Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA POPOV: Prijeti novo banalno zlo

Objavljeno prije

na

   Jedna od najuglednijih publikacija u ovom dijelu Evrope koja je objavila i jedinstvenu studiju Srpska strana rata, a koju je priredio dr Nebojša Popov, beogradska Republika, pod velikim je pritiskom.U ovoj „policijskoj paski” u njenim providnim iako javno prikrivenim motivima, krije se „čvor” drame ne samo srpskog društva i države.

 

MONITOR: Ko profitira u ovoj istrazi protiv Republike i Jugoremedije?
POPOV: To nije istraga. Istraga mora imati zakonski osnov, nekakav dokument na osnovu čega policija upada u redakciju, na osnovu čega mene poziva na informativni razgovor, na osnovu čega maltretira zaposlene u zadruzi koja izdaje Republiku. To je sve protivzakonito. O tome ne želim da pričam u nekim informativnim razgovorima, jer ja sam službenik javnosti, bavim se javnom rečju i odgovoran sam pred javnošću, zakonom i nikom više.

MONITOR: Dakle radi se o protivpravnom progonu?
POPOV: Zovite, kako hoćete.

MONITOR: Vi ste u Republici tražili rješenja, odgovore i za neke druge privatizacije?
POPOV: Kad je Republika pokrenuta 1989, osnovno načelno uređivačke politike bilo je nenasilno rešavanje sporova i pokušaj da se SFRJ preobrazi kroz izbore za ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava. S tog stanovišta smo bili protiv onih koji su vodili ratove, dakle primenjivali nasilje u velikim razmerama, a naročito bili protivnici etničkog čišćenja kojim su mnogi ljudi proglašeni suvišnim, ubijani, proterivani ili primorani da beže. Potom smo se bavili nasilnim ili sumnjivim radnjama moćnika, kao što je recimo opštinska vlast Velje Ilića u Čačku koja je odlučila da napravi smetlište na najplodnijim njivama tog kraja… Vlast koja se poziva na svetu srpsku zemlju koja treba da se brani do poslednje kapi krvi, upravo na toj zemlji je htela da pravi smetlište.

MONITOR: Ilić je javno pokazao da ste mu se time zamjerili?
POPOV: Pa dobro. Zatim smo ispitivali sudbinu jednog od giganata ranije industrije Ivo Lola Ribar iz Železnika. Pratili smo privatizaciju Keramike iz Kanjiže, Bukulje iz Aranđelovca, pa smo se nešto više bavili sistematskim istraživanjima zbivanja u Jugoremediji…Važno je da su nadležni sudovi dali za pravo ovima koji su pružali otpor- radnicima i akcionarima. Najuspešniji su bili radnici Jugoremedije, koji su nakon sudske presude uspeli da se vrate u preduzeće, da sačuvaju akcije, da obave zamašnu rekonstrukciju firme da bi poslovala po svetskim standardima čime su uvećali njenu vrednost. Sada se ponovo okomljuju otimači da očerupaju tu firmu. Pokrenuli su istragu protiv ljudi u Jugoremediji, a onda smo time obuhvećeni, kao kolateralci, i mi iz Republike koji smo o tome pisali, navodno, zbog sumnjivih oglasa koje smo objavljivali.

Naravno, nastavili smo da u Republici objavljujemo istraživanja o najnovijim događajima u koje spada Telekom. Ustanovili smo da ne postoji dokument odluke o prodaji Telekoma, a mesecima se priča kako će se, na dobrobit nacije, potrošiti novac od prodaje Telekoma. Možda je jedan od motiva napada, upravo to da se spreči kritička rasprava o dominantnom modelu privatizacije, o njegovim posledicama i traganje za efikasnijim i pravednijim načinom preobražaja privrede, društva i države.

MONITOR: Poznato je da ste više puta odbili da objavite reklame firmi koje su ih nudile Republici a koje su, prema istraživanjima, nazakonito privatizovane, kao što je to bilo sa ponudom US-steel.
POPOV: Iako se ljudi nerado odriču prihoda od reklamiranja, mi smo se tog prihoda odrekli. Po nalazu Saveta za borbu protiv korupcije, to je jedan od prvih krupnijih slučajeva korupcije u procesu privatizacije. Mi smo te nalaze objavljivali i to nas je obavezalo.

MONITOR: Veći dio stranaka na vlasti sprema se da uskoro obilježi desetu godišnjici pada režima Slobodana Miloševića. To nije bila tek smjena vlasti već i zalog budućih reformi?
POPOV: U tom pogledu smo ostali pri istom načelu kao kada se radilo o SFRJ: neophodan je pouzdan ustavni okvir kao temelj promena u privredi, društvu i državi. To nismo postigli sa Jugoslavijom, ali smo 2000. poverovali, zahvaljujući snažnom pokretu građana, da će obećanje opozicije biti ispunjeno. Mnogi ljudi su poverovali ugovoru kojim se opozicija obavezala da će jedan od njenih prvih poteza na vlasti biti raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava. To nisu godinama uradili, da bi preko noći, na krajnje neuobičajen način, usvojili „kosovski” ustav. Ključno je po tom tekstu i po ideologiji koja je prevladala-boriti se za Kosovo kao deo Srbije, sve ostalo nije važno. Ne poričem, naprotiv, smatram da je Kosovo izuzetno složen problem i da se treba na ozbiljan način njime baviti ali to ne znači da sve ostalo treba zapustiti. Obećanja nisu ostvarena, a šta će vlast uraditi i šta će uraditi oni koji su zamišljali da će dospeti do ustavne demokratije, to ćemo videti.

MONITOR: Način privatizacije o kojem govorite, čini se da je svuda u regionu, sprega onih koji vrše vlast i tajkuna.
POPOV: Profesor Aleksandar Molnar razlikuje revolucije koje su se završile ustavnom konstitucijom države – kao holandska, engleska, francuska i američka revolucija, a na drugoj strani su revolucije koje se nisu završile konstitucionalnim uspostavljanjem ustavnog poretka- to su fašistička, nacistička, staljinistička i neke populističke revolucije na tlu bivše Jugoslavije koje prolaze periodično kroz tzv. rotacione revolucije. Uvek se iznova silom rešava ko će koga da gurne sa vlasti i ko će da otme vlast. Tu počinje druga tema: kako se preuređuju odnosi između onih koji odlaze i onih koji uzimaju pozicije, kako se oni obračunavaju? To se događa. Najupečatljiviji je primer Karić, jedna od najkrupnijih figura među kontroverznim biznismenima iz vremena razaranja Jugoslavije. Najavljuje se da će mu biti oduzeto oko 80 kuća i stanova, desetine automobila. To bi se moglo nazvati „prekrađom kradene imovine”. Ključno je pitanje –da li će u Srbiji biti potenciran tok krađe i prekrađe ili će krenuti javna rasprava o racionalnom načinu preobražaja privrede i društva..

MONITOR: Postoje ogromni interesi koji su već djelimično realizovani, mada ne možemo da sagledamo dokle oni mogu ići.
POPOV: Pokrećete pitanje razmere moći onih koji su u tranziciji stekli bogatstvo.To je krupan fenomen karakterističan za rotacione revolucije kada se naglo smenjuju vrhovi hijerarhija u privredi, društvu i u državi. To je i fenomen čestih ratova kada je u određenim regionima ratna privreda- pljačka, ratni plen – najrazvijeniji oblik privrede. Kad povežete ratni plen i plen kroz mutnu privatizaciju, dobijate koncentraciju moći i bogatstva što je teško braniti legitimnim i legalnim sredstvima. Na koji način se to ipak brani? Falsifikovanjem istorije, ignorisanjem sprege zločina i pljačke i ratne i privatizacione, i forsiranjem psihologije potrošačkog društva kao masovne psihologije.

MONITOR: Gdje vidite partnere za razgovor o preispitivanju srpske političke, pravne i privredne tranzicije?
POPOV: Ova zemlja, uprkos svemu kroz šta je prošla u poslednjih 20 godina, nije propala. Ti koji su radom stvarali bogatstvo koje se pretače u druge ruke, i koji stvaraju značajne vrijednosti, itekako su merodavni da procene na koji način se može društvo razvijati. Jugoremedija je primer kako se može raditi i projektovati budućnost firme i lokalne zajednice, privrede i društva.

MONITOR: Tu je pokazana snaga, kvalitet je postao jasan.
POPOV: Jeste, kvalitet i izvesna snaga koju bi hteli da slome. I naravno da zaplaše ljude da ne krenu tim smerom.

MONITOR: I mediji su u vlasničkoj transformaciji. Uočljivo je da se mali broj medija bavi temama o kojima smo razgovarali. Novinari i mediji koji to rade su mete raznovrsnih napada.
POPOV: Brankica Stanković je onima koji joj izražavaju solidarnost rekla da bi joj najveća pomoć bila da svako u medijima ozbiljno radi svoj posao. Rekao bih da nije glavni problem dosadašnji tok privatizacije medija, već će to biti budući tokovi privatizacije.. Srešćemo se sa istim fenomenima kao i u privredi. Neko može vešto, nasilno, brutalno da zgrabi imovinu i moć i da od ničega postane medijski baron. Kao što su drugi, poput Karića i Miškovića, postajali baroni divljeg kapitalizma. Ključno je pitanje: da li novinari i mediji jesu deo aparata vlasti i ideološkog aparata ili su u funkciji javnosti? Oni koji prihvataju javnost i definišu životni poziv u tom okviru, mogu pridoneti racionalnom raspletu najsloženijih kriza pa i naše.

MONITOR: Koliko je prijetnja puzajućeg totalitarizma velika?
POPOV: Sa ideologijom o suvišnim ljudima ide i ideja o diktaturi da bi se sačuvalo neko etničko, krvno, rasno jezgro. To je oblik novog totalitarizma. To se događa i u stabilnim demokratijama. Desnica biva sve moćnija i orijentacije ka redukovanju ljudskih prava i slobode su evidentne. Mnoga su pitanja otvorena, a odgovora još nema. Treba o njima razgovarati pre nego što se dogodi neko novo banalno zlo većih razmera od onih koja su već na delu.

To je problem koji u svetu privlači veliku pažnju na koji godinama ukazuju neke struje onoga što se naziva alterglobalizam. Ne antiglobalizam već alterglobalizam. Svi oni intelektualci i obični ljudi koji smatraju da realno stanje ipak ima alternativu ali ona nije artikulisana. Eto izazova da bude artikulisana i primenjena. Ne kao puki utopizam koji nema veze sa realnošću nego na osnovu impulsa ka slobodi, demokratiji, autonomnoj javnosti.

Nevolje i inspiracija

MONITOR: Mediji u ex-yu državama imaju gotovo iste probleme: u Hrvatskoj je ugašen Feral, u CG tri medija duguju po presudama oko 13 miliona eura.
POPOV: Gašenje Ferala je ogromna kulturna šteta ne samo za Split i Hrvatsku. Slično preti i Peščaniku, jednoj maltene kultnoj emisiji i časopisu u Srbiji. Nagovestili su svoj nestanak, i neki drugi mediji. No ipak ono što i dalje postoji kritičko i vizionarsko, upravo u ovim dramatičnim zbivanjima krajnje problematične privatizacije i zloupotrebe vlasti i moći, vidi izazov da reaguje.

 

Suvišni ljudi

MONITOR: Često ste se posljednjih godina pozivali na Hanu Arent, na njenu temu „suvišnih ljudi”.
POPOV: Pozivao sam se na „banalno zlo” kod Hane Arent što ona smatra da je suštinski fenomen, otkriven na suđenju Adolfu Ajhmanu. Nije on nikakav agent „radikalnog zla” kako se to nekad pisalo i govorilo, nego je bio u funkciji mehanizma banalnog zla koji je prosto uništavao one koji su smatrani „suvišnim ljudima”. To mi se čini primerenim za razmišljanje o novom banalnom zlu koje se može zapaziti u ovom razdoblju globalnog vladanja ideologije neoliberalizma gde su mnogi ljudi u mnogim delovima sveta prosto postali „suvišni ljudi”. Oni nisu trpani u logore za likvidaciju već prepuštani onome što tretiraju kao tržišne zakone pa niko nije odgovoran ako neko zato što nema zaposlenje i prihod, umre.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo