Povežite se sa nama

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, ZAŠTITNIK GRAĐANA SRBIJE: Vlast se pokazuje kao moć a ne kao odgovornost

Objavljeno prije

na

U posebnoj vrsti krize koja se eufemistično naziva ,,tranzicijom”, naša društva su doživjela niz razočarenja. Uzdanje u demokratiju, ovdje je samo hipostaziralo moć vođa i partijske oligarhije. Kako u tome da se snađu ,,obični ljudi”, ima li i za njih nade i u čemu je ona, razgovarali smo sa Sašom Jankovićem, ombudsmanom građana Srbije, jednim od malobrojnih koji se građanima još bave.

MONITOR: Kakvo je vaše iskustvo – jesu li građani postali svjesniji svoje ,,moći”, a kako se ponaša država? Uspostavlja li se ,,zdrava dinamika” između ,,moćnika” i ,,običnih ljudi” koju pretpostavlja tzv. pravna država i ,,zdravo društvo”?
JANKOVIĆ: Građani svakodnevno postaju sve svesniji svojih prava i sve ih upornije i odlučnije traže. Na žalost, organi vlasti mnogo sporije postaju svesni svojih obaveza. Zato uprkos činjenici da, apsolutno gledano, nivo poštovanja prava građana raste, istovremeno raste i nezadovoljstvo ljudi radom administracije jer su njihova očekivanja, sasvim opravdano, mnogo veća. Zbog toga smatram da još nije uspostavljen sasvim zdrav odnos između vlasti i građana. Vlast se prečesto pokazuje kao moć, a ne odgovornost, što kod građana, pa čak i kada u konkretnom pojedinačnom slučaju nisu u pravu, izaziva otpor i osećanje da se vlast ne vrši u njihovo ime, već nad njima.

MONITOR: I dalje se donose zakoni na štetu opštih pravnih standarda, protiv čega ste se nekoliko puta pobunili. Da li su za promjenu stanja dovoljne ,,ispravke” diktirane iz Brisela?
JANKOVIĆ: Svaka promena, da bi bila trajna i suštinska, mora iskreno doći iznutra. Još pamtim izjavu koju je pre nekoliko godina dao jedan naš zvaničnik iz sektora bezbednosti, da je „jasno da moramo u Evropu, ali da pri tome treba da sačuvamo minimum naših nacionalnih interesa”. Drugim rečima, ulazak u Evropu je protiv maksimuma naših interesa, ali naterali su nas i treba se boriti da ne popustimo gde god možemo… Odjeci takvog stava provejavaju i danas, kada god neko kaže, „da, tako bi trebalo, ali nije realno…” Verujem da se ne sme praviti kompromis u poštovanju principa vladavine prava, ljudskih prava, funkcionisanja demokratskih procedura koje obezbeđuju legitimitet vlasti i to išli mi u EU ili ne, jer su to pravila koja osiguravaju dostojanstvo građana u odnosu sa državom i vlašću.

Dakle, dobro je kada ima neko da nas opomene i posavetuje, pa i uputi, ali niko sem nas samih ne može promeniti način na koji radimo, niti uraditi nešto umesto nas. Odavno pričam da sve što menjamo treba da menjamo zbog sebe, a ne zbog Brisela. Ali ako se već pokazalo da su evropske integracije najveći motivacioni faktor koji naše vlasti danas vuče u reforme, tada pristajem da ih iskoristimo kao vozilo koje će nas najbrže dovesti do zacrtanih ciljeva od koristi za građane.

MONITOR: Da li očekujete da nakon afere Vikiliks kontrola nad radom državnih predstavnika postane veća ili da se sve završi na nižem nivou kažnjavanja i progonu Asanža i njegove ekipe?
JANKOVIĆ: Pravilo diskrecije u diplomatiji počiva na tradiciji, ali ga štite i formalni propisi. Čak i naš Zakon o informacijama od javnog značaja, jedan od liberalnijih na svetu, omogućava da se javnosti uskrate informacije koje mogu ozbiljno ugroziti međunarodne odnose, a to isto čini i Zakon o tajnosti podataka. Ali podsetimo se da načelo diskrecije u međunarodnim odnosima potiče iz istog seta konvencija u koji spada i načelo nemešanja u unutrašnje odnose drugih zemalja. Ovo drugo, međutim, već odavno i otvoreno više ne važi, pogotovo za one koji se na Asanža najviše ljute. Oštra granica između unutrašnje i spoljnje politike od kraja hladnog rata više ne postoji. Uticaj koji EU, MMF i ostale međunarodne integracije, te pojedine države, neki pozvani, a neki samopozvani, svakodnevno vrše na našu stvarnost direktan je i ogroman. Može li se onda i dalje legitimno insistirati na tajnosti diplomatskih dokumenata, kad se i na osnovu njih donose odluke od neposrednog životnog značaja za građane širom sveta? Ako se pokaže da obelodanjivanje načina na koji se komunicira među diplomatama nije donelo strateške probleme, već samo nelagodnost moćnih zemalja, tada je jasno da trend jačanja „prava javnosti da zna” treba širiti na novu oblast. Inače, prvog dana na poslu, aktuelni američki predsednik Barak Obama rekao je da je predugo bilo previše tajnosti i da će njegova administracija, za promenu, stati na stranu ne onih koji teže da zadrže informacije, već onih koji žele da ih učine javnim. Sada je jasno da se moćne vlade ipak teško privikavaju na lupu javnosti i da joj se opiru. A kada se dugo vremena krije previše, na kraju bude otkriveno čak i ono što bi zaista moralo da ostane tajno.

MONITOR: Specijalizirali ste studije bezbjednosti. Svi o njoj pričaju, održavaju se simpoziji, seminari, to je globalna i nacionalna tema. Koliko je sporost u obračunu sa organizovanim kriminalom, ali i sa jako velikim stepenom korupcije, faktor bezbjednosnog rizika za naš region?
JANKOVIĆ: Kada organizovani kriminal i korupcija prodru u osnovne poluge državne vlasti, kada se napravi spoj kriminala, kapitala i državnih ovlašćenja, tada ta opasnost prevazilazi kriminološku ravan i postaje pretnja nacionalnoj bezbednosti najvišeg ranga. Tako nešto kaže teorija, a ja se u praksi danas time ne bavim.

MONITOR: Koliko Vi, zaista možete, da zaštitite interese građana. Spočitava Vam se, na primjer, da niste reagovali oko prodaje Telekoma što je tražio Odbor građana za praćenje namjere Vlade da proda Telekom koji je vlasnik i dijela mobilne telefonije u Crnoj Gori?
JANKOVIĆ: Ustav Republike Srbije kaže da Zaštitnik građana ne može da kontroliše rad nekoliko organa, Vlada je jedan od njih. Sve i da mogu, ne bih smeo tražiti da se Telekom ili bilo šta drugo proda ili ne proda, jer je to pitanje politike, u koju se ombudsman ne može mešati. Ono što mogu je da na Vladu apelujem da svoju odluku donese na krajnje transparentan način, kako bi se znalo ko, zbog čega i na osnovu čega je nešto odlučio, kako god odluka glasila. To sam i uradio, u direktnom razgovoru sa predsednikom Vlade Mirkom Cvetkovićem. Građani prate kako Vlada to čini i svoju ocenu o tome sigurno će dati.

MONITOR: Jedan ste od vrlo malog broja zvaničnika koji su se redovno oglašavali i koristili ovlašćenja, da ukažete na nedostatke pravne zaštite. Koliko dugo ćemo zavisiti od lične hrabrosti pojedninaca, a ne od samostalnih, profesionalnih institucija koje rade svoj posao?
JANKOVIĆ: Ni jedan od ciljeva koji smo do sada postavljali u reformi državne uprave nije do kraja sproveden, a u pogledu nekih, situacija kao da se pogoršala. Govorim o depolitizaciji, modernizaciji, racionalizaciji, profesionalizaciji javnih službi. Umesto toga, zaposlenje u javnoj službi kod nas ima socijalnu i nagradnu funkciju. Socijalnu – zato što ne težimo visokoj odgovornosti, visokom integritetu, visokoj stručnosti i visokoj motivisanosti (pa i novčanoj) u malobrojnoj administraciji koja bi onda ukupno koštala manje nego sada, već tome da se iz socijalnih razloga zaposli što više ljudi, za što manju platu, a koje zauzvrat niko neće ozbiljno pitati kako rade i pozivati na profesionalnu odgovornost. Nagradna funkcija vidi se iz toga što se posle svakih izbora ne menjaju samo oni koji su birani, već i struktura administrativnog aparata, te na čelna mesta dolaze „zaslužni” partijski kadrovi. Pri tom nije bitno što bi administracija morala biti apolitična i zakone primenjivati na isti način, bez obzira ko je na vlasti. Poznato je, npr, da posle izbora najčešće dolazi do smene svih direktora javnih preduzeća, načelnika raznih službi, kao da su se građani izjašnjavali o njima, a ne o političarima.

MONITOR: Sarađujete li sa kolegama iz Crne Gore? Koliko bi razvoju crnogorskog društva moglo pomoći osnaživanje nezavisnih institucija koje su neposredno upućene na posredovanje između građana i vlasti?
JANKOVIĆ: Sarađujem sa Zaštitnikom ljudskih prava Crne Gore na veoma konkretan način. Pritužbe građana koje se tiču rada organa vlasti jedne ili druge države prosleđujemo jedan drugom na nadležnost i razmatramo ih u što kraćem roku, a naši saradnici razmenjuju sve potrebne informacije, kao i dobra i loša iskustva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo