Povežite se sa nama

FOKUS

PRIVREDNI SUD LEGALIZUJE DAROVE TRANZICIJE: Stečajem do bogatstva

Objavljeno prije

na

Crna Gora je kroz proces privatizacije (nekada su to zvali vlasnička transformacija) prihodovala nepunih 900 miliona eura. Samo kroz desetak stečajnih postupaka, gledajući po iznosima prijavljenih i uglavnom nenaplativih potraživanja, izgubili smo mnogo više.

Prisjetimo se: Kombinat aluminijuma – 360 miliona priznatih potraživanja, iako stečajni upravnik Veselin Perišić nije priznao povjeriocima potraživanja vrijedna još 100 miliona. Trenutno se, što pred domaćim, što pred međunarodnim sudovima, vodi skoro 60 sudskih postupaka povezanih sa stečajem u KAP-u. Desetak je pokrenuo Kombinat, u ostalih 50-ak KAP je tužena strana. Veselin Perišić je stečajni upravnik i u drugom po veličini stečajnom postupku u Crnoj Gori. Iza Željezare Nikšić ostali su dugovi od 125 miliona (priznata potraživanja).

Nekadašnja poslovna imperija Dragana Brkovića, građena pod okriljem Vektre Montenegro Podgorica, preko Bara, Herceg Novog, Kolašina i Mojkovca do Pljevalja urušila se u seriji stečajnih postupaka koji su rezultirali ukupnim, priznatim, potraživanjima od nekih 230 miliona eura. Ipak, uz pomoć vlasti, Brković je privremeno odložio pritisak povjerilaca, usvajanjem niza planova o reorganizaciji kompanija u njegovom vlasništvu. U njegove kompanije, bez obzira na stečaj, sipa se novac pribavljen uz državne garancije, iako Brković već duguje državi na ime poreza, doprinosa i ugovorenih privatizacionih investicija. Ta bi priča, međutim, mogla ostati kratkog daha, bez stvarne upravljačke i finansijske podrške kompanijama Vektra Jakić, Vektra Boka, Vektra Investments, Vektra Optel, Vektra Voda, Horizont logistic, zaključno sa krovnom kompanijom Vektrom Montenegro.

Slijede: Radoje Dakić – 80 miliona priznatih potraživanja; Obod Cetinje – 52 miliona; Plus Commerce Nikšić – 24 miliona; Prerada – 37 miliona eura; MCC Inžinjering – 35 miliona eura, Brodogradilište Bijela – 20 miliona priznatih potraživanja… I svom tom imovinom stečajne sudije i upravnici upravljaju bez, praktično, bilo kakve kontrole.

Zapravo, svom tom imovinom upravlja 7-8 stečajnih sudija i par desetina stečajnih upravnika. Na Listi stečajnih upravnika koju utvrđuje Ministarstvo pravde ima 225 licenciranih osoba koja su položila stručni ispit. Interni podaci do kojih je došao Monitor pokazuju da je na tom popisu oko 120 aktivnih (angažovanih) i stotinjak neaktivnih stečajnih upravnika. U prosjeku, aktivni stečajni sudija vodi 5-6 stečajnih postupaka istovremeno. Neki od njih traju tek par dana (nedjelja) neki – poput KAP-a i Željezare – godinama.

Prema važećem pravilniku Ministarstva finansija, stečajni upravnik se ne angažuje za iznos manji od 400 eura. Za preduzeća sa stečajnom masom između dvije i 25 hiljada eura naknada stečajnom upravniku prelazi dvije hiljade. Pravi novac dobijaju srećnici koje dopadne mogućnost da vode stečajni postupak preduzeća sa većom stečajnom masom i većim brojem povjerilaca. Njima, prema Pravilniku Ministarstva, pripada mjesečna naknada od 2,5 prosječne plata (oko 1.300 eura) koja se kao akontacija isplaćuje za svo vrijeme trajanja stečajnog postupka.

Sada, stvari stoje ovako: od 1.600 stečajnih postupaka koji su pokrenuti u posljednje tri godine, pet najčešće angažovanih stečajnih upravnika dobilo je 255 postupaka li 15,5 odsto ukupnog posla.

Na vrhu liste najčešće angažovanih stečajnih upravnika nalazi se Vladimir Ivanović, u slobodno vrijeme službenik Poreske uprave. On je od 2015. godine dobio u rad 59 stečajnih postupaka (36 + 12 + 11). Na drugom mjestu, sa 52 stečajna postupka (24 + 14 + 14) nalazi se Dušica Rečević, zaposlena u Agenciji za antikorupciju i sestra načelnika CB Podgorica Jovice Rečevića. Korak sa njima drži i Borko Abramović, rukovodilac jedinice za unutrašnju reviziju Sudskog savjeta. Nezvanično, Abramović kontroliše i „slučajnu” podjelu predmeta sudijama svih crnogorskih sudova preko Pravosudnog informacionog sistema (PRIS). To ge je, valjda, kvalifikovalo da vodi 49 stečajnih postupaka u posljednje tri godine (20 + 19 + 10). Isti broj stečajnih postupaka (23 + 15 + 11) dobio je i Radivoje Mićunović. Na petom mjestu nalazi se još jedna državna činovnica Ana Drašković-Mrdović. Ona je, pored stalnog posla u Fondu rada, honorarno angažovana u 45 stečajnih postupaka.

Nije, međutim, sve u količini. Ima nešto i u veličini.

Žarko Ostojić, kum predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića (zajedno su bili akteri afere Vrhovni sud) vodi, kao stečajni upravnik, postupke u preduzećima: Brodogradilište Bijela, Solana Ulcinj, Nivel Budva, Primorka Bar… (ukupno deset postupaka).

Sreten Mrvaljević, zaposlen u Ministarstvu saobraćaja i, kako kažu, još jedan Jovanićev kum, bio je ili i dalje jeste stečajni upravnik u preduzećima: Nivel Invest, Bjelasica Rada, Vektra Boka… Mrvaljević, tri godine unazad, vodi 21 postupak, a u svih pet za koje je angažovan prošle godine stečajni sudija je – Blažo Jovanić.

Jovanić je, kao stečajni sudija Radoja Dakića imenovao dvojicu stečajnih upravnika – Mladena Markovića (brat bivšeg predsjednika Ustavnog suda Milana Markovića) i Ranka Radinovića iako kompanija ne radi duže od deset godina. Apelacioni sud je, ipak, poništio to rješenje, tražeći da se, kao što zakon propisuje, imenuje samo jedan upravnik. Čast, i nakanada od 1.300 eura mjesečno pripala je Markoviću.

Kako god, predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić ne želi da spisak angažovanih stečajnih sudija i upravnika bude lako dostupan, kao što je to praksa u makar nekim zemljama okruženja. Zato se i oglasi o prodaji imovine stečajnih dužnika na sajtu stecaj.co.me objavljuju bez imena stečajnog upravnika (samo broj mobilnog telefona) i sudije (broj kancelarije). Dodatne detalje neophodno je potražiti u Službenom listu.

„Odgovorno tvrdim da stečajne mafije nema i da između stečajnih sudija i stečajnih upravnika postoji krajnje principijelan i profesionalan odnos uređen u skladu sa zakonskim normama”, ustvrdio je Jovanić prošle godine u razgovoru za Vijesti. I dodao kako se ,,svi predmeti u ovom, a i ostalim sudovima u Crnoj Gori, dodjeljuju po metodu slučajne dodjele onako kako je to i propisano Zakonom o sudovima”.

Upućeni, ipak, tvrde kako je Jovanić izuzetno bitna karika „stečajnog lanca”. Ne samo zbog toga što je, kao predsjednik Privrednog suda, valjda pomenutom „metodom slučajne dodjele”, samo prošle godine, u rad dobio više od 100 stečajnih postupaka. Podaci iz Sužbenog lista pokazuju da su dvojica od osam stečajnih sudija angažovanih protekle godine dobili predmete koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke. Jedan je dobio nešto preko 50, trojica malo manje od 100, dok su samo Jovanić i njegov kolega Dragan Vučević trocifreni. Uz utisak, koji može da prevari, da su njih dvojica u rad dobili i najinteresantnije predmete.

Racimo, sudija Jovanić danas, kao predsjednik Privrednog suda obavlja i posao stečajnog sudije u stečajevima Kombinata aluminijuma, Boksita, Radoja Dakića, Vektra Boke, Brodogradilišta Bijela, Bjelasica Rade, Nike, Onogošta… Bezmalo, svaki stečajni upravnik angažovan u ovim postupcima može računati na maksimalnu naknadu (1.300 eura mjesečno ili preko 15,5 hiljada godišnje). Jovanić je, međutim, prema prijavi imovine za 2016. godinu objavljenoj na sajtu Agencije za sprječavanje korupcije, te godine zaradio ukupno oko 22, 5 hiljade eura (kao predsjednik Privrednog suda i član državne Komisije za polaganje ispita za stečajnog upravnika). Uz stan od 118 kvadrata ima prijavljen i vladin kredit „za poboljšanje stambenih uslova” od 40.000. Kao ratu za ovaj kredit Jovanić mjesečno plaća 40,41 euro (četrdeset eura i četrdeset jedan cent). Pa vi vidite vrijedi li se mučiti za te pare.

Uspomene

Blažo Jovanović je, nedugo nakon štio je 2002. položio pravosudni ispit, dobio posao kao šef kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića. Na istom mjestu već je, kao pomoćnik direktora Administrativnog ureda za materijalno-finansijsko poslovanje, radio i Žarko Ostojić (danas stečajni upravnik).

Ubrzo je (2005.) Jovanić izabran za sudiju Osnovnog suda, ali je zadržao deponovan potpis u državnom Trezoru kao jedan od dvije osobe koja može naložiti podizanje novca namijenjenog radu Vrhovnog suda. Za tu nezakonitost vjerovatno nikada ne bismo saznali da 2006. nije otkrivena velika pljačka u Vrhovnom sudu, kada je pronevjereno više do 300 hiljada eura (sudija Ratko Ćupić konstatovao je da je Vrhovnom sudu učinjena šteta od 328.993,15 eura).. „Moj šef kabineta tada je bio Blažo Jovanić, koji je u međuvremenu izabran za sudiju Osnovnog suda u Podgorici. On je uspješno obavljao poslove šefa kabineta, zato sam odlučio da Jovanić potpisuje naloge prema Trezoru za isplatu novca, a kroz taj način vrši se i kontrola rada”, pravdao je tada predsjednik suda Ratko Vukotić sebe i svog saradnika.

Krivična prijava protiv njih odbačena je zbog nedostatka dokaza, a sva krivica je pala na blagajnicu koja je navodno, samostalno falsifikovala potpise nadležnih i podizala novac iz državnog Trezora. Osuđena Dijana Vulević (četiri godine zatvora) tvrdila je da potpisi na nalozima za isplatu nijesu falsifikovani. Prvostepena presuda izrečena je 2012, a nema podataka da je do danas postala pravosnažna. Zbog nesavjesnog rada u službi i nesavjesnog postupanja, Ostojić je osuđen na godinu zatvora, uslovno na tri godine. Njemu je stavljeno na teret da je odgovoran za manjak, jer nije kontrolisao budžet, knjigovodstvo i obračune putnih naloga.

Ratko Vukotić je nedugo poslije otkrivanja efere otišao u advokate (zamijenila ga Vesna Medenica), a vlada ga je uskoro izabrala za člana odbora direktora HTP Budvanska rivijera. Predsjednik borda Budvanske tada je bio Svetozar Marović.

U međuvremenu je na stranice crne hronike dospio i Jovanićev rođeni brat Boro, nakon što je osuđen za primanje mita na godinu dana zatvora. Boro Jovanić je krivično djelo počinio kao carinik 2007. godine a na izdržavanje kazne javio se u septembru 2011. Po preporuci aktuelnog premijera Duška Markovića, tadašnjeg ministra pravde, pomilovao ga je predsjednik Filip Vujanović. Izašao je na pola kazne i vratio su u Upravu carina (UC). Pošto se diglo previše buke zbog njegovog povratka u UC, Boro Jovanić je prešao u Prvu banku, gdje je radio kao vozač njenog najvećeg akcionara Aca Đukanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo