Povežite se sa nama

SVIJET

S riječi na djela

Objavljeno prije

na

OBAMA

,,Islamski svijet treba da zauzme istaknuto mjesto, na svjetskoj pozornici, koje zaslužuje”, izjavio je Barak Obama ubrzo poslije dolaska na čelo najmoćnije svjetske sile. On je s pravom zaključio da dugi, mukotrpni i ni malo izvjesni put ka promjeni Bušovog stava da je islamski svijet uzročnik ,,rata civilizacija”, mora početi sklapanjem mira između Izraela i Palestine i stvaranjem slobodne i samostalne Palestine na Zapadnoj obali i u Gazi. PROTEŽIRANJE IZRAELA: Pred Obamom je posao na kojem mu niko ne zavidi. Dovođenje Izraela i Palestine za pregovarački sto i postizanje dogovora koji će obje strane ozbiljno shvatiti, zadatak je na kojem su poklekli brojni Obamini prethodnici.
Uspjeh bi mu osigurao kredibilitet kod sumnjičavih arapskih zemalja koje nijesu navikle da Amerika djeluje principijelno i brine o njihovim interesima.
Tretman Palestinaca od Izraela, koji arapski svijet shvata kao američku ekspozituru na Bliskom istoku, glavni je uzrok široko rasprostranjenog antiamerikanizma i jedan od ključnih razloga za stvaranje militantnih organizacija tipa Al- Kaide i talibana.
Reagovanje na islamske ekstremiste od Amerike je napravilo paranoičnu, ,,sigurnošću” opsjednutu tvrđavu, koja je zahvaljujući brutalnim ratovima u Avganistanu i Iraku postala najomraženija zemlju na svijetu.
Ako Obama uspije da promijeni takav tok stvari, potvrdio bi da je bio vrijedan glasova miliona Amerikanaca koji su mu dali mandat da stvori humaniju Ameriku i ujedini svijet.
Zajednička crta svih dosadašnjih mirotvoračkih pokušaja je da su svi propali zbog specijalnog statusa koji Izrael uživa kod američke administracije.
Ovaj privilegovani tretman u velikoj mjeri rezultat je ogromne političke moći, koju izraelski i proizraelski hrišćansko-fundamentalistički lobi uživaju u Americi. Nijedan američki predsjednik prije Obame nije se usudio da Izraelu ozbiljno priprijeti zbog ignorisanja mirovnih ugovora i okrutne okupacije.
Ilustracija ovog specijalnog statusa je činjenica da najveća američka godišnja donacija od tri milijarde dolara ide Izraelu. Nesmanjenu sumu, uprkos ekonomskoj krizi, potvrdio je američki Kongres i za ovu godinu, što svjedoči o naklonosti Izraelu i do koje mjere Obama mora biti oprezan u svojim inicijativama na Bliskom istoku.
MIR U INTERESU AMERIKE: Obamin prethodnik Buš do te je mjere favorizovao Izrael da je postao poznat kao čovjek koji Izraelu ne može reći ,,ne”. Ovakav stav je osudio na propast njegov pokušaj da svoje katastrofalno presjednikovanje kruniše mirom između Izraela i Palestine jer Izrael je mario za Bušove zahtjeve koliko i za lanjski snijeg.
U intervju za BBC Obama je istakao svoju odlučnost da radi na postizanju mira između Izraela i Palestine. ,,U interesu je Amerike da Izrael i Palestina žive u miru”, objasnio je. Obama smatra da sa Sirijom, koju je Buš ekskomunicirao kao terorističku zemlju, može da uspostavi konstruktivan dialog. Iran je mnogo teži slučaj zbog nuklearnih istraživanja od kojih Teheran ne odustaje, a i decenija uzajamnog neprijateljstva između dvije države. Obama je izrazio spremnost da Iranu pruži ruku prijateljstva uz obaveznu listu zahtjeva do kraja godine i, ako je Iran ne prihvati, Obama će revidirati svoj pristup.
Ako Obama uspije da normalizuje odnose sa Sirijom i Iranom šanse za nezavisnu Palestinu biće znatne jer je Izrael prijetnju od ove dvije zemlje po svoj opstanak decenijama koristio kao pokriće za ekspanziju i brutalnu okupaciju Palestine više od 40 godina.
POSMATRAČI SVOJE SUDBINE: Sudbina Palestine kao i uvijek u rukama je Amerike, Izraela i susjednih zemalja. Jedino što je Palestincima preostalo je da budu cinični posmatrači igre u kojoj je pet generacija žrtva diplomatskih igara moćnih.
Palestinski politički aktivisti, s kojima sam nedavno pričala o Obaminim izgledima da ostvari pravedan mir, vrlo su sumnjičavi.
Pripadnik najveće ljevičarske opozicione Palestinske narodne partije kaže da Palestinci od 1948, kada je stvoren Izrael, žive s nepravdom epskih proporcija uprkos decenijama praznih obećanja raznih američkih administracija. Zbog američkog protežiranja Izraela, Palestinci s pravom sumnjaju da Amerika može dovesti do pravednog mira. Istorija propalih mirovnih inicijativa ide u prilog ovog mišljenja.
Široko je rasprostranjeno uvjerenje da mirovne inicijative propadaju zbog toga što Palestinci neće da prihvate postojanje Izraela. Istina je dijametralno suprotna i, u stvari, Izrael nije spreman da se u zamjenu za mir povuče s teritorija koje je okupirao 1967. S obzirom na to da Izrael ima naklonost američkih i ostalih zapadnih političara koji redovno upiru prst krivice na Palestince, Izrael može da se posveti gradnji ilegalnih naselja na palestinskoj zemlji.

U tom kontekstu moguće je objasniti činjenicu da je Obama na nedavnom sastanku s izraelskim premijerom Netanjahuom insistirao na obustavljanju ekspanzije ilegalnih izraelskih naselja na Zapadnoj obali, što je Netanjahu glatko odbio.

OTIMANJE ZAPADNE OBALE: Izrael je do te mjere pustio korijenje na Zapadnoj obali, koju okupira od 1967, da nije čudo što je Palestincima teško povjerovati da će ijedan američki predsjednik imati petlje da Izrael natjera da razgradi sve ono što je decenijama gradio američkim parama i uz ignorisanje UN rezolucija i svjetskog javnog mnjenja.

 

Prije 61 godinu, kada je osnovan Izrael, više od 750 hiljada Palestinaca morali su napustiti svoje domove i ustupiti ih kreatorima ,,domovine za sve Jevreje”, uključujući i mnoge koji su preživjeli užase holokausta.

 

Trećina današnjih stanovnika Zapadne obale su izbjeglice ili potomci izbjeglica iz 1948. Njima Izrael negira pravo na povratak u Izrael, a u isto vrijeme naseljava ilegalno Jevreje iz svih krajeva svijeta na Zapadnu obalu. Broj izraelskih kolonizatora dostigao je pola miliona i u nekoliko oblasti Zapadne obale prevazilazi broj Palestinaca. Ovo je samo jedna od mnogih nepravdi s kojima se Palestinci dnevno suočavaju.

Svaki, do posljednjeg centimetra Zapadne obale pod potpunom je kontrolom Izraela i Palestinci administraciju palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa s pravom nazivaju ,,nevidljivom”. Izraelska vojska i policija idu gdje im se svidi i nekažnjeno rade što god da im je volja. Ovo uključuje i upade u Ramalu, glavni grad Zapadne obale i centar Abasove administracije.
NEPRAVDA EPSKIH RAZMJERA: Na Zapadnoj obali, koja je malo veća od Crne Gore, Izrael je postavio više od 600 barijera, koje u kombinaciji s dozvolama što ih Palestincima izdaju okupacione vlasti, njihovo kretanje i na kraće distance čine potpuno nepredvidljivim. Palestinci nikad ne mogu biti sigurni da li će stići na posao, na fakultet ili u bolnicu, a posljedice po palestinsku ekonomiju su pogubne.

Potpuna kontrolu nad palestinskim stanovništvom Izrael održava i redovnim upadima vojske u palestinska naselja uz uvođenje policijskog sata i hapšenja uglavnom maloljetnih dječaka zbog navodnog bacanja kamenja na automobile kolonista.
Uslovi u kojima žive Palestinci na Zapadnoj obali, a da i ne govorimo o gotovo potpuno uništenoj Gazi, ukazuju da je potreba za otpočinjanjem ozbiljnog mirovnog procesa urgentna i da bi odlaganje gotovo sigurno dovelo do treće intifade i daljeg rasta popularnosti islamske stranke Hamas koja je pobijedila na izborima 2006. uglavnom zbog protesta protiv neaktivnosti i korupcije Mahmuda Abasa i njegovog Faraha.

Oči svijeta, pogotovu njegovog muslimanskog dijela, uprte su u Obamu. Čeka se na potvrdu da Obama namjerava da s riječi pređe na djela te da ima ozbiljne namjere da Izrael natjera na poštovanje međunarodnih zakona.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo