Povežite se sa nama

MONITORING

Ruganje zločinu

Objavljeno prije

na

pejovic

Slobodan Pejović, bivši policijski službenik koji je prvi javno progovorio o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica, najavio je mogućnost da se iseli iz Crne Gore. Opet je upozoren da mu je bolje da ćuti o tom zločinu. Nepoznate osobe ponovo su mu demolirale automobil, iako Pejović uživa zaštitu kao svjedok insajder.

,,Iza ovog stoji tajna policija, uz znanje i odbobrenje premijera Mila Đukanovića”, kaže Pejović za Monitor.

U srijedu je porodici Pejović priređena još jedna neprijatnost. Njegova kćerka dobila je otkaz u jednom od crnogorskih ministarstava.

Ovo je jedanaesto upozorenje Pejoviću da se okani istraživanja i svjedočenja o najsramnijem ratnom zločinu koji je početkom devedesetih počinjen na teritoriji Crne Gore. Poruka moćnika je jasna – više se nikad ne smije pojaviti neki novi Slobodan Pejović. Oni ne mogu da oproste Pejoviću veliki grijeh – istrajno javno svjedoči o progonu u smrt izbjeglica koje su spas od ratnog požara u BiH potražile u Crnoj Gori.

Pejovića su i prošle godine na isti način pokušali da zastraše. Razbijeno mu je staklo na automobilu. Jednom je i fizički napadnut, a svojevremeno su mu pojedini crnogorski biznismeni nudili ,,razne poslove samo da bi ćutao”. Odbio ih je.

Prošlogodišnje, osmo upozorenje Pejović je protumačio kao uvod „u nešto mnogo ozbiljnije”.

,,Dugo mi se prijeti likvidacijom, tako da bi jednoga jutra mogla osvanuti vijest da sam ubijen u klasičnoj sačekuši”, rekao je Pejović. Tada je optužio Upravu policije i predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore Vesnu Medenicu da su svojim izjavama dodatno ohrabrili napadače.

Pejović je u vrijeme deportacije bio načelnik za suzbijanje krvnih delikata u hercegnovskom Centru bezbjednosti. Jedini se usprotivio hapšenju izbjeglica. Prvu zvaničnu izjavu o tom zločinu dao je 2004. godine u hercegnovskom Centru bezbjednosti, dvanaest godina nakon tog tragičnog događaja.

,,Nijedna državna institucija za sve te godine nije me ništa pitala, osim novinara”, kazao je Pejović.

Svjedočeći na sudu prije četiri godine, izjavio je da još nije utvrđen tačan broj deportovanih bosanskih izbjeglica i da su za deportaciju znali tadašnji predsjednici Vlade i države Milo Đukanović i Momir Bulatović.

Pejović je prije dvije godine prvi otkrio Monitoru da je u deportovanju bosanskohercegovačkih izbjeglica učestvovala, pored crnogorske policije i paravojnih formacija, i bivša Jugoslovenska narodna armija. Prema njegovim pouzdanim saznanjima, izbjeglice je hapsila i paravojna grupa koja je pljačkala stanove i kuće u Herceg Novom čiji su vlasnici bili građani BiH islamske vjeroispovijesti i , na svoju ruku, deportovala izbjeglice.

,,Javna je tajna da je i vojska vršila masovne deportacije bosanskohercegovačkih građana. Postojala je jedna paravojna jedinica, sastavljena od ljudi iz Herceg Novog i Bosne. Nosili su uniforme i kalašnjikove i kada bi se napili, šenlučili su i nad zarobljenim vršili torturu”, ispričao je Pejović za naš list.

To mu je, kaže, potvrdio bivši oficir vojne bezbjednosti. Oficir mu je kazao da je u maju 1992. godine JNA dobila zahtjev Momčila Krajišnika, tadašnjeg predsjednika Skupštine RS, da sa Crnogorskog primorja deportuje u Republiku Srpsku i preda njenoj vojsci i policiji sve građani muslimanske vjeroispovijesti.

Na osnovu Krajišnikovog naređenja na njih je vojska počela lov. Moj sagovornik tvrdi da je samo u jednom vojnom autobusu iz Herceg Novog do rampe na Čemernu prevezeno 58 tih mladića. Tamo su predati vojsci kojom je komandovao Dušan Kornjača, predsjednik ratnog predsjedništva Čajniča. O njihovoj sudbini ništa se ne zna, kazao je tada Pejović.

,,Svi o tome i danas ćute. A samo treba otvoriti arhiv Vojno-pomorskog sektora Boka, koji je iz Splita dopremljen u Meljine, i sve saznati o tom zločinu. O tome bi kao svjedoci dosta mogli da kažu Huso Kunić, glavni oficir KOS-a (načelnik Odsjeka bezbjednosti) 9. VPS-a, koji sada živi u Herceg Novom, kao i načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore Dragan Samardžić”, tvrdi Pejović.

Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda, obećala je da će tužilaštvo provjeriti te Pejovićeve navode. Javnost nikad nije obaviještena o tome šta je bilo od tog obećanja. Pejović je i dalje uporno podsjećao na taj zločin i o njemu iznosio nove detalje. I dalje su mu stizale prijetnje. U oktobru ove godine, protiv Pejovića je najavljeno nekoliko tužbi zbog svjedočenja na sudu.

Tužbu je prvo najavio visoki funkcioner Agencije za Nacionalnu Bezbjednost Dejan Mrdak. Pejović ga je optužio da stoji iza zastrašivanja i prijetnji. Tužbu mu je najavio i bivši policajac Ranko Martinović za koga Pejović tvrdi da je lažno svjedočio o deportaciji bosanskih izbjeglica Vojsci Republike Srpske.

Pejović je na to odgovorio: ,,To je dodatni pritisak, i ne samo dodatni, već pritisak koji permanentno traje od kada sam prvi iznio stvari u vezi sa tim zločinom. Ovo je pritisak od strane Službe državne bezbjednosti i njenih saradnika”.

Poručio im je da ga neće zastrašiti. ,,Nije im to uspjelo evo 18 godina, pa neće ni sada kada je sve u finišu”.

Pred Višim sudom u Podgorici u toku je suđenje grupi bivših policijskih službenika, optuženih za zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno deportovanje izbjeglica. Opuženi su Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin, Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radulović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović.

Nedavno je svjedočio i Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore u vrijeme deportacije. Izjavio je da je za to odgovorna država, a ne pojedinci, pravdajući deportaciju nesrećnim okolnostima. Kao da država u to vrijeme nije imala državno rukovodstvo.

Slobodan Pejović ne misli tako. Zbog toga i mirne savjesti – nema mirnog života. Ni on ni njegova porodica. ,,Mojom ličnošću bavili su se udbaši, policajci, političari i biznismeni. Sve su radili da bi me diskreditovali. Ne može se sve kupiti u Crnoj Gori”, poručio je Slobodan Pejović.

Zbog toga nastavljaju svakovrsnim nasiljem, ne bili ga protjerali, a ovu zemlju pretvorili u moralnu pustoš. Crnogorsko društvo je na potezu: hoćemo li dozvoliti da se devedesete vrate u Crnu Goru?

PROTESTI
Nemoć države

Poražavajuće je za državu, koja sebe smatra dostojnom evropskog demokratskog društva, posvećenog zaštiti ljudskih prava, da dopušta kontinuirane pritiske na svjedoka ratnog zločina, navodi izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević u saopštenju povodom najnovijeg pritiska na Slobodana Pejovića. Prema njenim riječima, najavljeno napuštanje Crne Gore Pejovića i njegove porodice je krajnji pokazatelj da je država i skoro 20 godina poslije ratova nemoćna pred onima koji su “zločin izvršili i koji se i danas time ponose”. Smatramo da bi otkrivanje i kažnjavanje onih koji kontinuirano ugrožavaju Pejovića moralo biti u najvišem državnom interesu”, zaključuje se u saopštenju. U reagovanju Foruma 2010 navodi se da “umjesto ljekovitog suočavanja sa istinom u vezi sa zločinima počinjenim tokom devedestih godina, danas na sceni imamo, ne samo sistematsko zataškavanje i falsifikovanje događaja, već i obračun sa onima koji su se i tada i danas javno suprostavljali tim zločinima”. “Alarmantno je da je posljednji u nizu napada uslijedio poslije obećane zaštite svjedoku, a samo nekoliko dana nakon što je gospodin Pejović dao iskaz na suđenju optuženim za deportaciju Muslimana i Srba u maju 1992. godine. Danas se iznuđeno sudi izvršiocima, zločini se pravdaju tragičnom državnom greškom, nedostatkom informacija ili manipulacijama vojnog vrha i obavještajnih službi”, saopštio je Forum 2010.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

MONITORING

OD SAMOPOSLUGE DO RADNOG MJESTA – KAKO PREŽIVJETI PANDEMIJU: Halapljivog niko nenahrani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi

 

U Crnoj Gori ima dovoljna količina osnovnih životnih namirnica i lijekova da zadovolji višemjesečne potrebe njenih građana. Nevolja bi mogla biti to što su postojeće zalihe nepravilno raspoređene, nakon što se dobar dio njih u minulih desetak dana preselio sa rafova i iz veletrgovačkih magacina u podrume i špajze domaćina i domaćica koji su, u strahu od nadolazeće pandemije, napravili višenedjeljne, a ponegdje, i višemjesečne zalihe.

Zvanični podaci nijesu dostupni, ali se čini kako je dosta toga još ostalo i u magacinima. „Crnogorski trgovinski lanci poručuju da su im magacini puni“, objavila je Vlada krajem prošle nedjelje na svom tviter nalogu. „To potvrđuje i naš večerašnji snimak distributivnog centra vodećeg crnogorskog maloprodajnog lanca Voli“. Onda je, sredinom ove nedjelje, iz  Volija potrošačima upućen apel da racionalizuju kupovinu, kako ne bi došlo do, makar privremenih,  problema u snabdijevanju.

Nije običaj da država  građane hrabri tv snimcima iz privatnih magacina. Pa makar to bili i, za naše prilike, veliki trgovački lanci. Crna Gora je, međutim, jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi.

Samo nekoliko dana bilo je dovoljno da od relativno normalnog stanja na međunarodnim tržištima stignemo u situaciju u kojoj pare ne pomažu. Prvo je Srbija objavila zabranu izvoza hrane i lijekova. Pošto se približno trećina hrane potrošene u Crnoj Gori uveze iz Srbije, postalo je jasno da se, nalik na period 1999-2000., moraju tražiti alternativni snabdjevači i dobavljači. Onda je slična zabrana uvedena na nivou EU, što je manevarski prostor za hitnu dopunu zaliha prehrambenih proizvoda svelo na Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Makar u nekom kraćem vremenskom periodu, pošto je u ovom trenutku, zbog zatvorenih granica i usvojenih ograničenja, hranu teško i kupiti i dopremiti u Crnu Goru.

Jedan od naših sagovornika se požalio, za ilustraciju aktuelnih problema sa prekograničnim transportom, da je kamion sa robom koju je poručio i platio,  još prošlog petka prošao kroz Ljubljanu ali bi u Crnu Goru mogao stići tek po zaključenju ovog broja Monitora, u četvrtak poslije podne. I to pod uslovom da se „ponovo nešto ne zakomplikuje“. Naredne porudžbine biće još komplikovanije pošto je troškove transporta nemoguće predvidjeti i ukalkulisati u cijenu, kaže naš sagovornik.

Pravi posao za državu. Ali…

Nekadašnja Direkcija za robne rezerve ukinuta je prije više od 15 godina (2004.) nakon donošenja Zakona o interventnim nabavkama. Vlast je tada, prema riječima nekadašnjeg ministra a aktuelnog ambasadora u Beogradu Tarzana Miloševića,  „pravila računicu“da li je isplativije nabavljati i čuvati određene količine brašna, žita, ulja, šećera, soli, deterdženata… ili finansijski pomagati one koji se bave nekom proizvodnjom i preradom. „Mislimo da je veći efekat ovo drugo“, objasnio je Milošević. Kome to nije bilo jasno ranije, sada vidi da su tada u vladi sabirali babe i žabe.

Uglavnom, crnogorske robne rezerve prestale su da postoje nakon stupanja na snagu Zakona o interventnim nabavkama (usvojen krajem 2003.). Tim propisom od samo 12 članova uređuje se „postupak obezbjeđenja kontinuiteta snabdijevanja tržišta proizvodima koji su neophodni za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu“ (član 1). Postupak je sledeći: na početku godine, a naše vlade to obično rade u martu, donosi se Plan interventnih nabavki u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu. On podrazumijeva: vrstu robe (od 2015. do prošle godine spisak je proširen za negaziranu flaširanu vodu za piće i prirodni gas), količine (prema podacima Monstata o prosječnoj potrošnji), cijene koje se izračunavaju na osnovu prosječne nabavne cijene sa uračunatim PDV- om i spisak privatnih preduzeća kojima će biti povjerena nabavka i distribucija potrebne robe po opštinama.

Iz Plana interventnih nabavki saznajemo da se na popisu hrane koju će „u slučaju ozbiljnih poremećaja na tržištu“ obezbijediti država svojim novcem nalaze: pšenica i pšenično brašno, kukuruz, šečer, ulje, kuhinjska so i deterdžent. Da ne bi mi procijenjivali da li je to malo, mnogo ili taman  – uporedimo ovaj popis sa spiskom prehrambenih proizvoda koji se već nalaze pohranjeni u hrvatskim Strateškim robnim zalihama: žitarice (pšenica, kukuruz, riža), tjestenina, meso, mesne i riblje konzerve, voda za piće u bocama, cjelodnevni suvi obroci, so, šećer, ulje, sir, mlijeko u prahu, dječja hrana i ostalo (jaja u prahu, džem, smrznuto i konzervirano povrće).

To,  otprilike, pokazuje i trenutnu razliku između poslednje primljene i prve naredne članice EU.

Sam Plan interventnih nabavki nije dovoljan da Vlada krene u nabavku onoga bez čege ne možemo a već nam nedostaje ili bi moglo zafaliti. Prije toga ona  mora donijeti Odluku o postojanju ozbiljnih poremećaja na tržištu. Tek onda se nedostajuće robe traže na međunarodnom tržištu, pa se potom ugovara njihova kupovina i transport. Zapravo, sav taj posao radi neko od Vladinih partnera iz privatnog sektora.

Iz zvanično objavljenih podataka o aktivnostima kabineta Duška Markovića može se zaključiti da Vlada još nije donijela Odluku kojom konstatuje poremećaje na tržištu ali, sva jeprilika, ni ovogodišnji Plan interventnih nabavki. Sve to smo pokušali provjeriti u resornom Ministarstvu ekonomije, ali od ministarke Dragice Sekulić i njenih saradnika – ni pisma ni razglednice. I pored svih uvjeravanja o transparentnosti Vlade i zajedničkoj borbi na prevazilaženju posljedica pandemije koje danima slušamo.

Ako ne znamo ko i kako, onda nam je makar poznato šta i koliko hrane i neprehrambenih proizvoda moramo uvesti kako bi zadovoljili osnovne potrebe građana Crne Gore. Prema podacima Monstata, svakog mjeseca potrošimo oko 8.100 tona pšenice. Za njen transport potrebno je 325 šlepera od 25 tona nosivosti. Samo jednu osminu (oko 40 šlepera) potrebne pšenice proizvedemo sami. Kukuruza još manje, svega 10 odsto potrebne količine. Šećera, ulja i soli – nimalo. Uz ulcinjsku Solanu staru više od 90 godina, postali smo zemlja koja nije u stanju da proizvede ni kilogram kuhinjske soli.

Više detalja o mjesečnim i godišnjim projekcijama iz prošlogodišnjeg Plana interventnih nabavki možete vidjeti u priloženoj tabeli. Mimo toga, valja pomenuti da je, prema tom planu, nabavka projektovanih količina osnovih životnih namirnica trebalo da košta nešto više od 40 miliona. Ili približno dvanaesti  dio onoga što je Crna Gora prošle godine potrošila na uvoz hrane (480 miliona). To potvrđuje da je tim planom obuhvaćen samo mali dio stvarno potrebnih namirnica.

Na kraju, ali kako bi rekli – ne i najmanje važno, oba Plana interventnih nabavki koja smo uporedili, prošlogodišnji i onaj iz 2015. godine, sadrže istu rečenicu: „Okolnost da su zalihe roba u domaćinstvima i kod trgovačkih preduzeća na nivou približno mjesečnih potreba stanovništva daje mogućnost da se u roku od 30 dana izvrši nabavka definisanih roba i obavi njihova distribucija do mjesta prodaje, u skladu sa Planom“. Da li je ova procjena dobra, to tek treba da vidimo.

 

Trećina za Podgoricu

U prošlogodišnjem Planu interventnih nabavki potrebne količine proizvoda planirane su za 622.373 stanovnika Crne Gore. Njihova prosječna potrošnja je izračunata na bazi Monstatovih normativa godišnje potrošnje: pšenica 157 kilograma (kg); kukuruz 9,5kg; šećer 14 kg; jestivo ulje 9 litara; kuhinjska so 1,5 kg; deterdžent (praškasti-tečni) 9 kilograma.

Gledano po opštinama, najveći potrošači su Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje i Bar (ukupno 57,1 odsto projektovanih količina) dok se manje od 1,5 odsto ukupne potrošnje osnovnih životnih namirnica bilježi u čak devet opština: Andrijevica, Gusinje, Kolašin, Mojkovac, Petnjica, Plav, Plužine, Šavnik i Žabljak (Tuzi su u prošlogodišnji Plan interventnih nabavki ušle kao dio opštine Podgorica).

 

 

Ko ne radi – boji li se gladi?

Veče pred zaključenje ovog broja Monitora stiže vijest o novim mjerama koje je, radi sprječavanja širenja korona virusa, donijelo Nacionalno koordinaciono tijelo za sprječavanje zaraznih bolesti. Roditeljima (jednom od njih) djece mlađe od 11 godina, vaspitačicama u vrtićima, nastavnicima i profesorima, ugostiteljskim radnicima, vozačima autobusa, mašinovođama i kondukterima, zaposlenima u kladionicama i kazinima, prodavcima i prodavačicama u tržnim centrima, pridružili su se i taksisti, prodavci obuće, garderobe, bijele tehnike… Svi oni će, umjesto na poslu, od kuće čekati da prođe epidemije. I da se ukinu mjera koje su ih odvojile od radnog mjesta. Da li i od zarade?

Da se razumijemo: iskustvo zemalja koje je aktuelna pandemija pohodila prije nas, ukazuje da se sa ovakvim mjerama ne može prenagliti već samo zakasniti. Ali, to ne znači da one nijesu donijele mnoštvo problema čije rješavanje još nije došlo na dnevni red. Ako, makar za neke, rješenje uopšte postoji.

Broj onih koji trenutno ne idu na posao nije poznat, ali neke procjene možemo napraviti na osnovu statističkih podataka. U obrazovanju radi oko 15 hiljada zapošljenih. Najviše radno angažovanih ima u trgovinama na veliko i malo, oko 40 hiljada. Firme koje se bave uslugama i smještajem broje oko 18 hiljada radnika, dok u sektoru skladištenja ima oko 13 hiljada zapošljenih. Nešto više ih je u sektoru građevinarstva (14 hiljada) koji, za sada, nije direktno pogođen mjerama za suzbijanje epidemije.

Počnimo od onih koji su privremenu obustavu radnih aktivnosti dočekali u zoni sive ekonomije, kao neprijavljeni radnici ili, u nešto boljem slučaju, sa dijelom zarade koji im se isplaćuje na ruke, bez zvaničnih tragova i plaćanja poreza i doprinosa. Oni će sada ostati bez očekivane zarade, a to što su radili na crno, bez ugovora, oslobađa njihove poslodavce obaveze da im pomognu na bilo koji način. Ni država nema dokaz o njihovom radnom angažmanu, pe ne može ni registrovati štetu koju oni trpe ovih dana. I nadoknaditi makar njen dio.

Sledeći na skali egzistencijalno ugroženih su zapošljeni na određeno vrijeme, posebno oni kojima će ugovor isteći ovih dana, dok svi poslovi stoje. Da li će oni ostati bez posla i zarade dok traje epidemija, a time i mogućnosti da plaćaju račune, kupuju hranu, lijekove…? Ili će nadležni donijeti odluku o nekoj vrsti moratorijuma na otkaz. U tom slučaju postavlja se pitanje ko će plaćati zaradu za radnike kojima je istekao ugovor dok je njihov poslodavac spriječen da radi?

Stižemo do radnika koji primaju minimalac, ili tek nešto više od njega, ali računaju na dodatnu zaradu po osnovu obima posla (rad „na procenat“) ili dobijenog bakšiša. I oni su sada bez najvećeg dijela zarade na koju su računali.

Možemo stvari postaviti i ovako: imate stalan i pristojno plaćen posao. Ali, kao i velika većina zapošljenih u privatnom sektoru, radite za firmu/poslodavca koji se tek oporavljaju od posljedica prethodne ekonomske krize i recesije. Koliko će gazda željeti, a koliko moći, da vas plaća dok mu vi ne donosite profit. Zapravo, dok mu donosite samo trošak. U međuvremenu, drugi posao ne možete naći. Ni vi ni on.

Važeći propisi omogućavaju poslodavcu da radnicima sada ne isplaćuje punu zaradu.  Zakon o radu propisuje (član 103) da tokom prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog, njemu pripada naknada od 60 odsto prosječne zarade iz prošlog polugodišta. Ta naknada ne može biti manja od minimalne zarade  (222 eura). I ova mjera, prema Zakonu usvojenom krajem prošle godine, ne može trajati duže od četiri mjeseca godišnje. Ne zna se da li će pandemija proći za to vrijeme.

Izgleda kako se vraćamo na priču o zlatnoj državnoj službi. I čuvenome –  nije mnogo ali je sigurno. Valja imati na umu kako ni državna kasa, posebno naša, nije nepresušan izvor. Država će tokom narednih nedjelja imati ekstremno visoke troškove zdravstvene zaštite i poprilično smanjenje prihode. Od carina i PDV-a, sigurno. A možda i od poreza na zarade i doprinosa. Zato sama da se nadamo kako će panzije i plate koje se isplaćuju iz državnog i lokalnih budžeta ustati redovne.

Svi sa nestrpljenjem očekujemo da Vlada predoči plan akcije sa ciljem da se predstojeći gubici, koliko je god moguće, smanje a onda i podijele na podnošljiv način između države, poslodavaca i zapošljenih. Manevarski prostor nije preširok, a u ovom trenutku je ugrožena ekonomska egzistencija desetinama hiljada ljudi.

Ukoliko se ubrzo ne riješe problemi sa dopremom neophodnih roba iz uvoza, podugačkom spisku zaposlenih na „prinudnom odmoru“ mogli bi se pridružiti i građevinski radnici. Pa turistički poslenici koji se još nadaju čudu koje bi moglo spasiti dolazeću sezonu. Sezonske radnike nijesmo ni pomenuli, iz prostog razloga što oni u ovom trenutku ne mogu izgubiti ono što nemaju – posao i platu.

I ponovimo opet: zdravlje je najvažnije. Ali imajmo na umu kako oni koji žive od dnevne nadnice ne mogu sebi dozvoliti luksuz višenedjeljne samoizolacije. Ili rade ili gladuju. Ako ne nađemo način da im pomognemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MJERE VLADE U VRIJEME KORONE: Restrikcije ne liječe društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su samo odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike

 

Krajem prošle nedjelje predočena je računica o gubicima trgovaca i ugostitelja koje je proizvela pandemija i preduzete mjere na suzbijanju korona virusa. Podaci se, doduše, odnose na Njemačku. I govore kako oni tamo, svakodnevno, gube milijardu eura prometa.

Niko nadležan u Crnoj Gori se nije pozabavio istim problemom niti javnosti na uvid ponudio rezultate. Eto, saznali smo kako se šefu Vladinog biroa za informisanje Srđanu Kusovcu na društvenim mrežama mnogo dopala objava: „Da nismo na vrime uništili gospodarstvo sada bi imali ogromne gubitke“. Lajovao. Možda je premijeru Dušku Markoviću, čiji je savjetnik, preporučio da uradi isto. Prije ili poslije predstavljanja Vladinog paketa mjera donijetih sa ciljem „olakšavanja života građana i pomoći privredi u vrijeme pandemije koronavirusa“.

Obaviješteni ste kako su Vlada, Centralna banka (CBCG) i Investiciono- razvojni fond (IRF) građanima i privredi ponudili: tromjesečno odlaganje otplate kredita, poreza i doprinosa na zarade i plaćanje zakupa na nekretnine u državnom vlasništvu; obećali kreiranje nove kreditne linije IRF namijenjene za poboljšanje likvidnosti preduzetnika, mikro, malih, srednjih i velikih preduzeća; i obavijestili da će korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice (njih 8.583) i penzioneri koji primaju minimalnu penziju od 128 eura (11.957 penzionera) od vlade dobiti jednokratnu pomoć od 50 eura.

Kad se sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su  odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike. Pokazalo se, na primjeru koji je ponudila CBCG, da tromjesečno odlaganje plaćanja kreditnih obaveza, uz naknadno dogovoreni obračun kamata koje će biti pridodate postojećem dugu, korisnika kredita može koštati više od jedne mjesečne rate. Banke će (ponovo) ostvariti ekstra profit.

Prisjetimo se, kada je ono trebalo pomoći bankarski biznis Aca i Mila Đukanovića, država je iz cuga izdvojila 44 miliona eura. Do danas nijesu odagnate sumnje da je makar dio tog novca vraćala sama sebi, umjesto povlašćenog zajmoprimca – Prve banke.  A probleme Prve nije proizvela  pandemija.

Mogli bi se u nedogled nabrajati primjeri arčenja državne imovine kroz tzv. burazersku privatizaciju ili nerazriješene privredne afere teške jedan (prvi kredit kojim je Đukanović legalizovao bogatstvo), deset (afera Limenka – državna naknada Acu Đukanoviću za izgubljenu dobit u nerealizovanom poslu sa vladama koje je predvodio i kontrolisao njegov brat) ili sto miliona (koliko su, u najboljem slučaju nebrigom CBCG, izgubili deponenti propalih banaka Duška Kneževića, nekadašnjeg saradnika, sufinansijera vladajuće klase i njenog vođe).

Koliko je tu bilo zaštitnih maski i rukavica, respiratora i sanitetskih vozila, bolnica i kliničkih centara? Koliko plata, naknada, subvencija za zapošljene na prinudnim odmorima, za roditelje prinuđene da čuvaju djecu mlađu od 11 godina nakon zatvaranja škola i vrtića, radnike koji ne mogu da odu na posao zbog samoizolacije ili boravka u karantinu.

Hoće li  sav trošak pasti na njih i njihova preduzeća  stavljena u  stanje mirovanja. U kojem se troškovi gomilaju a prihoda nema.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

IZMEĐU LITIJA: Ni pregovora, ni žalbe Ustavnom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Vlada odlaže dijalog sa Mitropolijom, a Mitropolija odlaže inicijativu Ustavnom sudu, ide u prilog tezi da je Zakon bio tek povod za nešto drugo, te da kriza koju je usvajanje ovog dokumenta izazvalo, za sada odgovara i Đukanoviću i Amfilohiju

 

Teče treći mjesec, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji je produbio krizu u zemlji i podjele, te  mobilisao desetine hiljada ljudi na ulice, a izlaz se – ne nazire. Dodatno, čini se kao da se rješenje  i ne traži. Kako vrijeme odmiče, sve jači je utisak da je cijela stvar izašla iz okvira samog Zakona, i da se akteri koji vode ovu priču, vlast s jedne i crkva s druge strane, u stvari nadmeću oko nečeg drugog. Da je stvar samo Zakona, i njegovih spornih rješenja, te da postoji volja da se kriza koju je njegovo usvajanje izazvalo  zaustavi, do sada bi se to i učinilo. Ili bar krenulo u traženje rješenja.

Predstavnici vlasti  nedjeljama ponavljaju da je „dijalog“ sa Crkvom neophodan, dok ne čine baš ništa da se on stvarno i uspostavi. Klimaju glavama tokom susreta sa zvaničnicima iz Brisela i Vašingtona, potvrđuju da je dijalog jedino rješenje, ali ga ne vode.  Ili, kao što to čini predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, vatrenim govorima, dodatno zaoštravaju podjele.

Dijalog između SPC i Vlade, koji je otpočeo nakon dolaska evropskog komesara za proširenje, sveo se na jedan sastanak na kom su obje strane ponovile dosadašnje stavove po pitanju Zakona. Vlada i dalje stoji na poziciji da će razgovarati o modelima primjene Zakona, a Mitropolija isključivo o njegovom povlačenju.Termin novog sastanka određen je tek krajem ove sedmice, a nakon pritisaka spolja, i pošto se mitropolit Amfilohije požalio da iz Vlade još nema poziva na razgovor. Premijer Duško Marković saopštio je potom da će novi sastanak biti održan 11. marta. To što je utvrđen datum drugog sastanka jeste nešto, ali ne znači puno, ukoliko se i tada bude stajalo na istim tačkama. Za sada sve ide u tom smjeru.

Advokati Mitropolije crnogorsko primorske (MCP) potvrdili su ove sedmice da Mitropolija još nije podnijela inicijativu Ustavnom sudu Crne Gore za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti spornog Zakona, iako je to jedini legalan put da se Zakon stavi van snage, što je i zvanični zahtjev MCP.  Crkva, uz prilično čudne argumente, čeka da to uradi sama država, i insistira na tome da Vlada povuče Zakon prije nego što ga Ustavni sud ocjeni neustavnim, iako bi moralo biti obratno.

“Zabrinjava me to što je Vlada Crne Gore povukla zakon za majke, a nijesu smjeli. Mada to znači da mogu da povuku zakone, a Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji treba da povuku i promjene ne žele, već ga se drže kao pijan plota”, prokomentarisao je mitropolit Amfilohije. Stigao je odgovor iz Vlade: “Netačna je tvrdnja mitropolita Amfilohija da je Vlada povukla tzv. zakon o majkama, Vlada je sprovela Odluku Ustavnog suda”. Dodali su i ovo: “Baš kao što je pokrenuta inicijativa za ocjenu zakona u tom slučaju, i Mitropolija danas ima mogućnost da podnese inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što je premijer Marković predložio”.

Advokati Mitropolije, komentarišući stav da Crkva  ne pokušava da pokrene rješavanje ovog pitanja u okviru institucija, odgovaraju da takvu inicijativu može da pokrene i sam Ustavni sud, po službenoj dužnosti.

“Slab je izgovor nekih koji postavljaju pitanje zašto Mitropolija još nije podnijela inicijativu s obzirom na to da Ustavni sud to može uvijek da uradi po službenoj dužnosti, ali zašto to ne čini, to je stvar njihove procjene”, kazao je advokat Velibor Marković.

Advokat Marković je u pravu da sud može sam pokrenuti to pitanje, no on i dalje nije objasnio zašto to ne učini i Mitropolija. Navodno, čeka se da se tekst inicijative usaglasi u okviru Crkve i njihovih ekspertskih tijela. Još znakovitije je to što su inicijative koje su ranije stigle Ustavnom sudu, negdje na predlog Mitropolije – povučene.

Nakon Sinoda i Patrijaršije Srpske pravoslavne crkve, i beogradska advokatska kancelarija Radić povukla je početkom februara inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona, navodeći da su to učinili kako ne bi omeli dijalog MCP sa Vladom i jer ne vjeruju u objektivnost Ustavnog suda. Dijalog MPC s Vladom se ne može omesti, jer nije ni počeo, a povjerenje u Ustavni sud neće se promijeniti ni u slučaju da inicijativa dođe od strane države.   To što inicijativu po službenoj dužnosti ne pokreće sam Ustavni sud, koji je mnogo puta pokazao da je pod političkom kontrolom vlasti, dodatno pokazuje da ni vlast nije voljna da svoj Zakon, u koji se kune, stavi na test. I možda tako dobije dodatni argument u okviru dijaloga. Kad ga zaista  počne.

Sve to ide u prilog tezi da je Zakon bio tek povod za nešto drugo, te da kriza koju je usvajanje ovog dokumenta izazvalo za sada odgovara i vlasti i Mitropoliji.  U javnim međusobnim optužbama, već neko vrijeme  u drugi plan se stavlja Zakon, a vlast i crkva okrivljuju jrdni druge za mnogo ozbiljnije stvari. Đukanović Amfilohija za rušenje “države” , uz pomoć Beograda i Moskve, a mitropolit Đukanovića za atak na identitet Crne Gore, Crkvu i vjeru, te miješanje u unutrašnje crkvene stvari.

“Novoizglasani crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije donijet sa ciljem da uređuje oblast iz sopstvenog naslova, već da ”utjeruje” duhovni identitet slobodnim građanima, i da vrši pritisak u pravcu reorganizacije crkvenog ustrojstva”, konstatovao je protekle sedmice u autorskom tekstu I rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović.

Na žalost, i jedni i drugi imaju  argumente za svoje tvrdnje. Dok Đukanović optužuje mitropolita da pomaže Moskvi i Beogradu da realizuje “velikosrpski državnog projekta u našem regionu i da je meta tog projekta i Crna Gora, ” te da se “Amfilohije definisao kao politički subjekt koji aktivno zastupa velikosrpske, ruske i antizapadne stavove na Balkanu”, Mitropolit organizuje litije na koje poziva ruskog mitropolita u Ukrajini, prenosi ovdje tamošnje podjele.  Mnogima je promakao završni govor  na litiji  protojereja Stavrofora( Darka Đoga) citat  Pjesme Slovenima ukrajinskog pjesnika Borisa Olejnika, napsane 1992 u Republici Srpskoj .. Ako nas sav svijet zaboravi  bijedno / nek nam je svejedno/ s nama je Gospod/. Živjeli. Mimo svijeta.

Mitropolit uredno  poziva vjernike da ne glasaju za vladajuću partiju, izjašnjava se o političkom pitanju,  Kosovu… Mimo očiju javnosti održava sastanke sa prosrpskim opozicionim partijama i blagosilja izbore. Tu ima zanimljivih detalja.  DF se trudi da se javno predstavi kao političko krilo litija/ protesta. No crkva je više puta pozvala DF da ne pokušava da preuzme njihove litije. Istovremeno, za Amfilohijev ukus Andrija Mandić  demonstrira preveliku bliskost i,  što ne reći,  zavisinost od Aleksandra Vučića.  Mitropolit je ove sedmice biranim riječima pohvalio lidera URE   Dritana Abazovića, oglašavajući da bi on, ugledni  musliman  puvukao zakon. Ne izgleda da je to slučajno.   Primijetno je da od početka bezrezervnu podršku MCP i litijama pružaju Demokrate i njihov lider Aleksa Bečić. Pri tom  u javnim nastupima  mitropolita Amfilohija predstavljaju u  bajkovito hrišćanskom izdanju, kao da nikad nije bilo ni ratnih godina ni njegovog zlokobnih poruka. Mitropolit se od Bečićevih izjava ne ograđuje, za razliku od onih iz DF. Amfilohije je minula dva mjeseca dokazao da nije zdravo potcijeniti njegovu političku spretnost. Priprema li teren  da podrži one opozcione snage u Crnoj Gori koje nemaju teret specijalnih odnosa sa službenim Beogradom? Niti se u tu mogućnost treba kladiti niti je isključiti. Pitanje  naravno ima i drugi kraj:  da li bi i koje bi partije prihvatile njegovu podršku?

Đukanović se redovno i neprimjereno miješa u crkvena pitanja.  Obnavljanje autokefalne crnogorske crkve  ugradio je  u program Demokratske partije socijalista. Sada svaki govor na temu spornog Zakona,  vodi u pravcu utemeljenosti autokefalnosti crnogorske crkve, a ne o valjanosti tog dokumenta.

Hoće li se mitropolit Amfilophije predsjednik  Đukanović i ovoga puta pružiti jedan drugom ruku, kao što su to znali kroz decenije,  da bi ustoličili svoju vlast i monopole, otvoreno je pitanje.  Momenti približavanja i udaljavanja se smjenjuju.  Često i jedan i drugi spominju istorijski nespornu autokefalnost CPC.  Amfilohijevo blagosiljanje izbora, sigurno nije mrsko Đukanoviću.  Ali tu je istovremeno  i demonstracija snage.  Mitropolitu kao ispomoć je došao ruski partrijah u Ukrajini.  Sa druge strane ove sedmice su se oglasili  neki članovi Pokreta za nezavisnost. Oni su u litije nazvali “  antidržavnim uličnim pohodom maskiranim u liku tzv. molebana i litija koje, bez ijednog crnogorskog državnog simbola uz snažnu propagandnu podršku od strane Srbije i uz zakulisno prisustvo Moskve, terenski organizuju velikosrpske eparhije u Crnoj Gori na čelu sa stožernim episkopom Amfilohijem”. U pismu je Đukanović tek uzgred i  više drugarski kritikovan.  Ni riječi o onome što je njegova vlast sve ove godine činila  da iznutra uništi i obesmisli crnogorsku državu. Da osujeti izgradnju  evropskog društva u koje se kune.

Svaki dan Đukanovićeve vlasti čini Crnu Goru ranjivijom i smanjuje njene šanse da nadživi njegov politički kraj.  Crnu Goru od velikosrpskog i bilo kojeg drugog velikodržavnog projekta,  ne može spasiti nikakakav crnogorski nacionalizam, već njeno najbolje izdanje demokratske zajednice. Samo ako je dom svih svojih različitosti ona ima šansu da pobijedi.  Pod Đukanovićem smo vidjeli njeno najgore izdanje.   Amfilohije u društvu koje ima standarde koji važe za svakoga ne može biti alternativa. Dug i mukotrpan će biti njegov put do katarze, ako ikad krene da ga traži. Negdje na tom putu morao bi vidjeti  zločin paljenja Konavla, i srebrenička polja smrti-  ne kao osvetu nego kao gneocid. Njegova današnja moć da okupi hiljade pristalica je možda najočitiji znak koliko su u ovoj zemlji osujećene njene drugačije mogućnosti. Na tome  su,  svako  svom sektoru, često udruženo, predano radili i Predsjednik i Prvosveštenik. Zato je posao tako temljeno obavljen. Zato će biti teško u Crnoj Gori odbraniti normalnost. U ovom namračenom svijetu, gdje se na globalnom planu sukobljavaju I mire slični tandemi, nemamo puno vremena. Ova zemlja čeka bolje nas. Dokle?

Milena PEROVIĆ KORAĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo