Propast nekog posla, po pravilu, nije dobra vijest. Ipak, prošlonedjeljna informacija da je Vlada – nakon šestomjesečnog zatišja – odlučila da raskine privatizacioni ugovor sa navodnim američko-britanskim konzorcijumom IWG kojim su „Englezi” za 10 miliona eura mogli postati većinski vlasnici akcija Instituta Dr Simo Milošević u Igalu, nikoga nije ražalostila. Makar ne javno.
Ništa, dakle, od Centra izvrsnosti koji bi, kako su prije godinu zborili (ne)uvjerljivi propagandisti ovog projekta, Herceg Novi i Crnu Goru pretvorio u svjetski brend. Zvanično, Vlada je od ugovora odustala nakon što IWG nije ispunila praktično nijedan od ugovorenih uslova, zaključno sa plaćanjem kupljenih akcija. Na drugoj strani, pojasnio nam je predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju Branko Vujović, oni su skupa s menadžmentom Instituta ispunili ,,skoro sve obaveze” propisane ugovorom. Skoro sve.
,,Zahtjev kupca da se ugovoreni rok od šest mjeseci produži na neodređeno vrijeme nijesmo prihvatili, jer njihovi razlozi zbog čega nijesu do sada ispunili obaveze za nas nijesu bili ubjedljivi”, saopštio je Vujović Radiju Jadran, navodeći da IWG nije imenovao svoje članove odbora direktora, da nijesu obezbjedili memorandum o saradnji sa navodnim partnerom – firmom Internacional Hospital Group (IHG) koja upravlja menadžmentom u nekoliko svjetski poznatih velnes centara, platili akcije i pružili valjane garancije za najavljene investicije.
Institut ostaje vlasništvo Crne Gore (iako je, pojedinačno, njegov najveći akcionar Republika Srbija sa približno četvrtinom akcija). Vujović najavljuje kako je raspisivanje novog, petog, tendera za njegovu privatizaciju – neizvjesno.
,,Pri činjenici da smo imali četiri neuspješna tendera, treba da se zabrinemo, odnosno da konstatujemo da nije baš jednostavno naći pravog investitora, koji treba da investira preko 50 miliona eura i da kompaniju vodi na pravi način, koji bi je doveo u fazu u kojoj je nekad bila”, edukuje nas bivši ministar ekonomije i direktor Agencije za promociju stranih ulaganja.
Ne može se reći kako njegove opservacije nailaze na opšte odobravanje. ,,Nemoguće je pronaći prave partnere kad imate imidž visokokorumpirane države kojoj prijeti bankrot i čiji su najviši državnici optuženi ili već priznali kriminalne aktivnosti koje traju decenijama bez reakcije nadležnih zarobljenih institucija”, kaže Milorad Đurović, nekadašnji direktor Instituta, danas lider hercegnovskog ogranka URA.
Slično rezonuje i ostatak opozicije u Novom. ,,Sve dok Vlada bude tretirala Institut kao spa-centar kvazi bogate i respektabilne klijentele, a vrijedni zemljišni kompleks, zelene površine i dragocjenu Titovu vilu kao građevinsko zemljište, ostaće vrlo problematično pitanje budućnosti Instituta”, kazala je predsjednica lokalnog SNP-a Danijela Đurović.
Branko Vujović zaboravlja da pojasni da li i danas važe argumenti sa kojima je, prije godinu dana, lično on protežirao vlasnike IWG-a. Ko god da su oni.
Valja podsjetiti kako je Dušan Radović Krušo, lider Izbora koji u koaliciji sa DPS vlada Herceg Novim, u aprilu prošle godine, nakon prezentacije IWG, tvrdio: ,,Ako prodaju Banju raskidamo koaliciju i gotova priča. Jedna od firmi je osnovana 2005. godine, a njen direktor je direktor u još deset firmi, na 36 firmi je ista adresa direktora. Krajnji im je cilj da grade za prodaju. Mi smo za njih domoroci”. Branko Vujović je na te optužbe odgovarao da se radi „o ozbiljnim kompanijama iza kojih stoje ambasade država” (valjda SAD i Velike Britanije). I dosoljavao: „Konzorcijum ima podršku Evropske banke za obnovu i razvoj, jakog investicionog fonda koji realizuje velike investicije u Londonu. Predstavnik je već dva puta bio u Crnoj Gori, oduševljen lokacijom za ulaganja”.
Danas, niti se šta gradi, niti se vladajuća koalicija rastura. Niti se ko stidi zbog neispunjenih obećanja.
Samo su zadovoljni radnici Instituta. ,,Sindikat smatra da raskidom kupoprodajnog ugovora zaposleni u Institut nijesu ništa izgubili, već su naprotiv, dobili makar nadu da će Institut Igalo dobiti novu šansu…”, stoji u sindikalnom saopštenju. Uz računicu da bi za njih najgori rasplet bio da je IWG ispunio ugovorene obaveze a da je po pitanju statusa radnika ostao pri prošlogodišnjim stavovima.
Po objavi ništavnosti prošlogodišnjeg ugovora, oglasila se i lista Izbor. Obistinila su se, kažu, njihova upozorenja da „IWG nije respektabilan kupac”. Potom objašnjavaju zašto su, ipak, u parlamentu podržali tu privatizaciju. Pa gledaju u budućnost – sa imenom novog kupca na usnama: „Prvo treba da riješimo mogući stečaj koji Institutu prijeti zbog duga prema Jugobanci, a onda da započnemo pregovore sa kanadsko-izraelskim partnerom koji je zainteresovan za Institut i za saradnju, ali ne na osnovu kvadrata i nekretnina nego po metodi obrta i povećanja vrijednosti akcija Instituta na berzi”.
Mogao bi biti mali problem što se o sudbini Instituta ne odlučuje ni u Izboru, ni u Herceg Novom. Ponovo će glavnu riječ o svemu imati Vlada i njen Savjet za privatizaciju.
Samo je pitanje kada, upozorava poslanik Obrad Gojković. ,,Ne vjerujte da je ova priča završena”, kazao je prošle nedjelje u parlamanetu, ,,Tu je 230 hiljada kvadrata vrijednosti 200 miliona eura, ne treba se uljuljkivati u ove priče i vjerovati kako su crnogorski državljani uključeni u ovaj posao odustali od njega”.
Gojković objašnjava da iz dokumentacije koja je pratila pregovore sa IWG nedostaje zapisnik sa satanka na kome su – u nepoznatom svojstvu – učestvovali ,,članovi bliske rodbine najvećih političara ove države”. Pa računa: ,,Ovdje se radi o izgradnji 700 stanova i 150 vila. Neko iz vladajućih struktura je obećao da će napraviti studiju lokacije i ucrtati te objekte, ali je taj neko na vlasti još samo četiri mjeseca. To je problem. Investitor neće da uloži pare dok taj neko ne dobije vlast i za naredne četiri godine. Onda će se, pod ovim ili nekim drugim imenom, vratiti da završe započeto”.
To je priča koju gledamo dvadeset godina. Samo se mijenjaju tzv. Grci,Rusi, Izraelci, Kanađani, Tajlanđani, Holanđani, Srbi, Italijani, Kinezi, Arapi… Poneko se pravi i Englez. Nama se, uglavnom, isto piše.
Ravno do dna
Od raspisivanja prvog privatizacionog tendera, 16. aprila 2008. do novembra prošle godine kada je potpisan ugovor sa IWG, kao potencijalni kupci kroz Herceg Novi i Podgoricu defilovali su: predstavnici švajcarske kompanije Home Art and Sales Services u vlasništvu Filipa Ceptera, austrijska Christof Management International, MK Grupa srpskog kralja šećera Miodraga Kostića, francuski kozmetički gigant Vichy. Za kupovinu Instituta, prije raspisivanja tendera, interesovali su se zvaničnici norveške vlade ali i Milan Panić prvi premijer SRJ i osnivač američke farmaceutske kuće ICN. Svi su odustali od posla u Novom. Ili su odbijeni. Najviše novca za akcije Instituta nudili su Austrijanci (25 miliona eura). Ta je ponuda, nakon što su dobili šansu da je realizuju, ostala prazno obećanje. Ispostavilo se da potencijalni kupac ne može da obezbijedi garancije da će ispuniti ono što je ponudom obećao. Najmanje su ponuđene akcije vrjednovali Francuzi, svega 300 hiljada eura. Kao dodatni problem javila se pretpostavka da bi težina njihovog brenda (Vichy je jedno od zvučnijih imena današnje kozmetičke industrije) zagušila sve ono što je ime Instituta u Igalu, makar nekada, značilo u svijetu zdravstvenog turizma. Ostaje za nauk da Vlada (vlade) skoro deset godina ne može da pronađe kupca za nekada najveće lječilište ovog profila na Mediteranu i jedan od tri-četiri (uz Adu Bojanu i Sveti Stefan) dragulja iz crnogorske turističke ponude. Čak ni po cijenu da se na zemljištu koje okružuje Institut i čuvenu Titovu vilu podigne veliki stambeni kompleks.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice