Povežite se sa nama

OKO NAS

PROPADANJE BIVŠIH VOJNIH OBJEKATA NA SJEVERU: Ni vojske ni naroda

Objavljeno prije

na

U opštini Andrijevica četiri karaule nalaze se u potkomovskim selima Jošanica, Kuti i Đuliće. Te karaule koje su nakon raspada Vojske Jugoslavije povremeno za svoje potrebe koristili pripadnici granične policije, dugi niz godina niko ne obilazi niti održava, iako se zna da je u svakoj od njih svojevreneno boravilo i po pedeset vojnika zaduženih za obezbjeđenje granice prema Albaniji.

Posebnu devastaciju doživljela je karaula poznata pod nazivom Kruška, između sela Cecuni i Kuti, koja je važila za najuređeniji vojni objekat u pograničnom pojasu Crne Gore i Albanije. S nje je odnešeno sve što se moglo odnijeti.

I preostale tri karaule vidno su oštećene. Mještani se sa sjetom prisjećaju vremena kada su vojnici iz čitave bivše Jugoslavije vojni rok služili u selima ispod Komova.

„Dok je vojska bila na ovom prostoru naša sela su bila puna naroda. Bila su to srećna vremena kad su mještani vojnike s prostora čitave Jugoslavije doživljavali kao svoje najrođenije”, prisjeća se stanovnik sela Cecuni David Lalić.

Prema njegovim riječima, vojska je tada pomagala lokalnom stanovništvu u mnogim stvarima, posebno u održavanju puteva.

„Mještani su živjeli s vojskom i uz vojsku, predstavljajući vrlo moćnu cjelinu u svakom pogledu. Na to ukazuje i podatak da su tada seoske prodavnice imale veći dnevni promet od današnjih prodavnica u gradu”, kaže Lalić.

Upravo nestankom jugoslovenske vojske i zatvaranjem karaula, počeo je i osjetniji odliv lokalnog stanovništva iz potkomovksih sela, koji danas već poprima zabrinjavajuće razmjere bijele kuge.

„U potkomovskim selima danas ima manje stanovnika nego što je nekada bilo vojnika u četiri karaule. To su porazne činjenice, isto koliko i saznanje da su bivši objekti JNA prepušteni konstantnom propadanju. Pred ovakvom pojavom neko treba da se dobro zamisli i postidi”, smatra Lalić.

Slično govore i mještani sela Konjihe, koji listom ukazuju na činjenicu da se njihova sela gase. Boli ih kažu to što su bivše karaule u ovakvom stanju, ali još više i činjenica da se škola u Konjusima našla pred zatvaranjem, iako je nekada brojala blizu četiri stotine učenika.

„Danas nemamo ni vojske ni naroda. Plašimo se da su svaka dalja ulaganja u Konjihe zakasnila, jer, kako stvari stoje, ovdje ubrzo neće imati ko koga da sahrani”, poručuju mještani Konjuha.

Iz opozicionih stranaka u ovom gradiću, gdje je na vlasti Demokratska partija socijalista, tvrde da napuštene karaule u potkomovskim selima ilustruju kako se država svih ovih godina odnosila prema ovom regionu Crne Gore.

„Zahvaljujući pogubnoj politici državnog vrha danas u Andrijevici imamo zatvorene fabričke pogone u kojima je radilo blizu hiljadu radnika. Takođe, imamo devastirane bivše vojne objekte, drastično iseljavanje naroda i jednu sveopštu letargiju u svim oblastima života”, tvrde opoziciono opredijeljeni građani Andrijevice.

Prema njihovom mišljenju, sve je to namjerno smišljeno kako bi privilegovani pojedinci i određene tajkunske firme ostvarili svoje interese.

„U svemu tome najmanje se vodilo računa o vrijednostima koje su mogle da se stave u funkciju ekonomskog jačanja lokalnih zajednica, a samim tim i lokalnog stanovništva. Nije se smjelo dopustiti da tako neslavan kraj dožive i da se prepuste propadanju nekadašnji vojni objekti”, kažu oni.

U plavskoj i gusinjskoj opštini kasarni i karaula bilo je devet. Od toga bilo je pet stalnih i četiri ljetnje. U Gusinju su bile tri stalne i dvije ljetnje, a u Plavu po dvije stalne i ljetnje. Mještani kažu da je samo u jednom kratkom periodu policija koristila jedan od tih objekata, ali da je i on ubrzo napušten i prepušten propadanju.

„Kasarne i karaule bivše vojske sada su prepuštene nemaru. Usred Nacionalnog parka Prokletije. Zar ih nije bilo korisno i vrlo lako moguće adaptirati u skloništa za planinare i brojne turiste, ili još bolje, pretvoriti u planinarske domove”, kažu mještani Gusinja.

Njihovi raniji apeli i molbe državnim institucijama da se zaustavi devastacija tih objekata nijesu imali odjeka.„Sve što je moglo da se odnese iz tih objekata, odneseno je. Sada su to samo obične ruševine”, kažu u Plavu i Gusinju.

Od svih karaula na sjeveru, jedino je jedna na području opštine Andrijevica u selu Jošanica doživjela rekonstrukciju.Taj objekat je u okviru projekta Revitalizacija lokalnih zajednica kroz turizam i rad s mladima, preuređen u Avanturistički centar Mojan. Ovaj projekat odobren je u okviru prekograničnog poziva s Kosovom i finansiran je od Evropske unije.

Objekat kasarne u Jošanici nakon rekonstrukcije predat je na upravljanje Studentskom sportskom savezu Crne Gore radi organizovanja aktivnosti sportskog i rekreativnog karaktera. Najavljeno je da će se zgrada u budućnosti koristiti i za pružanje usluga turistima.

Bez međunarodnog novca, sve ostale kasarne i karaule na sjeveru Crne Gore, koje su najbrojnije na području plavske, gusinjske i andrijevičke opštine, doživljavaju tužnu sudbinu. Domaćih para ima za mnogo manje važne stvari, ali ne i za ove vrijedne objekte iz perioda biše Jugoslavije.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BEZ RJEŠENJA ZA ODLAGANJE ŽIVOTINJSKOG OTPADA: Kako se ko snađe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema usaglašenih preciznih podataka koliko se otpada životinjskog porijekla sakupi i odloži u opštinama na sjeveru Crne Gore. Nije rijetkost da ta vrsta nusproizvoda završava na divljim deponijama, vodotocima, u kontejnerima…Ostatak se, tvrde u lokalnim komunalnim preduzećima, sakuplja i odlaže u skladu sa trenutnim mogućnostima

 

Klasifikacija i postupanje sa životinjskim otpadom uređeno je  zakonodavstvom Evropske unije (EU) i  transponovano u naše zakonodavstvo, kroz pregovaračko poglavlje 12 (Bezbjednost hrane, veterina i fitosanitarna politika). Međutim, nusproizvodi životinjskog porijekla se ne odlažu u potpunosti u skladu sa Zakonom o veterinarstvu, kontastovano je u više zvaničnih dokumenata.

Prema propisima, koji su usaglašeni sa EU legislativom, postoji više mogućnosti za zbrinjavanje nusproizvoda životinjskog porijekla. Jedan je zakopavanje u zemlju prema pravilima koja obezbjeđuju neškodljivo uklanjanje. To se uglavnom, kako tvrde u komunalnim preduzećima, radi na gradskim deponijama, s obzirom da ni jedna opština nema, takozvano, stočno groblje.

Sistem sakupljanja i odlaganja životinjskog otpada za sada organizuju lokalne uprave. Iz objekata u kojima nastaju proizvodi životinjskog porijekla, imaju sklopljene ugovore sa lokalnim komunalnim preduzećima, kojima plaćaju usluge odvoza i uništavanja, odnosno zbrinjavanja, piše u aktuelnom petogodišnjem Akcionom planu, koji se odnosi na tu oblast.  “Veliki objekti za klanje i rasijecanje mesa imaju infrastrukturu za odvajanje ostataka životinja po kategorijama. Međutim, zbog toga što za sada ne postoje objekti za preradu ili uništavanje, predaju se lokalnim komunalnim službama zbirno, one ih preuzimaju tako skladištene, odvoze i zbrinjavaju na deponijama. To značajno umanjuje motivisanost da odvajaju nusproizvode po kategorijama”, konstatovano je u tom dokumentu.

Kroz MIDAS projekat Svjetske Banke realizovane su dvije studije izvodljivosti  u okviru kojih su rađene i procjene količina nusproizvoda. Te dvije procjene dale su različite rezultate. Prema prvoj studiji, ta količina iznosi između 18 – 21.000 tona/godišnje, a prema drugoj oko 6.000 tona/godišnje. “Teško je izvršiti procijenu količina nusproizvoda koji nastaju u Crnoj Gori, obzirom da još uvijek nema razdvajanja kategorija u svim objektima, nema precizne evidencije o uginuću životinja na gazdinstvima.  Lokalne komunalne službe ne vode evidenciju o uginulim životinjama koje zbrinu, još uvijek postoji tradicija klanja na gazdinstvima za sopstvene potrebe…” piše u aktuelnom Planu.

U skladu sa Zakonom o veterinarstvu, držaoci životinja dužni su da prijave uginuće životinje i da se pridržavaju uputstava u vezi sa odlaganjem leševa, kao i da o uginuću obavijeste veterinarsku ambulantu ili službenog veterinara. To, nažalost, kako kažu u više komunalnih preduzeća sa sjevera, nije odomaćena praksa na selima.

Umjesto postupanja po propisima, djelovi leševa životinja, najčešće, iznutrica i koža, odnosno, vuna,  završavaju u vodotocima, divljim deponijama, pored ili u kontejnerima… Najveće problemi sa upravljanjem nusproizvodima, uočeni su u određenim kriznim situacijama, kao što je bilo 2016. godine, kada je, zbog zaraznih bolesti životinja,  svaka lokalna uprava pokazala nedostate kapaciteta za adekvatu rekaciju. Problem je potvrđen i dvije godine kasnije  kada je najveća mesna industrija u Crnoj Gori izgorela u požaru, što je za posljedicu imalo  2.000 tona nusproizvoda od zaliha mesa koje je bilo na lageru.

Najnoviji incident objelodanjen je u Bijelom Polju, kada je, minulog mjeseca, ustanovljeno  da tamošnje komunalno preduzeće nema dozvolu za odlaganje životinjskog otpada na privremenoj deponiji  na granici sa Srbijom. Uprkos tome, godinama to čine i naplaćuje tu uslugu prerađivačima mesa sa teritorije svoje opštine.

Izvršni direktor preduzeće Komunalno Lim Muradif Grbović, nelegalno odlaganje životinjskog otpavdao je “brigom po zdravlje građana”. Objasnio je i da  je od lokalne uprave nedavno tražio ”privremeno rješenje” za odlaganje nus proizvoda iz mesne industrije  na deponiju u mjestu Dobrakovo. “Sve do trenutka dok se odobrenje od nadležnog organa ne dobije, vršimo usluge odvoženja, s obzirom na to da bi ovaj problem (životinjski otpad) izazvao katastrofalne posljedice po zdravlje i bezbjednost građana ove opštine, ukoliko bi smo prestali sa pružanjem usluga te vrste”, kazao je Grbović novinarima.

Neuređena deponija u Dobrakovu nalazi se kraj magistralnog puta, na oko četrnaest kilometara od Bijelog Polja, između dva granična prelaza. Iz NVO Euromost tvrde da se ta  deponija koristi nekontrolisano, a da pojedini zaposleni u preduzeću Komunalno Lim naplaćuju usluge odlaganja, ali da ih ne prijavljuju preduzeću. Povodom nezakonitog korišćenja lokacije za odlaganje životinjskog otpada Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u tom gradu formiralo je predmet, koji je u fazi izviđaja.

Mještani kolašinskih sela više puta su se obraćali i novinarima i Komunalnoj policiji tvrdeći da Plašnicom, pritokom Tare, pliva svakojaki otpad, a najviše ostaci od životinja zaklanih za zimnicu. Stanje je slično i u Svinjači, al ii manjim vodotocima po selima i uz puteve. Vlasnica privatnog privremenog prihvatilišta za napuštene životnje Danijela Vuksanović kaže da je stanje naročito pogoršava  kad počene  klanje jagnjadi, svinja i teladi. “Na fotografijama, koje sam pravila godinama mogu se vidjeti sve vrste otpada. Od plastičnih kesa napunjenih garderobom i obućom, preko djelova namještaja i posuđa, pa sve do koža, iznutrica i ostalih djelova životinja. Pri poplavama voda izbacuje otpad na obližnja imanja, koja poslije toga podsjećaju na deponije”, objašnjava ona.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEVASTACIJA BJELOJEVIĆKE RIJEKE: Tužilaštvo da preispita ugovor Vlade i koncesionara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaštitnica imovinsko pravnih odnosa dostavila je ove sedmice Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju dokumentaciju o devastaciji Bjelojevićke rijeke radi ocjene da li postoje krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti. U fokusu je Aneks ugovora o koncesiji koji je prethodna Vlada, posljednje sedmice svoga mandata, potpisala sa  kompanijama koje grade male hidroelektrane Bjelojevićka 1 i 2

 

Zaštitnica imovinsko pravnih odnosa Marija Božović dostavila je ove sedmice Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju dokumentaciju o devastaciji Bjelojevićke rijeke radi ocjene da li postoje krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti.

Ukazuje se da je devastacija nastala rekonstukcijom dionice puta Vragodo-Mojkovac i izgradnjom malih HE Bjelojevićka 2. Zaštitnica je ranije podnijela krivičnu prijavu istom tužilaštvu zbog uništavanja rijeke usljed rekonstukcije puta. U tom postupku, tokom prošle godine, Prirodno matematički fakultet utvrdio je da se u rijeci nakon radova ne nalazi više od 20 odsto riblje faune.

Monitor je nedavno pisao da je nedelju dana prije izbora nove Vlade,  minula Vada  sa kompanijama koje grade male hidroelektrane Bjelojevićka 1 i 2 u Mojkovcu, potpisala aneks ugovora o koncesiji. Ovim ugovorom privatnim kompanijama se na raspolaganje daju državne parcele radi realizacije dvije male HE.

Ugovor su 23. oktobra potpisali potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović, i koncesionari dooo ČelebićMilica FuštićSynergy doo i C&S Energy. Radi se o kompanijama koje su u većinskom vlasništvu Tomislava Čelebića, poslovnog partnera Mila Đukanovića.

Prethodna Vlada, kao i ona prije nje, javno su obećali da će zaustaviti gradnju malih HE i preispitati ugovore o postojećim. Umjesto toga, na kraju mandata, dobili smo ovaj ugovor.

Bjelojevićka rijeka, na kojoj je izvođač radova na malim HE bio Bemaks, koji pored njih, na istoj lokaciji,  radi i regionalni put Mojkovac-Lubnice, je uveliko uništena.

,,Nameće se i pitanje u čemu se ogleda javni interes a koji potencira obrađivač informacije prema Vladi koja je usvojila zaključke, a shodno kojim su zaključeni Aneks 1 i 2 Ugovora o koncesiji za MHE Bjelojevićka 1 i 2”, navodi se u prijavi Zaštitinice.

Po mišljenju Zaštitnika, prije dostavljanja Informacije i zaključenje aneksa bilo je neophodno preispitati sve aktivnosti koncesionara, dokumentaciju i javni interes imajući u vidu da je izvođenjem radova prilikom rekonstrukcije dionice Vragodo – Mojkovac, a u sklopu čega su i rađene MHE Bjelojević 1 I 2, došlo do devastacije rječnog ekosistema, kao posljedica devastacije životne sredine, uništenja ribljeg fonda, te konstatacije u Izvještaju Komisije Agencije za zaštitu životne sredine za MHE koje se grade “ono što je vidno i zabrinjavajuće je da ne postoji izgrađena riblja staza kao i da je jednim dijelom u potpunosti blokiran vodotok kamenim agregatom.”

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JEZIK MRŽNJE I OBRAZOVANJE: Borba za svako dijete   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Govor mržnje i razne forme diskriminatornog i štetnog govora su sveprisutni, dio su tradicionalnih medija, kao i društvenih mreža i prilično normalizovani i u svakodnevnom govoru, samim tim djeca su mu jako izložena, upozorava Ivana Jelača

 

Bio bih tužan. Osjećala bih se usamljeno. Obratio bih se za pomoć nekom starijem. Rekla bih razrednoj i zaštitila bih druga. Ovako na pitanja kako bi reagovali da trpe govor mržnje i uvrede ili da vide da je u toj situaciji njihov drug ili drugarica odgovaraju djeca jednog odjeljenja šestog razreda Osnovne škole Pavle Rovinski.

Na radionici organizovanoj za potrebe ovog teksta, učenici i učenice ovog odjeljenja govorili su o tome šta za njih predstavlja govor mržnje i kako se sa njim suočiti. U toj školi se, i inače, redovno govori o štetnoj, a sve prisutnijoj, pojavi govora mržnje među djecom. To se pokazalo kao dobra praksa.

,,Najviše o ovoj temi govorimo u oblasti predmeta jezika i književnosti, a od ove školske godine imamo i medijsku pismenost kao izborni predmet”, kažu za Monitor iz OŠ Pavle Rovinski.

Fizičkom vršnjačkom nasilju u školama obično prethodi verbalno maltretiranje – govor mržnje ili uvrjedljivi govor, pokazuju brojna istraživanja.

U aprilu 2023. godine, grupa istraživača sa nekoliko univerziteta u Njemačkoj i Švajcarskoj uradila je istraživanje rasprostranjenosti govora mržnje na uzorku od 3.620 učenika od sedmog do devetog razreda iz 42 škole u tim državama. Otkrili su da je čak 67 odsto učenika svjedočilo govoru mržnje u svojoj školi, a da je 65 odsto njih tome svjedočilo onlajn u posljednjih godinu dana. Oko 21 odsto učenika identifikovali su se kao počinioci govora mržnje oflajn, a 33 odsto kao žrtve, dok su ovi procenti bili nešto niži za govor mržnje na internetu (13, odnosno 20 odsto).

Porijeklo i boja kože bili su glavni motivi za govor mržnje. Najčešći oblici oflajn govora mržnje, pokazalo je ovo istraživanje, bili su uvrjedljive šale (čak 94 odsto) i širenje laži i glasina o pripadnicima određene društvene grupe (84 odsto).

Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina, koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto. Po broju žrtava vršnjačkog nasilja u Evropi prednjače Litvanija, Latvija, Rumunija, Moldavija, Bugarska… Ovakvih podataka za Crnu Goru – nema.

Ipak, mnoge analize iz prethodnih godina pokazuju da je vršnjačko nasilje u porastu.

Istraživanje NVO Juventas, sprovedeno 2018, pokazuje da je te godine svako peto dijete doživjelo nasilje od vršnjaka. Prema istraživanju, koje je obuhvatilo 41 srednju i 75 osnovnih škola u 18 opština u Crnoj Gori, gotovo polovina nastavnika srednjih škola te je školske godine potvrdila da su im se učenik ili učenica požalili da su žrtva nasilnog ponašanja.

Samo od početka do sredine marta 2023. godine zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, u kojima je učestovalo preko 20 tinejdžera.

,,U našem društvu generalno više ne postoji dobra, nenasilna komunikacija. Počev od porodice. Mladi danas ne razgovaraju dovoljno sa svojim roditeljima, braćom, sestrama, i to jeste veliki problem. Sve češće ne razgovaraju ni jedni s drugima.”, kaže za Monitor Ajsela Madžgalj, pedagoškinja Gimnazije Miloje Dobrašinović. ,,Medijska pismenost treba da bude obavezan predmet, jer je ključna za borbu protiv govora mržnje, ali i neophodna za osnovne vještine nepohodne za život u 21. vijeku.”

Naša sagovornica navodi kako mnogi misle da znaju razliku između govora mržnje i slobode govora, a često dolazi do konflikta i povrijeđenih emocija. “Strpljivosti, razumijevanja i poštovanja najmanje imamo. Napredujemo kao društvo, ali činjenica da se minimum jednom u toku dana srijećemo sa govorom mržnje je poražavajuća.”

Slično govore i iz drugih osnovnih i srednjih škola koje je Monitor kontaktirao.

,,Kao primjeri dobre prakse pokazali su se projekat medijske pismenosti, koji se trenutno spovodi, kao i radionice u organizaciji specijalizovanih stručnjaka u borbi protiv govora mržnje”, kaže za Monitor direktor JU Srednja građevinsko-geodetska škola „Inž. Marko Radević“ Miloš Marović.

Iz OŠ Radoje Kontić u Pljevljima predlažu dodatna poboljšanja. ,,Ova tema može da se prepozna u nastavnim planovima i programima iz većine predmeta. Na časovima fizičkog vaspitanja – kroz razvijanje timskog duha, rada i odgovornosti i podsticanje drugarstva. Kroz jezike i književnost kroz analizu tekstova, usmena izlaganja, pričanje po slikama, afirmaciju bontona. U okviru predmeta priroda i društvo – kroz afirmaciju i značaj inkluzije”, naveli su iz te škole.

Iz Ministarstva prosvjete za Monitor kažu da je obrazovni sistem u Crnoj Gori postavljen tako da učenici osim znanja, stiču i vještine – praktične i kognitivne, kao i da razvijaju određene vrijednosti koje će im omogućiti da izrastu u zrelu i integrisanu ličnost. ,,Bez ova tri elementa, ne možemo govoriti da bilo koji pojedinac posjeduje kompetenciju u svojoj oblasti. To se odnosi i na učenike kad završe proces razvoja u obrazovanju. Jedan od važnih segmenata je i konstruktivna komunikacija i poštovanje različitosti, a nikako dozvoljavanje ili prećutkivanje pojave govora mržnje”.

Ističu da tema poput ove ima ogroman vaspitni potencijal i da je zato važno na što nižem uzrastu insistirati na upoznavanju đaka sa ljudskim pravima i slobodama.

,,Učionica je odraz u ogledalu svakog društva, a sve češće je prisutna snažna polarizacija stavova i uvjerenja koje djeca kreiraju izvan škole. Kretanjem u krugu istomišljenika, mladi ljudi često ne razumiju koliko je važno pronaći svoje mjesto i ne ugroziti drugog i drugačijeg od sebe”, navode iz Ministarstva.

Pa ipak, neki predmeti kojima se razvija kritičko promišljanje i društveno odgovorno ponašanje više ne postoje u okviru obaveznih izbornih predmeta. Taj status je građanskom obrazovanju ukinut 2017. godine. Tada je ovaj predmet dobio status izbornog.

,,Građansko vaspitanje zbog svojih kvaliteta, naročito u vezi sa ovom temom, zaslužuje povratak u nastavni proces”, smatraju iz OŠ ,,Pavle Rovinski”.

Govor mržnje i razne forme diskriminatornog i štetnog govora su sveprisutni, dio su tradicionalnih medija, kao i društvenih mreža i prilično normalizovani i u svakodnevnom govoru, samim tim djeca su mu jako izložena, upozorava za Monitor izvršna direktorka Instituta za medije i različitosti – Zapadni Balkan Ivana Jelača. ,,Zato je važno i da rano budu izložena edukaciji o tome kako da se zaštite od govora mržnje, ali i kako da sami ne učestvuju u njegovom širenju. Deca bi trebalo da uče i razgovaraju o korenima, kao i posledicama govora mržnje. To može biti deo razgovora o građanskim pravima i odgovornostima, i kao takva može biti deo raznih predmeta koji su već deo školskog sistema. Ipak, potrebno je da se medijska i informaciona pismenost usvoji kao predmet u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, kao i da se radi na unapređenju njene primene”, navodi Jelača.

Skandinavske zemlje prednjače u primjeni ovog predmeta u školskom sistemu.

Prema Indeksu medijske pismenosti Fonda za otvoreno društvo iz Sofije, Finska je na prvom mestu, dok je Crna Gora na 35. mestu od ukupno 41 zemlje uključene u ovu studiju. Finska i druge skandinavske zemlje prednjače i po indeksu slobode medija. Finska je peta od 180 zemalja. ,,To je, dakle, jedan sasvim drugačiji medijski sistem i ujedno drugačiji sistem obrazovanja gdje su građani i građanke osnaženi da kritički čitaju medijske sadržaje i razumeju načine na koji oni na njih utiču. U Crnoj Gori, u kojoj su društvene podele jako prisutne, edukacija o štetnom govoru i govoru mržnje je naročito važna”, napominje Jelača.

Razna istraživanja pokazuju da porodica, obrazovanje i mediji najviše utiču na formiranje mišljenja i stavova. ,,To govori o važnoj ulozi medija, i zbog toga je važno ne samo da ne koriste govor mržnje nego da izbegavaju ono što zovemo štetan govor – govor koji nije govor mržnje, ali utiče na negativnu ili stereotipnu percepciju pojedinca ili grupe. Primera radi, globalno, istraživanja pokazuju da žene čine oko 25 odsto subjekata i objekata medijskog izveštavanja, a u regionu Zapadnog Balkana, taj procenat je još niži. Pored toga, žene su zastupljenije u neekspertskim ulogama i temama poput zdravlja, lepote, šou biznisa, a mnogo manje u temama poput politike ili ekonomije. To nam već govori o tome kakvu sliku o ženama mediji formiraju”, navodi Jelić. “Slično je sa raznim etničkim manjinama”.

Prije desetak godina, podsjeća ona, bilo je jako prisutno korišćenje pogrdne terminologije za pripadnike i pripadnice LGBTQ+ zajednice. ,,Sada je to retko, ali uprkos terminologiji koja je politički korektna, nepoštovanje nekih drugih novinarskih standarda i etičkih normi vode ka i dalje prisutnoj stigmatizaciji LGBTQ+ osoba. Rezultat je sličan kao i kada je upotreba govora mržnje bila prisutnija. To su isključivanje i diskriminacija, u ekstremnim situacijama i nasilje”.

Obrazovanje je ključ. ,,Neophodna je bezbjedna, brižna, inkluzivna i kolaborativna klima u učionici. Mržnja može dati osjećaj svrhe i pripadnosti. Stoga je ključno ulagati u izgradnju osjećaja zajedništva u školama i van njih i integrisati nedostajuće perspektive u obrazovni proces”, navodi se, između ostalog, u vodiču koji je dio Strategije UN-a i Plana akcije protiv govora mržnje.

Andrea JELIĆ

Ovaj tekst je kreiran u okviru projekta RADIKAL(NO) koji implementira Mreža za otvoreni dijalog (MOD). Ovaj projekat se implementira uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost autorke i ne predstavlja stavove Mreže za otvoreni dijalog kao ni stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo