Povežite se sa nama

FELJTON

PROPAGANDA – SILA ZA SEBE (IV): Od plakata do radija

Objavljeno prije

na

Politička propaganda je gotovo opšte prihvaćeni pojam čiji se sadržaj iscrpljuje u bezočnoj obmani i laži u političkom životu, bezobzirnoj manipulaciji i indoktrinaciji. Politička propaganda predstavlja jednu od funkcija političkog komuniciranja. U literature se rijetko koristi pojam ,,politička propaganda” jer često ima pežorativno značenje – politička propaganda obično se poistovjećuje sa manipulacijom, obmanom, prevarom, laži. Svega toga ima u političkoj propaganda, ali u njoj se koriste i istinite tvrdnje, egzaktni podaci, logički validni zaključci, pa se sva politička propaganda ne može svesti na obmanu, laž i manipulaciju.

Politička propaganda najčešće se određuje kao planska, organizovana aktivnost na oblikovanju, predstavljanju i širenju političkih sadržaja u cilju pridobijanja ljudi za podršku propagiranim sadržajima i njihovim nosiocima.

Pod planskom aktivnošću podrazumija se organizovano i sistematsko djelovanje većeg broja institucija, grupa i pojedinaca na osnovu unaprijed postavljenog cilja i odabranih sredstava. Politički sadržaji čine ideje, stavovi, uvjerenja, kvalifikacije pojava, događaja i ljudi… Ukratko – sve ono što nosi eksplicitnu ili implicitnu poruku koja se odnosi na upravljanje državom i na aktere koji se uključuju u političke procese.

Obezbjeđivanje podrške propagiranoj ideji ili cilju znači podsticanje određenog angažmana ljudi u prilog nosioca određenog političkog sadržaja – glasanje za partiju ili kandidata, različiti vidovi političke participacije, organizovanje pritisaka na političke oponente, zatim pokušaj usmjeravanja ponašanja ljudi, uspostavljanja kontrole nad njihovim angažmanom u skladu sa namjerama propagatora, odnosno određenog političkog subjekta.

Nosioci političkih sadržaja mogu biti političke partije, državni funkcioneri i drugi pojedinci koji artikulišu različite političke interese i angažuju se na njihovoj realizaciji.

Funkcija političke propaganda nije da saznaje stvarnost, već da uvjerava ljude u ispravnost određene interpretacije stvarnosti, u prihvatljivost i korisnost neke ideje i da ih pokrene na akciju. Snaga političke propaganda počiva prije svega u određenom vrednovanju stvari, pojava, događaja i ljudi. Ona nikada ne odustaje od namjere da nametne određeno vrednovanje stvarnosti. U svojim porukama radio koristi činjenice, faktografiju, empirijski materijal, statističke podatke čiju je tačnost često nemoguće pobiti, kao i pravila logičkog zaključivanja. Naravno, koristi se i selekcijom činjenica, čak i obmanama i lažima. Zbog toga propaganda ostaje na nivou izvjesnog iskrivljivanja I deformisanje stvarnosti putem interpretacije.

Bespoštedno kritikovanje oponenata, zastrašivanje, lažna obećanja, preuveličavanje sopstvenih uspjeha, politička nekultura, uvrede – obavezni su folklor predizbornih aktivnosti i u Crnoj Gori. Političke partije i njihovi aktivisti time se služe i između izbora, u parlamentarnim raspravama, istupima u medijima…

Istraživanja društvenih fenomena i ispitivanje javnog mnjenja imaju takođe veoma važnu ulogu u političkoj propagandi. Naučna istraživanja podrazumijevaju primjenu vrlo strogih naučnih i etičkih kriterijuma, ali mogu se, a to se često i radi, i zloupotrebljavati za određene političke ciljeve, na primjer uoči izbora. Javnim prezentiranjem njihovih rezultata oblikuju se stavovi i mišljenja ljudi i usmjerava njihovo političko i javno ponašanje.

Istraživanjem javnog mnjenja često bave pojedinci i agencije bez elementarnih znanja iz metodologije društvenih nauka. Zato se i dešava da njihovi rezultati, kada se radi o prognozama, uveliko odudaraju kada se kasnije uporede sa stvarnim stanjem ispitivanog fenomena. No, cilj takvih istraživanja i nije dobijanje realnih procjena, nego unošenje konfuzije u javno mnjenje, pridobijanje birača za određenog kandidata i slično.

Postoje razne verzije o tome kako je i kada je nastao i počeo da se koristi pojam politička propaganda, ali poznato je da svako vrijeme ima dominantan medij kojim se političke poruke odašilju u narod. U prvoj polovini 20. vijeka jedno od najznačajnijih propagandnih sredstava bio je plakat.

Prema Momčilu Pavloviću, srpskom istoričaru i autoru više knjiga o izbornim borbama u kraljevini Jugoslaviji, čije je stavove prije pet godina objavio Press Magazin, od nastanka političkih stranaka moguće je pratiti razvoj političke propagande.

– Ona je naročito vidljiva u vrijeme izbora. Istorijsko iskustvo pokazuje da izbori Srbe uvijek dodatno uzrujavaju i zemlju gotovo bacaju u ,,poluratno stanje”. U takvom stanju sve je dozvoljeno da bi se naružio protivnik. Kako u 19. vijeku i za vrijeme kraljevine Jugoslavije, tako je i danas u politici laž dozvoljena ili se bar na laž političara niko ozbiljno ne osvrće, kaže Pavlović.

On kaže da su zborovi (u novije vrijeme nazvani mitinzima, a u najnovije doba konvencijama) osnovno sredstvo političke propagande. Veoma značajnu ulogu imaju i stranačka štampa i predizborni plakati.

Prvi primjeri političkih letaka sa crtežima i karikaturama pojavljuju se u Francuskoj i Velikoj Britaniji još u 17. vijeku. Tek u vrijeme Prvog svjetskog rata plakat postaje propagandno sredstvo u modernom smislu te riječi. Do prvog informativnog radio-programa 1920. godine sredstva političke propaganda bile su novine i plakat.

Plakat je obično imao dosta teksta, pa se morao čitati iz neposredne blizine i više minuta, pa su gomile radoznalaca ispred plakata bili uobičajeni prozori.

Jedan od najstarijih sačuvanih plakata korišćenih u Srbiji sadrži objavu srpskog vladara Mihaila Obrenovića i potiče iz 1840. godine.

Danas birače politički lideri u svijetlu budućnost vode, kad je riječ o plakatima, posredstvom kratkih slogana ukrašenih njihovim portretom obrađenim u foto-šopu.

Jugoslovenski partizani takođe su koristili plakate za poruke koje su upućivali narodu. Jedan od prvih partizanskih plakata, odštampan na oslobođenoj teritoriji, nosio je upozorenje: ,,Pazi, petokolonaš vreba”.

Parlamentarni izbori u Srbiji 1935. godine, prvi poslije ukidanja Šestojanuarske diktature i atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, označavaju prekretnicu u razvoju političke propaganda u Srbiji, piše Press Magazin. Za srpsku propagandnu revoluciju zaslužan je bio kandidat Jugoslovenske radikalne zajednice Milan Stojadinović. U predizbornom nadmetanju sa ujedinjenom opozicijom koju je predvodio Vlatko Maček, Stojadinović je povukao niz pionirskih poteza. Prvi put su se pojavili plakati u boji koje su izradili akademski slikari. Stojadinović je uveo i bacanje plakata iz aviona, što je predstavljalo revolucionarnu novinu koja je korespondirala sa tadašnjim tendencijama u Evropi, naročito fašističkim – navodi istoričar Momčilo Pavlović.

U Stojadinovićeve propagandne trikove ubrajaju se gotovo svakodnevni mitinzi i prikazivanje propagandnih filmova u bioskopima.

Milan Stojadinović je osnovao novinsku agenciju čiji je zadatak bilo vršenje unutrašnje i ekstremne političke propagande.

Aleksandar I Karađorđević bio je prvi političar koji je u svrhe političke propagande upotrijebio radio, a njegove govore prenosio je Radio Beograd. Povodom tri godine svoje vlade on je organizovao izložbu koja je bila u funkciji veličanja mnogobrojnih uspjeha.

Blaćenje protivnika

Propagandisti su u Srbiji prije Drugog svjetskog rata, kako piše Press Magazin, obilato koristili stilsku figuru u kreiranju političkih poruka: ,,Za deljenje pravde budite spokojni. Kasapski nož i blagorodna narav najbolja je garancija za to”. Najvještiji su blaćenja protivnika pokazali u stihu: ,,Deli Raka – ogledalo mraka”, ,,Uzun Ljuba – ta smrdljiva buba”, ,,Kako znade, Ristić da ukrade, i za sebe i za kamarade, pa nikome račun da ne dade”. A ponekad su politički plakati nosili sasvim direktne poruke: ,,Ako ti rodiš mačku, daćemo ti poslanički mandat”, ,,Bolje ti je ubiti se nego da kao pošten i ispravan građanin glasaš za Bumbara Rajića!”, ,,Ko je lud neka glasa ovu listu!”.

Pripremio: V. KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo