Velika Albanija, skliznula je u prošlost, nažalost njeno mjesto nije ostalo upražnjeno. Naslijedila ju je „prirodna Albanija”. Slična je, samo veća. Ovoga ljeta ideja Koča Danaja, direktora Instituta za regionalne prognoze iz Tirane, postala je izuzetno zanimljiva i za javnost u Crnoj Gori.

Danaj je doktor političkih nauka, u biografiji mu je zapisano da je 1999. bio glavni politički savjetnik u kabinetu šefa albanske Socijalističke partije Fatos Nanoa. Od septembra 2000. do februara 2002. godine radio je kao politički savjetnik premijera Iljira Mete, sljedeće dvije godine savjetovao je narednog premijera Pandeli Majka. Jedni ga vide kao ozbiljnu, drugi kao marginalnu političku figuru.

Agencija Albaniapress najavila je početkom 2011. objavljivanje Platforme prirodne Albanije. Prema Danajevom objašnjenju, pravo vrijeme za priču o prirodnoj Albaniji nastupilo je zato što je albansko pitanje uspjelo da se probije iz folklornih ramova, izašlo iz arhive velikih sila i postalo real politika. ,,Albanska liga u Prizrenu je u suštini ostala nezavršen posao. Ustanak Albanaca u 1911-1912. je nedovršen. Nezavisnost Albanije je priznata i kao takav realizovana, samo u jednom dijelu albanske teritorije. Ostali djelovi albanskog prostora su ostali, ili su pripojeni drugim susjednim državama.”

Danaj naglašava da su, iako su Albanci 28. novembar 1912. slavili kao Dan nezavisnosti, administrativne granice te države zapravo definisane na ambasadorskoj konferenciji u Londonu jula 1913 . koja je ,,razbila tlo Albanije u pet djelova”. Albanci, kako kaže, žive u dvije i po države – Albaniji, Kosovu, Makedoniji i u obliku nacionalnih manjina u Crnoj Gori i Srbiji.

Kao instrumente za ostvarenje prirodne Albanije Danaj navodi dijalog i demokratske rasprave. ,,Platforma daje prioritet debati, dijalogu, poštovanju suštine demokratije, odnosno ljudi na samoopredjeljenje i narodni referendum, posebno”.

I ko bi htio, teško može da zaboravi kuda u balkanskoj verziji vode narodni referendumi o samoopredjeljenju. Direktno u krvoproliće.

Prema mišljenu upućenih, osim na Kosovu, gdje ideju o ujedinjenju Albanije i Kosova zastupa pokret Samoopredjeljenje Aljbina Kurtija, ostali relevantni albanski subjekti u regionu, kao i u samoj Albaniji, nemaju u programima koncept stvaranja ni velike, ni prirodne Albanije. Ipak, tokom prošlogodišnje proslave stogodišnjice nezavisnosti Albanije, albanski prvaci su žalili što Albanci ne žive u jednoj državi na Balkanu. „Ovo je realnost. Ali, mnogo bi bolje živjeli u jednoj jedinoj državi unutar evropske porodice”, kazao je kosovski premijer Hašim Tači.

Adem Demaći, aktivista poznat kao simbol otpora na Kosovu govorio je o nepravednoj podijeli Albanaca: ,,Uz Božju pomoć, i našom borbom i otporom, došli smo do ove situacije danas, da bez naše želje imamo dvije države, ali opet, bolje dvije nego pola. Mi smo dvije albanske zemlje, i pjevamo dvije himne, ovo je paradoks koji ne postoji u svijetu, ali mi smo paradoksalan narod. Mi postižemo čuda koja niko ne može da predvidi”. Demaći je nedavno imenovan za političkog savjetnika za region novog albanskog premijera Edija Rame.

Krajem avgusta njemački dnevnik Zidojče Cajtung prenio je vijest o tome da Albanci pokreću ,,masovnu peticiju” za zajedničku državu. Kako su javili mediji u regionu na pres-konferenciji održanoj u Minhenu, filozof Kočo Danaj je kazao da očekuje preko milion potpisa podrške peticiji za ujedinjenje svih Albanaca u jednu državu. Najavio je da će rezultate peticije saopštiti u Minhenu 28. novembra, na Dan albanske zastave.

Danaj je u intervjuu za njemačku agenciju DPA kazao da svi Albanci treba da žive u jednoj državi, prenio je Dan. Ako ne bude formirana Prirodna Albanija, kako je rekao, biće novog rata na Balkanskom poluostrvu.

Buru u Crnoj Gori Danajeva inicijativa je izazvala nakon što je predsjednik Građanske inicijative Vaselj Siništaj izjavio da bi tu peticiju potpisao. Ostali političari koji zastupaju Albance kazali su kako su više zainteresovani da Albanci žive zajedno u ujedinjenoj Evropi.

Nekoliko sagovornika Monitora istaklo je da priča o Prirodnoj Albaniju znači samo još jednu zloupotrebu u režiji vlasti koja pokušava da homogenizuje crnogorsko biračko tijelo i preusmjeri pažnju javnosti sa neriješenog pitanja opštine Tuzi uoči lokalnih izbora u Podgorici.

Dževdet Pepić, dugogodišnji novinar, slaže se da je čitava priča malo napumpana. „Smatram da je ovo daleko od realnosti. Protiv sam svih ‘prirodnih’ država jer to praktično ne postoji. Mislim da Albanci u Crnoj Gori i svijetu imaju više prioritetnih problema, prije svega težak ekonomski položaj. Pokretanje ovakvog pitanja pogoduje rađanju raznih nacionalističkih ideja i dobra je tema za skretanje pažnje sa problema koji muče građane jugoistoka Evrope.”

Pepić naglašava da je isključivo zastupanje pojedinih naroda kroz nacionalne partije kontraproduktivno. „Pogledajmo samo odnos vlasti prema nacionalnim partijama kojih kod albanskog naroda ima nekoliko i koje se prosto utrkuju da se dodvore režimu u Crnoj Gori.” On smatra da bi Albanci i ostali u Crnoj Gori trebali da porade na tome da više ne budu potpora ove vladajuće strukture već da u pravom smislu te riječi budu ravnopravni partneri.

Pepić zaključuje kako je „puno pametnije da Albanci, ma sa koje strane granice bili, bolje sarađuju i da se granice više ne diraju jer svi dobro znamo šta prekrajanje granica na Balkanu donosi”.

Prema procjenama Monitorovih sagovornika Danajeva inicijativa možda će imati određenu podršku dijaspore, ali će ona izostati u samoj Albaniji – „ Albancima u Albaniji je dosta previranja”.

Iako priča o prirodnoj ili nekoj sličnoj Albaniji može biti i biva lako zloupotrijebljena, nije riječ o šupljoj priči. Direktor Kipreda Instituta za politička istraživanja iz Prištine Iljir Deda, krajem prošle godine ukazao je na važnost ekonomskog razvoja Kosova za priču o albanskom ujedinjenju. „Kosovo je prije deset godina bilo razvijenije od Albanije, a danas zaostaje i možemo samo zamisliti šta će se dešavati u idućih desetak godina, ako se ovaj trend nastavi. Albanija će biti još nekoliko koraka naprijed, a Kosovo će i dalje zaostajati. Ako se do kraja ovog desetljeća stanje ne promijeni, ujedinjenje sa Albanijom neće biti romantičarska nacionalna ideja, nego izraz racionalne potrebe da se Kosovo razvija i da se osjeća dijelom međunarodne zajednice”, kazao je Deda za RFE.

Iako svako ima pravo da sanja, san o svim Albancima u jednoj državi, ukoliko neko krene u njegovu realizaciju, ne može imati drugačiji ishod nego drugi slični snovi – postaće noćna mora. Uvijek se može razmatrati da li je istorija bila pravedna prema ovom ili onom narodu. Pokušaji popravljanja istorije, međutim, Albance bi vodili u ponavljanje Miloševićeve škole: da pozivajući se na istorijske nepravde uđu u konflikt sa narodima oko sebe, faktički pomognu jačanju velikosrpstva na Balkanu i na kraju izgube ono što imaju. Na drugoj strani, Albanci imaju istorijsku šansu da evropeizuju prostor u kojem žive. Oni za razliku od, recimo, Bošnjaka, nijesu, istorijski gledano, žrtve raspada bivše Jugoslavije. Imaju dvije države, bitan uticaj u trećoj. Albanci mogu, u Evropi, živjeti sa svojim narodom i drugima kao cjelina u kulturnom smislu. Ne dirajući granice. Za sve u regionu bi bilo dobro, da iskoriste takvu, izrazito evropsku poziciju. Posebno za njih.

Miloš BAKIĆ

Komentari