Povežite se sa nama

MONITORING

Ružno lice

Objavljeno prije

na

Samo mjesec pošto je svjetskoj javnosti omogućio uvid u hiljade vojnih dokumenata o vođenju krvavog rata u Iraku koji su potvrdili užas stradanja civila i široko rasprostranjenu potrebu torture od strane američke vojske, Vikiliks je ,,procurio” (što je prevedeno značenje Engleske riječi ,,leak’ u Wikileak) sadržaj povjerljive telegramske komunikacije između osoblja američkih ambasada, konzulata i misija iz 274 zemalja svijeta i njihovih bosova u Stejt departmentu, od decembra 1966-te pa do februara ove godine 2010.

Prva grupa dokumenata objavljena je 28 novembra, a ostatak će slijediti u talasima, u sljedećih nekoliko mjeseci.

Reći da je Vikiliks ,,procurio” korespodenciju nije adekvatan opis. Prije se radi o oslobađanju bujice podataka koja je sa sobom odnijela uobičajene sisteme davanja javnosti informacija o diplomatskim zbivanjima na kašičicu ili u memoarima važnih ličnosti.

Telegrafgejt, kako nazivaju objavljivanje diplomatske prepiske ostavlja nas bez i malo sumnje da je sudbina svijeta u rukama ljudi kojima poštenje, pravda i demokratija nijesu prioriteti.

Jedna od najštetnijih ,,otkrića” koje je dovelo do zahtjeva da državna sekretarka Hilari Klinton da ostavku, odnosi se na korespondenciju u kojoj je Stejt department svoje diplomate u Ujedinjenim nacijama (UN) zadužio da prikupljaju informacije o visokim funkcionerima UN-a uključujući i Generalnog sekretara Ban Ki-Muna i stalne predstavnike u Savjetu bezbijednosti iz Kine, Rusije, Francuske i Britanije.

Tražene informacije su bile između opstalih i brojevi kreditnih kartica, biometrijske i DNK-a informacije.

Predstavnik Stejt departments PJ Krouli dobio je neprijatan zadatak da na pres konferenciji odgovora na novinarska pitanja na ovu temu. Na insistiranje da potvrdi li su navodi Vikilika tačni uporno je odgovarao da diplomate uvijek sakupljaju informacije, ali ne za tajne službe.

Mark Maloh-Braun, britanski predstavnik i bivši zamjenik Generalnog sekretara UN-a je izjavio za BBC da nije iznenađen potvrdom američkog špijuniranja u UN-u i da je uvijek sumnjao da je prisluškivan. Maloh-Braun je apelovao na Ameriku da se okani te prakse i da omogući raznolikim zemljama UN-a da dođu do zajedničkih rješenja bez straha od prisluškivanja.

Iako je najveća količina objelodanjene diplomatske pošte stigla iz Iraka i Turske, malo ko je umakao oštrom oku američkih diplomata. Iz Crne Gore pristiglo je preko 160 telegrama, ali se o prilikama u našoj zemlji govori i u mnogim od hiljadu dokumenata koje su američke diplomate slale iz regiona. Sadržaj još nije dostupan. Monitor posjeduje taksativno listu svih dokumenata iz Podgorice, sa datumom i oznakom povjerljivosti.

Bez sumnje, biće tu neprijatnih detalja za našu vlast. Američka ambasada u Podgorici je još prije više nedjelja, pokušala da sanira štetu i o telegramima obavijestila svoje domaćine.

Mnogo detalja je dostupno o bliskim saveznicima Vašingtona, kao što su Britanija, Francuska i Nemačka. Analitičari prilježno iščitavaju masu informacija koje se odnose na njihove zemlje kako bi javnosti informisali kako ih vide američki diplomate.

Kraljičin mlađi sin Endrju je po riječima američke ambasadorke u Kirgistanu, na ručku sa lokalnim biznismenima 2007. bio toliko direktan u iznošenju svojih neortodoksnih mišljenja da se to graničilo sa neuljudnošću.

Endrju, kao član kraljevske porodice vodi luksuzan život koji finansiraju britanski poreznici. On putuje svijetom na njihov račun da promoviše britanske biznise i otvara vrata za investicije. Sa tim ciljem, se uputio na sastanak u Kirgistan da bi prisutnima stavio do znanja da se ne slaže sa kažnjavanjem korupcije, nazivajući britanski Biro za anti korupciju idiotskom organizacijom. Zatim je osuo paljbu po Gardijanu čiji novinari „zabadaju nos u sve i svašta”, a završio je pljuvanjem po Francuzima.

Ovo je izazvalo ovacije dvorske kamarile koju je Endrju doveo sa sobom vjerovatno da bi aplaudirali njegovim biserima. Dok bi mnogi u Britaniju ovakvu ocjenu Endrjua smatrali zasluženom, kritika britanskih operacija u Avganistanu od strane najbližeg saradnika za čiji se račun Britanija uputila u dvije krvave ratne avanture, izazvala je veliko nezdovoljstvo.

Britanski establišment je najviše zabrinula informacija da je prošle godine vlada Gordona Brauna obećala Amerikancima da neće biti pozivani pred nezavisnu Parlamentarnu komisiju koja je istraživala što je dovelo do odlaska u rat sa Irakom. Veliki broj antiratno raspoloženih Britanaca dobio je potvrdu da je ova komisija kao i nekoliko prethodnica koje su istraživale rat u Iraku, čista farsa.

Zahvaljujući riznici punoj dragulja koju je odškrinuo Vikiliks, javnost je uspjela da zaviri i u razmišljanja i tradicionalno rezervisanih kineskih lidera koji su nagovijestili da ne bi imali ništa protiv ujedinjenja svoga pulena Sjeverne Koreje koja se ponaša kao ,,razmaženo dijete”, na čelu sa voljenim vođom Kim Jongom Ilom koga su nazvali ,,debelim čičicom” i trenutno neprijateljske Južne Koreje koja je pod potpunom kontrolom Amerike.

Analitičari kažu da zahuktala kineska ekonomija u ujedinjenoj Koreji vidi još jedno ,,gladno” tržište na koje bi mogli da plasiraju svoje proizvode. To u današnjoj Kini dobija prednost nad ideološkim savezništvima sa bratskim zemljama komunizma.

Kancelar Angela Merkel okarakterisana je kao nespremna da rizikuje i nekreativna, a uz to i skeptična prema Americi. Amerikanci su angažovali prilično veliku mrežu doušnika u Berlinu da ih obavještavaju o koalicionim pregovorima Merkelove. Predsjednika Francuske Sarkozija su opisali kao povodljivog autokratu a Rusija je opisana kao mafijaška kleptokratija kojim vlada mafija.

Turska vlada je proglašena za saveznika na koga se ne može računati, a glavna primjedba na račun Španije je vezana za strah da će španski sudije pokušati da američke vojnike i političare izvedu pred sud zbog radnih zločina.

Saudijska Arabija je uz Izrael bila najupornija zemlja na bliskom istoku u zahtjevima da se napadne Iran i da se unište njegovi nuklearni kapaciteti.

Brižna Hilari Klinton je od ambasade u Argentini zatražila izvještaj o mentalnom stanju predsjednice Kristine Kircner uključujući i pitanje da li je još uvijek na tabletama za umirenje.

Nije dakle ni čudo što se Klintonova prije objavljivanja pomenutih i sličnih informacija, bacila na kontrolu štete, telefonirajući lidere zemalja koje si izblatili njeni diplomate. „Spoljna politika Amerike se pravi u Stejt departmentu, a ne po ambasadama”, podsjetila je.

Njen šef Obama nije Vikiliks udostojio ni jedne rečenice, ali je njegov spoksmen Robert Gibs na pres konferenciji Bijele kuće rekao novinarima da Obama duboko vjeruje u otvorenu i transparentnu vlast, ali da je ,,krađa i širenje povjerljivih informacija kriminal”.

Pit King koji predstavlja Njujork u Kongresu je zatražio je da se Vikiliks stavi na listu terorističkih organizacija a Asanž izvede na sud za špijunažu.

Posljednje vijesti su da je Obama dao stručnjaku za terorizam zadatak da riješi problem Vikilika. Pred njim je nemogući zadatak jer preko 850 hiljada Amerikanaca ima pristup osjetljivim informacijama i šanse da će neko da ,,procuri” su znatne.

Sredinom sedmice, Klintonova je na sastanku u Kazahstanu počela i pojedinačne sastanke sa uvrijeđenim i zabrinutim liderima, razuvjeravajući ih da povjerljive informacije ,,neće američku diplomatiju” skrenuti sa puta.

Po količini informacija koje se doturaju Vikiliksu reklo bi se da su državne administracije ili pune nelojalnih nezadovoljnika ili da se radi o idealistima koji su se nadali da će sa državnih pozicija moći da promijene svijet i doživjeli razočarenje.

Vikiliks je kompletan bogati Telegramgejt ,,ulov” dobio od jednog čovjeka, Bradli Maninga, 23 godine starog analitičara tajne službe američke vojske, kome prijeti zatvorska kazna od 52 godine.

Bradli je za osam mjeseci službovanja u Iraku uprkos niskom rangu imao pristup ogromnom broju osjetljivih diplomatskih podataka. Ovo ukazuje na zabrinjavajući tretman povjerljivih podataka od strane američkih službi i na njihovu odgovornost u njihovom objelodanjivanju.

Bradli je opisan kao povučen čovjek, koji je bio duboko razočaran načinom viđenja rata u Iraku i nadao se da će objavljivanje informacija dovesti do promjene na bolje.

Džulijan Asanž, vjeruje da je ,,hrabrost zarazna” i tvrdi da neće odustati od borbe za transparentnost uprkos tome što mora da se krije zbog opasnosti kojima je izložen.

Australija čiji je državljanin, je nedavno izjavila da planira da mu oduzme državljanstvo. Asanž je izjavio da razmišlja o traženju azila od Švajcarske, ali su veće šanse da će ga dobiti od neke ljevičarske vlade u Latinskoj Americi.

Pravnici koji poznaju Američke zakone tvrde da bi Asanža bilo teško osuditi zbog nejasnoća oko klasifikacije i stepena tajnosti informacija koje su došle u ruke Vikilika kao i zbog zakona koji garantuje slobodu govora.

U utorak je objavljeno je da Interpol traži Asanža zbog seksualnog nasilja za koji je navodno optužen u Švedskoj. Tajming ove vijesti kao i činjenica da Interpol nije ranije raspisao zvaničnu potjernicu za njim navodi na sumnju da se radi u progonu čovjeka koji je otkrivajući istinu naljutio moćnu Ameriku.

Asanžov londonski advokat tvrdnje o optužbi naziva lažnim i neosnovanim i kaže i da Asanža traže kao svjedoka, a ne kao optuženog.

Istovremeno, vebsajt Vikilika je sabotiran i privremeno onesposobljen.

Asanž kaže da su diplomatske prepiske potvrdile da Amerika špijunira svoje saveznike, a žmuri pred korupcijom i kršenjima ljudskih prava prijateljskih zemalja. ,,Postale su očigledne i kontradikcije između slike koju Amerika stvara o sebi i onoga što priča iza zatvorenih vrata kao i da građani u demokratskom sistemu treba da zahtijevaju punu informaciju o onome što se zbiva iza kulisa da bi mogli da ocijene da li država vlada u njihovom interesu”, kaže Asanž.

Većina komentatora smatra da informacije ne otkrivaju ništa što nijesmo već znali ili naslućivali, ali da su mnogi izgubiti povjerenje u sposobnost Amerike da osigura tajnost povjerljivih informacija i da će se malo koji državnik odlučiti da u budućnosti otvoriti srce pred američkim diplomatom.

Američka administracija je drugačijeg mišljenja. Objavljivanje povjerljivih podataka je horski proglašeno neodgovornim jer navodno dovodi u opasnost živote Amerikanaca.

Primjeri iz prošlosti ukazuju da Amerika ovaj argumenat često poteže kada se nađe na udaru kritike, ali da nema dokaza da je ,,curenje” informacija dovelo do ugrožavanja ili gubljenja njenog američkog života. Glasna su i suprotna mišljenja, da u stvari zataškavanje informacija ugrožava američke živote.

Telegramgejt je pokrenuo interesantne i korisne debate o kulturi tajnovitosti koja je postala način ponašanja mnogih vlada. Na primjer bivši britanski diplomata Karne Ros je izjavio da nikada nije polagao račune nikome kao diplomata i da bi diplomatija morala biti puno transparentnija nego što je trenutno.

Novinar Džonatan Kuk piše u Palestinskoj hronici da je iz diplomatskih prepiski jasno da je Amerika svjesna limita svoje moći da diktira uslove drugim državama i navodi primjer Pakistana koji figurira u mnogim diplomatski telegramima kao zemlja koja Americi izmiče ispod kontrole.

Slično stoje stvari sa Američkom nemogućnošću da kontroliše akcije Izraela, uprkos dotacijama u novcu i oružju.

Pojava Vikiliksa je dokaz da javnost nije izgubila bitku za demokratizaciju informacija i da postoje ljudi koji nijesu spremni da se odreknu prava na informaciju i istinu.

Fascinantno je pratiti preko medija timove novinara žednih informacija kako sa puno žara proćešljavaju more Vikiliks podataka iz prve ruke. Drugi prave analize i pokušavaju da na njima izgrade realniju sliku svijeta viđenog očima jedine svjetske sile.

Informacije koje teku

Na svome sajtu (www.wikileaks.org) Vikiliks kaže da mu je svrha očuvanje slobode informisanja, transparentnosti i slobode štampe i da žele da pomognu ljudima širom svijeta koji hoće da objelodane nemoralno ponašanje svojih vlada i institucija.

Sajt se pojavio 2006-te i od samog početka je privukao pažnju ogromnim brojem ,,procurenih” dokumenata, a koji su eksponirali neetičko ponašanje i šokantne zloupotrebe vlasti širom svijeta. Za samo četiri godine Vikilik je objavio preko milion informacija i zadobio naziv prve nedržavne globalne medijske kuće.

Osnivač Vikiliksa Džulijan Asanž kaže da informacije dobija od velikog broja voluntera od kojih mnogi rade za vladine i međunarodne institucije i korporacije.

Asanž je postao poznat širom svijeta poslije objavljivanja u aprilu ove godine snimka iz američkog helikoptera Apač, koji je svijetu predstavio šokantan primjer američkog ratovanja u Iraku u kome posada nastavlja da puca na grupu ljudi i pošto su identifikovani kao civilima. U napadu je poginulo 12 ljudi uključujući i dvojicu novinara Rojtera i Vikiliks je videu dao adekvatan naziv: Kolateralno ubistvo.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Podatke je moguće iščitavati i iz druge perspektive. Crnogorski bruto domaći proizvod (BDP) porastao je sa 2,17 milijardi eura u 2006, na više od šest milijardi prošle godine (zvaničan podatak Monstata očekujemo sredinom godine). Približnom proporcijom rasli su i prihodi državnog budžeta. Sa 905 miliona 2006., na ovogodišnjih (očekivanih) 2,72 milijarde eura prihoda. Samo što na strani troškova balans nije zadržan. Umjesto budžetskog suficita od prije 18 godina, ovogodišnji budžet će biti kratak makar za planiranih 235 miliona eura (3,35 odsto BDP-a, prema zvaničnim podacima) tekuće potrošnje. Još je 550 miliona valjalo odvojiti za vraćanje dospjelih dugova, pa je ovgodišnji budžet, sve skupa, težak 3,48 milijardi eura. Ili, oko polovine očekivanog BDP za 2024. godinu.

Prema Zakonu o budžetu za 2024. godinu Vlada ima mogućnost da se do kraja fiskalne godine (31. decembar) zaduži za 934 miliona. Tridesetak miliona više nego što je iznosio budžet za 2006. Zato ne čudi što je u proteklih 18 godina javni dug rastao brže od bilo kog uporedivog ekonomskog parametra.

Crna Gora je samostalnost dočekala sa javnim dugom od 701 milion eura (trećina tadašnjeg BDP-a). Danas duguje preko četiri milijarde (dvije trećine BDP-a) uz jasne najave daljeg rasta zaduženja. Iako trenutni trend pokazuje smanjenje učešća javnog duga u BDP-u.

Smjenu vlasti krajem 2020. godine Crna Gora je dočekala sa državnim dugom većim od tadašnjeg BDP-a, nakon što je pandemija korona virusa sunovratila ovdašnju ekonomiju za skoro petinu u odnosu na prethodnu godinu. Od tada, državni dug nije ozbiljnije smanjen u nominalnom iznosu ali je rastao BDP, pa je njihov međusobni odnos sada povoljniji. Ali je daleko od poželjnog.

Na pitanje gdje je otišao taj novac jedni će pomenuti investicije a drugi javnu potrošnju.

Od obnove nezavisnosti Crna Gora je realizovala (samo) tri velika razvojna projekta. Dionica autoputa Smokovac-Mateševo, dužine 41,5 kilometara koštala je približno milijardu eura. Nastavak gradnje autoputa ka granici sa Srbijom (dionica Mateševo – Andrijevica) najavljen je za kraj ove ili početak naredne godine. Regionalni vodovod, kojim se voda sa izvorišta Bolje sestre u Skadarskom jezeru vodi do primorja, koštao je preko 100 miliona eura ali je dao ključan doprinos da Crna Gora zauzme svoje mjesto na mapi poželjnih turističkih destinacija. Podmorski elektroenergetski kabl između Italije i Crne Gore, dugačak nepunih 450 kilometara, koštao je 1,1 milijardu eura i funkcionalno povezao Balkan sa Evropom.  Crnogorski elektroprenosni sistem (CGES) ima 20 odsto udjela u tom projektu i po tom osnovu očekuje značajne prihode u budućnosti.

Drugu stranu medalje predstavlja činjenica da je Crna Gora “odrastajući” intenzivno uvećavala državni aparat.Prema podacima Monstata, državna uprava je u minulih 18 godina nabujala sa deset na preko 25.000 funkcionera i činovnika. To je rast od 150 odsto. Istovremeno, prema istim podacima, broj zaposlenih u zdravstvu porastao je tek nešto više od petine (sa 12 na 15 hiljada) a u obrazovanju za 40 odsto (sa nepunih 13 na nešto više od 17 hiljada radno angažovanih).

To je značajno, ali ne presudno, uticalo da broj zvanično zaposlenih u Crnoj Gori poraste sa 150.000 u vrijeme obnove nezavisnosti na 250.000 s kraja prošle godine. Najviše je rastao broj zaposlenih u trgovini (sa skoro 30 na skoro 48 hiljada), u hotelima i restoranima (sa 11 na 25 hiljada zaposlenih) i građevinarstvu (sa nepunih sedam na 17,5 hiljada). Taj rast bi, možda, bio i veći da se nije pokazalo kako je domaće tržište radne snage limitirano i nesposobno da zadovolji sve veće potrebe poslodavaca iz sektora ugostiteljstva, hotelijerstva i trgovine. Sada, uz sve ostalo – od vode i jaja,  do aluminijuma – uvozimo i radnu snagu.

Nije svima procvjetalo nakon 2006. Prerađivačka indistrija (KAP, Željezara…) izgubila je više od 10.000 zaposlenih. Sektor rudarstva ostao je bez skoro 2/3 nekadašnjih radnih mjesta  (sunovrat sa 4.200 na 1.900 zaposlenih).

Brojnim analitičarima to je važan dokaz za tvrdnju da se crnogorska ekonomija razvijala bez jasnog plana i valjane državne strategije. Sve je bilo prepušteno tržištu, odnosno prohtjevima i umijeću grupe tranzicionih pobjednika pod pokroviteljstvom DPS-a, koji su kroz privatizaciju – pretvarajući preduzeća u građevinsko zemljište – oplođavali i legalizovani stečeni kapital. Zato smo morali da čekamo desetak godina na prve grinfild  investicije. Mahom u turizmu, na obali.

Tako je turistička privreda dobijala na kvalitetu, ali je, istovremeno, rasla zavisnost kompletne države od njenog (ne)uspjeha. Broj noćenja stranih i domaćih turista porastao je sa šest miliona u 2006. na prošlogodišnjih 16,3 miliona. Ni stari ni novi podaci ne sadrže značajan procenat neregistrovanih gostiju koji, od Ulcinja do Žabljaka, ostvaruju možda i više od polovine ukupne turističke potrošnje.

Sjenku na uspjeh turističke privrede baca procjena da je, izuzev prirodnih ljepota, makar 2/3 onoga što naplaćujemo turistima: hrana, piće, usluga, smještaj, suveniri… uvezeno ili se rentira od strane stranaca (stanovi za izdavanje) bez prijave, registracije a time i bilo kakve koristi za lokalne zajednice i državu. Rat protiv sive ekonomije nije dobijen ako je, uz njegovu formalnu objavu, tu uopšte i bilo kakve borbe. Uz izuzetke koji potvrđuju pravilo, poput nedovršenog procesa fiskalizacije iz 2021. godine.

Ako priču o crnogorskoj samostalnosti u ekonomskom ogledalu svedemo na nivo pojedinca, osnovni pokazatelji postaju prosječna plata/zarada i penzija. U nezavisnost smo ušli sa zvaničnom prosječnom zaradom od  282 eura. Zapravo, ona je bila 63 eura veća pošto su tada podrazumijevajuće  naknade za prevoz i regres kasnije ukinute a ti su iznosi pridodati osnovnoj zaradi. Možemo, dakle, uzeti podatak da je prosječna zarada u drugoj polovini 2006. bila 345 eura. Danas je 825. Bezmalo, 500 eura više. Problem je ono što ekonomisti zovu kupovna moć. Sjetimo se podatka iz evropske statistike: za 15 godina savladali smo sedam stepenica na skali EU prosjeka. Sa 43 na 50 odsto. Tajna je u tome što je kumulativna inflacija od 2006. dostigla 80 odsto. I pojela dobar dio povišica. Pri čemu je danas, procentualno, možda i više onih koji primaju minimalnu zaradu nego što ih je bilo 2006. Slična je priča i sa penzijama. Ona je sa nekadašnji 142 eura porasla na 488. Ali danas ogromna većina penzionera prima minimalnu ili penziju tek nešto veću od nje.

To dodatno podstiče trend socijalnog raslojavanja među građanima Crne Gore. Tzv. srednji sloj, sistemski uništavan krajem prošlog vijeka, tek je u začetku. Sljedstveno, država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Djeca joj ,i dalje, tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.   Kako i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto. Zvanično. U stvarnosti je to znatno više.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo