Krađa umjetničkih djela smatra se jednom od najunosnijih profesija u svijetu kriminala. I dok se u inostranstvu do vrijednih umjetnina dolazi kriminalnim ,,remek djelima”, kod nas je proteklih decenija to išlo mnogo lakše.
Tokom ,,oslobađanja” Dubrovnika izvršena je i sistematska pljačka umjetnina. Slike i ostale dragocjenosti odnosile su se iz hotela, kuća, a ni crkve u Konavlima nijesu bile pošteđene. Nakon rata Hrvatska je od Crne Gore potraživala preko 3.000 umjetničkih djela. Većina njih je vraćena do 2008. ali se za nekima još traga na nelegalnom tržištu jer po zvaničnim podacima otuđenih kulturnih dobara iz Dubrovačke regije nema u crnogorskim kulturnim ustanovama.
Ispečeni zanat s ratišta, pojedini su dodatno usavršili u domovini. Nakon kraha državnih preduzeća tokom 90-ih partijskim rukovodiocima je najlakše bilo da vrijedne umjetničke slike iz propalih kompanija odnesu doma. Tako su decenijama stvarane zbirke završavale u kućama, stanovima i vikendicama rukovodioca koji su njihove prave vlasnike doveli do bankrota i kraha.
Nakon toga dolazi privatizacija i mnogim kulturnim dobrima se gubi trag. Neka se čak i ne pominju.
Kombinat aluminijuma Podgorica nekada se mogao pohvaliti vrijednom umjetničkom zbirkom. Kao i u većini uspješnih preduzeća u vrijeme socijalizma slike su kupovane ali i dobijane prigodom jubileja. U KAP-u je, sve do 90-ih, postojala i umjetnička kolonija koja je okupljala domaće i inostrane stvaroce iza kojih su ostajala vrijedna djela. To je trajalo sve dok zgradu u kojoj su radili i boravili umjetnici nijesu naselile izbjeglice.
Doskora su upravnu zgradu KAP-a krasila platna Jaroslava Čermaka, Srđana Vukčevića, Voja Tatara, Boška Odalovića, Dragana Karadžića i mnogih drugih značajnih umjetnika. Nadati se da ni Veselin Pavićević, kao novi vlasnik, neće donijeti bitnije promjene po tom pitanju.
Prema saznanjima Monitora bogata zbirka KAP-a je još uvijek izložena u Upravnoj zgradi. Nema objašnjenja kako je bogata zbirka preživjela brojne privatizacije, grabljive domaće političare, švajcarske i ruske tajkune. O tome da li postoji spisak slika i jesu li su one ušle u stečajnu masu KAP-a, i kakva ih sudbina čeka, pokušali smo da dobijemo odgovore od stečajnog upravnika Veselina Perišića. Bez rezultata.
Tokom privatizacije izgubile su se i mnoge vrijedne umjetnine iz najelitnijeg crnogorskog hotela Sveti Stefan: poput velike kineske vaze i venecijanske komode, vlasništvo kraljevske porodice Karađorđević, koje su iz hotela Miločer, njihovog nekadašnjeg ljetnjikovca, bile prenijete na Sveti Stefan.
Monitor je pisao da su nakon što su Aman rizorts i grčka Restis grupa zakupili Sveti Stefan brojne umjetnine iz ovog hotela premještene na čuvanje u hotel Palas u Petrovcu. Između ostalih, tamo treba tražiti skupocjene servise za posluživanje, zlatni escajg, klavir marke Berghoffer, stilski namještaj, kao i vrijedna kolekcija od 142 umjetničke slike među kojima su djela Voja Stanića, Olje Ivanjicki, Cileta Marinkovića, Stanka Zečevića, Nebojše Kavarića, Nikole Gvozdenovića i drugih.
Da li postoji popis kulturnih dobara koja se nalaze ili su se nalazila u nekadašnjim državnim preduzećima i da li je vršena procjena u kakvom su stanju i koliko ih je nestalo, pokušali smo da dobijemo odgovor od Ministarstva kulture.
,,Uprava za zaštitu kulturnih dobara ne raspolaže takvim podacima. To su pitanja za držaoca pokretnih kulturnih dobara – Narodni muzej, zavičajne i opštinske muzeje po lokalnim samoupravama, kulturne centre po opštinama… Takođe, elaborati o revalorizaciji kulturnih vrijednosti pokretnih kulturnih dobara sadrže te pojedinosti za svako ponaosob pokretno kulturno dobro. Pitanje je, da li su svi umjetnički predmeti po objektima koje navodite pokretna kulturna dobra”, tako su nam odgovorili iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, kojom rukovodi Anastazija Miranović.
Tragom informacije da je Muzej grada Budva radio spisak pokretnih kulturnih dobara u hotelima u budvanskoj opštini, kontaktirali smo i ovu instituciju. Međutim, do zaključenja ovog broja od njih nijesmo dobili odgovor.
Poznato je da je, mimo muzeja i institucija kulture, najbogatiju i najveću zbirku umjetničkih djela imao hotel Crna Gora u Podgorici. Kolekcija se brižljivo prikupljala od otvaranja hotela početkom 50-ih.
Direktor hotela Crna Gora Mikan Zec krajem 2004. za Vijesti govori o toj zbirci: ,,Luksuzno izgrađen hotel, sa sadržajima koji su bili nezamislivi u to vrijeme, pod sugestijama tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Blaža Jovanovića, dobio je vrijednu kolekciju od 30 kapitalnih slika, čuvenih crnogorskih slikara Milunovića, Lubarde, Vuškovića…” On je istakao da je potom proširena kolekcija sadržala 60 kapitalnih djela vrhunskih crnogorskih, srpskih i hrvatskih slikara, i da po procjeni crnogorskih stručnjaka vrijedi od četiri do pet miliona eura.
Što se desilo sa vrijednom zbirkom nakon rušenja hotela Crna Gora, pitali smo sadašnje vlasnike Normal company, biznismena Žarka Burića, koji na mjestu nekadašnjeg simbola Podgorice gradi Hilton.
,,Prilikom zatvaranja hotela Crna Gora u junu 2013. godine organizovali smo izložbu svih slika koje smo zatekli u hotelu i tom prilikom izdali monografiju. Kada se Hilton završi slike će biti izložene u hotelu. Što se tiče lokacije na kojoj se sada one čuvaju, iz bezbjednosnih razloga ne možemo vam odgovoriti na to pitanje”, poručili su iz PR službe Normal Company.
U katalogu koji je upriličen lani prezentovano je preko 70 slika iz kolekcije hotela Crna Gora. Navedeno je da jezgro kolekcije predstavljaju slike eminentnih crnogorskih umjetnika Lubarde, Milunovića i Vuškovića. Pored njih prezentirana su djela: Đorđa Andrejevića Kuna, Marka Čelobanovića, Stojana Aralice, Dada Đurića, Branka Filipovića Fila, Aleksandra Prijića, Uroša Toškovića, Dimitrija Popovića, Voja Stanića, Jovana Zonjića…
Kako ova kompanija rukovodi sa još dva podgorička hotela City i Podgorica, pitali smo ih da li su u ovim hotelima zatekli umjetnička djela: ,,Prilikom kupovine hotela City i Podgorica, u ovim hotelima nije bilo nikakvih umjetnička djela, pa samim tim ni slika. Nakon privatizacije ovih hotela u više navrata kupovali smo slike iz sopstvenih sredstava tako da prostor hotela Podgorica danas krase, između ostalog, umjetnička djela Dada Đurića, Voja Vlahovića, Voja Tatara, a hotela City djela Dada Đurića, Dimitrija Popovića, Nikole Graovca, itd”, odgovorili su.
Nestalih umjetnina ima i na sjeveru. Primjer za to je Hotelsko-turističko preduzeće Berane, u kome se ni nakon deset godina od privatizacije ne zna gdje su nestala vrijedna djela Uroša Toškovića, Aleksandra Prijića, niti šta je sa skulpturom Kupačica vajara Dragana Mitrovića, čija se kopija nalazi u Budvi.
Monitor je već pisao da samo triptih Uroša Toškovića koji je krasio enterijer hotela Berane vrijedi skoro onoliko koliko je grupa mešetara na berzi platila većinski paket akcija čitave firme. Triptih, iz ranijeg perioda Toškovićevog stvaralaštva, kupljen je za nekoliko desetina hiljada maraka. U međuvremenu vrijednost mu je umnogome porasla, a mešetari su uspjeli da se domognu hotelsko-turističkog preduzeća za svega oko 150.000 eura.
Smatra se da su ova kao i većina drugih umjetnina iz hotela završila u inostranstvu. Statua Kupačica koja je krasila fontanu na terasi hotela razmontirana je stručno i otpremljena, najvjerovatnije, preko granice.
Oni koji imaju kapital sliku kupuju kao investiciju. Osim hotelijera i bankara malo je u Crnoj Gori onih koji su spremni da izdvoje novac za ovakav vid investiranja.
,,Slike se sve manje kupuju, nema se para za to. Preduzeća nemaju više budžete za tu stavku”, kaže za Monitor poznati crnogorski galerista Gajo Vojvodić. On navodi da je tržište u Crnoj Gori zamrlo u posljednje tri-četiri godine. To je i razlog što se okrenuo međunarodnom tržištu. ,,Na domaćem tržištu nema para pa ljudi kupuju slike na rate, plate prvu, pa poslije ne, dolazi se u rizik da se izgube prijateljstva…”
Monitor je pisao da, po mišljenju više galerista, u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević za koga su rekli da se razumije u slike i ima najbolju kolekciju.
Pored njega značajan broj slika je u privatnim kolekcijama ovdašnjih političara i tajkuna.
Mediji su pisali da se u ugostiteljskom objektu Maša, Radenka Radojičića, nalaze slike crnogorskih slikara – Voja Stanića, Nikole Gvozdenovića, Anke Burić, Voja Tatara i mnogih drugih. Postavka i u omiljenom okupljalištu vlasti, podgoričkom lokalu Grand, se često mijenja djelima poznatih slikara – Stanića, Dimitrija Popovića, Olje Ivanjicki… U Grandovoj kolekciji je i monumentalno platno Lubarde koje se nekada nalazilo u kabinetu Titovog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića.
Slično je i u regionu – na legalnom tržištu najveće cijene su postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.
Novi kolekcionari za novo doba. Pored imena autora, formata, motiva, tehnike, period u kojem je slika nastala, sve se više gleda i ko je bio prethodni vlasnik. Cijena raste ako je slika kupljena od nekog uticajnijeg ,,poznavaoca”’ – političara, biznismena ili tajkuna.
Mugoša poklonio mitropolitovu fotelju
O tome kako se raspolaže državnim blagom i dalje je pokazni primjer bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša. On je namještaj kojim je bio opremljen njegov kabinet poklonio Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Vijesti pišu da je namještaj kojim je bio opremljen gradonačelnikov kabinet pripadao nekadašnjem mitropolitu crnogorsko-primorskom i patrijarhu SPC Gavrilu Dožiću. Pretpostavlja se da ga je konfiskovala poslijeratna komunistička vlast, a nepoznato je kako je dospio u Mugošin kabinet, kao i zašto ga on ,,vraća” SPC-u.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice