MONITORING
Ružno lice

Samo mjesec pošto je svjetskoj javnosti omogućio uvid u hiljade vojnih dokumenata o vođenju krvavog rata u Iraku koji su potvrdili užas stradanja civila i široko rasprostranjenu potrebu torture od strane američke vojske, Vikiliks je ,,procurio” (što je prevedeno značenje Engleske riječi ,,leak’ u Wikileak) sadržaj povjerljive telegramske komunikacije između osoblja američkih ambasada, konzulata i misija iz 274 zemalja svijeta i njihovih bosova u Stejt departmentu, od decembra 1966-te pa do februara ove godine 2010.
Prva grupa dokumenata objavljena je 28 novembra, a ostatak će slijediti u talasima, u sljedećih nekoliko mjeseci.
Reći da je Vikiliks ,,procurio” korespodenciju nije adekvatan opis. Prije se radi o oslobađanju bujice podataka koja je sa sobom odnijela uobičajene sisteme davanja javnosti informacija o diplomatskim zbivanjima na kašičicu ili u memoarima važnih ličnosti.
Telegrafgejt, kako nazivaju objavljivanje diplomatske prepiske ostavlja nas bez i malo sumnje da je sudbina svijeta u rukama ljudi kojima poštenje, pravda i demokratija nijesu prioriteti.
Jedna od najštetnijih ,,otkrića” koje je dovelo do zahtjeva da državna sekretarka Hilari Klinton da ostavku, odnosi se na korespondenciju u kojoj je Stejt department svoje diplomate u Ujedinjenim nacijama (UN) zadužio da prikupljaju informacije o visokim funkcionerima UN-a uključujući i Generalnog sekretara Ban Ki-Muna i stalne predstavnike u Savjetu bezbijednosti iz Kine, Rusije, Francuske i Britanije.
Tražene informacije su bile između opstalih i brojevi kreditnih kartica, biometrijske i DNK-a informacije.
Predstavnik Stejt departments PJ Krouli dobio je neprijatan zadatak da na pres konferenciji odgovora na novinarska pitanja na ovu temu. Na insistiranje da potvrdi li su navodi Vikilika tačni uporno je odgovarao da diplomate uvijek sakupljaju informacije, ali ne za tajne službe.
Mark Maloh-Braun, britanski predstavnik i bivši zamjenik Generalnog sekretara UN-a je izjavio za BBC da nije iznenađen potvrdom američkog špijuniranja u UN-u i da je uvijek sumnjao da je prisluškivan. Maloh-Braun je apelovao na Ameriku da se okani te prakse i da omogući raznolikim zemljama UN-a da dođu do zajedničkih rješenja bez straha od prisluškivanja.
Iako je najveća količina objelodanjene diplomatske pošte stigla iz Iraka i Turske, malo ko je umakao oštrom oku američkih diplomata. Iz Crne Gore pristiglo je preko 160 telegrama, ali se o prilikama u našoj zemlji govori i u mnogim od hiljadu dokumenata koje su američke diplomate slale iz regiona. Sadržaj još nije dostupan. Monitor posjeduje taksativno listu svih dokumenata iz Podgorice, sa datumom i oznakom povjerljivosti.
Bez sumnje, biće tu neprijatnih detalja za našu vlast. Američka ambasada u Podgorici je još prije više nedjelja, pokušala da sanira štetu i o telegramima obavijestila svoje domaćine.
Mnogo detalja je dostupno o bliskim saveznicima Vašingtona, kao što su Britanija, Francuska i Nemačka. Analitičari prilježno iščitavaju masu informacija koje se odnose na njihove zemlje kako bi javnosti informisali kako ih vide američki diplomate.
Kraljičin mlađi sin Endrju je po riječima američke ambasadorke u Kirgistanu, na ručku sa lokalnim biznismenima 2007. bio toliko direktan u iznošenju svojih neortodoksnih mišljenja da se to graničilo sa neuljudnošću.
Endrju, kao član kraljevske porodice vodi luksuzan život koji finansiraju britanski poreznici. On putuje svijetom na njihov račun da promoviše britanske biznise i otvara vrata za investicije. Sa tim ciljem, se uputio na sastanak u Kirgistan da bi prisutnima stavio do znanja da se ne slaže sa kažnjavanjem korupcije, nazivajući britanski Biro za anti korupciju idiotskom organizacijom. Zatim je osuo paljbu po Gardijanu čiji novinari „zabadaju nos u sve i svašta”, a završio je pljuvanjem po Francuzima.
Ovo je izazvalo ovacije dvorske kamarile koju je Endrju doveo sa sobom vjerovatno da bi aplaudirali njegovim biserima. Dok bi mnogi u Britaniju ovakvu ocjenu Endrjua smatrali zasluženom, kritika britanskih operacija u Avganistanu od strane najbližeg saradnika za čiji se račun Britanija uputila u dvije krvave ratne avanture, izazvala je veliko nezdovoljstvo.
Britanski establišment je najviše zabrinula informacija da je prošle godine vlada Gordona Brauna obećala Amerikancima da neće biti pozivani pred nezavisnu Parlamentarnu komisiju koja je istraživala što je dovelo do odlaska u rat sa Irakom. Veliki broj antiratno raspoloženih Britanaca dobio je potvrdu da je ova komisija kao i nekoliko prethodnica koje su istraživale rat u Iraku, čista farsa.
Zahvaljujući riznici punoj dragulja koju je odškrinuo Vikiliks, javnost je uspjela da zaviri i u razmišljanja i tradicionalno rezervisanih kineskih lidera koji su nagovijestili da ne bi imali ništa protiv ujedinjenja svoga pulena Sjeverne Koreje koja se ponaša kao ,,razmaženo dijete”, na čelu sa voljenim vođom Kim Jongom Ilom koga su nazvali ,,debelim čičicom” i trenutno neprijateljske Južne Koreje koja je pod potpunom kontrolom Amerike.
Analitičari kažu da zahuktala kineska ekonomija u ujedinjenoj Koreji vidi još jedno ,,gladno” tržište na koje bi mogli da plasiraju svoje proizvode. To u današnjoj Kini dobija prednost nad ideološkim savezništvima sa bratskim zemljama komunizma.
Kancelar Angela Merkel okarakterisana je kao nespremna da rizikuje i nekreativna, a uz to i skeptična prema Americi. Amerikanci su angažovali prilično veliku mrežu doušnika u Berlinu da ih obavještavaju o koalicionim pregovorima Merkelove. Predsjednika Francuske Sarkozija su opisali kao povodljivog autokratu a Rusija je opisana kao mafijaška kleptokratija kojim vlada mafija.
Turska vlada je proglašena za saveznika na koga se ne može računati, a glavna primjedba na račun Španije je vezana za strah da će španski sudije pokušati da američke vojnike i političare izvedu pred sud zbog radnih zločina.
Saudijska Arabija je uz Izrael bila najupornija zemlja na bliskom istoku u zahtjevima da se napadne Iran i da se unište njegovi nuklearni kapaciteti.
Brižna Hilari Klinton je od ambasade u Argentini zatražila izvještaj o mentalnom stanju predsjednice Kristine Kircner uključujući i pitanje da li je još uvijek na tabletama za umirenje.
Nije dakle ni čudo što se Klintonova prije objavljivanja pomenutih i sličnih informacija, bacila na kontrolu štete, telefonirajući lidere zemalja koje si izblatili njeni diplomate. „Spoljna politika Amerike se pravi u Stejt departmentu, a ne po ambasadama”, podsjetila je.
Njen šef Obama nije Vikiliks udostojio ni jedne rečenice, ali je njegov spoksmen Robert Gibs na pres konferenciji Bijele kuće rekao novinarima da Obama duboko vjeruje u otvorenu i transparentnu vlast, ali da je ,,krađa i širenje povjerljivih informacija kriminal”.
Pit King koji predstavlja Njujork u Kongresu je zatražio je da se Vikiliks stavi na listu terorističkih organizacija a Asanž izvede na sud za špijunažu.
Posljednje vijesti su da je Obama dao stručnjaku za terorizam zadatak da riješi problem Vikilika. Pred njim je nemogući zadatak jer preko 850 hiljada Amerikanaca ima pristup osjetljivim informacijama i šanse da će neko da ,,procuri” su znatne.
Sredinom sedmice, Klintonova je na sastanku u Kazahstanu počela i pojedinačne sastanke sa uvrijeđenim i zabrinutim liderima, razuvjeravajući ih da povjerljive informacije ,,neće američku diplomatiju” skrenuti sa puta.
Po količini informacija koje se doturaju Vikiliksu reklo bi se da su državne administracije ili pune nelojalnih nezadovoljnika ili da se radi o idealistima koji su se nadali da će sa državnih pozicija moći da promijene svijet i doživjeli razočarenje.
Vikiliks je kompletan bogati Telegramgejt ,,ulov” dobio od jednog čovjeka, Bradli Maninga, 23 godine starog analitičara tajne službe američke vojske, kome prijeti zatvorska kazna od 52 godine.
Bradli je za osam mjeseci službovanja u Iraku uprkos niskom rangu imao pristup ogromnom broju osjetljivih diplomatskih podataka. Ovo ukazuje na zabrinjavajući tretman povjerljivih podataka od strane američkih službi i na njihovu odgovornost u njihovom objelodanjivanju.
Bradli je opisan kao povučen čovjek, koji je bio duboko razočaran načinom viđenja rata u Iraku i nadao se da će objavljivanje informacija dovesti do promjene na bolje.
Džulijan Asanž, vjeruje da je ,,hrabrost zarazna” i tvrdi da neće odustati od borbe za transparentnost uprkos tome što mora da se krije zbog opasnosti kojima je izložen.
Australija čiji je državljanin, je nedavno izjavila da planira da mu oduzme državljanstvo. Asanž je izjavio da razmišlja o traženju azila od Švajcarske, ali su veće šanse da će ga dobiti od neke ljevičarske vlade u Latinskoj Americi.
Pravnici koji poznaju Američke zakone tvrde da bi Asanža bilo teško osuditi zbog nejasnoća oko klasifikacije i stepena tajnosti informacija koje su došle u ruke Vikilika kao i zbog zakona koji garantuje slobodu govora.
U utorak je objavljeno je da Interpol traži Asanža zbog seksualnog nasilja za koji je navodno optužen u Švedskoj. Tajming ove vijesti kao i činjenica da Interpol nije ranije raspisao zvaničnu potjernicu za njim navodi na sumnju da se radi u progonu čovjeka koji je otkrivajući istinu naljutio moćnu Ameriku.
Asanžov londonski advokat tvrdnje o optužbi naziva lažnim i neosnovanim i kaže i da Asanža traže kao svjedoka, a ne kao optuženog.
Istovremeno, vebsajt Vikilika je sabotiran i privremeno onesposobljen.
Asanž kaže da su diplomatske prepiske potvrdile da Amerika špijunira svoje saveznike, a žmuri pred korupcijom i kršenjima ljudskih prava prijateljskih zemalja. ,,Postale su očigledne i kontradikcije između slike koju Amerika stvara o sebi i onoga što priča iza zatvorenih vrata kao i da građani u demokratskom sistemu treba da zahtijevaju punu informaciju o onome što se zbiva iza kulisa da bi mogli da ocijene da li država vlada u njihovom interesu”, kaže Asanž.
Većina komentatora smatra da informacije ne otkrivaju ništa što nijesmo već znali ili naslućivali, ali da su mnogi izgubiti povjerenje u sposobnost Amerike da osigura tajnost povjerljivih informacija i da će se malo koji državnik odlučiti da u budućnosti otvoriti srce pred američkim diplomatom.
Američka administracija je drugačijeg mišljenja. Objavljivanje povjerljivih podataka je horski proglašeno neodgovornim jer navodno dovodi u opasnost živote Amerikanaca.
Primjeri iz prošlosti ukazuju da Amerika ovaj argumenat često poteže kada se nađe na udaru kritike, ali da nema dokaza da je ,,curenje” informacija dovelo do ugrožavanja ili gubljenja njenog američkog života. Glasna su i suprotna mišljenja, da u stvari zataškavanje informacija ugrožava američke živote.
Telegramgejt je pokrenuo interesantne i korisne debate o kulturi tajnovitosti koja je postala način ponašanja mnogih vlada. Na primjer bivši britanski diplomata Karne Ros je izjavio da nikada nije polagao račune nikome kao diplomata i da bi diplomatija morala biti puno transparentnija nego što je trenutno.
Novinar Džonatan Kuk piše u Palestinskoj hronici da je iz diplomatskih prepiski jasno da je Amerika svjesna limita svoje moći da diktira uslove drugim državama i navodi primjer Pakistana koji figurira u mnogim diplomatski telegramima kao zemlja koja Americi izmiče ispod kontrole.
Slično stoje stvari sa Američkom nemogućnošću da kontroliše akcije Izraela, uprkos dotacijama u novcu i oružju.
Pojava Vikiliksa je dokaz da javnost nije izgubila bitku za demokratizaciju informacija i da postoje ljudi koji nijesu spremni da se odreknu prava na informaciju i istinu.
Fascinantno je pratiti preko medija timove novinara žednih informacija kako sa puno žara proćešljavaju more Vikiliks podataka iz prve ruke. Drugi prave analize i pokušavaju da na njima izgrade realniju sliku svijeta viđenog očima jedine svjetske sile.
Informacije koje teku
Na svome sajtu (www.wikileaks.org) Vikiliks kaže da mu je svrha očuvanje slobode informisanja, transparentnosti i slobode štampe i da žele da pomognu ljudima širom svijeta koji hoće da objelodane nemoralno ponašanje svojih vlada i institucija.
Sajt se pojavio 2006-te i od samog početka je privukao pažnju ogromnim brojem ,,procurenih” dokumenata, a koji su eksponirali neetičko ponašanje i šokantne zloupotrebe vlasti širom svijeta. Za samo četiri godine Vikilik je objavio preko milion informacija i zadobio naziv prve nedržavne globalne medijske kuće.
Osnivač Vikiliksa Džulijan Asanž kaže da informacije dobija od velikog broja voluntera od kojih mnogi rade za vladine i međunarodne institucije i korporacije.
Asanž je postao poznat širom svijeta poslije objavljivanja u aprilu ove godine snimka iz američkog helikoptera Apač, koji je svijetu predstavio šokantan primjer američkog ratovanja u Iraku u kome posada nastavlja da puca na grupu ljudi i pošto su identifikovani kao civilima. U napadu je poginulo 12 ljudi uključujući i dvojicu novinara Rojtera i Vikiliks je videu dao adekvatan naziv: Kolateralno ubistvo.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?