Povežite se sa nama

INTERVJU

Revizija petog oktobra

Objavljeno prije

na

zoran-zivkovic

Zoran Živković je nakon ubistva premijera Zorana Đinđića viđen ne samo kao novi premijer, već i kao političar najbliži ,,Đinđićevoj viziji”. Iako više nije funkcioner DS-a, stranku nije napustio ni promijenio, po čemu je jedinstven među srpskim političarima. Na početku intervjua za Monitor pitali smo ga da li se danas osjeća ,,izbačenim iz politike”? ŽIVKOVIĆ: Ne , naprotiv. Niko me nije „izbacio iz politike”. Prvi i najvažniji razlog mog povlačenja je što je reformska politika DOS-a u jesen 2003. blokirana od strane široke koalicije koja je okupila svo zlo tadašnje političke scene Srbije. U tom frontu su zajedno bili i ostaci poraženih Miloševićevih frakcija (SPS, JUL, SRS) i štetočinske stranke sa demokratskim predznakom, i nedostojni pojedinci iz DS, i halapljivi tajkuni i ono malo kriminalnog podzemlja koje je ostalo na slobodi nakon Sablje, i razvlašćeni, ali i dalje jaki vodeći ljudi tajnih službi. U takvoj atmosferi odlučio sam da raspustim parlament i omogućim građanima da na najdemokratskiji način, na izborima, izaberu svoju budućnost. Oni su to uradili i već šest godina uživaju u plodovima svog izbora. Na skupštini DS, februara 2004. godine, moja politička platforma nije dobila većinu i ja sam se povukao.

MONITOR: Vaša vlada je kratko trajala. Kako Vam danas izgleda period u kom ste bili srpski premijer?
ŽIVKOVIĆ: Za nepunih godinu dana koliko sam vodio vladu učinjeno je mnogo, ali nedovoljno da bih bio zadovoljan. Izvedena je najuspešnija akcija obračuna sa kriminalom u istoriji Evrope poznata kao Sablja. Srbija je tada imala najbolje odnose sa svim državama demokratskog sveta, sigurnu i brzu evropsku perspektivu. Privatizacija je bila u punom zamahu, potpuno transparentna i čista, a te godine su urađene i do sada najveće green feeld investicije. Tada su pripremljeni zakoni i kupljena je oprema za personalizaciju ličnih karata i pasoša što su temeljni uslovi za Beli šengen. Javna preduzeća, a posebno NIS i Telekom, tada su radili uspešno i uplaćivali polovinu profita u budžet. Beskompromisno sprovođenje reformi obično je bolno za najveći broj građana, ali je neophodno da bi se kreirala bolja budućnost.

MONITOR: Strani komentatori tada su Vas ocjenjivali kao ,,pragmatistu” što je bila i najčešća ocjena za Zorana Đinđića. Da li je to sasvim tačno?
ŽIVKOVIĆ: Pragmatičar je odrednica koja se kod nas koristi za nekoga koji ne beži od problema nego im ide u susret sa željom da ih reši pre nego što oni postanu preveliki i pre nego što snažno zakucaju na naša vrata. Zoran Đinđić je utemeljitelj takvog shvatanja politike u modernoj srpskoj istoriji i svako poređenje sa njim shvatam kao najveći komplimet. Naravno, niko nije svesniji od mene kolika je bila Zoranova ljudska, politička i državnička dominantna prednost u odnosu na bilo kog njegovog savremenika ili ličnosti iz skorašnje istorije Srbije.

MONITOR: Više se i ne pominje istraga oko ,,političke pozadine” ubistva premijera Đinđića?
ŽIVKOVIĆ: Zoran je bio odlučan i hrabar političar, nesklon kompromisima, svestan svog istorijskog zadatka i kao takav je imao puno neprijatelja. Mnogo je u Srbiji i danas ljudi kojima je viševekovna politička memla i žabokrečina bila idealno mesto za sprovođenje njihovih prljavih planova, bilo da su oni kriminalni ili politikantski. Svi oni su u Đinđiću prepoznali čoveka koji je ozbiljno rešio da tu državu modernizuje. Neki od mnogobrojnih ugroženih su bili spremni ne samo da ga demonizuju i blate nego i da skuju plan o njegovom ubistvu koji je, na žalost, ostvaren. Teško je kriminalistički i sudski dokazati političku pozadinu atentata. Svetska istorija je puna političkih ubistava u kojima je politička pozadina očigledna, ali ju je nemoguće dokazati na sudu. Teško je osuditi inspiratore i nalogodavce, ali je lako videti ko je imao korist od Zoranovog ubistva. To su svi oni kojima je linija uspeha naglo krenula ka visinama u poslednjih šest godina, a koji su u njegovo vreme bili nevažni statisti.

MONITOR: Koje su bile najkrupnije greške DOS-a nakon Miloševićevog izbornog poraza?
ŽIVKOVIĆ: Osnovna greška je učinjena noć nakon 5. oktobra 2000. godine kada smo, ucenjeni od Koštunice, propustili da okončamo narodnu demokratsku revoluciju na neophodan način – jasnim, mirnim, istorijskim diskontinuitetom sa prethodnim režimom. Trebalo je proglasiti postojeći Ustav nevažećim, raspustiti postojeće institucije i u kratkom roku raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu. Pristajanjem na Koštuničine kompromise stavili smo sebi omču oko vrata i otežali sprovođenje svih reformskih procesa, što je i bio njegov cilj. To je izvor i uzrok svih kasnijih grešaka koje su usporile ali ne i sprečile promene izvršene u narede tri godine.

MONITOR: Krajnje ironično, u svojim kolumnama u Danasu, govorite o ustrojstvu aktuelne vlasti.
ŽIVKOVIĆ: To su analitičke slike srpske političke stvarnosti, a zaključak da su ironične ustvari govori o kvalitetu politike koja se danas vodi. Mislim da je aktuelna politika ustvari revizija politike koja je dovela do petooktobarskih promena. Svađamo se sa susedima, imamo bolje odnose sa Iranom nego sa državama EU, tržišna ekonomija i konkurencija gube bitku sa tajkunima u stranačkim dresovima, javni sektor umesto racionalizacije i privatizacije beleži hipertrofiju i korupcioni zamah, nema stranih investicija koje jedine mogu da nam donesu toliko potrebnu modernizaciju naše privrede i nova tržišta bez kojih nam nema napretka.
Tadić je vrlo uspešan u procesu osvajanja i očuvanja vlasti, ali to je samo sebi cilj a ne sredstvo za ostvarivanje ciljeva moderne Srbije. On je predsednik države već pet godina, a stanje u Srbiji je gore nego kada je preuzeo prvi mandat.

MONITOR: I danas se na različite načine govori o policijskoj akciji ,,Sablja”. Zašto je slučaj Svetlane Ražnatović ostao bez epiloga?
ŽIVKOVIĆ: Ogromne posledice na kriminal u Srbiji donela je Sablja. Razrešeno je preko 3500 krivičnih dela, od toga 35 ubistava, među kojima i atentat na Zorana i monstruozna likvidacija Ivana Stambolića. Potpuno su razbijene kriminalne grupe koje su kontrolisale proizvodnju i prodaju narkotika, otmice, trgovinu ljudima, teške krađe … Srbija je nakon te akcije bila najbezbednija država u Evropi. Tada je utemeljen i sistem za dalju uspešnu borbu protiv kriminala i korupcije, sada efikasno rasturen. Tek nekoliko desetina građana je na sudu dobilo odštetu zbog grešaka u istrazi. Neki procesi još traju. Znači, to je akcija sa manje od 0,3 procenta greške, što je čini najuspešnijom akcijom borbe protiv kriminala ikada vođenom na našem kontinentu. Kada sam uveo vanredno stanje rekao sam da će trajati do 40 dana, a ukinuto je 39. dana. Gospođa Ražnatović je još pod istragom zbog protivzakonitog posedovanja oružja. Ni jedan ambasador nije tražio ukidanje vanrednog stanja, niti je pokušao da bilo koga zaštiti od istrage ili hapšenja. Neki ambasadori iz EU su predlagali da se produži trajanje vanrednog stanja, ali im je rečeno da to nije njihov posao…

MONITOR: Da li vas je iznenadio raspad Šešeljeve SRS-a i ,,evropejstvo” Tomislava Nikolića?
ŽIVKOVIĆ: To je dugoočekivana logična posledica Šešeljeve klovnovske neuspešne politike. Nikolićevo evropejstvo je iskreno i snažno koliko i Vojislavljev patriotizam.

MONITOR: Da li je preuzimanje ,,evro žargona” samo nova faza jedne stare prakse koja prikriva i dalje snažne veze politike i podzemlja?
ŽIVKOVIĆ: Organizovani kriminal je nemoguć bez veza sa pojedincima iz države, policije, sudstva, a kriminalci imaju i svoje lekare, advokate, novinare, pa čak i umetnike. Ako ne postoji vidljiva, organizovana i uspešna borba protiv kriminala to znači da su veze intenzivne i visoke.

MONITOR: Kakav je utisak na vas ostavila ispovijest Ratka Kneževića?
ŽIVKOVIĆ: Slične ispovesti, pa i ova, nužno postavljaju pitanje: ,,Ako je to istina zašto si do sada ćutao?”

MONITOR: Zoran Đinđić je imao jednu inicijativu u odnosu na rješavanje problema Kosova?
ŽIVKOVIĆ: Krajem 2002. godine se iskristalisao stav da moramo aktivno da radimo na rešavanju problema Kosova, jer vreme radi za separatiste. Najmanje loše rešenje u tom trenutku a i danas je podela Kosova, i Zoran, a kasnije i ja smo započeli neformalne razgovore na tu temu sa onima koji su donosili odluke o budućnosti Kosova. I danas mislim da bi podela bila najpravičnije i jedino trajno održivo rešenje. Logika života i sadašnjih odnosa na Kosovu me uverava da će se to i desiti. Aktuelna vlast u Beogradu danas čak i ne traži vraćanje starih nadležnosti već se zadovoljava zahtevom za prividnim suverenitetom nad tom pokrajinom. Sa druge strane, Priština čak i uz upotrebu oružane sile, što joj međunarodna zajednica neće dopustiti, ne može da nametne, uspostavi i održi svoje institucije severno od Ibra. Kosovo je de facto već podeljeno, a ja se zalažem za aktivnu političku inicijativu srpske strane koja bi dovela do formalizacije tog stanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo