulisana i primenjena. Ne kao puki utopizam koji nema veze sa realnošću nego na osnovu impulsa ka slobodi, demokratiji, autonomnoj javnosti.

Nevolje i inspiracija

MONITOR: Mediji u ex-yu državama imaju gotovo iste probleme: u Hrvatskoj je ugašen Feral, u CG tri medija duguju po presudama oko 13 miliona eura.
POPOV: Gašenje Ferala je ogromna kulturna šteta ne samo za Split i Hrvatsku. Slično preti i Peščaniku, jednoj maltene kultnoj emisiji i časopisu u Srbiji. Nagovestili su svoj nestanak, i neki drugi mediji. No ipak ono što i dalje postoji kritičko i vizionarsko, upravo u ovim dramatičnim zbivanjima krajnje problematične privatizacije i zloupotrebe vlasti i moći, vidi izazov da reaguje.

 

Suvišni ljudi

MONITOR: Često ste se posljednjih godina pozivali na Hanu Arent, na njenu temu „suvišnih ljudi”.
POPOV: Pozivao sam se na „banalno zlo” kod Hane Arent što ona smatra da je suštinski fenomen, otkriven na suđenju Adolfu Ajhmanu. Nije on nikakav agent „radikalnog zla” kako se to nekad pisalo i govorilo, nego je bio u funkciji mehanizma banalnog zla koji je prosto uništavao one koji su smatrani „suvišnim ljudima”. To mi se čini primerenim za razmišljanje o novom banalnom zlu koje se može zapaziti u ovom razdoblju globalnog vladanja ideologije neoliberalizma gde su mnogi ljudi u mnogim delovima sveta prosto postali „suvišni ljudi”. Oni nisu trpani u logore za likvidaciju već prepuštani onome što tretiraju kao tržišne zakone pa niko nije odgovoran ako neko zato što nema zaposlenje i prihod, umre.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo