Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Put kojim se sve češće ide

Objavljeno prije

na

,,Hrvatska se posljednjih godina počela brzo razvijati. Reforme u gospodarstvu, u javnoj upravi i pravosuđu zemlju su pretvorile u pokretača jugoistočne Europe. Hrvatska je na dobrom putu da postane članica Europske unije. Sve je to učinjeno pod vodstvom HDZ-a i Ive Sanadera”. Tako je pred parlamentarne izbore 2007. godine hrvatskim biračima poručila njemačka kancelarka Angela Merkel. Snimku njezine izjave vladajuća Hrvatska demokratska zajednica distribuirala je u svrhu predizborne kampanje. U istom tonu Sanadera su Hrvatima preporučivali predsjednik Europske pučke stranke Wilfried Martens, tadašnji grčki premijer Kostas Karamanlis, irski ex-premijer Bertie Ahern te luksemburški Jean Claude Juncker.

,,Vrlo uvažen europski vođa”, ,,veliki vođa”, ,,velika osoba”, ,,državnik omiljen širom Europe”, ,,europsko lice Hrvatske” – častili su Europljani Sanadera, nastojeći svojim ugledom utjecati na rezultat hrvatskih izbora. Danas – nešto više od četiri godine kasnije – Ivo Sanader vrijeme provodi u miru istražnog zatvora, s reputacijom kakvu je na ovim prostorima imala još samo kuga.

Europski prijatelji za njega ne pitaju, a dojučerašnji stranački drugovi natječu se tko će mu dublje zabiti nož u leđa. Od političkog Titana Sanader je u dvije minule godine postao oličenje korupcije i svih drugih društvenih anomalija s kojima se Hrvatska danas suočava.

Na čelo HDZ-a Sanader je stigao je 2000. godine, nakon Tuđmanove smrti i potpunog rasula stranke. Markantni Splićanin sa znanjem četiri svjetska jezika široj javnosti nije bio poznat, pa se mnogima učinio kao poželjno lice reformiranog HDZ-a.

„Završeno je s razdobljem kada su članovi HDZ-a jednu ruku dizali na glasovanje, a drugom sami sebi začepljavali usta” poručivao je ,,reformator” stranačkim kolegama i na obećanju demokratizacije stranke zadobio njihovo povjerenje.

Svoje drugo lice pokazao je godinu dana kasnije, na prosvjednom mitingu održanom na splitskoj Rivi. Stotinu tisuća ljudi tamo se okupilo u režiji braniteljskih udruga. Bio je to prosvjed protiv Vlade Ivice Račana, odnosno protiv najavljenog uhićenja generala Mirka Norca, u to vrijeme osumnjičenog, a kasnije i osuđenog ratnog zločinca.

„Nema toga naroda dame i gospodo koji će se odreći svojih heroja, a naravno da se ni hrvatski narod neće odreći najsjajnijih hrvatskih sinova. Mi smo ponosni na našeg viteza Mirka Norca”, grmio je Sanader sa pozornice u obranu čovjeka koji je naređivao i realizirao ubojstva srpskih civila u gradu Gospiću.

Zbog ovog istupa njegova reputacija reformatora ozbiljno je dovedena u pitanje. Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić kasnije će reći: ,,Mislio sam da se nakon tog famoznog govora nikada više neće moći pojaviti u ozbiljnoj politici. Međutim, Sanader je inteligentan čovjek, pa je vrlo brzo shvatio da to ne vodi nikamo i okrenuo se prema Europi. Najvažnije mu je bilo da raščisti s radikalima, grupom rigidnih hadezeovaca.”

Obračun s rigidnim stranačkim nacionalistima uslijedio je 2002. godine, na Sedmom općem saboru stranke. Sanaderova pobjeda i retorika znatno umjerenija od one na splitskoj rivi učinila je da značajno skoče njegove akcije u diplomatskom koru. U međunarodnim krugovima stekao je reputaciju čovjeka budućnosti, neopterećenog balkanskim prokletstvima.

Kao proeuropski nastrojen zaštitnik nacionalnih interesa pobijedio je na parlamentarnim izborima, pa odmah udario trasu svoje buduće politike. Mjesec dana nakon izbora, na pravoslavni Božić 2004. godine, srpskoj manjini čestitao je praznik tradicionalnim pozdravom – Hristos se rodi.

Hrvatska je taj trenutak doživjela kao konačan raskid s dominacijom primitivnog nacionalizma.

Diplomatski kor bio je oduševljen, a pohvale Sanaderovoj politici stale su stizati sa svih strana. Samo tri mjeseca kasnije HDZ je dobio status pridruženog člana u Europskoj pučkoj stranci, asocijaciji europskih demokršćanskih, konzervativnih i narodnjačkih stranaka. Sanader je napokon stigao na otvorenu europsku pozornicu i tamo šarmirao sve redom.

U godinama dok je posao cvjetao, posvjedočit će predsjednik HSS-a Josip Friščić, Sanader je postao omiljeni političar iz krila europskih pučana.

„Ljudi su ustajali sa svojih mjesta i prilazili mu da bi se s njim rukovali. U Europskoj pučkoj stranci uživao je veliki ugled”, svjedoči Friščić.

Na polju vanjske politike Sanader je bilježio uspjeh za uspjehom, a najveći je stigao u lipnju 2004. godine kad je Hrvatska dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Koncem iste godine uvjetno je dobiven i datum otvaranja pristupnih pregovora. Uvjet – puna suradnja s Haškim sudom.

Europske zahtjeve izvršavao je bez previše pitanja, a isti odnos imao je prema haaškom tužiteljstvu, koje je u to vrijeme tragalo za Antom Gotovinom, generalom u bijegu pred optužbom za ratne zločine.

Oko Gotovine nije kalkulirao, ali valjalo je za to stvoriti i preduvjete. Braniteljske udruge HDZ je imao na svojoj strani, ali pod kontrolu je valjalo staviti i medije. Vlada je to učinila odlukama koje su napunile džepove novinskim izdavačima. Za one koji na takvu igru nisu pristali na tržištu je nestalo mjesta. Za primjer je ugušen splitski tjednik Feral Tribune.

Sanaderove europske akcije stajale su vrlo dobro, ali kod kuće je počelo štekati. Od uha do uha prenosile su se priče o HDZ-ovim aferama, ali malo koji medij se usudio uhvatiti s tim u koštac. Na mračnu stranu HDZ-ovog reformatora svjetlo je prvi bacio Feral Tribune, a potom i Nacional Ive Pukanića. Objavu afere u kojoj je razotkrio Sanaderovu skupocjenu kolekciju satova kod Pukanića je naručio Hrvoje Petrač, ,,kontroverzni biznismen” kojeg je vlast zbog jedne otmice stavila iza rešetaka. Bilo je to 2007. godine. Sanaderovo na brzu ruku stečeno bogatstvo sad je svima bilo poznato. U novinarskim krugovima skupocjeni satovi tumačeni su kao krunski dokaz njegove korumpiranosti, ali takvu priču izdavači naprosto nisu željeli. Njihovom zavjetu šutnje Sanader je u dobroj mjeri imao zahvaliti i izbornu pobjedu 2007. godine. U to vrijeme činilo sa da premijer još uvijek briljira, ali tko je pozornije gledao već tad je mogao shvatiti da Sanaderova kola idu tako dobro zato jer idu nizbrdo.

U godini druge velike Sanaderove izborne pobjede korupcija se razmahala toliko da je već cijela Hrvatska kao javnu tajnu držala priču o kriminalnom porijeklu bogatstva vladajućih hrvatskih političara. Neprikosnoveni vladar hrvatske politike u inozemstvu je još uvijek bio rado viđen gost, ali ubrzo će Slovenija zbog pitanja podjele Piranskog zaljeva blokirati hrvatske pregovore s Europskom unijom i nagovijestiti Sanaderov pad.

Kao šlag na tortu stigla je recesija. Uzalud je hrvatski premijer molio i kumio rješenje problema sa Slovenijom. Europski prijatelji sad su imali preča posla od Hrvatske i njezinog šarmantnog premijera. Sredinom 2009. godine Sanader se na opće iznenađenje odlučio za neko vrijeme povući iz aktivne politike, čime je potpisao pristupnicu za pritvorsku jedinicu Remetinec.

Europska unija kao preduvjet za okončanje pregovora sad više nije isticala problem Haaškog suda, nego problem korupcije. Time je potpaljena vatra na kojoj će se bivši premijer pržiti nekoliko mjeseci, da bi na koncu postao lovina u sezoni otvorenog lova. Danas Sanader u miru istražnog zatvora čeka suđenje, a Angela Merkel, Wilfried Martens, Bertie Ahern, Jean Claude Juncker i drugi europski prijatelji više ga, kažu, ne poznaju.

Ladislav TOMIČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo