Povežite se sa nama

INTERVJU

Revizija petog oktobra

Objavljeno prije

na

zoran-zivkovic

Zoran Živković je nakon ubistva premijera Zorana Đinđića viđen ne samo kao novi premijer, već i kao političar najbliži ,,Đinđićevoj viziji”. Iako više nije funkcioner DS-a, stranku nije napustio ni promijenio, po čemu je jedinstven među srpskim političarima. Na početku intervjua za Monitor pitali smo ga da li se danas osjeća ,,izbačenim iz politike”? ŽIVKOVIĆ: Ne , naprotiv. Niko me nije „izbacio iz politike”. Prvi i najvažniji razlog mog povlačenja je što je reformska politika DOS-a u jesen 2003. blokirana od strane široke koalicije koja je okupila svo zlo tadašnje političke scene Srbije. U tom frontu su zajedno bili i ostaci poraženih Miloševićevih frakcija (SPS, JUL, SRS) i štetočinske stranke sa demokratskim predznakom, i nedostojni pojedinci iz DS, i halapljivi tajkuni i ono malo kriminalnog podzemlja koje je ostalo na slobodi nakon Sablje, i razvlašćeni, ali i dalje jaki vodeći ljudi tajnih službi. U takvoj atmosferi odlučio sam da raspustim parlament i omogućim građanima da na najdemokratskiji način, na izborima, izaberu svoju budućnost. Oni su to uradili i već šest godina uživaju u plodovima svog izbora. Na skupštini DS, februara 2004. godine, moja politička platforma nije dobila većinu i ja sam se povukao.

MONITOR: Vaša vlada je kratko trajala. Kako Vam danas izgleda period u kom ste bili srpski premijer?
ŽIVKOVIĆ: Za nepunih godinu dana koliko sam vodio vladu učinjeno je mnogo, ali nedovoljno da bih bio zadovoljan. Izvedena je najuspešnija akcija obračuna sa kriminalom u istoriji Evrope poznata kao Sablja. Srbija je tada imala najbolje odnose sa svim državama demokratskog sveta, sigurnu i brzu evropsku perspektivu. Privatizacija je bila u punom zamahu, potpuno transparentna i čista, a te godine su urađene i do sada najveće green feeld investicije. Tada su pripremljeni zakoni i kupljena je oprema za personalizaciju ličnih karata i pasoša što su temeljni uslovi za Beli šengen. Javna preduzeća, a posebno NIS i Telekom, tada su radili uspešno i uplaćivali polovinu profita u budžet. Beskompromisno sprovođenje reformi obično je bolno za najveći broj građana, ali je neophodno da bi se kreirala bolja budućnost.

MONITOR: Strani komentatori tada su Vas ocjenjivali kao ,,pragmatistu” što je bila i najčešća ocjena za Zorana Đinđića. Da li je to sasvim tačno?
ŽIVKOVIĆ: Pragmatičar je odrednica koja se kod nas koristi za nekoga koji ne beži od problema nego im ide u susret sa željom da ih reši pre nego što oni postanu preveliki i pre nego što snažno zakucaju na naša vrata. Zoran Đinđić je utemeljitelj takvog shvatanja politike u modernoj srpskoj istoriji i svako poređenje sa njim shvatam kao najveći komplimet. Naravno, niko nije svesniji od mene kolika je bila Zoranova ljudska, politička i državnička dominantna prednost u odnosu na bilo kog njegovog savremenika ili ličnosti iz skorašnje istorije Srbije.

MONITOR: Više se i ne pominje istraga oko ,,političke pozadine” ubistva premijera Đinđića?
ŽIVKOVIĆ: Zoran je bio odlučan i hrabar političar, nesklon kompromisima, svestan svog istorijskog zadatka i kao takav je imao puno neprijatelja. Mnogo je u Srbiji i danas ljudi kojima je viševekovna politička memla i žabokrečina bila idealno mesto za sprovođenje njihovih prljavih planova, bilo da su oni kriminalni ili politikantski. Svi oni su u Đinđiću prepoznali čoveka koji je ozbiljno rešio da tu državu modernizuje. Neki od mnogobrojnih ugroženih su bili spremni ne samo da ga demonizuju i blate nego i da skuju plan o njegovom ubistvu koji je, na žalost, ostvaren. Teško je kriminalistički i sudski dokazati političku pozadinu atentata. Svetska istorija je puna političkih ubistava u kojima je politička pozadina očigledna, ali ju je nemoguće dokazati na sudu. Teško je osuditi inspiratore i nalogodavce, ali je lako videti ko je imao korist od Zoranovog ubistva. To su svi oni kojima je linija uspeha naglo krenula ka visinama u poslednjih šest godina, a koji su u njegovo vreme bili nevažni statisti.

MONITOR: Koje su bile najkrupnije greške DOS-a nakon Miloševićevog izbornog poraza?
ŽIVKOVIĆ: Osnovna greška je učinjena noć nakon 5. oktobra 2000. godine kada smo, ucenjeni od Koštunice, propustili da okončamo narodnu demokratsku revoluciju na neophodan način – jasnim, mirnim, istorijskim diskontinuitetom sa prethodnim režimom. Trebalo je proglasiti postojeći Ustav nevažećim, raspustiti postojeće institucije i u kratkom roku raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu. Pristajanjem na Koštuničine kompromise stavili smo sebi omču oko vrata i otežali sprovođenje svih reformskih procesa, što je i bio njegov cilj. To je izvor i uzrok svih kasnijih grešaka koje su usporile ali ne i sprečile promene izvršene u narede tri godine.

MONITOR: Krajnje ironično, u svojim kolumnama u Danasu, govorite o ustrojstvu aktuelne vlasti.
ŽIVKOVIĆ: To su analitičke slike srpske političke stvarnosti, a zaključak da su ironične ustvari govori o kvalitetu politike koja se danas vodi. Mislim da je aktuelna politika ustvari revizija politike koja je dovela do petooktobarskih promena. Svađamo se sa susedima, imamo bolje odnose sa Iranom nego sa državama EU, tržišna ekonomija i konkurencija gube bitku sa tajkunima u stranačkim dresovima, javni sektor umesto racionalizacije i privatizacije beleži hipertrofiju i korupcioni zamah, nema stranih investicija koje jedine mogu da nam donesu toliko potrebnu modernizaciju naše privrede i nova tržišta bez kojih nam nema napretka.
Tadić je vrlo uspešan u procesu osvajanja i očuvanja vlasti, ali to je samo sebi cilj a ne sredstvo za ostvarivanje ciljeva moderne Srbije. On je predsednik države već pet godina, a stanje u Srbiji je gore nego kada je preuzeo prvi mandat.

MONITOR: I danas se na različite načine govori o policijskoj akciji ,,Sablja”. Zašto je slučaj Svetlane Ražnatović ostao bez epiloga?
ŽIVKOVIĆ: Ogromne posledice na kriminal u Srbiji donela je Sablja. Razrešeno je preko 3500 krivičnih dela, od toga 35 ubistava, među kojima i atentat na Zorana i monstruozna likvidacija Ivana Stambolića. Potpuno su razbijene kriminalne grupe koje su kontrolisale proizvodnju i prodaju narkotika, otmice, trgovinu ljudima, teške krađe … Srbija je nakon te akcije bila najbezbednija država u Evropi. Tada je utemeljen i sistem za dalju uspešnu borbu protiv kriminala i korupcije, sada efikasno rasturen. Tek nekoliko desetina građana je na sudu dobilo odštetu zbog grešaka u istrazi. Neki procesi još traju. Znači, to je akcija sa manje od 0,3 procenta greške, što je čini najuspešnijom akcijom borbe protiv kriminala ikada vođenom na našem kontinentu. Kada sam uveo vanredno stanje rekao sam da će trajati do 40 dana, a ukinuto je 39. dana. Gospođa Ražnatović je još pod istragom zbog protivzakonitog posedovanja oružja. Ni jedan ambasador nije tražio ukidanje vanrednog stanja, niti je pokušao da bilo koga zaštiti od istrage ili hapšenja. Neki ambasadori iz EU su predlagali da se produži trajanje vanrednog stanja, ali im je rečeno da to nije njihov posao…

MONITOR: Da li vas je iznenadio raspad Šešeljeve SRS-a i ,,evropejstvo” Tomislava Nikolića?
ŽIVKOVIĆ: To je dugoočekivana logična posledica Šešeljeve klovnovske neuspešne politike. Nikolićevo evropejstvo je iskreno i snažno koliko i Vojislavljev patriotizam.

MONITOR: Da li je preuzimanje ,,evro žargona” samo nova faza jedne stare prakse koja prikriva i dalje snažne veze politike i podzemlja?
ŽIVKOVIĆ: Organizovani kriminal je nemoguć bez veza sa pojedincima iz države, policije, sudstva, a kriminalci imaju i svoje lekare, advokate, novinare, pa čak i umetnike. Ako ne postoji vidljiva, organizovana i uspešna borba protiv kriminala to znači da su veze intenzivne i visoke.

MONITOR: Kakav je utisak na vas ostavila ispovijest Ratka Kneževića?
ŽIVKOVIĆ: Slične ispovesti, pa i ova, nužno postavljaju pitanje: ,,Ako je to istina zašto si do sada ćutao?”

MONITOR: Zoran Đinđić je imao jednu inicijativu u odnosu na rješavanje problema Kosova?
ŽIVKOVIĆ: Krajem 2002. godine se iskristalisao stav da moramo aktivno da radimo na rešavanju problema Kosova, jer vreme radi za separatiste. Najmanje loše rešenje u tom trenutku a i danas je podela Kosova, i Zoran, a kasnije i ja smo započeli neformalne razgovore na tu temu sa onima koji su donosili odluke o budućnosti Kosova. I danas mislim da bi podela bila najpravičnije i jedino trajno održivo rešenje. Logika života i sadašnjih odnosa na Kosovu me uverava da će se to i desiti. Aktuelna vlast u Beogradu danas čak i ne traži vraćanje starih nadležnosti već se zadovoljava zahtevom za prividnim suverenitetom nad tom pokrajinom. Sa druge strane, Priština čak i uz upotrebu oružane sile, što joj međunarodna zajednica neće dopustiti, ne može da nametne, uspostavi i održi svoje institucije severno od Ibra. Kosovo je de facto već podeljeno, a ja se zalažem za aktivnu političku inicijativu srpske strane koja bi dovela do formalizacije tog stanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG PEROVIĆ, UTEMELJIVAČ MONITORA: Kritikujući vlast pomažemo društvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti

 

Uoči tridesete godišnjice od izlaska prvog broja Monitora, razgovor sa profesorom Miodragom Perovićem, utemeljivačem Monitora započinjemo ponavljajući pitanje iz prvog broja: Zašto Monitor?

PEROVIĆ: Da, u prvom broju smo rekli da je monitor latinska riječ koja znači savjetnik, opominjač, onaj koji uznemirava i da će to biti uređivački moto lista, s ciljem stvaranja aktivnog i mislećeg javnog mnjenja.

MONITOR: Kako se profesor matematike našao u ulozi osnivača jednog od prvih privatnih medija u tadašnjoj SFRJ? Na šta ste računali?

PEROVIĆ: Pučistički režim koji je Milošević instalirao u AB revoluciji 1989. spriječio je pad berlinskog zida u Crnoj Gori i njenu demokratsku tranziciju na način na koji je to učinjeno u tzv. komunističkim zemljama. I jednako važno, taj marionetski režim vratio je Crnu Goru u njenom državotvornom opredjeljenju u stanje prije Drugog svjetskog rata. Izgledalo je da je Crna Gora potonula u novo mračno doba. Da bi se mijenjala uspostavljena Crna Gora, trebalo je prvo mijenjati ljude. Monitor je koncipiran da tu promjenu pokrene. Da se zalaže za multietničku, multireligijsku, multikulturnu Crnu Goru zasnovanu na evropskim vriijednostima.

Inicijator nijesam bio ja već univerzitetsko udruženje Demokratska alternativa (DA), preciznije, grupa njenih članova: Žarko Mirković (kompozitor), dr Zdravko Uskoković (inženjer),  dr Dragoljub Perović (ljekar), dr Branko Baća Rašović (stomatolog) i ja. U tom trenutku ja sam imao najmanje profesionalnih obaveza, pa sam uzeo da obavim osnivačke poslove. Vjerovali smo da će taj angažman potrajati manje od pola godine. Projekat su podržali gotovo svi članovi DA i zato Monitor ima preko 100 osnivača.

MONITOR: Kako se Stanislav Ćano Koprivica našao u tom projektu?

PEROVIĆ: Pošto su u Crnoj Gori Monitor odmah prihvatili svi koji su željeli da iz raspada Jugoslavije ona izađe kao nezavisna država koja će se integrisati u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), oko njega se formirala jedna vrsta „pokreta otpora”, koja je održala list 7-8 mjeseci. Finansijska snaga te organizacije nije bila dovoljna i list je krajem proljeća 1991. bio pred gašenjem. Kad je vidio da list postaje independistička i proevropska pokretačka snaga, Ćano je prigrlio Monitor. Od kraja maja 1991. pa naredne tri-četiri godine pokrivao je gubitke koje je list pravio i tako postao njegov sudbonosni spasilac.

MONITOR: Tada nije bilo društvenih mreža, mobilnih telefona… Kako se okupila ekipa koja je pravila „prvi crnogorski nezavisni nedjeljnik“?

PEROVIĆ: Formiranje redakcije i saradničkog kruga bio je suptilan zadatak. Većina novinara srednje i starije generacije bila je podijeljena u dvije grupe. Jednu su činili ideološki ljevičari, koji su istovremeno bili i integralni Jugosloveni. Drugu grupu su činili desni velikosrpski nacionalisti.

Mlađi novinari koji su ranije pokretali list Krug, bili su izvan ove dvije grupe, ali nijesu bili dovoljno etablirani (zato se Krug ugasio), da bi im prepustili list. Očekivali smo da će prema nezavisnom independistički orijentisanom listu anticrnogorska vlast biti neprijateljski raspoložena. Riješili smo da neko vrijeme ja vodim list i njima ga prepustim kad se etabliraju i steknu širu vizuru. Milka Tadić, koja je sa mnom pravila intervju dok sam bio u Demokratskoj alternativi, preporučila je Esada Kočana za urednika. Žarko Mirković je

angažovao svog kolegu iz kulturne redakcije Televizije CG Novicu Samardžića. Željko Ivanović je animirao mlade kolege iz Kruga. Tako smo dobili prvu redakciju i prve saradnike.

Poslije nekoliko brojeva, oni kojima se dopadala izdavačka koncepcija javljali su se i sami.

MONITOR: Ko je sve pomagao i na koji način? 

PEROVIĆ: Nedjeljnik ne može da bude finansijski samoodrživ na malom tržištu, kao što je crnogorsko. Neko mora da ga dotira. Prvih godina to je, na razne načine, činilo na desetine, možda i nekoliko stotina ljudi iz „pokreta otpora”. Jedni su nam kupovali faks papir, drugi su kupili faks mašinu, treći diktafon, četvrti televizor za redakciju itd. Neki su slali svog knjigovođu da nam vodi knjige ili daktilografkinju da prekucava tekstove. Jedni su davali novčanu pomoć, a drugi dugo pisali bez honorara. Ako bih morao da izdvojim još nekoga poslije deset prvih mjesta na kojima stoji ime Ćana Koprivice, onda bi za prvih pola godine to bili Vlado Nikaljević i Bobo Ćulafić iz Dubrovnika, kasnije i Zoran Mišurović sa grupom dobrovoljaca i moja porodica i njeni prijatelji. Spisak sa imenima stotinak ljudi koji su svesrdno pomagali da novina preživi porođajne muke biće objavljen u feljtonu koji će se uskoro pojaviti na stranicama Monitora.

Stvari su kasnije imale neobičan tok. Monitor je za godinu dana porastao toliko da se na jesen 1991. prodavao u Crnoj Gori u više primjeraka od zbirnog tiraža beogradskih nedjeljnika Vreme i NIN, sarajevske Nedjelje i zagrebačkog Danasa. Kad je režim u oktobru 1991. krenuo na Dubrovik da ratuje, Monitorovo protivljenje bezumlju i istorijskom zločinu mu je zasmetalo. Vlast je pokušala da nas  ućutka pritiskom na novinare i osnivače. Kad to nije pomoglo, uslijedio je napad bombama na redakciju lista. To je skrenulo pažnju najvažnijih evropskih adresa na Monitor i mi smo narednih godina stekli dobru internacionalnu reputaciju. U razgovoru sa strancima, predstavljali smo Monitor kao prvu oslobođenu teritoriju u Crnoj Gori (Esadova inovacija). Od druge polovine 1994, u finansijskoj podršci Ćana je zamijenila Evropska unija i njene članice.

Tako dobijamo paradoks, da je bacanjem bombi na Monitor, režim dugoročno spasio list.

MONITOR: Da li ste tada očekivali da će Monitor trajati (makar) tri decenije?

PEROVIĆ: Mi smo vjerovali da je to što radimo od trajnog značaja za Crnu Goru. Maštali smo da će ona jednom postati demokratska i donijeti zakon o Monitoru kao instituciji od nacionalnog značaja. Da ga dotira ali da mu ne oduzima nezavisnost.

MONITOR: A da li ste očekivali da će se obilježavanje ovog jubileja poklopiti sa aktivnostima na formiranju prve crnogorske vlade u kojoj DPS neće imati glavnu ulogu? Zašto je naš berlinski zid padao tako dugo? 

PEROVIĆ: Propast komunizma i raspad Jugoslavije Crna Gora je dočekala nespremna. Bez svijesti o sopstvenom istorijskom interesu. Komunistička elita Crne Gore se nacionalno osvijestila kasno i nepotpuno. Kao takva je represivno djelovala na malobrojnu osviješćenu inteligenciju. Zbog toga su Crnogorci veliki dio dvadesetog vijeka odživjeli kao, kako sam negdje već rekao, nedovršeni narod. (Neko me preformulisao u – nedovršena nacija.) Zato je bio moguć puč i instaliranje marionetskog režima. Kad je shvatio da je evropski put istorijska neminovnost Crne Gore, Đukanović je mislio da su i istorijske sile nestalne kao njegova ubjeđenja. Nije razmišljao o Crnoj Gori, već samo o ličnom interesu. Tako je naš berlinski zid pao 31 godinu poslije pada Berlinskog zida.

MONITOR: Iz današnje perspektive, smatrate li da je procjena „prvo država pa demokratija“ bila ispravan izbor?

PEROVIĆ: Tu „doktrinu” nijesam ja formulisao, već su mi je pripisali. Moj i Monitorov stav je bio da to mora da ide zajedno. U evropskom nasljeđu, državu čine demokratske institucije koje njeni građani grade da bi se ostvarivali kao slobodna ljudska bića. Doktrinu „prvo država pa demokratija” poneko pripisuje Monitoru zbog uređivanja lista u periodu od 1997. do 2003. Kad sam se ja 1996. godine razbolio, doveden je urednik koji je po ovoj doktrini usmjeravao list. Iako sam u međuvremenu postao manjinski vlasnik (jer sam dio osnivačkih prava prenio na novinare), 2003. je prihvaćen moj predlog da promijenimo urednika i povratimo Esada Kočana i izvornu izdavačku koncepciju.

MONITOR:  Kad je, za ovih trideset godina, Monitoru bilo najteže? 

PEROVIĆ: Istorija pokazuje da su marionete nemilosrdnije od njihovih gospodara. Zato je tokom prve trećine Monitorovog vijeka, njegovo izdavanje povremeno bilo prava agonija. Kad je 2007. režim počeo fizički  obračun sa novinarima, ljudi su se bojali da kritički orijentisanim medijima daju reklamu, a kamo li da sa njima projektno sarađuju. Zato je Monitor od osnivanja do ovog jubileja stalno bio u borbi za opstanak.

MONITOR: A kada je bilo najljepše?

PEROVIĆ: Ja odavno u Monitor dolazim samo kao povremeni gost. Zato dajem ličnu prospekciju. Bili smo srećni triput, ali svaki put zakratko. Prvi put, tokom početnih nekoliko brojeva, dok nijesmo dobili izvještaj da je prvi broj prodat u svega 300 primjeraka.  Drugi put, poslije referenduma, dok nije počeo da se gradi lični režim i diktatura. Treći put, nekoliko sati poslije pada diktature na posljednjim izborima.

MONITOR: Kako gledate na današnje optužbe da je podrška rušenju DPS režima jednaka rušenju Crne Gore? 

PEROVIĆ: Zbog svoje specifične istorije Crna Gora može da opstane jedino ako bude zajednica ravnopravnih građana i država blagostanja sa visoko razvijenom demokratijom. Slabo obrazovani vladar okružen korumpiranim savjetnicima mislio je da istorijske sile može potrijeti korupcijom intelektualnih i političkih snaga u zemlji i inostranstvu. Doveo je u pitanje civilizacijsku opravdanost postojanja Crne Gore kao nezavisne države. Netrpeljivost građana prema režimu politički se ispoljavala kao netrpeljivost prema državi. Promjenom vlasti na izborima Crna Gora je dobila novu šansu da preživi. Stoga svi koji su doprinijeli rušenju Đukanovićeve diktature imaju razloga da budu zadovoljni. Uključujući i mene, ako imam i mrvicu zasluge za to. Izjava jednog režimskog sluge da sam ja srušio režim (to je metafora za Vijesti i Monitor) čini me ponosnim suosnivačem ovih medija.

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Dvadeset devet godina otpora 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između ŽUC-a  i Monitora postoji poveznica – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava

 

MONITOR: Navršava se dvadeset devet godina od osnivanja Žena u crnom i trideset godina od kada se pojavio prvi broj Monitora. Nalazite li, sem brojeva, i neke druge paralele?

ZAJOVIĆ: Drugarski i solidarno čestitam Monitoru na trideset godina upornog i doslednog angažmana. Povezuje nas antiratni, antimilitaristički angažman. Od početka smo podržavali pobunjenike protiv rata. Zajedničko nam je obelodanjivanje politike terirorijalne ekspanzije oličene u Slobodanu Miloševiću i jednom od njegovih glavnih oslonaca Milu Đukanoviću. To nije bilo lako u to vreme, u vreme najveće homogenizacije i u Srbiji i u Crnoj Gori. Od tada  postoji poveznica izmđu nas – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava, da se podrži samo neki pojedinačni gest sa kojim se slažemo. Pokazali smo da je moguća autonomija civilnog društva i medija. Vezuje nas aktivna solidarnost sa potlačenima. Pre svega sa onima koji su bili sa druge strane, prokazani kao neprijatelji a bili su žrtve zločina počinjenih u naše ime: od prognanih Bošnjaka koje je 1992 isporučio režim Mila Đukanovića, da ne pominjemo mnoge zločine srpskog režima…

Naš odnos prem žrtvama iskazivali smo i  kasnije, na globalnom planu, kroz solidarnost sa izbeglicama sa Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike.

Tako nas povezuje naša alterglobalistička politika, kao i politika koja uključuje priznavanje posebnosti ne samo na etničkoj već i na seksualnoj osnovi…

To je bila naša obaveza, a malo medija je bilo prijemčivo za te teme, pogotovo u sredinama prilično patrijarhalnim kao što su Srbija i Crna Gora.

MONITOR: Kakvo je vaše „iskustvo sa margine“? Može li se, i sa te pozicije, uticati na događaje?

ZAJOVIĆ: Smatram da se sve važne stvari u svim oblastima na planeti dešavaju na margini. To ne znači da mi ne podržavamo one koji su odabrali da pokušaju da nešto promene sa pozicija moći. Naša pozcija nije samo permanentna pozicija kritike već i stalnog davanja alternativnih predloga.

MONITOR: Margina ako ne utiče na događaje utiče na procese u dužem trajanju?

ZAJOVIĆ: To je naša obaveza i privilegija, imamo privilegiju da budemo „prekršitelji“.

MONITOR: U Hrvatskoj je, posle poslednjih izbora, i alternativa, kroz koaliciju „Možemo“, ušla u institucije. Koliko je to važno i izazovno za alternativu?

ZAJOVIĆ: To je rezultat dugotrajnog rada civilnog društva koje je udružilo svoje nezadovoljstvo u koaliciju koja je dala primer hrvatskom građanstvu da se proces može završiti rezultatom. Tu se pokazuje rezultat spajanja onih koji su u svom djelovanju pokrivali više oblasti – ekologiju, feminizam i dodali nešto jako bitno za Hrvatsku i balkanska društva, pitanje odgovornosti i kažnjivosti za ratne zločine. Ta veza između ratnih zločina i postratnih profitera, ekonomsko-klasnog i „patriotskog“ interesa postratne oligarhije o kojoj su oni govorili, napravila je otklon od apologije domovinskog rata. Tu je i stalni zahtev za sekularnom državom, isključivanje bilo kakvog uticaja crkvenih institucija na državne odluke. To je najbolji način da se poštuje religija. Sve ostalo je jako opasni  fundamentalizam.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA LABUDOVIĆ, GLUMICA: Promjena mora da počne od samog umjetnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

I dalje se ne igraju predstave koliko bi trebalo. Razni skupovi su dozvoljeni, a pozorište nije. Kao da je zarazno. Kao da će se ljudi više zaraziti u pozorištu nego u kafani

 

Premijera predstave „Medvjed i prosidbaˮ, Antona Pavloviča Čehova, u produkciji JU Centar za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo” nedavno je izvedena na bjelopoljskom gradskom Trgu. U predstavi igraju: Marija Labudović, Jelena Đukić, Petar Novaković i Moamer Kasumović. Broj mjesta je bio ograničen, a izvođenje je bilo uz poštovanje svih mjera, propisanih od strane NKT-a i Instututa za javno zdravlje Crne Gore, u cilju sprečavanja širenja koronavirusa. Marija Labudović završila je Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, odjsjek gluma, u klasi profesora Branislava Mićunovića. Igra u mnogim predstavama, među kojima se izdvajaju „Bog masakra”, „Bokeski d-moll” i „Tre sorelle”.

MONITOR: Skoro pola godine, do nedavno, zbog borbe protiv širenja pandemije korona virusa institucije kulture su obustavile rad. Pozorišta su bila zatvorena. Vas četvoro glumaca napravilo je predstavu „Medvjed i Prosidbaˮ, dvije Čehovljeve jednočinke. Za početak nam kažite kako je nastala ideja da radite predstavu, upravo ove tekstove i baš u Bijelom Polju?

LABUDOVIĆ: Milko Kovačević, direktor Centra za kulturu  Vojislav Bulatović Sturnjo, je odlučio da prekine ovaj „post” glumački koji je trajao mjesecima, s povjerenjem je prihvatio sve ideje i sugestije koje su kolege Moamer Kasumović i Petar Novaković iznijeli i tako je počelo sve. Iskreno, nisam učestvovala u biranju tekstova, a i da jesam, mislim da ne bih bolje odabrala. Medvjed i Prosidba su dvije jednočinke koje su svevremene, i uz vrlo male izmjene teksta one savršeno oslikavaju današnjicu. Dobila sam poziv iz Bijelog Polja, pošto ovo nije prvi put da sarađujem sa njima, i sa radošću sam prihvatila ovaj izazov. Probili smo led ovom predstavom i dokazali da se sve može.

MONITOR: Uspjeli ste da napravite pozorišnu predstavu tokom pandemije, našli ste način da sve mjere ispoštujete. Kakav je bio proces nastanka i rada na predstavi?

LABUDOVIĆ: Cilj je bio napraviti predstavu u kojoj se poštuju sve mjere koje nalaže NKT. To je na neki način bio izazov za nas, koji smo kroz radost igre prihvatili, i koji je samo doprinio našoj igri. Nešto više od mjesec dana je trajao proces, koji je bio jako inspirativan i zabavan. Pošto je premijera trebalo da bude na Trgu, često smo imali večernje probe koje su se događale od ponoći pa do… Kada bismo probali uveče, često bismo imali za publiku prolaznike koji bi stali i ispratili sve do kraja, tako da smo otprilike i znali kakve će biti reakcije publike za premijeru.

MONITOR: Premijera je bila na bjelopoljskom gradskom Trgu i predstavljala je kulturni događaj ljeta na sjeveru Crne Gore. Kako je protekla premijera, kako je publika ragovala – da li su zaista bili željni teatra?

LABUDOVIĆ: Premijera je protekla jako dobro s obzirom da to nije scenski prostor sam po sebi, malo smo se borili sa akustikom, ali sam srećna što smo napravili predstavu koja se adaptira na svaki prostor. Bijelo Polje ima razvijenu kulturu, i ljudi tamo jesu navikli da idu u pozorište, tako da su obje noći bile krcate publikom koja je reagovala fantastično.  Po aplauzu se moglo zaključiti koliko su zaista bili željni i koliko su cijenili to što smo uradili. A za nas je premijera bila magična, i bila je velika čast raditi ovu predstavu u Bijelom Polju, baš sa tim ljudima. Radujem se ponovnom susretu i nekoj novoj saradnji.

MONITOR: Jedna ste od glumica koja je bila veoma angažovana proteklih godina – glumite u mnogim predstavama, ali niste članica nijednog ansambla. Vjerujem da vam to prije pandemije i nije bilo toliko važno i predstavljalo problem. Kako je protekao ovaj period, kad niste mogli da igrate, da radite?

LABUDOVIĆ: Tužno. I dalje je tužno. I dalje se ne igraju predstave koliko bi trebalo. Razni skupovi su dozvoljeni, a pozorište nije. Kao da je zarazno. Kao da će se ljudi više zaraziti u pozorištu nego u kafani.

MONITOR: Za glumca je najveći problem kad ne može da igra. Da li je ova situacija pokazala koliko mora da se mijenja položaj umjetnika?

LABUDOVIĆ: Moj doživljaj je da naša država doživljava nas umjetnike kao neku laku zabavu bez koje se može. Zaboravili smo na bitnost kulture, umjetnosti. Na nužnost pozorišta. Promjena položaja umjetnika mora da počne od samog umjetnika.

MONITOR: Šta je za Vas uloga teatra? Kakve projekte priželjkujete?

LABUDOVIĆ: Ja sam upisala glumu zbog teatra i njegove moći. Teatar koji dušu liječi, oplemenjuje, vaspitava, opominje, zaplače, nasmije, pomogne, edukuje, zapita. Još uvijek se tražim kao glumica, još uvijek nisam našla taj moj „žanr” u kojem se pronalazim. Ali imam jednu malu listu želja koja je vezana za neke reditelje sa naših prostora.

MONITOR: Položaj nezavisne pozorišne scene je prilično jasan. Ali, kakav će biti život predstave? Imate li u planu još sličnih projekata, dok pozorišta ne budu funkcionisala kao prije pandemije?

LABUDOVIĆ: Život predstave zavisi od nas, glumaca. Koliko se budemo zalagali da se ona igra, da ona živi, ona će i živjeti. Nadam se da će ova predstava živjeti dugo i svuda. Predstava je organizaciono i tehnički ciljano postavljena jednostavno, oslanja se u potpunosti na glumačku igru, i upravo zbog toga bi mogla i na kraj svijeta da se igra.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Danilo NOVOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo