,,Znam da ne treba, ali se jako sramim ovoga što mi se godinama dešava”, tako je priču o onom što doživljava u braku, uz traženje garancija da joj se ime neće naći u novinama, počela 50-godišnja Kolašinka. Tvrdi da se boji svakog muževljevog povratka iz kafane, jer to gotovo uvijek podrazumijeva da će biti pretučena. Tako je već dvadesetak godina, a fizičko nasilje trpi, kaže, od prvog dana braka.
,,Moj suprug je intelektualac i ja sam intelektualka, spadamo u imućnije porodice. Nije tačno da o tome šta im se dešava ćute samo neobrazovane žene. Ja ćutim decenijama, a ne bih vam umjela tačno kazati iz kojih razloga. Nikad nijesam nikome, osim sestri i najboljoj drugarici do kraja ispričala o onome što trpim”, kaže sagovornica Monitora.
Tokom svih minulih godina najviše je vodila računa o tome da komšije ne čuju svađu ili plač iz njihovog stana. Tako je, kaže, vaspitana i ne može ni zamisliti da bi ikada mogla otići u policiju i prijaviti muža. Ne vjeruje, čak i kada bi to učinila, da bi naišla na razumijevanje i zaštitu. Na diskreciju naročito, ne.
,,Možete zamjeriti ili ne, ali meni je najbitnije da se za ovo ne čuje. Ne bih prijavila da znam da neka od mojih komšinica trpi nasilje. Vaspitana sam tako da su to porodične stvari. Jako bi me naljutilo kada biste, vi ili moja sestra prijavile mog muža. Niko nema pravo da to uradi, ukoliko ja neću”.
Upravo takav stav žrtava porodičnog nasilja, kažu u nadležnim službama, veliki je problem. Kako je, nedavno, na tribini posvećenoj tom problemu, kazala socijalna radnica Ivana Marković, zbog toga, naročito u malim sredinama treba što glasnije govoriti o porodičnom nasilju.
„Najčešće su žrtve porodičnog nasilja u Kolašinu, kao i u Crnoj Gori, žene i djeca. Žrtve se često i stide onog što im se dešava, a okolina nasilnika opravdava. Jedan od razloga za takvo stanje je i tradicionalni metod vaspitanja”, kazala je Markovićeva.
Prema iskustvima koje je, na istoj tribini, iznijela ljekarka opšte medicine dr Jadranka Vučinić, u Kolašinu je lakše otkriti neku tešku bolest nego žrtvu nasilja. Žrtve će, pojasnila je ona, radije posjećivati ljekara, žaliti se na psihosomatske probleme, hronične bolove, a iza svega toga stoji trpljenje koje se nikad ne otkriva. ,,Žrtve su često vrlo uplašene, pa čak ne žele uzeti ni edukativni materijal, koji sadrži informacije o službama koje im mogu pomoći. Nerijetko su ljute kad im se takva pomoć ponudi”, tvrdi dr Jadranka Vučinić.
Prema svim parametrima u Kolašinu je porodično nasilje u porastu, a kako su nedavno novinarima saopštili u tamošnjoj službi Centra za socijalni rad, moglo bi se govoriti i o drastičnom povećanju u odnosu na minule godine. Ipak, tokom prošle godine prijavljeno je svega 16 nasilnika, a samo u tri slučaja to su učinile žrtve. Svi ti slučajevi su procesuirani. U nadležnim službama primjećuju i da su, za razliku od prethodnih godina, žrtve nasilja češće iz ekonomsko dobro situiranih porodica. Dominantno je emocionalno nasilje. Kao i ranije, nasilnici su, uglavnom, muževi.
Ipak je, kažu socijalni radnici, više prijava otkad je uspostavljena nacionalna linija SOS za podršku žrtvama nasilja u porodici. Takođe primjećuju da i medijska podrška žrtvama daje dobre rezultate, pa one bar nezvanično pričaju o svojim problemima.
To kaže i 40-godišnja ugostiteljska radnica, koja je samo tokom minule tri godine više puta zbog nasilja prijavljivala partnera s kojim je do skoro živjela u vanbračnoj zajednici. Da zaštiti sebe i zatraži pomoć, objašnjava, mnogo su joj pomogle TV emisije, kao i ispovijesti drugih žena. Ona tvrdi da je veliki napredak ostvaren i kada je riječ o odnosu službenika policije, koji evidentiraju prijave i razgovaraju sa žrtvama.
,,Mnogo je drugačije nego, recimo, prije 15 godina kada sam s rođakom otišla u policiju zbog batina koje je dobila od muža. Policajac, koji je tada razgovarao s njom, bar pola sata je potrošio da je ubijedi da ne piše prijavu. Objašnjavao joj je da je za poštenu porodicu sramota da se ‘vuče po policiji i sudovima’. Dobro se sjećam da je zaključio pitanjem: A ima li muškog stvora koji nije ošamario ženu?. Na sreću, moja iskustva s policjom posve su drugačija. Sve su uradili kako treba i kako bi me zaštitili”, kaže ona.
Prema riječima Lele Vuković iz PR službe Ministarstva rada i socijalnog staranja, od ukupno 1.155 poziva, upućenih tokom prošle godine na SOS liniju za pomoć žrtvama nasilja u porodici, iz Kolašina je bilo svega šest.
,,Tih šest poziva uputile su tri žene, žrtve nasilja. Dvije su prijavile psihičko i fizičko nasilje, a jedna sumnju na psihičko, fizičko i seksualno nasilje”, kazala je ona.
Vuković tvrdi da se u centrima za socijalni rad, pa i u kolašinskoj službi, za svaku žrtvu nasilja priprema individualni plan usluga. To podrazumijeva ,,objedinjavanje svih oblasti rada i precizira obaveze svih učesnika, a sačinjava se u saradnji sa žrtvom, u skladu s njenim sposobnostima, drugim važnim licima iz okruženja žrtve, kao i organima i organizacijama koji treba da obezbijede zaštitu ili pruže neku uslugu”.
,,Ministarstvo rada i socijalnog staranja propisalo je novu organizaciju, standarde i način rada centara za socijalni rad, koji podrazumijeva uvođenje voditelja slučaja u centrima za socijalni rad, kao i uvođenje poslova supervizora stručnog rada u većim centrima za socijalni rad. Supervizorski nadzor u manjim centrima za socijalni rad vrše službenici Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, koji je osnovan početkom minule godine”, naglašava Vukovićeva.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice