Ključevi grada Rožaja previše dugo su bili u rukama jedne porodice i to je moralo da se završi loše. Kako, čuje se i vidi ovih dana. Protestom bivših radnika, socijalaca, invalida rada i drugih obespravljenih, osiromašenih i opljačkanih građana.
Prema svemu najsiromašniji grad na sjeveru Crne Gore nalazi se u potpunom posrnuću. Da bez Kalića situacija u gradu na Ibru u socijalnom pogledu predstavlja pravo potonuće, govore podaci od prije nekoliko mjeseci. Najmanje deset hiljada stanovnika Rožaja zavisno je od neke vrste socijalne pomoći, dok je besplatne školske udžbenike, namijenjene najugroženijima, na početku školske godine dobilo oko četrdeset odsto učenika, odnosno preko četiristo na hiljadu đaka.
Da slika ne bude još i gora, Rožajcima su djelimično pomogli rođaci iz inostranstva. U prvih osam mjeseci ove godine građanima Rožaja je preko pošte, posredstvom Western uniona, od rođaka iz svih djelova svijeta stiglo skoro milion i dvjesta hiljada eura. To je, ipak, za tri odsto manje u odnosu na isti period prošle godine, što govori da i rođacima u inostranstvu počinje da ponestaje.
Zato je sada nezadovoljstvo prekipjelo. Građani Rožaja, mahom bivši radnici privatizovanih i opljačkanih komapnija, okupljaju se svakog petka tražeći odgovornost za takvo stanje i ravnopravan tretman s radnicima crnogorskih kompanija iz centralnog dijela države, za koje tvrde da imaju mnogo veća prava od njih. Traži se i preispitivanje, odnosno revizija privatizacija.
Ventil na ekspres loncu počeo je da zviždi jesenas kada je saopšteno da Prijedlog zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (PIO), u kojem radnici sa sjevera Crne Gore traže ista prava kao i oni iz Željezare i Kombinata aluminijuma, nije uvršten u dnevni red Skupštine. Bivši radnici iz sjevernog regiona i njihovi predstavnici ocijenili su da je to još jedan atak na njih.
U saopštenju koje su još tada potpisali predstavnici Gornjeg Ibra, invalida rada, Šumarskog preduzeća, Fabrike dekor papira i Fabrike mašinskih elemenata iz Rožaja navedeno je da je to kap koja je prelila čašu i da može lako dovesti do masovnih protesta na sjeveru, što se, evo, i dešava.
,,Da li je to ona ravnopravna država svih građana za koju smo se borili? Najžalosnije je što su protiv tog prijedloga glasali poslanici sa sjevera, koji znaju kako se ovamo živi. Više je nego očigledno da u ovoj državi građani nemaju ista prava, što se vidi na primjeru da jedni radnici dobiju sve što požele, dok drugi, koji dolaze iz sjevernog regiona, to ne mogu da ostvare. Svima je poznato da su radnici sa sjevera dobijali otpremninu u iznosu od 1.960 hiljada eura, dok su radnicima iz južnog regiona te otpremnine izlazile i na 40 hiljada eura” – tvrde radnici.
Tako je poslije dužeg vremena pokuljao bijes. Pljačke su ogoljene. Ostalo je siromaštvo. I bijeda kojoj se ne vidi dno.
Ne tako davno funkcioner SDP iz Berana Radivoje Merdović, u razgovoru za Monitor, kao da je naslutio da to vrijeme mora doći, kada je ukazivao na neophodnost revizije privatizacija u ovom gradu i na čitavom sjeveru Crne Gore. On je još tada ocijenio da je to neminovan proces u koji se mora ući, s obzirom na katastrofalne rezultate i opljačkane privredne i prirodne resurse sjevera.
Merdović se, naime, u dva navrata obraćao državnom tužilaštvu sa zahtjevom da se preispitaju elementi eventualnih kriminalnih radnji i krivičnih djela, prije svega, u dvjema privatizovanim kompanijama u Beranama. On objašnjava da mu je isključivo bio cilj da ukaže na pogrešne radnje u privatizacionim procesima i iznevjerena očekivanja u pogledu oživljavanja industrijske proizvodnje po kojoj je ovaj grad na sjeveru nekada bio poznat.
„Kada pogledamo bilans privatizacija, možemo konstatovati da je stanje katastrofalno. Umjesto pokretanja proizvodnje, unapređivanja tehnologija i uvećanja broja zaposlenih, dobili smo industrijsku pustoš i armiju nezaposlenih, polugladnih, polugolih i polubosih građana” – kazao je Merdović.
Ovaj čovjek jedan je od onih koji smatraju da bi nakon svega, najpreči zadatak države bio revizija svih privatizacija i stečajeva koji su vođeni u posljednje dvije decenije, da bi se na taj način spasilo što je moguće spasiti.
„Revizija podrazumijeva da se preispita kako je bogatstvo prešlo u ruke nekoliko novokomponovanih i novoregrutovanih bogataša. Imali smo potencijale, samo je bio potreban domaćinski odnos, a ne gusarski i hajdučki. Kompletna privreda je gusarski osvojena, a hajdučki eksploatisana. Ko je za bilo šta od ovoga odgovarao? Đe su sudske presude? Građani to vide i nije im svejedno da gledaju kako neko preko noći postaje bogat, dok oni gladuju” – kazao je Merdović.
Nema grada na sjeveru koji nema svoje beranke, kožare, gumare, klanice, gornje ibre, propala hotelska preduzeća… U Bijelom Polju je nekada radilo više od deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. „Umro” je čuveni Vunko (Vunarski kombinat), koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi. U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na „aparatima”.
Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu, gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi Rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva. Između dva popisa mojkovačku opštinu napustilo je čak četiri hiljade ljudi. Dobrim dijelom zahvaljujući propasti svega što je privatizovano.
U susjednom Kolašinu, za dvanaest godina broj stanovnika se sa dvanaest sveo na osam hiljada, a broj ukupno zaposlenih sa tri na svega hiljadu, i to uglavnom u kafićima i kladionicama, gdje rade za bijedne dnevnice ili plate, bez osiguranja
Centar katastrofalnih privatizacija ne sjeveru Crne Gore je bez ikave sumnje Berane. Poslije „posla stoljeća” ugašen je gigant, jedan od rijetkih pravih poslovnih sistema u Crnoj Gori, fabrika papira Beranka, gdje je bilo uposleno dvije i po hiljade ljudi. Rudnik mrkog uglja, koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizacije podnio krivične prijave. „Pokojna” je i fabrika kože i kožne galanterije Polimka, iz koje je pokradena oprema, baš kao i iz Beranke. Novi vlasnik srušio je Ciglanu, a od obećanja o novoj nije ostalo ništa.
„Da smo bombradovani, bolje bismo prošli nego što smo prošli u privatizacijama. Svi mi na sjeveru. Od Pljevalja do Rožaja” – kaže bivši sindikalni lider beranske ciglane Veselin Radičević.
Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav je ostao bez čuvenog hotela Plavsko jezero”, sa 250 kreveta.
U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće od čak sedamnaest, koliko ih je bilo. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici otišli na biro za zapošljavanje. Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore.
„U Rožajama radi svega šesnaest odsto radno sposobnih ljudi. Od onih koji su nekada drugima pomagali, postali smo socijalni slučajevi. Ljudi! Neko mora da odgovara zbog toga” – ocjenjuje Šemso Hot, jedan od bivših radnika iz ovog grada.
U pravno neuređenoj državi, gdje je dominantna kultura neodgovornosti, građanima Rožaja i sjevera preostalo je jedino da virtuelno sude predsjedniku Vlade i njegovim ministrima. Šta im je sljedeći korak, znaćemo već u petak, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Ipak, nije teško primijetiti kako je onih koji se bune na ulicama Rožaja višestruko manje nego kada se potpisivala peticija za oslobađanje iz pritvora supruge narko bosa.
Malo statistike, za kraj. Na sjeveru živi oko četrdeset odsto ukupnog stanovništva Crne Gore. Tih četrdeset odsto stanovnika sa sjevera čine 52,1 odsto siromašnih u cijeloj državi. Ali, i bez statistike, golim okom je vidljivo da rudama, šumama, vodama i drugim resursima bogati sjever, daleko zaostaje za centralnim i južnim regionom, dok su vlastima usta puna priče o ravnomjernom regionalnom razvoju.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU1 sedmica