Povežite se sa nama

INTERVJU

Revizija petog oktobra

Objavljeno prije

na

Zoran Živković je nakon ubistva premijera Zorana Đinđića viđen ne samo kao novi premijer, već i kao političar najbliži ,,Đinđićevoj viziji”. Iako više nije funkcioner DS-a, stranku nije napustio ni promijenio, po čemu je jedinstven među srpskim političarima. Na početku intervjua za Monitor pitali smo ga da li se danas osjeća ,,izbačenim iz politike”? ŽIVKOVIĆ: Ne , naprotiv. Niko me nije „izbacio iz politike”. Prvi i najvažniji razlog mog povlačenja je što je reformska politika DOS-a u jesen 2003. blokirana od strane široke koalicije koja je okupila svo zlo tadašnje političke scene Srbije. U tom frontu su zajedno bili i ostaci poraženih Miloševićevih frakcija (SPS, JUL, SRS) i štetočinske stranke sa demokratskim predznakom, i nedostojni pojedinci iz DS, i halapljivi tajkuni i ono malo kriminalnog podzemlja koje je ostalo na slobodi nakon Sablje, i razvlašćeni, ali i dalje jaki vodeći ljudi tajnih službi. U takvoj atmosferi odlučio sam da raspustim parlament i omogućim građanima da na najdemokratskiji način, na izborima, izaberu svoju budućnost. Oni su to uradili i već šest godina uživaju u plodovima svog izbora. Na skupštini DS, februara 2004. godine, moja politička platforma nije dobila većinu i ja sam se povukao.

MONITOR: Vaša vlada je kratko trajala. Kako Vam danas izgleda period u kom ste bili srpski premijer?
ŽIVKOVIĆ: Za nepunih godinu dana koliko sam vodio vladu učinjeno je mnogo, ali nedovoljno da bih bio zadovoljan. Izvedena je najuspešnija akcija obračuna sa kriminalom u istoriji Evrope poznata kao Sablja. Srbija je tada imala najbolje odnose sa svim državama demokratskog sveta, sigurnu i brzu evropsku perspektivu. Privatizacija je bila u punom zamahu, potpuno transparentna i čista, a te godine su urađene i do sada najveće green feeld investicije. Tada su pripremljeni zakoni i kupljena je oprema za personalizaciju ličnih karata i pasoša što su temeljni uslovi za Beli šengen. Javna preduzeća, a posebno NIS i Telekom, tada su radili uspešno i uplaćivali polovinu profita u budžet. Beskompromisno sprovođenje reformi obično je bolno za najveći broj građana, ali je neophodno da bi se kreirala bolja budućnost.

MONITOR: Strani komentatori tada su Vas ocjenjivali kao ,,pragmatistu” što je bila i najčešća ocjena za Zorana Đinđića. Da li je to sasvim tačno?
ŽIVKOVIĆ: Pragmatičar je odrednica koja se kod nas koristi za nekoga koji ne beži od problema nego im ide u susret sa željom da ih reši pre nego što oni postanu preveliki i pre nego što snažno zakucaju na naša vrata. Zoran Đinđić je utemeljitelj takvog shvatanja politike u modernoj srpskoj istoriji i svako poređenje sa njim shvatam kao najveći komplimet. Naravno, niko nije svesniji od mene kolika je bila Zoranova ljudska, politička i državnička dominantna prednost u odnosu na bilo kog njegovog savremenika ili ličnosti iz skorašnje istorije Srbije.

MONITOR: Više se i ne pominje istraga oko ,,političke pozadine” ubistva premijera Đinđića?
ŽIVKOVIĆ: Zoran je bio odlučan i hrabar političar, nesklon kompromisima, svestan svog istorijskog zadatka i kao takav je imao puno neprijatelja. Mnogo je u Srbiji i danas ljudi kojima je viševekovna politička memla i žabokrečina bila idealno mesto za sprovođenje njihovih prljavih planova, bilo da su oni kriminalni ili politikantski. Svi oni su u Đinđiću prepoznali čoveka koji je ozbiljno rešio da tu državu modernizuje. Neki od mnogobrojnih ugroženih su bili spremni ne samo da ga demonizuju i blate nego i da skuju plan o njegovom ubistvu koji je, na žalost, ostvaren. Teško je kriminalistički i sudski dokazati političku pozadinu atentata. Svetska istorija je puna političkih ubistava u kojima je politička pozadina očigledna, ali ju je nemoguće dokazati na sudu. Teško je osuditi inspiratore i nalogodavce, ali je lako videti ko je imao korist od Zoranovog ubistva. To su svi oni kojima je linija uspeha naglo krenula ka visinama u poslednjih šest godina, a koji su u njegovo vreme bili nevažni statisti.

MONITOR: Koje su bile najkrupnije greške DOS-a nakon Miloševićevog izbornog poraza?
ŽIVKOVIĆ: Osnovna greška je učinjena noć nakon 5. oktobra 2000. godine kada smo, ucenjeni od Koštunice, propustili da okončamo narodnu demokratsku revoluciju na neophodan način – jasnim, mirnim, istorijskim diskontinuitetom sa prethodnim režimom. Trebalo je proglasiti postojeći Ustav nevažećim, raspustiti postojeće institucije i u kratkom roku raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu. Pristajanjem na Koštuničine kompromise stavili smo sebi omču oko vrata i otežali sprovođenje svih reformskih procesa, što je i bio njegov cilj. To je izvor i uzrok svih kasnijih grešaka koje su usporile ali ne i sprečile promene izvršene u narede tri godine.

MONITOR: Krajnje ironično, u svojim kolumnama u Danasu, govorite o ustrojstvu aktuelne vlasti.
ŽIVKOVIĆ: To su analitičke slike srpske političke stvarnosti, a zaključak da su ironične ustvari govori o kvalitetu politike koja se danas vodi. Mislim da je aktuelna politika ustvari revizija politike koja je dovela do petooktobarskih promena. Svađamo se sa susedima, imamo bolje odnose sa Iranom nego sa državama EU, tržišna ekonomija i konkurencija gube bitku sa tajkunima u stranačkim dresovima, javni sektor umesto racionalizacije i privatizacije beleži hipertrofiju i korupcioni zamah, nema stranih investicija koje jedine mogu da nam donesu toliko potrebnu modernizaciju naše privrede i nova tržišta bez kojih nam nema napretka.
Tadić je vrlo uspešan u procesu osvajanja i očuvanja vlasti, ali to je samo sebi cilj a ne sredstvo za ostvarivanje ciljeva moderne Srbije. On je predsednik države već pet godina, a stanje u Srbiji je gore nego kada je preuzeo prvi mandat.

MONITOR: I danas se na različite načine govori o policijskoj akciji ,,Sablja”. Zašto je slučaj Svetlane Ražnatović ostao bez epiloga?
ŽIVKOVIĆ: Ogromne posledice na kriminal u Srbiji donela je Sablja. Razrešeno je preko 3500 krivičnih dela, od toga 35 ubistava, među kojima i atentat na Zorana i monstruozna likvidacija Ivana Stambolića. Potpuno su razbijene kriminalne grupe koje su kontrolisale proizvodnju i prodaju narkotika, otmice, trgovinu ljudima, teške krađe … Srbija je nakon te akcije bila najbezbednija država u Evropi. Tada je utemeljen i sistem za dalju uspešnu borbu protiv kriminala i korupcije, sada efikasno rasturen. Tek nekoliko desetina građana je na sudu dobilo odštetu zbog grešaka u istrazi. Neki procesi još traju. Znači, to je akcija sa manje od 0,3 procenta greške, što je čini najuspešnijom akcijom borbe protiv kriminala ikada vođenom na našem kontinentu. Kada sam uveo vanredno stanje rekao sam da će trajati do 40 dana, a ukinuto je 39. dana. Gospođa Ražnatović je još pod istragom zbog protivzakonitog posedovanja oružja. Ni jedan ambasador nije tražio ukidanje vanrednog stanja, niti je pokušao da bilo koga zaštiti od istrage ili hapšenja. Neki ambasadori iz EU su predlagali da se produži trajanje vanrednog stanja, ali im je rečeno da to nije njihov posao…

MONITOR: Da li vas je iznenadio raspad Šešeljeve SRS-a i ,,evropejstvo” Tomislava Nikolića?
ŽIVKOVIĆ: To je dugoočekivana logična posledica Šešeljeve klovnovske neuspešne politike. Nikolićevo evropejstvo je iskreno i snažno koliko i Vojislavljev patriotizam.

MONITOR: Da li je preuzimanje ,,evro žargona” samo nova faza jedne stare prakse koja prikriva i dalje snažne veze politike i podzemlja?
ŽIVKOVIĆ: Organizovani kriminal je nemoguć bez veza sa pojedincima iz države, policije, sudstva, a kriminalci imaju i svoje lekare, advokate, novinare, pa čak i umetnike. Ako ne postoji vidljiva, organizovana i uspešna borba protiv kriminala to znači da su veze intenzivne i visoke.

MONITOR: Kakav je utisak na vas ostavila ispovijest Ratka Kneževića?
ŽIVKOVIĆ: Slične ispovesti, pa i ova, nužno postavljaju pitanje: ,,Ako je to istina zašto si do sada ćutao?”

MONITOR: Zoran Đinđić je imao jednu inicijativu u odnosu na rješavanje problema Kosova?
ŽIVKOVIĆ: Krajem 2002. godine se iskristalisao stav da moramo aktivno da radimo na rešavanju problema Kosova, jer vreme radi za separatiste. Najmanje loše rešenje u tom trenutku a i danas je podela Kosova, i Zoran, a kasnije i ja smo započeli neformalne razgovore na tu temu sa onima koji su donosili odluke o budućnosti Kosova. I danas mislim da bi podela bila najpravičnije i jedino trajno održivo rešenje. Logika života i sadašnjih odnosa na Kosovu me uverava da će se to i desiti. Aktuelna vlast u Beogradu danas čak i ne traži vraćanje starih nadležnosti već se zadovoljava zahtevom za prividnim suverenitetom nad tom pokrajinom. Sa druge strane, Priština čak i uz upotrebu oružane sile, što joj međunarodna zajednica neće dopustiti, ne može da nametne, uspostavi i održi svoje institucije severno od Ibra. Kosovo je de facto već podeljeno, a ja se zalažem za aktivnu političku inicijativu srpske strane koja bi dovela do formalizacije tog stanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo