Povežite se sa nama

INTERVJU

Revizija petog oktobra

Objavljeno prije

na

Zoran Živković je nakon ubistva premijera Zorana Đinđića viđen ne samo kao novi premijer, već i kao političar najbliži ,,Đinđićevoj viziji”. Iako više nije funkcioner DS-a, stranku nije napustio ni promijenio, po čemu je jedinstven među srpskim političarima. Na početku intervjua za Monitor pitali smo ga da li se danas osjeća ,,izbačenim iz politike”? ŽIVKOVIĆ: Ne , naprotiv. Niko me nije „izbacio iz politike”. Prvi i najvažniji razlog mog povlačenja je što je reformska politika DOS-a u jesen 2003. blokirana od strane široke koalicije koja je okupila svo zlo tadašnje političke scene Srbije. U tom frontu su zajedno bili i ostaci poraženih Miloševićevih frakcija (SPS, JUL, SRS) i štetočinske stranke sa demokratskim predznakom, i nedostojni pojedinci iz DS, i halapljivi tajkuni i ono malo kriminalnog podzemlja koje je ostalo na slobodi nakon Sablje, i razvlašćeni, ali i dalje jaki vodeći ljudi tajnih službi. U takvoj atmosferi odlučio sam da raspustim parlament i omogućim građanima da na najdemokratskiji način, na izborima, izaberu svoju budućnost. Oni su to uradili i već šest godina uživaju u plodovima svog izbora. Na skupštini DS, februara 2004. godine, moja politička platforma nije dobila većinu i ja sam se povukao.

MONITOR: Vaša vlada je kratko trajala. Kako Vam danas izgleda period u kom ste bili srpski premijer?
ŽIVKOVIĆ: Za nepunih godinu dana koliko sam vodio vladu učinjeno je mnogo, ali nedovoljno da bih bio zadovoljan. Izvedena je najuspešnija akcija obračuna sa kriminalom u istoriji Evrope poznata kao Sablja. Srbija je tada imala najbolje odnose sa svim državama demokratskog sveta, sigurnu i brzu evropsku perspektivu. Privatizacija je bila u punom zamahu, potpuno transparentna i čista, a te godine su urađene i do sada najveće green feeld investicije. Tada su pripremljeni zakoni i kupljena je oprema za personalizaciju ličnih karata i pasoša što su temeljni uslovi za Beli šengen. Javna preduzeća, a posebno NIS i Telekom, tada su radili uspešno i uplaćivali polovinu profita u budžet. Beskompromisno sprovođenje reformi obično je bolno za najveći broj građana, ali je neophodno da bi se kreirala bolja budućnost.

MONITOR: Strani komentatori tada su Vas ocjenjivali kao ,,pragmatistu” što je bila i najčešća ocjena za Zorana Đinđića. Da li je to sasvim tačno?
ŽIVKOVIĆ: Pragmatičar je odrednica koja se kod nas koristi za nekoga koji ne beži od problema nego im ide u susret sa željom da ih reši pre nego što oni postanu preveliki i pre nego što snažno zakucaju na naša vrata. Zoran Đinđić je utemeljitelj takvog shvatanja politike u modernoj srpskoj istoriji i svako poređenje sa njim shvatam kao najveći komplimet. Naravno, niko nije svesniji od mene kolika je bila Zoranova ljudska, politička i državnička dominantna prednost u odnosu na bilo kog njegovog savremenika ili ličnosti iz skorašnje istorije Srbije.

MONITOR: Više se i ne pominje istraga oko ,,političke pozadine” ubistva premijera Đinđića?
ŽIVKOVIĆ: Zoran je bio odlučan i hrabar političar, nesklon kompromisima, svestan svog istorijskog zadatka i kao takav je imao puno neprijatelja. Mnogo je u Srbiji i danas ljudi kojima je viševekovna politička memla i žabokrečina bila idealno mesto za sprovođenje njihovih prljavih planova, bilo da su oni kriminalni ili politikantski. Svi oni su u Đinđiću prepoznali čoveka koji je ozbiljno rešio da tu državu modernizuje. Neki od mnogobrojnih ugroženih su bili spremni ne samo da ga demonizuju i blate nego i da skuju plan o njegovom ubistvu koji je, na žalost, ostvaren. Teško je kriminalistički i sudski dokazati političku pozadinu atentata. Svetska istorija je puna političkih ubistava u kojima je politička pozadina očigledna, ali ju je nemoguće dokazati na sudu. Teško je osuditi inspiratore i nalogodavce, ali je lako videti ko je imao korist od Zoranovog ubistva. To su svi oni kojima je linija uspeha naglo krenula ka visinama u poslednjih šest godina, a koji su u njegovo vreme bili nevažni statisti.

MONITOR: Koje su bile najkrupnije greške DOS-a nakon Miloševićevog izbornog poraza?
ŽIVKOVIĆ: Osnovna greška je učinjena noć nakon 5. oktobra 2000. godine kada smo, ucenjeni od Koštunice, propustili da okončamo narodnu demokratsku revoluciju na neophodan način – jasnim, mirnim, istorijskim diskontinuitetom sa prethodnim režimom. Trebalo je proglasiti postojeći Ustav nevažećim, raspustiti postojeće institucije i u kratkom roku raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu. Pristajanjem na Koštuničine kompromise stavili smo sebi omču oko vrata i otežali sprovođenje svih reformskih procesa, što je i bio njegov cilj. To je izvor i uzrok svih kasnijih grešaka koje su usporile ali ne i sprečile promene izvršene u narede tri godine.

MONITOR: Krajnje ironično, u svojim kolumnama u Danasu, govorite o ustrojstvu aktuelne vlasti.
ŽIVKOVIĆ: To su analitičke slike srpske političke stvarnosti, a zaključak da su ironične ustvari govori o kvalitetu politike koja se danas vodi. Mislim da je aktuelna politika ustvari revizija politike koja je dovela do petooktobarskih promena. Svađamo se sa susedima, imamo bolje odnose sa Iranom nego sa državama EU, tržišna ekonomija i konkurencija gube bitku sa tajkunima u stranačkim dresovima, javni sektor umesto racionalizacije i privatizacije beleži hipertrofiju i korupcioni zamah, nema stranih investicija koje jedine mogu da nam donesu toliko potrebnu modernizaciju naše privrede i nova tržišta bez kojih nam nema napretka.
Tadić je vrlo uspešan u procesu osvajanja i očuvanja vlasti, ali to je samo sebi cilj a ne sredstvo za ostvarivanje ciljeva moderne Srbije. On je predsednik države već pet godina, a stanje u Srbiji je gore nego kada je preuzeo prvi mandat.

MONITOR: I danas se na različite načine govori o policijskoj akciji ,,Sablja”. Zašto je slučaj Svetlane Ražnatović ostao bez epiloga?
ŽIVKOVIĆ: Ogromne posledice na kriminal u Srbiji donela je Sablja. Razrešeno je preko 3500 krivičnih dela, od toga 35 ubistava, među kojima i atentat na Zorana i monstruozna likvidacija Ivana Stambolića. Potpuno su razbijene kriminalne grupe koje su kontrolisale proizvodnju i prodaju narkotika, otmice, trgovinu ljudima, teške krađe … Srbija je nakon te akcije bila najbezbednija država u Evropi. Tada je utemeljen i sistem za dalju uspešnu borbu protiv kriminala i korupcije, sada efikasno rasturen. Tek nekoliko desetina građana je na sudu dobilo odštetu zbog grešaka u istrazi. Neki procesi još traju. Znači, to je akcija sa manje od 0,3 procenta greške, što je čini najuspešnijom akcijom borbe protiv kriminala ikada vođenom na našem kontinentu. Kada sam uveo vanredno stanje rekao sam da će trajati do 40 dana, a ukinuto je 39. dana. Gospođa Ražnatović je još pod istragom zbog protivzakonitog posedovanja oružja. Ni jedan ambasador nije tražio ukidanje vanrednog stanja, niti je pokušao da bilo koga zaštiti od istrage ili hapšenja. Neki ambasadori iz EU su predlagali da se produži trajanje vanrednog stanja, ali im je rečeno da to nije njihov posao…

MONITOR: Da li vas je iznenadio raspad Šešeljeve SRS-a i ,,evropejstvo” Tomislava Nikolića?
ŽIVKOVIĆ: To je dugoočekivana logična posledica Šešeljeve klovnovske neuspešne politike. Nikolićevo evropejstvo je iskreno i snažno koliko i Vojislavljev patriotizam.

MONITOR: Da li je preuzimanje ,,evro žargona” samo nova faza jedne stare prakse koja prikriva i dalje snažne veze politike i podzemlja?
ŽIVKOVIĆ: Organizovani kriminal je nemoguć bez veza sa pojedincima iz države, policije, sudstva, a kriminalci imaju i svoje lekare, advokate, novinare, pa čak i umetnike. Ako ne postoji vidljiva, organizovana i uspešna borba protiv kriminala to znači da su veze intenzivne i visoke.

MONITOR: Kakav je utisak na vas ostavila ispovijest Ratka Kneževića?
ŽIVKOVIĆ: Slične ispovesti, pa i ova, nužno postavljaju pitanje: ,,Ako je to istina zašto si do sada ćutao?”

MONITOR: Zoran Đinđić je imao jednu inicijativu u odnosu na rješavanje problema Kosova?
ŽIVKOVIĆ: Krajem 2002. godine se iskristalisao stav da moramo aktivno da radimo na rešavanju problema Kosova, jer vreme radi za separatiste. Najmanje loše rešenje u tom trenutku a i danas je podela Kosova, i Zoran, a kasnije i ja smo započeli neformalne razgovore na tu temu sa onima koji su donosili odluke o budućnosti Kosova. I danas mislim da bi podela bila najpravičnije i jedino trajno održivo rešenje. Logika života i sadašnjih odnosa na Kosovu me uverava da će se to i desiti. Aktuelna vlast u Beogradu danas čak i ne traži vraćanje starih nadležnosti već se zadovoljava zahtevom za prividnim suverenitetom nad tom pokrajinom. Sa druge strane, Priština čak i uz upotrebu oružane sile, što joj međunarodna zajednica neće dopustiti, ne može da nametne, uspostavi i održi svoje institucije severno od Ibra. Kosovo je de facto već podeljeno, a ja se zalažem za aktivnu političku inicijativu srpske strane koja bi dovela do formalizacije tog stanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo