Povežite se sa nama

MONITORING

Ružno lice

Objavljeno prije

na

Samo mjesec pošto je svjetskoj javnosti omogućio uvid u hiljade vojnih dokumenata o vođenju krvavog rata u Iraku koji su potvrdili užas stradanja civila i široko rasprostranjenu potrebu torture od strane američke vojske, Vikiliks je ,,procurio” (što je prevedeno značenje Engleske riječi ,,leak’ u Wikileak) sadržaj povjerljive telegramske komunikacije između osoblja američkih ambasada, konzulata i misija iz 274 zemalja svijeta i njihovih bosova u Stejt departmentu, od decembra 1966-te pa do februara ove godine 2010.

Prva grupa dokumenata objavljena je 28 novembra, a ostatak će slijediti u talasima, u sljedećih nekoliko mjeseci.

Reći da je Vikiliks ,,procurio” korespodenciju nije adekvatan opis. Prije se radi o oslobađanju bujice podataka koja je sa sobom odnijela uobičajene sisteme davanja javnosti informacija o diplomatskim zbivanjima na kašičicu ili u memoarima važnih ličnosti.

Telegrafgejt, kako nazivaju objavljivanje diplomatske prepiske ostavlja nas bez i malo sumnje da je sudbina svijeta u rukama ljudi kojima poštenje, pravda i demokratija nijesu prioriteti.

Jedna od najštetnijih ,,otkrića” koje je dovelo do zahtjeva da državna sekretarka Hilari Klinton da ostavku, odnosi se na korespondenciju u kojoj je Stejt department svoje diplomate u Ujedinjenim nacijama (UN) zadužio da prikupljaju informacije o visokim funkcionerima UN-a uključujući i Generalnog sekretara Ban Ki-Muna i stalne predstavnike u Savjetu bezbijednosti iz Kine, Rusije, Francuske i Britanije.

Tražene informacije su bile između opstalih i brojevi kreditnih kartica, biometrijske i DNK-a informacije.

Predstavnik Stejt departments PJ Krouli dobio je neprijatan zadatak da na pres konferenciji odgovora na novinarska pitanja na ovu temu. Na insistiranje da potvrdi li su navodi Vikilika tačni uporno je odgovarao da diplomate uvijek sakupljaju informacije, ali ne za tajne službe.

Mark Maloh-Braun, britanski predstavnik i bivši zamjenik Generalnog sekretara UN-a je izjavio za BBC da nije iznenađen potvrdom američkog špijuniranja u UN-u i da je uvijek sumnjao da je prisluškivan. Maloh-Braun je apelovao na Ameriku da se okani te prakse i da omogući raznolikim zemljama UN-a da dođu do zajedničkih rješenja bez straha od prisluškivanja.

Iako je najveća količina objelodanjene diplomatske pošte stigla iz Iraka i Turske, malo ko je umakao oštrom oku američkih diplomata. Iz Crne Gore pristiglo je preko 160 telegrama, ali se o prilikama u našoj zemlji govori i u mnogim od hiljadu dokumenata koje su američke diplomate slale iz regiona. Sadržaj još nije dostupan. Monitor posjeduje taksativno listu svih dokumenata iz Podgorice, sa datumom i oznakom povjerljivosti.

Bez sumnje, biće tu neprijatnih detalja za našu vlast. Američka ambasada u Podgorici je još prije više nedjelja, pokušala da sanira štetu i o telegramima obavijestila svoje domaćine.

Mnogo detalja je dostupno o bliskim saveznicima Vašingtona, kao što su Britanija, Francuska i Nemačka. Analitičari prilježno iščitavaju masu informacija koje se odnose na njihove zemlje kako bi javnosti informisali kako ih vide američki diplomate.

Kraljičin mlađi sin Endrju je po riječima američke ambasadorke u Kirgistanu, na ručku sa lokalnim biznismenima 2007. bio toliko direktan u iznošenju svojih neortodoksnih mišljenja da se to graničilo sa neuljudnošću.

Endrju, kao član kraljevske porodice vodi luksuzan život koji finansiraju britanski poreznici. On putuje svijetom na njihov račun da promoviše britanske biznise i otvara vrata za investicije. Sa tim ciljem, se uputio na sastanak u Kirgistan da bi prisutnima stavio do znanja da se ne slaže sa kažnjavanjem korupcije, nazivajući britanski Biro za anti korupciju idiotskom organizacijom. Zatim je osuo paljbu po Gardijanu čiji novinari „zabadaju nos u sve i svašta”, a završio je pljuvanjem po Francuzima.

Ovo je izazvalo ovacije dvorske kamarile koju je Endrju doveo sa sobom vjerovatno da bi aplaudirali njegovim biserima. Dok bi mnogi u Britaniju ovakvu ocjenu Endrjua smatrali zasluženom, kritika britanskih operacija u Avganistanu od strane najbližeg saradnika za čiji se račun Britanija uputila u dvije krvave ratne avanture, izazvala je veliko nezdovoljstvo.

Britanski establišment je najviše zabrinula informacija da je prošle godine vlada Gordona Brauna obećala Amerikancima da neće biti pozivani pred nezavisnu Parlamentarnu komisiju koja je istraživala što je dovelo do odlaska u rat sa Irakom. Veliki broj antiratno raspoloženih Britanaca dobio je potvrdu da je ova komisija kao i nekoliko prethodnica koje su istraživale rat u Iraku, čista farsa.

Zahvaljujući riznici punoj dragulja koju je odškrinuo Vikiliks, javnost je uspjela da zaviri i u razmišljanja i tradicionalno rezervisanih kineskih lidera koji su nagovijestili da ne bi imali ništa protiv ujedinjenja svoga pulena Sjeverne Koreje koja se ponaša kao ,,razmaženo dijete”, na čelu sa voljenim vođom Kim Jongom Ilom koga su nazvali ,,debelim čičicom” i trenutno neprijateljske Južne Koreje koja je pod potpunom kontrolom Amerike.

Analitičari kažu da zahuktala kineska ekonomija u ujedinjenoj Koreji vidi još jedno ,,gladno” tržište na koje bi mogli da plasiraju svoje proizvode. To u današnjoj Kini dobija prednost nad ideološkim savezništvima sa bratskim zemljama komunizma.

Kancelar Angela Merkel okarakterisana je kao nespremna da rizikuje i nekreativna, a uz to i skeptična prema Americi. Amerikanci su angažovali prilično veliku mrežu doušnika u Berlinu da ih obavještavaju o koalicionim pregovorima Merkelove. Predsjednika Francuske Sarkozija su opisali kao povodljivog autokratu a Rusija je opisana kao mafijaška kleptokratija kojim vlada mafija.

Turska vlada je proglašena za saveznika na koga se ne može računati, a glavna primjedba na račun Španije je vezana za strah da će španski sudije pokušati da američke vojnike i političare izvedu pred sud zbog radnih zločina.

Saudijska Arabija je uz Izrael bila najupornija zemlja na bliskom istoku u zahtjevima da se napadne Iran i da se unište njegovi nuklearni kapaciteti.

Brižna Hilari Klinton je od ambasade u Argentini zatražila izvještaj o mentalnom stanju predsjednice Kristine Kircner uključujući i pitanje da li je još uvijek na tabletama za umirenje.

Nije dakle ni čudo što se Klintonova prije objavljivanja pomenutih i sličnih informacija, bacila na kontrolu štete, telefonirajući lidere zemalja koje si izblatili njeni diplomate. „Spoljna politika Amerike se pravi u Stejt departmentu, a ne po ambasadama”, podsjetila je.

Njen šef Obama nije Vikiliks udostojio ni jedne rečenice, ali je njegov spoksmen Robert Gibs na pres konferenciji Bijele kuće rekao novinarima da Obama duboko vjeruje u otvorenu i transparentnu vlast, ali da je ,,krađa i širenje povjerljivih informacija kriminal”.

Pit King koji predstavlja Njujork u Kongresu je zatražio je da se Vikiliks stavi na listu terorističkih organizacija a Asanž izvede na sud za špijunažu.

Posljednje vijesti su da je Obama dao stručnjaku za terorizam zadatak da riješi problem Vikilika. Pred njim je nemogući zadatak jer preko 850 hiljada Amerikanaca ima pristup osjetljivim informacijama i šanse da će neko da ,,procuri” su znatne.

Sredinom sedmice, Klintonova je na sastanku u Kazahstanu počela i pojedinačne sastanke sa uvrijeđenim i zabrinutim liderima, razuvjeravajući ih da povjerljive informacije ,,neće američku diplomatiju” skrenuti sa puta.

Po količini informacija koje se doturaju Vikiliksu reklo bi se da su državne administracije ili pune nelojalnih nezadovoljnika ili da se radi o idealistima koji su se nadali da će sa državnih pozicija moći da promijene svijet i doživjeli razočarenje.

Vikiliks je kompletan bogati Telegramgejt ,,ulov” dobio od jednog čovjeka, Bradli Maninga, 23 godine starog analitičara tajne službe američke vojske, kome prijeti zatvorska kazna od 52 godine.

Bradli je za osam mjeseci službovanja u Iraku uprkos niskom rangu imao pristup ogromnom broju osjetljivih diplomatskih podataka. Ovo ukazuje na zabrinjavajući tretman povjerljivih podataka od strane američkih službi i na njihovu odgovornost u njihovom objelodanjivanju.

Bradli je opisan kao povučen čovjek, koji je bio duboko razočaran načinom viđenja rata u Iraku i nadao se da će objavljivanje informacija dovesti do promjene na bolje.

Džulijan Asanž, vjeruje da je ,,hrabrost zarazna” i tvrdi da neće odustati od borbe za transparentnost uprkos tome što mora da se krije zbog opasnosti kojima je izložen.

Australija čiji je državljanin, je nedavno izjavila da planira da mu oduzme državljanstvo. Asanž je izjavio da razmišlja o traženju azila od Švajcarske, ali su veće šanse da će ga dobiti od neke ljevičarske vlade u Latinskoj Americi.

Pravnici koji poznaju Američke zakone tvrde da bi Asanža bilo teško osuditi zbog nejasnoća oko klasifikacije i stepena tajnosti informacija koje su došle u ruke Vikilika kao i zbog zakona koji garantuje slobodu govora.

U utorak je objavljeno je da Interpol traži Asanža zbog seksualnog nasilja za koji je navodno optužen u Švedskoj. Tajming ove vijesti kao i činjenica da Interpol nije ranije raspisao zvaničnu potjernicu za njim navodi na sumnju da se radi u progonu čovjeka koji je otkrivajući istinu naljutio moćnu Ameriku.

Asanžov londonski advokat tvrdnje o optužbi naziva lažnim i neosnovanim i kaže i da Asanža traže kao svjedoka, a ne kao optuženog.

Istovremeno, vebsajt Vikilika je sabotiran i privremeno onesposobljen.

Asanž kaže da su diplomatske prepiske potvrdile da Amerika špijunira svoje saveznike, a žmuri pred korupcijom i kršenjima ljudskih prava prijateljskih zemalja. ,,Postale su očigledne i kontradikcije između slike koju Amerika stvara o sebi i onoga što priča iza zatvorenih vrata kao i da građani u demokratskom sistemu treba da zahtijevaju punu informaciju o onome što se zbiva iza kulisa da bi mogli da ocijene da li država vlada u njihovom interesu”, kaže Asanž.

Većina komentatora smatra da informacije ne otkrivaju ništa što nijesmo već znali ili naslućivali, ali da su mnogi izgubiti povjerenje u sposobnost Amerike da osigura tajnost povjerljivih informacija i da će se malo koji državnik odlučiti da u budućnosti otvoriti srce pred američkim diplomatom.

Američka administracija je drugačijeg mišljenja. Objavljivanje povjerljivih podataka je horski proglašeno neodgovornim jer navodno dovodi u opasnost živote Amerikanaca.

Primjeri iz prošlosti ukazuju da Amerika ovaj argumenat često poteže kada se nađe na udaru kritike, ali da nema dokaza da je ,,curenje” informacija dovelo do ugrožavanja ili gubljenja njenog američkog života. Glasna su i suprotna mišljenja, da u stvari zataškavanje informacija ugrožava američke živote.

Telegramgejt je pokrenuo interesantne i korisne debate o kulturi tajnovitosti koja je postala način ponašanja mnogih vlada. Na primjer bivši britanski diplomata Karne Ros je izjavio da nikada nije polagao račune nikome kao diplomata i da bi diplomatija morala biti puno transparentnija nego što je trenutno.

Novinar Džonatan Kuk piše u Palestinskoj hronici da je iz diplomatskih prepiski jasno da je Amerika svjesna limita svoje moći da diktira uslove drugim državama i navodi primjer Pakistana koji figurira u mnogim diplomatski telegramima kao zemlja koja Americi izmiče ispod kontrole.

Slično stoje stvari sa Američkom nemogućnošću da kontroliše akcije Izraela, uprkos dotacijama u novcu i oružju.

Pojava Vikiliksa je dokaz da javnost nije izgubila bitku za demokratizaciju informacija i da postoje ljudi koji nijesu spremni da se odreknu prava na informaciju i istinu.

Fascinantno je pratiti preko medija timove novinara žednih informacija kako sa puno žara proćešljavaju more Vikiliks podataka iz prve ruke. Drugi prave analize i pokušavaju da na njima izgrade realniju sliku svijeta viđenog očima jedine svjetske sile.

Informacije koje teku

Na svome sajtu (www.wikileaks.org) Vikiliks kaže da mu je svrha očuvanje slobode informisanja, transparentnosti i slobode štampe i da žele da pomognu ljudima širom svijeta koji hoće da objelodane nemoralno ponašanje svojih vlada i institucija.

Sajt se pojavio 2006-te i od samog početka je privukao pažnju ogromnim brojem ,,procurenih” dokumenata, a koji su eksponirali neetičko ponašanje i šokantne zloupotrebe vlasti širom svijeta. Za samo četiri godine Vikilik je objavio preko milion informacija i zadobio naziv prve nedržavne globalne medijske kuće.

Osnivač Vikiliksa Džulijan Asanž kaže da informacije dobija od velikog broja voluntera od kojih mnogi rade za vladine i međunarodne institucije i korporacije.

Asanž je postao poznat širom svijeta poslije objavljivanja u aprilu ove godine snimka iz američkog helikoptera Apač, koji je svijetu predstavio šokantan primjer američkog ratovanja u Iraku u kome posada nastavlja da puca na grupu ljudi i pošto su identifikovani kao civilima. U napadu je poginulo 12 ljudi uključujući i dvojicu novinara Rojtera i Vikiliks je videu dao adekvatan naziv: Kolateralno ubistvo.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo