Povežite se sa nama

MONITORING

PRIVATIZACIJA UMJETNOSTI: Novo doba za nove kolekcionare

Objavljeno prije

na

Krađa umjetničkih djela smatra se jednom od najunosnijih profesija u svijetu kriminala. I dok se u inostranstvu do vrijednih umjetnina dolazi kriminalnim ,,remek djelima”, kod nas je proteklih decenija to išlo mnogo lakše.

Tokom ,,oslobađanja” Dubrovnika izvršena je i sistematska pljačka umjetnina. Slike i ostale dragocjenosti odnosile su se iz hotela, kuća, a ni crkve u Konavlima nijesu bile pošteđene. Nakon rata Hrvatska je od Crne Gore potraživala preko 3.000 umjetničkih djela. Većina njih je vraćena do 2008. ali se za nekima još traga na nelegalnom tržištu jer po zvaničnim podacima otuđenih kulturnih dobara iz Dubrovačke regije nema u crnogorskim kulturnim ustanovama.

Ispečeni zanat s ratišta, pojedini su dodatno usavršili u domovini. Nakon kraha državnih preduzeća tokom 90-ih partijskim rukovodiocima je najlakše bilo da vrijedne umjetničke slike iz propalih kompanija odnesu doma. Tako su decenijama stvarane zbirke završavale u kućama, stanovima i vikendicama rukovodioca koji su njihove prave vlasnike doveli do bankrota i kraha.

Nakon toga dolazi privatizacija i mnogim kulturnim dobrima se gubi trag. Neka se čak i ne pominju.

Kombinat aluminijuma Podgorica nekada se mogao pohvaliti vrijednom umjetničkom zbirkom. Kao i u većini uspješnih preduzeća u vrijeme socijalizma slike su kupovane ali i dobijane prigodom jubileja. U KAP-u je, sve do 90-ih, postojala i umjetnička kolonija koja je okupljala domaće i inostrane stvaroce iza kojih su ostajala vrijedna djela. To je trajalo sve dok zgradu u kojoj su radili i boravili umjetnici nijesu naselile izbjeglice.

Doskora su upravnu zgradu KAP-a krasila platna Jaroslava Čermaka, Srđana Vukčevića, Voja Tatara, Boška Odalovića, Dragana Karadžića i mnogih drugih značajnih umjetnika. Nadati se da ni Veselin Pavićević, kao novi vlasnik, neće donijeti bitnije promjene po tom pitanju.

Prema saznanjima Monitora bogata zbirka KAP-a je još uvijek izložena u Upravnoj zgradi. Nema objašnjenja kako je bogata zbirka preživjela brojne privatizacije, grabljive domaće političare, švajcarske i ruske tajkune. O tome da li postoji spisak slika i jesu li su one ušle u stečajnu masu KAP-a, i kakva ih sudbina čeka, pokušali smo da dobijemo odgovore od stečajnog upravnika Veselina Perišića. Bez rezultata.

Tokom privatizacije izgubile su se i mnoge vrijedne umjetnine iz najelitnijeg crnogorskog hotela Sveti Stefan: poput velike kineske vaze i venecijanske komode, vlasništvo kraljevske porodice Karađorđević, koje su iz hotela Miločer, njihovog nekadašnjeg ljetnjikovca, bile prenijete na Sveti Stefan.

Monitor je pisao da su nakon što su Aman rizorts i grčka Restis grupa zakupili Sveti Stefan brojne umjetnine iz ovog hotela premještene na čuvanje u hotel Palas u Petrovcu. Između ostalih, tamo treba tražiti skupocjene servise za posluživanje, zlatni escajg, klavir marke Berghoffer, stilski namještaj, kao i vrijedna kolekcija od 142 umjetničke slike među kojima su djela Voja Stanića, Olje Ivanjicki, Cileta Marinkovića, Stanka Zečevića, Nebojše Kavarića, Nikole Gvozdenovića i drugih.

Da li postoji popis kulturnih dobara koja se nalaze ili su se nalazila u nekadašnjim državnim preduzećima i da li je vršena procjena u kakvom su stanju i koliko ih je nestalo, pokušali smo da dobijemo odgovor od Ministarstva kulture.

,,Uprava za zaštitu kulturnih dobara ne raspolaže takvim podacima. To su pitanja za držaoca pokretnih kulturnih dobara – Narodni muzej, zavičajne i opštinske muzeje po lokalnim samoupravama, kulturne centre po opštinama… Takođe, elaborati o revalorizaciji kulturnih vrijednosti pokretnih kulturnih dobara sadrže te pojedinosti za svako ponaosob pokretno kulturno dobro. Pitanje je, da li su svi umjetnički predmeti po objektima koje navodite pokretna kulturna dobra”, tako su nam odgovorili iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, kojom rukovodi Anastazija Miranović.

Tragom informacije da je Muzej grada Budva radio spisak pokretnih kulturnih dobara u hotelima u budvanskoj opštini, kontaktirali smo i ovu instituciju. Međutim, do zaključenja ovog broja od njih nijesmo dobili odgovor.

Poznato je da je, mimo muzeja i institucija kulture, najbogatiju i najveću zbirku umjetničkih djela imao hotel Crna Gora u Podgorici. Kolekcija se brižljivo prikupljala od otvaranja hotela početkom 50-ih.

Direktor hotela Crna Gora Mikan Zec krajem 2004. za Vijesti govori o toj zbirci: ,,Luksuzno izgrađen hotel, sa sadržajima koji su bili nezamislivi u to vrijeme, pod sugestijama tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Blaža Jovanovića, dobio je vrijednu kolekciju od 30 kapitalnih slika, čuvenih crnogorskih slikara Milunovića, Lubarde, Vuškovića…” On je istakao da je potom proširena kolekcija sadržala 60 kapitalnih djela vrhunskih crnogorskih, srpskih i hrvatskih slikara, i da po procjeni crnogorskih stručnjaka vrijedi od četiri do pet miliona eura.

Što se desilo sa vrijednom zbirkom nakon rušenja hotela Crna Gora, pitali smo sadašnje vlasnike Normal company, biznismena Žarka Burića, koji na mjestu nekadašnjeg simbola Podgorice gradi Hilton.

,,Prilikom zatvaranja hotela Crna Gora u junu 2013. godine organizovali smo izložbu svih slika koje smo zatekli u hotelu i tom prilikom izdali monografiju. Kada se Hilton završi slike će biti izložene u hotelu. Što se tiče lokacije na kojoj se sada one čuvaju, iz bezbjednosnih razloga ne možemo vam odgovoriti na to pitanje”, poručili su iz PR službe Normal Company.

U katalogu koji je upriličen lani prezentovano je preko 70 slika iz kolekcije hotela Crna Gora. Navedeno je da jezgro kolekcije predstavljaju slike eminentnih crnogorskih umjetnika Lubarde, Milunovića i Vuškovića. Pored njih prezentirana su djela: Đorđa Andrejevića Kuna, Marka Čelobanovića, Stojana Aralice, Dada Đurića, Branka Filipovića Fila, Aleksandra Prijića, Uroša Toškovića, Dimitrija Popovića, Voja Stanića, Jovana Zonjića…

Kako ova kompanija rukovodi sa još dva podgorička hotela City i Podgorica, pitali smo ih da li su u ovim hotelima zatekli umjetnička djela: ,,Prilikom kupovine hotela City i Podgorica, u ovim hotelima nije bilo nikakvih umjetnička djela, pa samim tim ni slika. Nakon privatizacije ovih hotela u više navrata kupovali smo slike iz sopstvenih sredstava tako da prostor hotela Podgorica danas krase, između ostalog, umjetnička djela Dada Đurića, Voja Vlahovića, Voja Tatara, a hotela City djela Dada Đurića, Dimitrija Popovića, Nikole Graovca, itd”, odgovorili su.

Nestalih umjetnina ima i na sjeveru. Primjer za to je Hotelsko-turističko preduzeće Berane, u kome se ni nakon deset godina od privatizacije ne zna gdje su nestala vrijedna djela Uroša Toškovića, Aleksandra Prijića, niti šta je sa skulpturom Kupačica vajara Dragana Mitrovića, čija se kopija nalazi u Budvi.

Monitor je već pisao da samo triptih Uroša Toškovića koji je krasio enterijer hotela Berane vrijedi skoro onoliko koliko je grupa mešetara na berzi platila većinski paket akcija čitave firme. Triptih, iz ranijeg perioda Toškovićevog stvaralaštva, kupljen je za nekoliko desetina hiljada maraka. U međuvremenu vrijednost mu je umnogome porasla, a mešetari su uspjeli da se domognu hotelsko-turističkog preduzeća za svega oko 150.000 eura.

Smatra se da su ova kao i većina drugih umjetnina iz hotela završila u inostranstvu. Statua Kupačica koja je krasila fontanu na terasi hotela razmontirana je stručno i otpremljena, najvjerovatnije, preko granice.

Oni koji imaju kapital sliku kupuju kao investiciju. Osim hotelijera i bankara malo je u Crnoj Gori onih koji su spremni da izdvoje novac za ovakav vid investiranja.

,,Slike se sve manje kupuju, nema se para za to. Preduzeća nemaju više budžete za tu stavku”, kaže za Monitor poznati crnogorski galerista Gajo Vojvodić. On navodi da je tržište u Crnoj Gori zamrlo u posljednje tri-četiri godine. To je i razlog što se okrenuo međunarodnom tržištu. ,,Na domaćem tržištu nema para pa ljudi kupuju slike na rate, plate prvu, pa poslije ne, dolazi se u rizik da se izgube prijateljstva…”

Monitor je pisao da, po mišljenju više galerista, u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević za koga su rekli da se razumije u slike i ima najbolju kolekciju.

Pored njega značajan broj slika je u privatnim kolekcijama ovdašnjih političara i tajkuna.

Mediji su pisali da se u ugostiteljskom objektu Maša, Radenka Radojičića, nalaze slike crnogorskih slikara – Voja Stanića, Nikole Gvozdenovića, Anke Burić, Voja Tatara i mnogih drugih. Postavka i u omiljenom okupljalištu vlasti, podgoričkom lokalu Grand, se često mijenja djelima poznatih slikara – Stanića, Dimitrija Popovića, Olje Ivanjicki… U Grandovoj kolekciji je i monumentalno platno Lubarde koje se nekada nalazilo u kabinetu Titovog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića.

Slično je i u regionu – na legalnom tržištu najveće cijene su postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Novi kolekcionari za novo doba. Pored imena autora, formata, motiva, tehnike, period u kojem je slika nastala, sve se više gleda i ko je bio prethodni vlasnik. Cijena raste ako je slika kupljena od nekog uticajnijeg ,,poznavaoca”’ – političara, biznismena ili tajkuna.

Mugoša poklonio mitropolitovu fotelju

O tome kako se raspolaže državnim blagom i dalje je pokazni primjer bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša. On je namještaj kojim je bio opremljen njegov kabinet poklonio Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Vijesti pišu da je namještaj kojim je bio opremljen gradonačelnikov kabinet pripadao nekadašnjem mitropolitu crnogorsko-primorskom i patrijarhu SPC Gavrilu Dožiću. Pretpostavlja se da ga je konfiskovala poslijeratna komunistička vlast, a nepoznato je kako je dospio u Mugošin kabinet, kao i zašto ga on ,,vraća” SPC-u.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo