Povežite se sa nama

INTERVJU

Revizija petog oktobra

Objavljeno prije

na

Zoran Živković je nakon ubistva premijera Zorana Đinđića viđen ne samo kao novi premijer, već i kao političar najbliži ,,Đinđićevoj viziji”. Iako više nije funkcioner DS-a, stranku nije napustio ni promijenio, po čemu je jedinstven među srpskim političarima. Na početku intervjua za Monitor pitali smo ga da li se danas osjeća ,,izbačenim iz politike”? ŽIVKOVIĆ: Ne , naprotiv. Niko me nije „izbacio iz politike”. Prvi i najvažniji razlog mog povlačenja je što je reformska politika DOS-a u jesen 2003. blokirana od strane široke koalicije koja je okupila svo zlo tadašnje političke scene Srbije. U tom frontu su zajedno bili i ostaci poraženih Miloševićevih frakcija (SPS, JUL, SRS) i štetočinske stranke sa demokratskim predznakom, i nedostojni pojedinci iz DS, i halapljivi tajkuni i ono malo kriminalnog podzemlja koje je ostalo na slobodi nakon Sablje, i razvlašćeni, ali i dalje jaki vodeći ljudi tajnih službi. U takvoj atmosferi odlučio sam da raspustim parlament i omogućim građanima da na najdemokratskiji način, na izborima, izaberu svoju budućnost. Oni su to uradili i već šest godina uživaju u plodovima svog izbora. Na skupštini DS, februara 2004. godine, moja politička platforma nije dobila većinu i ja sam se povukao.

MONITOR: Vaša vlada je kratko trajala. Kako Vam danas izgleda period u kom ste bili srpski premijer?
ŽIVKOVIĆ: Za nepunih godinu dana koliko sam vodio vladu učinjeno je mnogo, ali nedovoljno da bih bio zadovoljan. Izvedena je najuspešnija akcija obračuna sa kriminalom u istoriji Evrope poznata kao Sablja. Srbija je tada imala najbolje odnose sa svim državama demokratskog sveta, sigurnu i brzu evropsku perspektivu. Privatizacija je bila u punom zamahu, potpuno transparentna i čista, a te godine su urađene i do sada najveće green feeld investicije. Tada su pripremljeni zakoni i kupljena je oprema za personalizaciju ličnih karata i pasoša što su temeljni uslovi za Beli šengen. Javna preduzeća, a posebno NIS i Telekom, tada su radili uspešno i uplaćivali polovinu profita u budžet. Beskompromisno sprovođenje reformi obično je bolno za najveći broj građana, ali je neophodno da bi se kreirala bolja budućnost.

MONITOR: Strani komentatori tada su Vas ocjenjivali kao ,,pragmatistu” što je bila i najčešća ocjena za Zorana Đinđića. Da li je to sasvim tačno?
ŽIVKOVIĆ: Pragmatičar je odrednica koja se kod nas koristi za nekoga koji ne beži od problema nego im ide u susret sa željom da ih reši pre nego što oni postanu preveliki i pre nego što snažno zakucaju na naša vrata. Zoran Đinđić je utemeljitelj takvog shvatanja politike u modernoj srpskoj istoriji i svako poređenje sa njim shvatam kao najveći komplimet. Naravno, niko nije svesniji od mene kolika je bila Zoranova ljudska, politička i državnička dominantna prednost u odnosu na bilo kog njegovog savremenika ili ličnosti iz skorašnje istorije Srbije.

MONITOR: Više se i ne pominje istraga oko ,,političke pozadine” ubistva premijera Đinđića?
ŽIVKOVIĆ: Zoran je bio odlučan i hrabar političar, nesklon kompromisima, svestan svog istorijskog zadatka i kao takav je imao puno neprijatelja. Mnogo je u Srbiji i danas ljudi kojima je viševekovna politička memla i žabokrečina bila idealno mesto za sprovođenje njihovih prljavih planova, bilo da su oni kriminalni ili politikantski. Svi oni su u Đinđiću prepoznali čoveka koji je ozbiljno rešio da tu državu modernizuje. Neki od mnogobrojnih ugroženih su bili spremni ne samo da ga demonizuju i blate nego i da skuju plan o njegovom ubistvu koji je, na žalost, ostvaren. Teško je kriminalistički i sudski dokazati političku pozadinu atentata. Svetska istorija je puna političkih ubistava u kojima je politička pozadina očigledna, ali ju je nemoguće dokazati na sudu. Teško je osuditi inspiratore i nalogodavce, ali je lako videti ko je imao korist od Zoranovog ubistva. To su svi oni kojima je linija uspeha naglo krenula ka visinama u poslednjih šest godina, a koji su u njegovo vreme bili nevažni statisti.

MONITOR: Koje su bile najkrupnije greške DOS-a nakon Miloševićevog izbornog poraza?
ŽIVKOVIĆ: Osnovna greška je učinjena noć nakon 5. oktobra 2000. godine kada smo, ucenjeni od Koštunice, propustili da okončamo narodnu demokratsku revoluciju na neophodan način – jasnim, mirnim, istorijskim diskontinuitetom sa prethodnim režimom. Trebalo je proglasiti postojeći Ustav nevažećim, raspustiti postojeće institucije i u kratkom roku raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu. Pristajanjem na Koštuničine kompromise stavili smo sebi omču oko vrata i otežali sprovođenje svih reformskih procesa, što je i bio njegov cilj. To je izvor i uzrok svih kasnijih grešaka koje su usporile ali ne i sprečile promene izvršene u narede tri godine.

MONITOR: Krajnje ironično, u svojim kolumnama u Danasu, govorite o ustrojstvu aktuelne vlasti.
ŽIVKOVIĆ: To su analitičke slike srpske političke stvarnosti, a zaključak da su ironične ustvari govori o kvalitetu politike koja se danas vodi. Mislim da je aktuelna politika ustvari revizija politike koja je dovela do petooktobarskih promena. Svađamo se sa susedima, imamo bolje odnose sa Iranom nego sa državama EU, tržišna ekonomija i konkurencija gube bitku sa tajkunima u stranačkim dresovima, javni sektor umesto racionalizacije i privatizacije beleži hipertrofiju i korupcioni zamah, nema stranih investicija koje jedine mogu da nam donesu toliko potrebnu modernizaciju naše privrede i nova tržišta bez kojih nam nema napretka.
Tadić je vrlo uspešan u procesu osvajanja i očuvanja vlasti, ali to je samo sebi cilj a ne sredstvo za ostvarivanje ciljeva moderne Srbije. On je predsednik države već pet godina, a stanje u Srbiji je gore nego kada je preuzeo prvi mandat.

MONITOR: I danas se na različite načine govori o policijskoj akciji ,,Sablja”. Zašto je slučaj Svetlane Ražnatović ostao bez epiloga?
ŽIVKOVIĆ: Ogromne posledice na kriminal u Srbiji donela je Sablja. Razrešeno je preko 3500 krivičnih dela, od toga 35 ubistava, među kojima i atentat na Zorana i monstruozna likvidacija Ivana Stambolića. Potpuno su razbijene kriminalne grupe koje su kontrolisale proizvodnju i prodaju narkotika, otmice, trgovinu ljudima, teške krađe … Srbija je nakon te akcije bila najbezbednija država u Evropi. Tada je utemeljen i sistem za dalju uspešnu borbu protiv kriminala i korupcije, sada efikasno rasturen. Tek nekoliko desetina građana je na sudu dobilo odštetu zbog grešaka u istrazi. Neki procesi još traju. Znači, to je akcija sa manje od 0,3 procenta greške, što je čini najuspešnijom akcijom borbe protiv kriminala ikada vođenom na našem kontinentu. Kada sam uveo vanredno stanje rekao sam da će trajati do 40 dana, a ukinuto je 39. dana. Gospođa Ražnatović je još pod istragom zbog protivzakonitog posedovanja oružja. Ni jedan ambasador nije tražio ukidanje vanrednog stanja, niti je pokušao da bilo koga zaštiti od istrage ili hapšenja. Neki ambasadori iz EU su predlagali da se produži trajanje vanrednog stanja, ali im je rečeno da to nije njihov posao…

MONITOR: Da li vas je iznenadio raspad Šešeljeve SRS-a i ,,evropejstvo” Tomislava Nikolića?
ŽIVKOVIĆ: To je dugoočekivana logična posledica Šešeljeve klovnovske neuspešne politike. Nikolićevo evropejstvo je iskreno i snažno koliko i Vojislavljev patriotizam.

MONITOR: Da li je preuzimanje ,,evro žargona” samo nova faza jedne stare prakse koja prikriva i dalje snažne veze politike i podzemlja?
ŽIVKOVIĆ: Organizovani kriminal je nemoguć bez veza sa pojedincima iz države, policije, sudstva, a kriminalci imaju i svoje lekare, advokate, novinare, pa čak i umetnike. Ako ne postoji vidljiva, organizovana i uspešna borba protiv kriminala to znači da su veze intenzivne i visoke.

MONITOR: Kakav je utisak na vas ostavila ispovijest Ratka Kneževića?
ŽIVKOVIĆ: Slične ispovesti, pa i ova, nužno postavljaju pitanje: ,,Ako je to istina zašto si do sada ćutao?”

MONITOR: Zoran Đinđić je imao jednu inicijativu u odnosu na rješavanje problema Kosova?
ŽIVKOVIĆ: Krajem 2002. godine se iskristalisao stav da moramo aktivno da radimo na rešavanju problema Kosova, jer vreme radi za separatiste. Najmanje loše rešenje u tom trenutku a i danas je podela Kosova, i Zoran, a kasnije i ja smo započeli neformalne razgovore na tu temu sa onima koji su donosili odluke o budućnosti Kosova. I danas mislim da bi podela bila najpravičnije i jedino trajno održivo rešenje. Logika života i sadašnjih odnosa na Kosovu me uverava da će se to i desiti. Aktuelna vlast u Beogradu danas čak i ne traži vraćanje starih nadležnosti već se zadovoljava zahtevom za prividnim suverenitetom nad tom pokrajinom. Sa druge strane, Priština čak i uz upotrebu oružane sile, što joj međunarodna zajednica neće dopustiti, ne može da nametne, uspostavi i održi svoje institucije severno od Ibra. Kosovo je de facto već podeljeno, a ja se zalažem za aktivnu političku inicijativu srpske strane koja bi dovela do formalizacije tog stanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo