Povežite se sa nama

INTERVJU

SANDRA ORLOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO U BEOGRADU: Većina zločinaca još je na slobodi

Objavljeno prije

na

orlovic-3

MONITOR: Šta za Vas znači izbor za direktora Fonda za humanitarno pravo?
ORLOVIĆ: Za mene je bila velika čast što me osnivačica FHP Nataša Kandić predložila kao nekog ko može da vodi Fond za humanitarno pravo u Beogradu. To je velika odgovornost, jer je Fond po onome što danas predstavlja u regionu u domenu tranzicione pravde, dokumentacije i arhive o kršenjima ljudskih prava postao institucija.

MONITOR: Postoji li neki poseban razlog zbog čega je Nataša Kandić napustila tu poziciju?
ORLOVIĆ: Nije postojao nikakav neposredan povod. O tome se razmišljalo duže u FHP. Nataša Kandić je upravo bila ta koja je pokrenula razgovor o tome.

MONITOR: Koje će projekte raditi FHP s Vama na čelu?
ORLOVIĆ: Fond za humanitarno pravo neće praviti nikakve zaokrete. Ostaće veran svojoj misiji, u čijoj je srži stalni zahtev i zagovaranje prema državnim institucijama za odgovoran i iskren odnos prema prošlosti, žrtvama i budućim generacijama. Radićemo na utvrđivanju odgovornosti onih koji su počinili ili naredili zločine, ali i na ratnoj biografiji svih onih koji se nalaze u institucijama. Ima mnogo onih koji nisu možda direktno naredili, učestovali u sprovođenju zločina, ali su bili itekako uključeni, dok su se ti zločini na terenu događali, oni nisu ništa preduzeli kako bi to sprečili. Posle nisu prijavili te zločine. Smatramo da je činjenica da takvi ljudi rade u institucijama nespojiva sa izgradnjom normalnog demokratskog društva koje poštuje vladavinu prava i ljudska prava. Nemoguće je očekivati da će žrtve iz druge države, koje su bile žrtve takvog jednog sistema steći poverenje u te institucije, ako su ti ljudi i dalje tamo. Žrtve iz Bosne ili Kosova su itekako svesne da su u strukturama države prisutne osobe koje imaju odgovornost za ono što se desilo. Kretaćemo se u tom okviru, nastavljamo neke od naših osnovnih aktivnosti kao što je zagovaranje krivične odgovornosti za činjenje ratnih zločina. Većina zločinaca su još uvek slobodni ljudi koji danas žive u uverenju da se zločin isplati i da su postupali u interesu države i svog naroda.

MONITOR: Je li ICTY ispunio očekivanja FHP?
ORLOVIĆ: Pre toga bi bilo dobro postaviti pitanje šta su to očekivanja od ICTY? Bilo ko ko se u regionu na ozbiljan i odgovoran način bavio nasleđem prošlih ratova, nije verovao da ICTY treba da bude jedini mehanizam kroz koga će naša društva da se suoče sa prošlošću. Mi u FHP-u uvek smo zagovarali proces suočavanja sa prošlošću u kojem bi bili angažovani svi delovi društva, institucije, pojedinci, lokalne zajednice, itd. Ne može se taj proces voditi i određivati jedna međunarodna institucija koja se nalazi hiljade kilometara od nas. Dali smo ICTY neopravdano veliku ulogu iako je taj sud ipak učinio jako mnogo, više nego sve naše države zajedno. Za mene je jedan od najvećih doprinosa ICTY taj što je u domove ljudi u bivšoj Jugoslaviji, ljudi koji nisu imali puno direktnih saznanja o ratu i zločinima uspeo da približi i predstavi likove zločinaca i žrtava kroz prenose suđenja. Sasvim sam sigurna da se većina ljudi seća svedočenja majke ubijenog dečaka u Srebrenici na suđenju generalu Krstiću, kad ona generala pita: „Gdje je moj sin?” i on obori glavu od sramote. Verujem da su te situacije iz sudnice i neka svedočenja imale određeni uticaj na obične ljude kada je reč o suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču poljuljale su odnose povjerenja prema ICTY. Šta sada raditi da bi se to povjerenje vratilo?
ORLOVIĆ: Nije samo ta presuda u pitanju. Tu je presuda i Perišiću, a zatim i poslednja Stanišiću i Simatoviću. One su donele nespokoj među žrtve, među aktiviste za ljudska prava, u zajednice pogođene ratom. Ljudi su razočarani u instituciju za koju su verovali svih tih godina da može doneti pravdu. On jeste doneo pravdu u nekim slučajevima, ali pred kraj svog mandata promenio je pristup kada je reč o odgovornosti najviših zvaničnika za ono što se desilo u regionu bivše Jugoslavije. Razmere zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji nas upućuju na neizbežan zaključak da tih zločina nije moglo biti da oni nisu pomognuti delovanjem, odnosno nedelovanjem, tih najviših zvaničnika.

MONITOR: Vaš stav o presudama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću?
ORLOVIĆ: Dobili smo presudu protiv Stanišića i Simatovića u kojoj se kaže da su zločini počinjeni od strane jedinica pod kontrolom Državne bezbednosti Srbije bili izolovani incidenti, odnosno da kod ljudi koji su stajali iza tih jedinica nije bilo znanja, praktično ni primisli o zločinima, da nije bilo mogućnosti da oni to spreče i da nisu čak imali ni obavezu da kazne nakon počinjenih zločina. Činjenice govore suprotno. Stanišić i Simatović su bili udarna igla Miloševićevog režima i sve ono što se loše desilo na početku rata delo je tih ljudi. Ako neko iole dobro zna šta se dešavalo na početku rata, nosi snažan utisak da je ova presuda dala iskrivljenu sliku posebno tog perioda. Sećam se dobro naoružanih, fantastično opremljenih jedinica koje su došle iz Republike Srbije. Viđala sam ih na televiziji, u svome okruženju. Oni su bili nosioci tog prvog talasa etničkog čišćenja i u Hrvatskoj i u Bosni.

MONITOR: Ramuš Haradinaj?
ORLOVIĆ: Taj proces je pokazao anomalije druge vrste koje se više tiču zaštite svedoka zločina počinjenih od strane OVK, pripreme samog predmeta, ali takođe i odgovornosti institucija Srbije zbog nekredibilnih svedoka koje su slali da svedoče u tom predmetu. Jedan svedok, kojeg je preporučilo Tužilaštvo Republike Srbije i bio je najavljen kao ključni svedok u dokazivanju odgovornosti Haradinaja u ponovoljenom postupku imao je apsolutno razarajuću ulogu u pogledu ishoda tog postupka. On je menjao svoj iskaz iz minute u minut. Postoji odgovornost na svim stranama zašto je taj predmet propao. Ipak, ne zaboravimo da je među trojicom optuženih pripadnika OVK u tom predmetu jedan od njih osuđen za počinjene zločine.

Civilizacijski poraz

MONITOR: Kako komentirate dolazak Momčila Krajišnika u BiH?
ORLOVIĆ: Takvi dočeci svaku pristojnu osobu u bivšoj Jugoslaviji duboko uznemire, obeshrabre, a pomalo i razljute. Ljudi koji su osuđeni za zločin u kojima su stradali žene, deca, obični ljudi, a budu dočekani kao heroji, sa državnim počastima, to je naš civilizacijski poraz. To je jedna od najvidljivijih posledica višegodišnjeg nesuočavanja s prošlošću. Tu su nezainteresovane i u ratu kompromitovane političke elite odnele pobedu. Sada je na civilnom društvu, u najširem smislu, obaveza da suočavanje s prošlošću utka u proces obnove naših duštava. Ali to je danas veoma teško jer je i međunarodna zajednica, posebno EU, nekako odustala od toga. Sklonila je to sa agende. I do sada pitanje suočavanja sa prošlošću je bilo svedeno na saradnju sa ICTY što se pokazalo kao vrlo kratkovida i ne baš produktivna strategija. Doček Krajišnika, Haradinaja, Plavšićeve i ostalih rezultat su odsustva razumnog i odgovornog odnosa prema prošlosti. Nismo ozbiljno shvatili ono što nam se desilo. Time pokazujemo strašnu neodgovornost prema budućim generacijama.

Najveća tabu tema

MONITOR: Šta je sa logorima na teritoriji Srbije?
ORLOVIĆ: Logor Stajićevo nije jedini logor u kojem su bili zatvoreni hrvatski civili i zarobljenici na teritoriji Republike Srbije. Tu su još i Begejci, a u tu svrhu su koršćeni i zatvori u Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu… Međutim, vrlo malo je poznato da su postojala i dva mesta u kojima su 1995. i 1996. bili zatvoreni Bošnjaci, poreklom iz Žepe i okoline, koji su nakon pada ove enklave spašavajući se od Vojske Republike Srpske bili prinuđeni da preplivaju Drinu i uđu u Srbiju. Radi se o logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Postojanje ovih logora, a posebno iskustva onih koji su bili zatovoreni u njima, mučeni, izgladnjivani najveća su tabu tema za srpsko društvo, pored masovnih zločina nad kosovskim Albancima 1998. i 1999.

Fond je podneo krivičnu prijavu zbog zločina počinjenih u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Tužilaštvo za ratne zločine je posle dve godine odbacilo tu prijavu sa obrazloženjem da ne postoje elementi krivičnog dela zločina protiv ratnih zarobljenika. Ono što nas je frapiralo je da smo naknadnom proverom utvrdili da Tužilaštvo nije ispitalo ni jednog od 80 svedoka, bivših logoraša koji su bili ili lično zlostavljani ili su svedočili o torturi drugih u tim logorima. Nastavićemo da insistiramo na odgovornosti za ono što se dešavalo u tim logorima. Tražićemo prvo od Ustavnog suda Srbije, a eventualno i od Evropskog suda za ljudska prava, mišljenje da li je Tužilaštvo sprovelo adekvatnu istragu u ovom slučaju. I laiku je jasno da nema sumnje da to nije slučaj jer su ignorisani najvažniji svedoci.

Stajićevo i Begejci ostaju takođe i dalje neistraženi. Počinioci su na slobodi iako je postojanje ovih logora kao i tretman zatvorenih civila tamo, među kojima je bilo mnogo i žena i dece veoma dobro dokumentovano. Ova dva logora bila su i deo predmeta protiv Slobodana Miloševića.

Vrijeme prolazi, žrtve nestaju

MONITOR: Koliko postupaka danas vodite?
ORLOVIĆ: Advokati FHP-a trenutno zastupaju u dva predmeta. To su predmeti za ratni zločin u Tenji i predmet zločina nad albanskim civilima na više lokacija u opštini Peć. Do sada su podignute samo tri optužnice. Dinamika optuživanja odgovornih za zločine opada. Vreme prolazi, a svedoci i žrtve zbog protoka vremena nestaju. Zastupamo žrtve i u predmetima za naknadu štete protiv Republike Srbije, koji imaju poseban značaj za uspostavljanje pravde. Suprotno možda nekom prvom utisku običnih ljudi, u tim postupcima je najmanje važan novac, ta odšteta koju žrtve traže i na kraju možda dobiju. Naime, žrtvama je važno da se tim presudama utvrđuje odgovornost države i sistema za nepravdu koju su doživeli. Ti postupci traju godinama. Srpski sudovi su postavili niz prepreka koje onemogućavaju dobijanje pravične odštete. Kada u retkim slučajevima uspemo da dobijemo pozitivnu odluku, dosuđene odštete su mizerne i uvredljive jer se neminovno porede sa brutalnošću i trajanjem zločina koje su žrtve preživele. Teško da se to može nazvati pravdom, ali u odsustvu kazne za počinioce to je jedina satisfakcija.

Razgavarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo