Povežite se sa nama

OKO NAS

PRIVREDNI ZLOČINI: BERANSKA CIGLANA: Čekajući tužioca

Objavljeno prije

na

Radnici smatraju da na odgovornost treba pozvati sve ljude koji su u posljednih deset godina u Ciglani kroz različite zloupotrebe i nepoštovanje kupoprodajnog ugovora, doprinijeli obustavi proizvodnje i rušenju fabrike.

Nekadašnji sindikalni lider Veselnin Radičević podsjeća da su se tokom poslednjih godina obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedinaca za uništavanje Ciglane.

,,Policija je tek poslije dvije godine počela da saslušava određene osobe. U saznanju smo da je tada saslušano pet ljudi i da je nakon toga predmet vraćen tužilaštvu na dalje postupanje. Nije nam poznato da je iko odgovarao za rušenje fabrike, niti da li je dalja istraga u toku, iako se pouzdano zna da je bivši vlasnik, uz mnoštvo nezakonitih radnji, u potpunosti pogazio odredbe iz kupoprodajnog ugovora”, kaže Radičević.

On zato poziva specijalnog tužioca da ovaj slučaj uzme u razmatranje i da razotkrije vinovnika privrednog zločina.

Bivši radnici podsjećaju da je nekadašnji vlasnik, nakon rušenja stare ciglane obećavao da će izgraditi novu fabriku za proizvodnju opekarskih proizvoda vrijednu najmanje 10 miliona eura u kojoj će biti zaposleno 35 radnika, ali da nije ispoštivao kupoprodajni ugovor.

Nekadašnji radnici za sadašnje stanje najviše okrivljuju Vladinu komisiju koja je utvrđivala regularnost sprovedene privatizacije.

,,Tražili smo na brojnim protestima da se formira neko tijelo koje bi preispitalo sva dešavanja u Ciglani. Vlada je u međuvremenu, na naš zahtjev, formirala komisiju koja je trebalo da utvrdi da li su u cijeloj priči ispoštovane odredbe iz kupoprodajnog ugovora. Ali, ta komisija je umjesto da odgovori postavljenom zadatku, povjerovala na riječ vlasniku da će na mjestu stare praviti novu ciglanu i da ćemo mi biti socijalno zbrinuti. Vrijeme je pokazalo da od nove fabrike nema ništa i da Vladina komisija nije odradila svoj posao u skladu sa zakonom”, priča Radičević.

Beransku Ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice vlasnika Petra Đurišića. Ovaj čovjek je marta 2008. godine odlučio da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu. Sva njegova obećanja ostala su samo mrtvo slovo na papiru, jer i pored posredovanja predstavnika Vlade Crne Gore i Opštine Berane cijela priča se, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada.

Đurišić je u više navrata pokušavao ponovo da kupi Ciglanu. On je na pretposljednjem nadmetanju prilagao traženi depozit, ali je poslije toga izbjegavao da uplati preostalu svotu novca, tako da je fabrika i pored simbolične cijene tada ostala neprodata.

Bivši radnici tvrde da se čitavo vrijeme namjerno vršila opstrukcija, kako bi se što više umanjila cijena fabričke imovine koju čine objekti sa pripadajućom opremom i infrastrukturom na zemljišu površine 49.767 kvadratnih metara, zatim bager marke Kamatus, 7.524 kubika pijeska i 14.000 kubika gline.

Poslije svega Ciglanu je nakod dvadesetak neuspješnih licitacija za 145.000 eura kupio Beranac Nikola Obradović. Bivši radnici od novog vlasnika zahtijevaju da zemljište koje je kupio privede namjeni, odnosno da na Rudešu ponovo pokrene proizvodnju opekarskih proizvoda. Oni tvrde da je Detaljnim urbanističkim planom predviđeno da se na mjestu stare ciglane može graditi jedino objekat za proizvodnju opekarskih proizvoda.

,,Na parceli koju je kupio novi vlasnik može se graditi samo ciglana jer je to, po našim saznanjima, tako predviđeno planskim dokumentima. Zahtijevamo da se takve odredbe ispoštuju”, poručuju bivši radnici.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) i još nekoliko nevladinih organizacija ranije su sačinili izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su Ciglana i još neke fabrike u ovom gradu dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na njihovu štetu.

,,Kod tih preduzeća pokazao se obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, naveo je MANS u tom izvještaju.

Istaknuto je i da su novi vlasnici djelove imovine prodali dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

,,Na taj način, novim vlasnicima ne samo da se vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit, što je kompanije dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sproveđenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine. U nekim slučajevima država im je velikodušno pružila finansijsku pomoć”, dodaje se u izvještaju.

MANS je tada preporučio da Privredni sud u Bijelom Polju objavi dokumenataciju vezanu za postupak stečaja i privatizacije, Ministarstvo ekonomije i skupštinska Komisija za praćenje i kontrolu privatizacije da urade reviziju postupka prodaje, te da tužilaštvo utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku.

Od svega, međutim, koliko je poznato, nije bilo ništa. Kao i mnogi drugi slučajevi pljačkaških privatizacija, kriminalni čin rušenja najstarije beranske fabrike i jedine ciglane u državi, ostao je do danas nekažnjen.

Portal Pod lupom slučaj beranske Ciglane odavno je smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba inače važi za stečajnog upravnika koji je zajedno sa stečajnim sudijom Zoranom Ašaninom iz Višeg suda u Bijelom Polju rasprodao „pola sjevera Crne Gore”. Pod lupom je tada napisao da njega nije previše uznemirila tvrdnja da je dio stečajne mafije.

Grba je tada izjavio da je dobio potpuno čiste papire o Ciglani od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka”. Šta se u tom postupku dešavalo, da li je i kako okončan, javnost je za te informacije ostala uskraćena.

Rušenjem Ciglane pedeset radnika ostalo je bez posla. Berane je ostalo bez svog najstarijeg privrednog kolektiva. Država bez jedine fabrike opekarskih proizvoda, kakva god ona bila.

Bivši radnici ne isključuju mogućnost da je njihova fabrika pravila smetnju nekome od crnogorskih tajkuna koji se bave uvozom građevinskog materijala. Oni podsjećaju da Crna Gora u toku jedne godine uveze opekarskih proizvoda u vrijednosti od oko 20 miliona eura.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo