FELJTON
Ranković pripremao hapšenja
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor onlineNamjere političara da uspostave svoju punu kontrolu nad filozofskim životom u Jugoslaviji postale su jasne kad su nas zvali na razgovor povodom sastanka u Vrnjačkoj Banji, u jesen 1964. godine. Udruženje je bilo organizator toga sastanka. Mislim da smo na tom sastanku izabrali novo rukovodstvo. Iz vrha partije su tražili da se sastanak otkaže. Dok smo skup pripremali i kad su ljudi već krenuli u Vrnjačku Banju, stigla su do mojih ušiju upozorenja da je Ranković pripremio i hapšenja, jer smo mi kao temu odredili Moral i politika. Oni su se uplašili te formulacije i znali su da će na tom sastanku biti vike protiv politike više nego što je bilo na dotadašnjim sastancima. Oni su opravdavali taj napad na naš sastanak u Vrnjačkoj Banji time što će tu učestvovati ,,perspektivaši” iz Ljubljane. Saradnici časopisa Perspektiva bili su na meti Kardelja i on je smatrao da samo njihovo prisustvo i diskusije obezvrijeđuju vrijednost toga sastanka u Vrnjačkoj Banji. Odbili smo zahtjev da otkažemo učešće kolegama iz Ljubljane. A onda su dolazili glasovi da će Ranković hapsiti organizatore, to znači i mene. Mi se nismo na to obazirali – bar ja se nisam osvrtao – i održali smo skup. U ime stare Uprave udruženja podnio sam jedan formalni izvještaj o radu, u kojem sam pominjao šta smo sve radili. Zatim smo izabrali novi Upravni odbor Jugoslavenskog udruženja za filozofiju. Za predsjednika smo izabrali Gaju Petrovića, a za sekretara Milana Kangrgu. Tako se Udruženje ,,preselilo” u Zagreb. Simpozijum u Vrnjačkoj Banji je održan uprkos pretnjama hapšenjem. Prošli smo bez hapšenja i razišli se. Nekoliko meseci ranije održan je naučni skup Marks i savremenost u Novom Sadu. Na tom skupu je Gajo Petrović temeljno kritikovao Veljka Vlahovića, predsednika Ideološke komisije CK SKJ. Izgleda da su te dvije stvari bile povezane.
Dosta kasnije sjedište Udruženja je neko vrijeme bilo u Sarajevu. Ni ranije, šezdesetih, ni kasnije nismo prihvatili zahtjev da se učlanimo u Socijalistički savez radnog naroda i da se organizujemo po delegatskom principu. Od čestih filozofskih susreta pomalo se sjećam jednog filozofskog skupa u Aranđelovcu, kada sam reagovao na izlaganje profesora Mihaila Đurića, koji je visokoparnim, teatralnim, Rusi bi rekli ,,toržestvenim” tonom izlagao neku svoju katastrofičnu viziju filozofije. Kao da je plašio javnost nekakvim filozofskim jurodljivim koji se pojavio, eto tu iza slijedećeg brijega i stiže uskoro da objavi sumrak čovječanstva. Predviđao je kraj umjetnosti, estetike, filozofije. Reagovao sam, i na taj način filozofiranja, taj katastrofizam sam malo ironizirao. Sećam se da mi je Dobrica Ćosić malo zamjerio zbog toga, jer je bio neke vrste Đurićevog zaštitnika. Pomagao mu je da, kao filozof, postane član SANU. Kasnije je jedan asistent pisao o njemu kao istaknutom, ne samo jugoslovenskom, nego svjetskom filozofu. To mišljenje nikako nisam mogao dijeliti, jer ne vjerujem da ,,uzvišen govor” obavezno sadrži i značajne misli. Desetak godina poslije ,,uvrstilo me” u Odbor za društvene nauke SANU.
Tu su bili Mihailo Marković i Ljubo Tadić i još jedan profesor čijeg se imena ne sjećam. A onda je došao i Đurić. Shvatio sam da u takvo društvo ne spadam i podnio sam ostavku.
Šta je na kraju bilo sa Jugoslovenskim udruženjem za filozofiju i kako je nestalo, ne mogu da svjedočim, jer nisam u tome učestvovao. Ono je takoreći nekako samo od sebe nestalo sa javne pozornice. Kada i kako, to ne znam.
U Jugoslaviji su postojali ljudi koji su u svom javnom djelovanju i iskazivanju slobodnog mišljenja nalazili načina da izmiču diktatu vlasti. Recimo, kad se vlastima u Beogradu ne dopadne nešto što je neko napisao ili nešto negdje rekao, to ne mora da važi za vlast u Sarajevu, na primjer. Isto važi za Zagreb, Ljubljanu, Novi Sad… Tako sam i ja imao izvjestan ,,slobodan prostor” kada su me u Beogradu 1972/73. godine politički napadali zbog podrške mlađim kolegama, asistentima Filozofskog fakulteta, Nebojši Popovu i Trivi Inđiću. Kada su mi prijetili, mislio sam da ću ostati bez posla i bez mogućnosti da ishranim porodicu. Otišao sam u Sarajevo. Za razliku od beogradskih napada, u Sarajevu su mislili da je to napad na njih preko mojih leđa. Oni u Sarajevu su bili više titoisti nego ovi u Beogradu, naročito Marko Nikezić i Latinka Perović, koje su kasnije proglasili za liberale. Tito je htio da uspostavi neku ravnotežu, pa je nakon kritike hrvatskog nacionalizma proglasio i ove u Srbiji liberalima. Smatrao je da su Savka Dabčević-Kučar i Mika Tripalo preterali u nacionalizmu u odnosu na njegove zamisli, pa je onda napao i ove srpske rukovodioce kao liberale. Uvijek ide jedno s drugim, pa je teško. Nisam bio ni jedini ni usamljen u doživljavanju jugoslovenskog prostora kao neke mogućnosti da se izmiče diktaturi.
Jugoslavija je bila historijski korak naprijed. Jugoslavija je poslije Drugog svjetskog rada bila korak naprijed u odnosu na Staljina. I Hruščov je neki korak naprijed u odnosu na Staljina. Ali to nije bio, u svojoj knjizi o kritici kulta ličnosti sam tvrdio, socijalizam. I Titov socijalizam nije bio pravi socijalizam. Moja knjiga je bila obustavljena zato jer sam smatrao da je to ,,kult ličnosti”. Mene je na nekim predavanjima Puniša Perović i ovde kritikovao, i ne samo u Sovjetskom Savezu, kad sam kritički govorio i o hruščovizmu, ovako: ,,Be???? tako, Hruščov je naš prijatelj. On je došao da se pokaje ovdje u Jugoslaviji…” Ma, tamam posla! On je bio sam ublažena varijanta politokratskoga društva koje je bilo, nije pretjerano reći, neljudsko društvo.
Za treću Jugoslaviju
U jednoj skici, koju sam pisao negdje sedamdeset prve godine, zalagao sam se za demokratsko preustrojstvo Jugoslavije ,,za treću Jugoslaviju”. Skoro da se toga više i ne sjećam i nisam kasnije našao tu skicu. Znam da su ljudi o njoj raspravljali i na ,,slobodnom Univerzitetu” u Beogradu, na ilegalnim ili poluilegalnim i privatnim sastancima. Policija je plenila te moje ,,teze”. Tu sam zastupao i imao kritički stav, čini mi se, i prema narodnooslobodilačkoj borbi i prema partijskom i politokratskom sistemu.
Nisam negirao ljudske vrijednosti te borbe, jer sam i ja sam u njoj učestvovao, ali sam kritikovao zastranjivanja. Ali bilo je tu devijacija koje su vodile i ‘vamo i tamo”. Ono što je vodilo ljudskom obliku društva bilo je na neki način potisnuto, a druga neka linija je prevladala, koja je ovdje napravila politokratsko društvo. Ono je bilo blaže od staljinizma i popustilo je u nečemu ljudskim potrebama i zato se i održavalo. Recimo, mi u toj Jugoslaviji nismo imali problem nezaposlenosti. Ko je htio da radi mogao je naći posao. Imali smo besplatno školstvo, imali smo besplatno zdravstvo za sve stanovništvo. To su neke tekovine koje su ljudima ostale u sjećanju i koje govore da su u odnosu na neko staljinističko, boljševičko politokratsko društvo bile neki korak naprijed. Sad, to nije bio konačni korak u odbacivanju staljinizma. Bilo je i drugih slabosti. Postojali su sibirski konclogori s ogromnim brojem robijaša. Postojao je, pa ukinut i naš logor na Golom otoku. Nismo ga više imali, ali činjenica je da je postojao. Eto to je to.
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra
Objavljeno prije
7 danana
5 Novembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Posljednji mletački admiral Anđelo Emo svjedočio je da je tih godina (1770-71.) učestvovao u kampanji protiv ulcinjskih gusara na jonskim ostrvima Zakintos, Krf i Kitera, ali da je nakon jedne oluje njegova flota pretrpjela velike gubitke. U Kalabriji tih godina tvrde da ,,nema druge opasnosti osim od Ulcinjana” (non è altro pericolo che de’ Dulcignotti).
Zajednička borba u šestogodišnjem sukobu sa Rusima učvrstila je saradnju Dubrovnika i Ulcinja na svim poljima. Dubrovački brodograditelj Antun Pilato prenosi da je 1788. godine jedan ulcinjski gusar zaustavio dubrovački brod, ali ga je pustio da slobodno nastavi putovanje rekavši mu: „Vi ste naši prijatelji“.
Nekoliko godina ranije Alžirci su isticali da „Dubrovčani od svih nacija najbolje postupaju s arapskim putnicima, posebno sa hadžijama primajući neke i besplatno na svoje brodove“.
Dobre veze sa Alžircima održavao je i Mahmut-paša Bušatlija. Tamošnjem gospodaru je 1796. godine obećao veću količinu građe za brodove. Transport su izvršile dubrovačke lađe. Muselim Ulcinja je postao većil (opunomoćenik, zastupnik) alžirskog komandanta, pa su dubrovačke lađe odmah poslane za Ulcinj. Veze alžirskih gusara sa Ulcinjanima i Skadrom učinile su da se dubrovački Senat ni trenutak nije premišljao.
Jedan od najpoznatijih i najopjevanijih ulcinjskih kapetana bio je Lika Ceni, ujedno brodovlasnik i mecena. Slavu je doživio 1790. godine kada je u Egejskom moru razbio flotu čuvenog grčkog gusara u ruskoj službi Lambrosa Kaconisa, kojeg su Ulcinjani nazivali Karalampo. On je u Trstu prilozima grčkih trgovaca kupio i naoružao nekoliko brodova koji su uglavnom pljačkali turske brodove, stanovnike i trgovce neutralnih zemalja.
Kaconis je nakon poraza otputovao u Rusiju, a Lika Ceni je imenovan za kapetana osmanske mornarice. Pretrpio je težak udarac 1795. godine kod Sazana, kada su Napolitanci pogodili i zapalili brod ovog Ulcinjanina.
Zadnju veliku akciju u međunarodnim okvirima ulcinjski gusari, pod komandom reisa Uručija, izveli su kod obala Kalabrije, krajem 1798. godine. Zarobili su livornsku tartanu ,,La Madonna di Montenegro“, na kojoj su bili članovi francuske delegacije koja se vraćala iz Aleksandrije: brigadni general Poatvi, pukovnik artiljerije Šarbonel, konzul Besjer i poznati pisac Fransoa Pukvil. Francuska je nekoliko mjeseci ranije okupirala Egipat, koji je do tada bio dio Osmanske imperije, pa su ove dvije države, zbog orijentalnih snova Napoleona Bonaparte, tri godine bile u ratnom stanju.
Kapetan Uruči je zarobljene Francuze, uz nagradu, predao Ali-paši Janjinskom, koji ih je kasnije oslobodio.
Krajem 18. stoljeća, paralelno sa povećanjem obima morskih razbojništava, trgovina je bila potisnuta gusarenjem i krijumčarenjem u što su bile uključene sve mediteranske nacije i velike države. London sumnja da francuski konzul na Zakintosu, Konstantin Gui, učestvuje u organizovanju gusara i švercera.
Nakon što je 1797. godine ukinuo Mletačku, a 11 godina kasnije i Dubrovačku republiku, Napoleon je želio ojačati svoj položaj na Jadranu, čemu su se protivile Rusija, Engleska i Austrija. Ponovo se snažno razvija gusarstvo, podstaknuto upravo od tih zemalja, što dovodi do opšte nesigurnosti svake trgovine na Jadranu. U proljeće 1789. godine dvanaest ruskih gusara izvode akcije protiv ulcinjskih brodova.
Sa ciljem zaštite slobodne trgovine, početkom 1799. godine, u Jadran je uplovila osmanska fregata „Rodos“, na kojoj je zapovjednik bio Ulcinjanin Zainer.
Po naređenju austrijskog zapovjednika Boke od 7. novembra 1801. godine francuski brodovi koji plijene u austrijskim vodama smatrani su običnim piratima. Tri mjeseca ranije, 25. avgusta, francuski korsari su pred Cavtatom zaplijenili trabakul ulcinjskog reisa Sulejmana Cakulija i ubili tri člana njegove posade.
Flota Napoleonovih brodova doplovila je u junu 1806. godine i do Ulcinja. Zaustavili su se na pučini Valdanosa posmatrajući tu prekrasnu uvalu, njegove stoljetne masline i svijetlo-rumene stijene koje su se uzdizale visoko ka vrhu brda Mavrijan. Ali, u trenutku su, kako su zapisali, čudno zaigrale magnetske igle na njihovim kompasima, što ih je neprijatno uznemirilo, pa su brže-bolje napustili Valdanos i otplovili prema Dubrovniku. Nakon toga na francuskim pomorskim kartama Valdanos više nije označavan kao „uvala tišine“.
Aktiviraju se i neki Bokelji, koji, najčešće pod engleskom zastavom, gusare protiv francuskih brodova, dok gusarske akcije prema Dubrovčanima preduzimaju Rusi i Englezi. Brod s teretom drva iz Albanije koji su 1806. godine kupili Božo Pilato i Nikola Burđeles zaplijenili su Rusi i odveli u Boku Kotorsku. Sa ciljem legalizacije napada na neprijateljske flote Rusi su te godine u Herceg-Novom uspostavili “Sud za gusarski plijen”.
Englezi su dvije godine kasnije zarobili brod koji je nosio drvo iz Albanije za francuski arsenal u Dubrovniku.
Od početka 1808. godine afrički gusari ponovo postaju aktivni na Jadranu i plijene više brodova pod austrijskom zastavom i njihove terete, dok slične akcije preduzimaju i Francuzi.
Tek će vojni poraz Napoleonove Francuske, Bečki kongres i odlazak Engleza sa otoka Visa u julu 1815. godine označiti kraj gusarenja na ovom moru.
Upravo te godine pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije, James Hingston Tuckey, izdaje u Londonu knjigu ,,Maritime geography and statistics”, u kojoj navodi da je „Ulcinj grad koji ima 6.000 stanovnika koji se smatraju među najvećim gusarima Sredozemlja“.
Ti odvažni ljudi i njihova flota, uz geostrateški položaj, učinila je Ulcinj malom gusarskom republikom, pomorskim i trgovačkim centrom. Godine 1818. ulcinjska flota se sastojala od 400 malih i velikih brodova, odnosno imala je više plovila od vjekovnih rivala na Jadranu, Venecije i Dubrovnika.
Ulcinjski pomorci mogli su se u 19. stoljeću vidjeti u svim važnim lukama na Mediteranu. ,,Oni ne posjeduju karte i druga pomagala na brodu, ali uprkos tome plove ne samo u Trst i italijanske luke, nego i u Egipat, Tripoli i Marsej i veoma dobro konkurišu parobrodskim kompanijama zato što prevoze robu znatno jeftinije”, svjedoči češki naučnik Viktor Brodski.
Na taj način oni su otvorili novu stranicu u istorijskom razvoju Ulcinja. Ostale su nebrojene uspomene, narodne predaje, pjesme i legende o ulcinjskim gusarima, kao i gusarska igra ,,Dum šaraveli“ koja je karakteristična po posebnom načinu izvođenja, pjesmi, kostimografiji, ritmu i dinamici sa afričkim elementima.
Iz svega toga saznajemo i osjećamo, kao iz morske školjke koju stavimo na uvo, snažnu i uzbudljivu jeku 200 godina duge gusarske epopeje koju su stvarali stanovnici ovog najstarijeg grada na Jadranu.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
U skadarskom sandžaku od 1733. do 1757. godine traju feudalni sukobi. Crna Gora se u tom periodu uspjela otrgnuti od vlasti sandžak-bega skadarskog, kao i ulcinjske age i begovi. Oni su 1734. godine ubili dizdara svoje Kaljaje, Veli-agu i njegovog unuka, zato što su htjeli da sprovedu naredbu sultana da se berberski gusari ne sidre u luci Valdanos. Kada je bosanski Ibrahim-paša krenuo da kazni krivce, Ulcinjani su mu se oduprjeli oružjem. Otpor je slomljen uz podršku skadarskog mutesarifa.
No, nekoliko godina kasnije veliki broj Ulcinjana je dobrovoljno otišao da brani Bosnu u ratu koji su pokrenuli i izgubili Austrijanci (1737-1739).
Ratni metež na Balkanu i naklonost bosanskog velikog vezira Ali-paše Hekimoglua su iskoristili članovi porodice Čaušoli kako bi 1739. godine došli na vlast u Skadru. Čaušoli su bili protivnici Ulcinjana, koji su se pouzdavali u lobiranje Mlečana kod sultana Mahmuda I u borbi protiv još jedne moćne skadarske porodice, Bušatlija. Sa ovim posljednjima su, inače, neki Ulcinjani, od kojih je najpoznatiji bio Rustem-beg, imali rodbinske veze već od početka 17. vijeka.
Od borbi za prevlast u Skadru ulcinjski reisi su profitirali i stvorili praktično svoju autonomnu oblast. Nijesu stoga željeli, čak ni kada su moćne i odlučne Bušatlije osvojile vlast, 1757. godine, da priznaju autoritet Mehmet-paše Starijeg. Nelagodno su se osjećali, sluteći da im oni neće dozvoliti postojanje njihove „gusarske republike“, čime se takođe nije mirio najveći broj ljudi u gradu. I zaista, prva mjera koju je donio sandžakbeg bila je izdavanje naredbe da se svaki gusarski brod, ulcinjski ili onaj sjevernoafričkih gusara, ima zapaliti zajedno s posadom ukoliko bude primijećeno da se približava obali.
U vrijeme Bušatlija, koji su suvereno vladali skadarskim pašalukom 74 godine (1757-1831.), Ulcinjani su kontrolori i zaštitnici albanske obale. Svoju snagu Bušatlije su crpjeli i iz privrednog jačanja svog primorja. Mehmet-paša je naredio da niko ne smije da ide u Berberiju, a Ulcinjani su morali da daju svečanu izjavu da se odriču nasilja na moru što se tumači kao prekretnica u njihovom gusarskom djelovanju.
U proljeće 1757. godine ulcinjski reisi sastali su se u džamiji sultana Selima II u Starom gradu i obavezali se da više neće nanositi štete mletačkim i dubrovačkim brodovima ni napadati njihovu teritoriju. Dato je uzajamno jamstvo i u slučaju prekršaja jamci su se obavezali na plaćanje novčane kazne u visini od 25.000 pjastri. Poslije takve izjave pojavile su se na skupu sve age i vojnici iz posade u tvrđavi Ulcinj, čija su imena sa autentičnim pečatima potvrđena u arč-mahzar (opštu informaciju). Oni su zaključili da, u slučaju da neki reis ili neki njihov mornar koji plovi na njihovim brodovima, nanese štetu mletačkim ili dubrovačkim brodovima, bude uhvaćen kada se vrati u Ulcinj, o čemu će Porta biti zvanično obaviještena.
Odlučnost paše vidjela se u ljeto te godine kada je na „njihove oči“ zapalio plovilo sa 34 vesla reisa Hajdara Pirija, Ulcinjanina i starog afričkog gusara, koji je izradio ovaj brod da bi otišao u Tripoli. „Mehmet-paša je sve Ulcinjane doveo u red i niko ne smije krenuti za Berberiju“, javljao je sredinom avgusta mletački konzul iz Skadra.
Neki ulcinjski reisi su uporno izbjegavali da se odreknu gusarenja, pa skadarski paša pali 1760. godine nekoliko brodova u Valdanosu, a isto se dešava i dvije godine kasnije. On nije želio dopustiti da se napadaju plovila mletačkih podanika „koji dolaze na njegovu vjeru“. U jednoj bujuruldiji, napisanoj u Ulcinju, u januaru 1762. godine, Mehmet-paša naređuje da „u priobalju Bara, Valdanosa, Šinđina ili ušća Bojane niko ne smije da uznemirava državljane Venecije, jer će mu otići glava“.
Da je konačno došlo novo vrijeme pokazuje slijedeća epizoda. Ulcinjski kapetan Ali Bylyku, koji je bio komandant na tartani Mehmet-paše od četiri hiljade stara, koja je dolazila iz Trsta, u srednjem Jadranu je krajem jula 1762. godine primijetio dva manja broda. Misleći da se možda radi o Ulcinjanima koji su tu stigli zbog nepovoljnog sjevernog vjetra, on im se približio da im pomogne. Kada ih je upitao odakle su oni su odgovorili: Dubrovčani. No, radilo se o Paštrovićima koji su zarobili jedan brod iz Apulije sa sedmočlanom posadom, koji je iz Senigalije išao za Bari. Kada su Puljezi uzviknuli: „Mi smo robovi, oslobodite nas Turci“, Bylyku je otvorio paljbu na Paštroviće i zarobio ih. Sa njima je doplovio u Ulcinj i 10 Paštrovčana je završilo u zatvoru muteselima ulcinjskog Jahja-age, koji je o svemu brzo obavijestio pašu, koji ih je potom predao generalnom mletačkom providuru. Sve je to omogućavalo Mehmet-paši da se založi da se Ulcinjanima ukinu bilo kakva ograničenja za plovidbu na moru.
U doba ratova akcije ulcinjskih reisa su podsticane i dirigovane kao legalizovano gusarenje, pa su njihovi brodovi redovno učestvovali u borbenim poduhvatima, što je bio slučaj i u rusko-turskom ratu (1768-1774). U julu 1770. godine Ulcinjani su u Navarinu (bitka kod Česme) napali flotu kojom je komandovao grof Aleksej Orlov, a dvije godine kasnije, u oktobru 1772. godine, u blizini Patrasa, napali su eskadru kapetana Konjejeva. Mustafa-paša (sin Mehmet-paše) i njegov unuk, ulcinjski dizdar Jahja-beg, pripremili su ulcinjsku flotu i desantne snage od oko 20 hiljada ljudi za napad na Auzu (Paros) s namjerom da unište ovo jako pomorsko uporište. Ali, njihova flota, iako brojnija, bila je slabo naoružana, a ruska moćnija i modernija. Pretrpjeli su težak poraz na moru, ali ne i na kopnu. Od 30 brodova (20 ulcinjskih i 10 dubrovačkih), koji su učestvovali u tim bitkama, u ulcinjsku luku su se vratila tek tri broda. Porta je obećala da će nadoknaditi svu štetu.
U borbama u ljeto 1773. godine ulcinjski reis Daman je zarobio šest ruskih ratnih brodova, pa su Rusi razmatrali mogućnost da sa mora bombarduju Ulcinj.
Gusarski brodovi odigrali su značajnu ulogu u ovome ratu. Ruska flota je uništivši osmansku sredozemnu flotu, pokušala proboj kroz Dardanele želeći direktno ugroziti Istanbul. Uz osmansku artiljeriju na Dardanelima, gusarski brodovi uspjeli su je primorati na povlačenje.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIX): Opadanje gusarstva
Objavljeno prije
3 sedmicena
18 Oktobra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
I Beogradski mir (18.9.1739.), zaključen između Turske i Austrije, izričito zabranjuje Ulcinjanima pirateriju („sigurnost od gusarskih država i Ulcinjana“).
Krajem 1739. godine sultan je izdao novi ferman za koji Mlečani tvrde da je od „neobične i izvanredne snage i odlučnosti protiv Ulcinjana“, a pola godine kasnije još jedan. Radi nadziranja njegovog sprovođenja u ove krajeve je poslan kapidži-paša Mahmud. Nakon toga je (u julu 1740.) ulcinjski kadija Ali-efendija izdao fetvu o pojedinačnom jemstvu za svakog vlasnika ulcinjskog broda. U dokumentu su navedena imena vlasnika i za svakog od njih odgovarajući jamac. Uz navedena imena 85 vlasnika brodova za 76 njih stoji titula reis, dok se među jamcima javljaju 20 kapetana. U tekstu poslije spiska stoji da svi vlasnici, odnosno kapetani, garantuju jedan za drugog, a napose da svaki pojedini navedeni jamac odgovara svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, koja će mu se konfiskovati u slučaju kršenja mirovnih odredaba, tj. napada na mletačke podanike ili druge pomorce.
U carskim naredbama i sudskim presudama 1740. godine insistira se na finansijskim oblicima pritiska na lokalne vlasti, obustavom plata agama i oficirima, pa je godinu kasnije isplata prinadležnosti posadi ulcinjske tvrđave prenijeta na mletačkog poslanika u Istanbulu radi nadoknade štete podanicima Venecije.
Mirovnom ugovorom od 7. aprila 1740. godine potpisanom između Osmanske države i Kraljevstva Napulja i Sicilije Porta se obavezala da neće dozvoliti da ulcinjski gusari napadaju napuljske brodove.
Novi ferman donešen je krajem avgusta 1741. godine i adresiran je na skadarskog pašu i kadiju i komandante Ulcinja. Iz njega se saznaje da nijesu doslovno sprovođeni raniji fermani, te da su ulcinjske age morale iz svojih zarada da plate dio štete koja je nanijeta mletačkim podanicima. Ta odšteta, „draga Bokeljima“, iznosila je 4.200 pjastri.
Stanje se ni nakon toga nije bitnije popravilo, pa je sultan je naredio skadarskom paši Jusufu Čaušoliju da 1741. godine prenese svoju rezidenciju u Ulcinj i da tamo ostane sa svojom svitom sve dok se ne postignu željeni ciljevi. Navodi se da paša lično izdaje, uz sigurnu i jaku garanciju, isprave ulcinjskim pomorcima za slobodnu plovidbu. Bez toga niko nije smio izaći na more.
Jusuf-paša je insistirao i da jedna mletačka galija bude stalno stacionirana u Ulcinju kako bi nadzirala kretanje brodova. Krajem 1745. godine skadarski namjesnik piše mletačkom providuru mora Đakomu Boldu da Ulcinjane „koji doplove u mletačke luke bez naše bujuruldije treba da uhvatite i uhapsite, a one koji dođu sa našom bujuruldijom i našim velikim pečatom da ih primite“. Providur je odgovorio da bi najbolje bilo da se bez tog dokumenta Ulcinjanima ne dozvoli izlaz na more kako bi se izbjegle nepotrebne prepirke koje bi mogle nastati zbog hapšenja sultanovih podanika.
Mletački konzul u Skadru, Anton Duoda, gorljivi protivnik Ulcinjana, stalno je tražio progon gusara. U septembru 1746. godine zahtijevao je od ulcinjskog muteselima Šemsi-age da progna gusaricu koja je ušla u Bojanu. Kadija Ulcinja Jusuf obaviještava ga da je taj brod protjeran.
Skadarski paša je došao u luku Valdanos krajem 1748. godine kada je saznao da je Ulcinjanin Hadži Mustafa zarobio u Bojani kapetana iz Dalmacije Mateja Bona i nekoliko mornara, koji su plovili na jednom venecijanskom brodu. Jusuf-paša je optužio ulcinjskog dizdara Ismail-agu da je dao saglasnost za ovu akciju, što je ovaj negirao. Zbog ovog incidenta u Ulcinj je stigao ferman sultana, koji je javno pročitan. Ulcinjani su poručili da će se povinovati naredbi vladara konstatujući da je u ovom slučaju Ismail-aga nevin.
Ali, nestabilna situacija u skadarskom sandžaku nakon pogibije Jusuf-paše 1749. godine, uticala je na ponovno pokretanje akcija ulcinjskih gusara. Novi fermani, čak devet u roku od dvije godine (1756-57.), koji su stizali iz Istanbula, ostajali su mrtvo slovo na papiru.
Kako je trgovački sloj u Ulcinju i naročito u Skadru veoma narastao sredinom 40-tih je postignut dogovor sa gusarima: brodovi iz Tripolija mogu se sidriti u Ulcinju, ali da ne ugrožavaju brodove susjednih zemalja, posebno Mletačke republike.
U proljeće 1751. godine Ali-paša je iz Istanbula donio ferman sultana Mahmuda I koji je predviđao da se unište ulcinjski gusarski brodovi koji se nijesu pokorili njegovom naređenju. Čim se pročitan sultanov ferman, Ulcinjani su protjerali tog kapidži-bašu.
Ohrabreni prijateljskim odnosima sa Osmanskom državom, Mlečani su svaku priliku koristili da udare na Ulcinjane. Tako je 1752. godine, u pristaništu Drača, jedan mletački ratni brod napao plovilo reisa Kučuk Zejnela koji je krcao robu za Grčku. Poginuo je njegov drug Husein, mnogo članova posade ranjeno, opljačkano 2.000 cekina, a brod teško oštećen. Kadija Drača i ulcinjski prvaci obavijestili su Istanbul o ovom zločinu.
Ipak, učestalost fermana, obećanja ulcinjskih glavara i snažnije okretanje pomorstvu i trgovini, doveli su do postepenog opadanja gusarstva. Tome je svakako pogodovala i činjenica da sjevernoafrički gusari od 1763. godine nijesu uplovljavali u Jadran.
Dvije godine kasnije, na zahtjev centralnih vlasti, mještani ulcinjske tvrđave su bili primorani da sklope dogovor da će njihovi najbliži stradati ukoliko se dalje budu bavili piratstvom.
Dva nova fermana protiv ulcinjskih gusara sultan Mustafa III je izdao 1766. godine i uputio ih rumelijskom beglerbegu. U njima se traži da se unište dva ulcinjska gusarska broda i da se obustavi isplata prinadležnosti ulcinjskim starješinama.
Posljednji fermani izdati krajem 1776. i početkom naredne godine odnosili su se na oduzimanje velike galeote sa 30 topova od ulcinjskog reisa Karakurtija, te na njegovo kažnjavanje. On se bio nastanio na Peloponezu i gusario je po Jonskom moru.
Inače ,,ferman velikog gospodara“ (firmano del Gran Signore), kako su nazivali u zapadnim mediteranskim državama ispravu osmanskog sultana, morali su imati svi oni koji su nesmetano htjeli da putuju po Sredozemlju.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
INTERVJU3 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
FOKUS4 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA4 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!
-
HORIZONTI4 sedmice
ANDRIJA MANDIĆ – VOJVODA DIOBA: Od Ace do Ace
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Žeđ, 35
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ NAČELNIKA GENERALŠTABA ZORANA LAZAREVIĆA: Politizacija bez pauze
-
ANKETA4 sedmice
TRI I PO DECENIJE MONITORA: Luča slobodnog novinarstva