Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Real Montenegro

Objavljeno prije

na

Koliko do juče, Crna Gora se ponašala kao Real Madrid turističkih destinacija. Španski kraljevski klub je, naime, prepoznatljiv po praksi gomilanja najskupljih svjetskih fudbalera u svojim redovima. Nijedna cijena nije previsoka za Real. Taj klub je u svoje redove doveo Kaku i Ronalda. Crna Gora je na svoje plaže dovodila Madonu i The Rolling Stones. Realu najveće fudbalske, Crnoj Gori najveće zvijezde svjetskog džet seta. Zvijezde privlače pažnju, zvijezde su dobra reklama. Ali i u državama, baš kao i u fudbalskim klubovima, na koncu se pokaže kako i pored svih zvijezda, želi li se postići uspjeh, neko mora da trči. U prethodnom zvjezdanom izdanju Reala nikome nije bilo do trčanja, pa se sazviježđe neslavno raspalo.

I Real Montenegro bio je zamišljen kao klub u kojem neće biti trkača: samo suva tehnika i visoka klasa. Prodaju se placevi, pa se te pare ulažu u dovođenje najvećih zvijezda. Sa stadiona se protjeruju paradajz-posjetioci: zvijezde ne idu sa pamidorom i lubenicama. Na stadion se dolazi ne običnim, nego mega i giga jahtama. Kome je ispod 80 metara, neka ide u Grčku i Hrvatsku. Kod nas mogu samo oni sa najvećim. Na tribinama stadiona koji su izgradili mladi, lijepi i pametni biće mjesta samo za bogate, lijepe i uspješne.

Za svaku veliku ideju, važna je upornost. Ideja o Real Montenegru javila se još devedesetih godina 20. vijeka, kada je u Crnu Goru dovedena Klaudija Šifer, a vladajuća partija poručivala Mi znamo kako: Crna Gora ka Monako.

Slijedimo kontinuitet ideje, i stižemo do današnjih dana, kada Crna Gora iščekuje najpoznatiji bikini svijeta, Pamelu Anderson, dok se Tivat, kako se ističe, ,,prije predviđenog roka”, pretvara u grad u odnosu na koji će Monte Karlo – ovo zaslužuje da bude zapamćeno – ,,postati treća liga”. Pa jasno: Real je veliki klub, ostalo su šišnjari. Prvak je unaprijed poznat, ostali mogu razigravati za plasman od drugog mjesta pa naniže.

Evropski cinici znaju reći kako je Amerika fenomen po tome što je iz varvarstva skliznula u dekadenciju, a da u međuvremenu nije stvorila civilizaciju. Za Ameriku ćemo lako, ali ta otrovna opaska sasvim precizno opisuje ono u što bi se Crna Gora pretvorila da je, kojim slučajem, proces budvanizacije čitave zemlje uspio.

Bilo bi to društvo spektakla, neprekidno veče sa zvijezdama koje plešu li, plešu. Društvo spektakla ima vrlo specifičan odnos prema činjenicama, koje su obično sive i nepodnošljivo neglamurozne. A sivilo realnog je neprijatelj spektakla – stoga, ukoliko činjenice ne odgovaraju spektaklu, utoliko gore po činjenice: to je prvo pravilo dijalektičkog montenegrizma. Rečeni specifični odnos prema činjenicama imali smo priliku vidjeti nedavno, kada su milijarderi svjetskog glasa u Tivtu upriličili svečano otvaranje doka koji su izgradili austrijski car i Tito. Njihov doprinos se za sada svodi na nekoliko presađenih palmi.

Sada, kada stadion Real Montenegra, iako smo duboko u turističkoj sezoni, djeluje prilično pusto, sada kada nema ni zvijezda ni jahti, ali ni srpskih i kosovskih turista sa njihovim pamidorama, sada nije najugodniji, ali jeste dobar trenutak da se razmisli: šta dalje? Koncept Crna Gora – jadranski Monako već ima ozbiljnu, ne manje spektakularnu konkurenciju: Montenegro bi uskoro mogao postati jadranski Las Vegas, u koji će tajkunski patrijarsi cijele Rusije dolaziti da tu kockaju. Vegas ili Monako, pitanje je sad…

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Saučesnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Administracije SAD i EU i crnogorska mafiokratija

 

Dokumenti Europola o integraciji vrhova vlasti i vrhova organizovanog kriminala u Crnoj Gori, samo potvrđuju ono na što su autor ove kolumne i Monitor, i drugi, mada ne toliko brojni, ukazivali godinama, pa i decenijama. Ali razloga za zadovoljstvo nema. Zbog čega? Umesto podrobnijeg obrazloženja, slede samo tri plus tri kratka pitanja, i tri plus tri kratka, veoma kratka odgovora.

Prvo, da li je moguće da Milo Đukanović, naš Vrhovnik, vrh svih vrhova u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih trideset godina, o svemu ovome nije ništa znao? Ili, preciznije, da li je moguće, da on, i u svemu ovome, nije bio sami vrh, ili, još preciznije, dvostruki vrh, istovremeno vrh vlasti i vrh organizovanog kriminala? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće.

Drugo, da li je moguće da Europol ima sve za sve, u našoj maloj i jedinoj, od bivše vrhovne sutkinje, do poslednjeg policajca, a da nema ništa, baš ništa, za našeg Vrhovnika? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. (I, ovde, još samo jedno kratko potpitanje, ako Europol ovo ima i za našeg Vrhovnika, a sa time ipak ne izlazi u javnost, da li je to zbog toga što ovoga čuva za kraj, ili zbog toga što ga čuva za još trideset godina?)

I treće, da li je moguće da je ovakvo (malo je reći nedosledno) ponašanje Europola i EU i SAD (jer Europol je samo deo administracije EU), zaista motivisano vladavinom prava i drugim sjajnim vrednostima Zapada, a ne njihovom ograničenom realpolitikom i geopolitikom, koja našeg Vrhovnika koristi kao alat za NATO i ostalo? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. Ima nas koji nikada nećemo zaboraviti, da je za njih, i sam Slobodan Milošević, u mračnim 1990-im, zbog sličnih razloga, dugo, nedopustivo dugo, bio „glavni faktor mira na Balkanu“.

Na prethodna tri, logično se nadovezuju, još najmanje tri isto tako kratka pitanja i odgovora. Prvo, da li je moguće da vrhovi administracija SAD i EU ne znaju, da pružanjem zaštite i nekažnjivosti našem Vrhovniku, i sami postaju njegovi saučesnici, kao pomagači, ako ne i na neki drugi način? Naravno da ne. Znanja iz oblasti krivičnog materijalnog prava o saučesništvu pomaganjem i na drugi način, spadaju u elementarna pravnička znanja, kojima mora da vlada, čak i svaki diplomirani pravnik, a kamoli specijalist ili ekspert, kakvih je u rečenim administracijama tušta i tma.

Drugo, ako je već ovako, da li je moguće da administracije SAD i EU rade direktno protiv samih sebe, tako što sebe svesno izlažu krivičnopravnoj odgovornosti za saučesništvo pomaganjem za neka od najtežih krivičnih dela iz oblasti ratova, ratnih zločina i zločina organizovanog kriminala? Naravno da ne. I to zbog toga što su one i za sebe same obezbedile status nekažnjivosti. Nepriznavanjem nadležnosti Stalnog međunarodnog krivičnog suda pored ostalog. Administracija SAD otvoreno, administracija EU de fakto. (Tako da administracija Putinove Rusije svoje rivale i u ovome samo sledi.)

I treće, da li isticanje saučesništva visokih takozvanih spoljnih faktora, pre svega SAD i EU, za produžavanje tridesetogodišnje nekažnjivosti vrha crnogorske vlasti i mafiokratije, znači negiranje odgovornosti takozvanih unutrašnjih crnogorskih faktora, društva, institucija, građana, za ovo isto? Naravno da ne. Naša unutrašnja odgovornost je najveća. Samo što pri tome moramo znati, da je danas u svetu, sve, pa i ovo, glokalno, dakle istovremeno globalno i lokalno, a ne ni samo globalno, ni samo lokalno. Pa se samo tako, dakle glokalno, može i rešavati. Ali su za ovo i ovakvo rešavanje potrebni drugačiji, principijelniji i bolji partneri. I lokalni i globalni.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Seniori i juniori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za to što Đukanovićev sistem nije demontiran, odgovorni su avgustovski pobjednici, svi do jednog. Pemijer Abazović danas ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je. U njemu su sinovi funkcionera koji se igraju kriminala. Da ga valjda usavrši, Abazović na čelo ANB-a dovodi Sava Kenteru, koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a

 

Nikad se ne hapse vlastiti agenti, podijelio je sa nama bivši specijalni tužilac  Milivoje Katnić još jednu tužnu višedecenijsku istinu crnogorskog pravosuđa. Mogao je još da doda: ne hapse se ni vlastite predsjednice Vrhovnog suda, državne tužiteljke, predsjednici države i njihove sestre, ministri. Hapsi se samo Svetozar Marović, kad prtisnu Evropa i šef, pa se onda pusti, i sitna boranija.

Katnić je, dakle, odlučio da ne procesuira policijske službenike koje je Europol još prije više mjeseci označio kao saradnike kriminalnih grupa, jer su bili na tajnom zadatku. Čudan tajni zadatak, u kom visoki policijski službenici nesakrivenih identiteta pomažu mafiji da razgrana posao. I sami zarade po pedesetak miliona eura.

Još jedna stvar je zanimljiva. Istražni organi i prethodna vlada već neko su vrijeme imali podatke Europola, koji inkriminišu visoke policijske službenike i bivšu predsjednicu Vrhovnog suda. Dok ih podgorički portal Libertas nije objavio, niko nije rekao ni riječ.

„Tri crnogorska policajca na računima koje su identifikovale partnerske službe imaju po 50 i više miliona eura, rečeno je prije nepuna dva mjeseca članovima Vlade Zdravka Krivokapića na zatvorenom sastanku”, potvrdio je bivši državni sekretar Andrej Milović. Istrage o njihovim finansijama – nema.

Nemamo ni Zakon o porijeklu imovine, iako je bilo jasno i u avgustu 2020, kada je pao DPS, da je to jedan od ključnih mehanizama za demontiranje tridesetogodišnjeg sistema koji je vrh te partije kreirao, u kom su institucije postale ispostava poltike, a politika ispostava kriminala. U kom su predstavnici policije, pravosuđa i politike, svoju djecu pustila da se igraju kriminalaca. Sa kodnim imenima Komandos, Junior i slično.

Dugo se čekalo i na novo tužilaštvo, zakon o lustraciji prestao je i da se pominje. Čekalo se, u stvari, na sve suštinske promjene, neophodne za demontažu Đukanovićevog sistema. Popunjavane su dubine, bavili smo se crkvenim pitanjima, odvijao se ljuti boj za funkcije. Zato je Đukanovićev DPS danas u parlamentu, isti i netaknut, i spreman da opet popuni – dubine i širine.  Za to su odgovorni avgustovski pobjednici, svi do jednog, uključujući i novog premijera Dritana Abazovića, koji danas kaže da ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je.

Abazović dovodi za direktora ANB-a Sava Kenteru, dugogodišnjeg predsjednika Atlanskog saveza, u čijem su Upravnom odboru bili DPS-ovi kadrovi. Čovjeka koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a. Koji je u DPS pravosuđu prošao nekažnjen u slučaju smrti pješaka. I čiju su fotografiju sa Duškom Golubovićem, kontroverznim policijskim funkcionerom i saradnikom Zorana Lazovića čiji se sin pominje u Europolovm spisima, objavljenim u medijima prije koji dan. Kentera se tim povodom nije oglašavao. Ni premijer.

Srećne promjene.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Daljinska vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je pažljivo pratio posljednjih pola godine, zna da nova manjinska vlada ima dva a ne samo jedan daljinski upravljač. Da pored daljinca u rukama Mila Đukanovića i DPS-a, od početka djeluje i jedan malo jači daljinac, onaj u rukama Gabrijela Eskobara, SAD-a i Zapada

 

Na teritoriji Crne Gore danas deluju dve a ne samo jedna mafiokratija. Prva je ova naša domaća, Mila Đukanovića, druga ona iz Beograda, Aleksandra Vučića. Pri tome, kao svoje glavne političke alate, ove dve mafiokratije koriste agresivne nacionalizme, prva velikocrnogorski, druga velikosrpski, a kao svoja glavna politička krila, dva najsnažnija politička subjekta, prva DPS, druga DF.

Pa kada je stanje već ovakvo, moglo bi da se zaključi da je nova, manjinska vlada, koja isključuje upravo ova dva subjekta, samim tim, logična i opravdana. Ali, nažalost, nije tako. Zbog toga što je i u novoj konstrukciji daljinski upravljač ostao u rukama mafiokratije Mila Đukanovića. Treba se nadati da je to jasno i najvećim entuzijastima među konstituentima nove vlade.

Tako da je nova vlada Crne Gore manjinska samo matematički. Politički, ona je daljinska. Ali ni ovo daljinska nije tako jednostavno kako izgleda na prvi pogled. Ko je pažljivo pratio poslednjih pola godine, zna da nova manjinska vlada ima dva a ne samo jedan daljinski upravljač. Da pored daljinca u rukama Mila Đukanovića i DPS-a, od početka deluje i jedan malo jači daljinac, onaj u rukama Gabrijela Eskobara, SAD-a i Zapada. Pa je konačna konstrukcija zaista impresivna. Za pamćenje. Kao ruska babuška. Sa tri lutke. Spolja manjinska vlada, unutra DPS, još dublje unutra Zapad.

Glavna konstrukciona greška nove manjinske vlade je u njenom istovremenom potcenjivanju domaćeg a precenjivanju vanjskog daljinca. Većina entuzijasta manjinske vlade su mladi ljudi pa to ne moraju da znaju. Ali oni koji su prošli hiljadu devetsto devedesete nikada neće moći da zaborave koliko nedopustivo dugo je Zapad samog Slobodana Miloševića tretirao kao „glavni faktor mira na Balkanu“. Slično danas postupa sa Milom Đukanovićem. Moguće je, čak verovatno, da će i njega na kraju da pusti niz vodu, ali to za Crnu Goru tada može biti kasno. Nepopravljivo kasno. A obaveza naše, domaće, crnogorske vlasti je bila i ostala, da o našim, domaćim, crnogorskim potrebama i interesima, vodi računa, makar onoliko koliko o potrebama i interesima Zapada. Rešenje je bilo i ostalo u finom balansu i-i a ne u ludilu ili-ili.

Znamo, za neslavni kraj prethodne parlamentarne većine, vlade i vlasti, manje ili veće zasluge imali su svi njeni konstituenti, a ne samo jedan ili dva. Ali je pre manjinske vlade sa opisanom konstrukcionom greškom, bilo još najmanje dva politička puta, koja su bila bolja ili makar manje loša od ovoga. Prvi, očuvanje tridesetoavgustovske vlasti, uz obnovu, proširenje i preciziranje koalicionog sporazuma, posebno u delu poštovanja spoljnopolitičkih obaveza i članstva Crne Gore u NATO. I drugi, kada ovaj prvi nije uspeo, formiranje koncentracione ili tehničke vlade, sa glavnim zadatkom pripreme i održavanja vanrednih parlamentarnih izbora.

I sada, nakon svega, šta da se radi? U momentu kada je manjinska vlada svršen čin, ono najviše i najbolje za što se treba založiti, jeste demokratsko strpljenje i kondicija. I spremnost za novi dijalog i dil. A za to se neće morati čekati cela godina. Najdalje za nekoliko meseci biće jasno ko je bio u pravu. Entuzijasti manjinske vlade ili mi njeni kritičari. Ako nova vlada zaista uspe da donese odnosno ubrza evropski put, stabilizaciju i depolarizaciju, što nama izgleda veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće, treba joj čestitati. Ali, ukoliko usledi samo dalja i teža blokada toga puta, i još opasnija destabilizacija i polarizacija, što nama, zbog one konstrukcione greške, izgleda mnogo, mnogo verovatnije, ako ne i neizbežno, tada treba napraviti (još) jedan veliki i višestruki politički i demokratski restart. Uz očuvanje unutrašnjeg građanskog mira kao vrhunskog prioriteta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo