Povežite se sa nama

MONITORING

PRIVATIZACIJA UMJETNOSTI: Novo doba za nove kolekcionare

Objavljeno prije

na

Krađa umjetničkih djela smatra se jednom od najunosnijih profesija u svijetu kriminala. I dok se u inostranstvu do vrijednih umjetnina dolazi kriminalnim ,,remek djelima”, kod nas je proteklih decenija to išlo mnogo lakše.

Tokom ,,oslobađanja” Dubrovnika izvršena je i sistematska pljačka umjetnina. Slike i ostale dragocjenosti odnosile su se iz hotela, kuća, a ni crkve u Konavlima nijesu bile pošteđene. Nakon rata Hrvatska je od Crne Gore potraživala preko 3.000 umjetničkih djela. Većina njih je vraćena do 2008. ali se za nekima još traga na nelegalnom tržištu jer po zvaničnim podacima otuđenih kulturnih dobara iz Dubrovačke regije nema u crnogorskim kulturnim ustanovama.

Ispečeni zanat s ratišta, pojedini su dodatno usavršili u domovini. Nakon kraha državnih preduzeća tokom 90-ih partijskim rukovodiocima je najlakše bilo da vrijedne umjetničke slike iz propalih kompanija odnesu doma. Tako su decenijama stvarane zbirke završavale u kućama, stanovima i vikendicama rukovodioca koji su njihove prave vlasnike doveli do bankrota i kraha.

Nakon toga dolazi privatizacija i mnogim kulturnim dobrima se gubi trag. Neka se čak i ne pominju.

Kombinat aluminijuma Podgorica nekada se mogao pohvaliti vrijednom umjetničkom zbirkom. Kao i u većini uspješnih preduzeća u vrijeme socijalizma slike su kupovane ali i dobijane prigodom jubileja. U KAP-u je, sve do 90-ih, postojala i umjetnička kolonija koja je okupljala domaće i inostrane stvaroce iza kojih su ostajala vrijedna djela. To je trajalo sve dok zgradu u kojoj su radili i boravili umjetnici nijesu naselile izbjeglice.

Doskora su upravnu zgradu KAP-a krasila platna Jaroslava Čermaka, Srđana Vukčevića, Voja Tatara, Boška Odalovića, Dragana Karadžića i mnogih drugih značajnih umjetnika. Nadati se da ni Veselin Pavićević, kao novi vlasnik, neće donijeti bitnije promjene po tom pitanju.

Prema saznanjima Monitora bogata zbirka KAP-a je još uvijek izložena u Upravnoj zgradi. Nema objašnjenja kako je bogata zbirka preživjela brojne privatizacije, grabljive domaće političare, švajcarske i ruske tajkune. O tome da li postoji spisak slika i jesu li su one ušle u stečajnu masu KAP-a, i kakva ih sudbina čeka, pokušali smo da dobijemo odgovore od stečajnog upravnika Veselina Perišića. Bez rezultata.

Tokom privatizacije izgubile su se i mnoge vrijedne umjetnine iz najelitnijeg crnogorskog hotela Sveti Stefan: poput velike kineske vaze i venecijanske komode, vlasništvo kraljevske porodice Karađorđević, koje su iz hotela Miločer, njihovog nekadašnjeg ljetnjikovca, bile prenijete na Sveti Stefan.

Monitor je pisao da su nakon što su Aman rizorts i grčka Restis grupa zakupili Sveti Stefan brojne umjetnine iz ovog hotela premještene na čuvanje u hotel Palas u Petrovcu. Između ostalih, tamo treba tražiti skupocjene servise za posluživanje, zlatni escajg, klavir marke Berghoffer, stilski namještaj, kao i vrijedna kolekcija od 142 umjetničke slike među kojima su djela Voja Stanića, Olje Ivanjicki, Cileta Marinkovića, Stanka Zečevića, Nebojše Kavarića, Nikole Gvozdenovića i drugih.

Da li postoji popis kulturnih dobara koja se nalaze ili su se nalazila u nekadašnjim državnim preduzećima i da li je vršena procjena u kakvom su stanju i koliko ih je nestalo, pokušali smo da dobijemo odgovor od Ministarstva kulture.

,,Uprava za zaštitu kulturnih dobara ne raspolaže takvim podacima. To su pitanja za držaoca pokretnih kulturnih dobara – Narodni muzej, zavičajne i opštinske muzeje po lokalnim samoupravama, kulturne centre po opštinama… Takođe, elaborati o revalorizaciji kulturnih vrijednosti pokretnih kulturnih dobara sadrže te pojedinosti za svako ponaosob pokretno kulturno dobro. Pitanje je, da li su svi umjetnički predmeti po objektima koje navodite pokretna kulturna dobra”, tako su nam odgovorili iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, kojom rukovodi Anastazija Miranović.

Tragom informacije da je Muzej grada Budva radio spisak pokretnih kulturnih dobara u hotelima u budvanskoj opštini, kontaktirali smo i ovu instituciju. Međutim, do zaključenja ovog broja od njih nijesmo dobili odgovor.

Poznato je da je, mimo muzeja i institucija kulture, najbogatiju i najveću zbirku umjetničkih djela imao hotel Crna Gora u Podgorici. Kolekcija se brižljivo prikupljala od otvaranja hotela početkom 50-ih.

Direktor hotela Crna Gora Mikan Zec krajem 2004. za Vijesti govori o toj zbirci: ,,Luksuzno izgrađen hotel, sa sadržajima koji su bili nezamislivi u to vrijeme, pod sugestijama tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Blaža Jovanovića, dobio je vrijednu kolekciju od 30 kapitalnih slika, čuvenih crnogorskih slikara Milunovića, Lubarde, Vuškovića…” On je istakao da je potom proširena kolekcija sadržala 60 kapitalnih djela vrhunskih crnogorskih, srpskih i hrvatskih slikara, i da po procjeni crnogorskih stručnjaka vrijedi od četiri do pet miliona eura.

Što se desilo sa vrijednom zbirkom nakon rušenja hotela Crna Gora, pitali smo sadašnje vlasnike Normal company, biznismena Žarka Burića, koji na mjestu nekadašnjeg simbola Podgorice gradi Hilton.

,,Prilikom zatvaranja hotela Crna Gora u junu 2013. godine organizovali smo izložbu svih slika koje smo zatekli u hotelu i tom prilikom izdali monografiju. Kada se Hilton završi slike će biti izložene u hotelu. Što se tiče lokacije na kojoj se sada one čuvaju, iz bezbjednosnih razloga ne možemo vam odgovoriti na to pitanje”, poručili su iz PR službe Normal Company.

U katalogu koji je upriličen lani prezentovano je preko 70 slika iz kolekcije hotela Crna Gora. Navedeno je da jezgro kolekcije predstavljaju slike eminentnih crnogorskih umjetnika Lubarde, Milunovića i Vuškovića. Pored njih prezentirana su djela: Đorđa Andrejevića Kuna, Marka Čelobanovića, Stojana Aralice, Dada Đurića, Branka Filipovića Fila, Aleksandra Prijića, Uroša Toškovića, Dimitrija Popovića, Voja Stanića, Jovana Zonjića…

Kako ova kompanija rukovodi sa još dva podgorička hotela City i Podgorica, pitali smo ih da li su u ovim hotelima zatekli umjetnička djela: ,,Prilikom kupovine hotela City i Podgorica, u ovim hotelima nije bilo nikakvih umjetnička djela, pa samim tim ni slika. Nakon privatizacije ovih hotela u više navrata kupovali smo slike iz sopstvenih sredstava tako da prostor hotela Podgorica danas krase, između ostalog, umjetnička djela Dada Đurića, Voja Vlahovića, Voja Tatara, a hotela City djela Dada Đurića, Dimitrija Popovića, Nikole Graovca, itd”, odgovorili su.

Nestalih umjetnina ima i na sjeveru. Primjer za to je Hotelsko-turističko preduzeće Berane, u kome se ni nakon deset godina od privatizacije ne zna gdje su nestala vrijedna djela Uroša Toškovića, Aleksandra Prijića, niti šta je sa skulpturom Kupačica vajara Dragana Mitrovića, čija se kopija nalazi u Budvi.

Monitor je već pisao da samo triptih Uroša Toškovića koji je krasio enterijer hotela Berane vrijedi skoro onoliko koliko je grupa mešetara na berzi platila većinski paket akcija čitave firme. Triptih, iz ranijeg perioda Toškovićevog stvaralaštva, kupljen je za nekoliko desetina hiljada maraka. U međuvremenu vrijednost mu je umnogome porasla, a mešetari su uspjeli da se domognu hotelsko-turističkog preduzeća za svega oko 150.000 eura.

Smatra se da su ova kao i većina drugih umjetnina iz hotela završila u inostranstvu. Statua Kupačica koja je krasila fontanu na terasi hotela razmontirana je stručno i otpremljena, najvjerovatnije, preko granice.

Oni koji imaju kapital sliku kupuju kao investiciju. Osim hotelijera i bankara malo je u Crnoj Gori onih koji su spremni da izdvoje novac za ovakav vid investiranja.

,,Slike se sve manje kupuju, nema se para za to. Preduzeća nemaju više budžete za tu stavku”, kaže za Monitor poznati crnogorski galerista Gajo Vojvodić. On navodi da je tržište u Crnoj Gori zamrlo u posljednje tri-četiri godine. To je i razlog što se okrenuo međunarodnom tržištu. ,,Na domaćem tržištu nema para pa ljudi kupuju slike na rate, plate prvu, pa poslije ne, dolazi se u rizik da se izgube prijateljstva…”

Monitor je pisao da, po mišljenju više galerista, u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević za koga su rekli da se razumije u slike i ima najbolju kolekciju.

Pored njega značajan broj slika je u privatnim kolekcijama ovdašnjih političara i tajkuna.

Mediji su pisali da se u ugostiteljskom objektu Maša, Radenka Radojičića, nalaze slike crnogorskih slikara – Voja Stanića, Nikole Gvozdenovića, Anke Burić, Voja Tatara i mnogih drugih. Postavka i u omiljenom okupljalištu vlasti, podgoričkom lokalu Grand, se često mijenja djelima poznatih slikara – Stanića, Dimitrija Popovića, Olje Ivanjicki… U Grandovoj kolekciji je i monumentalno platno Lubarde koje se nekada nalazilo u kabinetu Titovog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića.

Slično je i u regionu – na legalnom tržištu najveće cijene su postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Novi kolekcionari za novo doba. Pored imena autora, formata, motiva, tehnike, period u kojem je slika nastala, sve se više gleda i ko je bio prethodni vlasnik. Cijena raste ako je slika kupljena od nekog uticajnijeg ,,poznavaoca”’ – političara, biznismena ili tajkuna.

Mugoša poklonio mitropolitovu fotelju

O tome kako se raspolaže državnim blagom i dalje je pokazni primjer bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša. On je namještaj kojim je bio opremljen njegov kabinet poklonio Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Vijesti pišu da je namještaj kojim je bio opremljen gradonačelnikov kabinet pripadao nekadašnjem mitropolitu crnogorsko-primorskom i patrijarhu SPC Gavrilu Dožiću. Pretpostavlja se da ga je konfiskovala poslijeratna komunistička vlast, a nepoznato je kako je dospio u Mugošin kabinet, kao i zašto ga on ,,vraća” SPC-u.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo