Povežite se sa nama

INTERVJU

SANDRA ORLOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO U BEOGRADU: Većina zločinaca još je na slobodi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta za Vas znači izbor za direktora Fonda za humanitarno pravo?
ORLOVIĆ: Za mene je bila velika čast što me osnivačica FHP Nataša Kandić predložila kao nekog ko može da vodi Fond za humanitarno pravo u Beogradu. To je velika odgovornost, jer je Fond po onome što danas predstavlja u regionu u domenu tranzicione pravde, dokumentacije i arhive o kršenjima ljudskih prava postao institucija.

MONITOR: Postoji li neki poseban razlog zbog čega je Nataša Kandić napustila tu poziciju?
ORLOVIĆ: Nije postojao nikakav neposredan povod. O tome se razmišljalo duže u FHP. Nataša Kandić je upravo bila ta koja je pokrenula razgovor o tome.

MONITOR: Koje će projekte raditi FHP s Vama na čelu?
ORLOVIĆ: Fond za humanitarno pravo neće praviti nikakve zaokrete. Ostaće veran svojoj misiji, u čijoj je srži stalni zahtev i zagovaranje prema državnim institucijama za odgovoran i iskren odnos prema prošlosti, žrtvama i budućim generacijama. Radićemo na utvrđivanju odgovornosti onih koji su počinili ili naredili zločine, ali i na ratnoj biografiji svih onih koji se nalaze u institucijama. Ima mnogo onih koji nisu možda direktno naredili, učestovali u sprovođenju zločina, ali su bili itekako uključeni, dok su se ti zločini na terenu događali, oni nisu ništa preduzeli kako bi to sprečili. Posle nisu prijavili te zločine. Smatramo da je činjenica da takvi ljudi rade u institucijama nespojiva sa izgradnjom normalnog demokratskog društva koje poštuje vladavinu prava i ljudska prava. Nemoguće je očekivati da će žrtve iz druge države, koje su bile žrtve takvog jednog sistema steći poverenje u te institucije, ako su ti ljudi i dalje tamo. Žrtve iz Bosne ili Kosova su itekako svesne da su u strukturama države prisutne osobe koje imaju odgovornost za ono što se desilo. Kretaćemo se u tom okviru, nastavljamo neke od naših osnovnih aktivnosti kao što je zagovaranje krivične odgovornosti za činjenje ratnih zločina. Većina zločinaca su još uvek slobodni ljudi koji danas žive u uverenju da se zločin isplati i da su postupali u interesu države i svog naroda.

MONITOR: Je li ICTY ispunio očekivanja FHP?
ORLOVIĆ: Pre toga bi bilo dobro postaviti pitanje šta su to očekivanja od ICTY? Bilo ko ko se u regionu na ozbiljan i odgovoran način bavio nasleđem prošlih ratova, nije verovao da ICTY treba da bude jedini mehanizam kroz koga će naša društva da se suoče sa prošlošću. Mi u FHP-u uvek smo zagovarali proces suočavanja sa prošlošću u kojem bi bili angažovani svi delovi društva, institucije, pojedinci, lokalne zajednice, itd. Ne može se taj proces voditi i određivati jedna međunarodna institucija koja se nalazi hiljade kilometara od nas. Dali smo ICTY neopravdano veliku ulogu iako je taj sud ipak učinio jako mnogo, više nego sve naše države zajedno. Za mene je jedan od najvećih doprinosa ICTY taj što je u domove ljudi u bivšoj Jugoslaviji, ljudi koji nisu imali puno direktnih saznanja o ratu i zločinima uspeo da približi i predstavi likove zločinaca i žrtava kroz prenose suđenja. Sasvim sam sigurna da se većina ljudi seća svedočenja majke ubijenog dečaka u Srebrenici na suđenju generalu Krstiću, kad ona generala pita: „Gdje je moj sin?” i on obori glavu od sramote. Verujem da su te situacije iz sudnice i neka svedočenja imale određeni uticaj na obične ljude kada je reč o suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču poljuljale su odnose povjerenja prema ICTY. Šta sada raditi da bi se to povjerenje vratilo?
ORLOVIĆ: Nije samo ta presuda u pitanju. Tu je presuda i Perišiću, a zatim i poslednja Stanišiću i Simatoviću. One su donele nespokoj među žrtve, među aktiviste za ljudska prava, u zajednice pogođene ratom. Ljudi su razočarani u instituciju za koju su verovali svih tih godina da može doneti pravdu. On jeste doneo pravdu u nekim slučajevima, ali pred kraj svog mandata promenio je pristup kada je reč o odgovornosti najviših zvaničnika za ono što se desilo u regionu bivše Jugoslavije. Razmere zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji nas upućuju na neizbežan zaključak da tih zločina nije moglo biti da oni nisu pomognuti delovanjem, odnosno nedelovanjem, tih najviših zvaničnika.

MONITOR: Vaš stav o presudama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću?
ORLOVIĆ: Dobili smo presudu protiv Stanišića i Simatovića u kojoj se kaže da su zločini počinjeni od strane jedinica pod kontrolom Državne bezbednosti Srbije bili izolovani incidenti, odnosno da kod ljudi koji su stajali iza tih jedinica nije bilo znanja, praktično ni primisli o zločinima, da nije bilo mogućnosti da oni to spreče i da nisu čak imali ni obavezu da kazne nakon počinjenih zločina. Činjenice govore suprotno. Stanišić i Simatović su bili udarna igla Miloševićevog režima i sve ono što se loše desilo na početku rata delo je tih ljudi. Ako neko iole dobro zna šta se dešavalo na početku rata, nosi snažan utisak da je ova presuda dala iskrivljenu sliku posebno tog perioda. Sećam se dobro naoružanih, fantastično opremljenih jedinica koje su došle iz Republike Srbije. Viđala sam ih na televiziji, u svome okruženju. Oni su bili nosioci tog prvog talasa etničkog čišćenja i u Hrvatskoj i u Bosni.

MONITOR: Ramuš Haradinaj?
ORLOVIĆ: Taj proces je pokazao anomalije druge vrste koje se više tiču zaštite svedoka zločina počinjenih od strane OVK, pripreme samog predmeta, ali takođe i odgovornosti institucija Srbije zbog nekredibilnih svedoka koje su slali da svedoče u tom predmetu. Jedan svedok, kojeg je preporučilo Tužilaštvo Republike Srbije i bio je najavljen kao ključni svedok u dokazivanju odgovornosti Haradinaja u ponovoljenom postupku imao je apsolutno razarajuću ulogu u pogledu ishoda tog postupka. On je menjao svoj iskaz iz minute u minut. Postoji odgovornost na svim stranama zašto je taj predmet propao. Ipak, ne zaboravimo da je među trojicom optuženih pripadnika OVK u tom predmetu jedan od njih osuđen za počinjene zločine.

Civilizacijski poraz

MONITOR: Kako komentirate dolazak Momčila Krajišnika u BiH?
ORLOVIĆ: Takvi dočeci svaku pristojnu osobu u bivšoj Jugoslaviji duboko uznemire, obeshrabre, a pomalo i razljute. Ljudi koji su osuđeni za zločin u kojima su stradali žene, deca, obični ljudi, a budu dočekani kao heroji, sa državnim počastima, to je naš civilizacijski poraz. To je jedna od najvidljivijih posledica višegodišnjeg nesuočavanja s prošlošću. Tu su nezainteresovane i u ratu kompromitovane političke elite odnele pobedu. Sada je na civilnom društvu, u najširem smislu, obaveza da suočavanje s prošlošću utka u proces obnove naših duštava. Ali to je danas veoma teško jer je i međunarodna zajednica, posebno EU, nekako odustala od toga. Sklonila je to sa agende. I do sada pitanje suočavanja sa prošlošću je bilo svedeno na saradnju sa ICTY što se pokazalo kao vrlo kratkovida i ne baš produktivna strategija. Doček Krajišnika, Haradinaja, Plavšićeve i ostalih rezultat su odsustva razumnog i odgovornog odnosa prema prošlosti. Nismo ozbiljno shvatili ono što nam se desilo. Time pokazujemo strašnu neodgovornost prema budućim generacijama.

Najveća tabu tema

MONITOR: Šta je sa logorima na teritoriji Srbije?
ORLOVIĆ: Logor Stajićevo nije jedini logor u kojem su bili zatvoreni hrvatski civili i zarobljenici na teritoriji Republike Srbije. Tu su još i Begejci, a u tu svrhu su koršćeni i zatvori u Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu… Međutim, vrlo malo je poznato da su postojala i dva mesta u kojima su 1995. i 1996. bili zatvoreni Bošnjaci, poreklom iz Žepe i okoline, koji su nakon pada ove enklave spašavajući se od Vojske Republike Srpske bili prinuđeni da preplivaju Drinu i uđu u Srbiju. Radi se o logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Postojanje ovih logora, a posebno iskustva onih koji su bili zatovoreni u njima, mučeni, izgladnjivani najveća su tabu tema za srpsko društvo, pored masovnih zločina nad kosovskim Albancima 1998. i 1999.

Fond je podneo krivičnu prijavu zbog zločina počinjenih u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Tužilaštvo za ratne zločine je posle dve godine odbacilo tu prijavu sa obrazloženjem da ne postoje elementi krivičnog dela zločina protiv ratnih zarobljenika. Ono što nas je frapiralo je da smo naknadnom proverom utvrdili da Tužilaštvo nije ispitalo ni jednog od 80 svedoka, bivših logoraša koji su bili ili lično zlostavljani ili su svedočili o torturi drugih u tim logorima. Nastavićemo da insistiramo na odgovornosti za ono što se dešavalo u tim logorima. Tražićemo prvo od Ustavnog suda Srbije, a eventualno i od Evropskog suda za ljudska prava, mišljenje da li je Tužilaštvo sprovelo adekvatnu istragu u ovom slučaju. I laiku je jasno da nema sumnje da to nije slučaj jer su ignorisani najvažniji svedoci.

Stajićevo i Begejci ostaju takođe i dalje neistraženi. Počinioci su na slobodi iako je postojanje ovih logora kao i tretman zatvorenih civila tamo, među kojima je bilo mnogo i žena i dece veoma dobro dokumentovano. Ova dva logora bila su i deo predmeta protiv Slobodana Miloševića.

Vrijeme prolazi, žrtve nestaju

MONITOR: Koliko postupaka danas vodite?
ORLOVIĆ: Advokati FHP-a trenutno zastupaju u dva predmeta. To su predmeti za ratni zločin u Tenji i predmet zločina nad albanskim civilima na više lokacija u opštini Peć. Do sada su podignute samo tri optužnice. Dinamika optuživanja odgovornih za zločine opada. Vreme prolazi, a svedoci i žrtve zbog protoka vremena nestaju. Zastupamo žrtve i u predmetima za naknadu štete protiv Republike Srbije, koji imaju poseban značaj za uspostavljanje pravde. Suprotno možda nekom prvom utisku običnih ljudi, u tim postupcima je najmanje važan novac, ta odšteta koju žrtve traže i na kraju možda dobiju. Naime, žrtvama je važno da se tim presudama utvrđuje odgovornost države i sistema za nepravdu koju su doživeli. Ti postupci traju godinama. Srpski sudovi su postavili niz prepreka koje onemogućavaju dobijanje pravične odštete. Kada u retkim slučajevima uspemo da dobijemo pozitivnu odluku, dosuđene odštete su mizerne i uvredljive jer se neminovno porede sa brutalnošću i trajanjem zločina koje su žrtve preživele. Teško da se to može nazvati pravdom, ali u odsustvu kazne za počinioce to je jedina satisfakcija.

Razgavarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo