Povežite se sa nama

INTERVJU

SANDRA ORLOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO U BEOGRADU: Većina zločinaca još je na slobodi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta za Vas znači izbor za direktora Fonda za humanitarno pravo?
ORLOVIĆ: Za mene je bila velika čast što me osnivačica FHP Nataša Kandić predložila kao nekog ko može da vodi Fond za humanitarno pravo u Beogradu. To je velika odgovornost, jer je Fond po onome što danas predstavlja u regionu u domenu tranzicione pravde, dokumentacije i arhive o kršenjima ljudskih prava postao institucija.

MONITOR: Postoji li neki poseban razlog zbog čega je Nataša Kandić napustila tu poziciju?
ORLOVIĆ: Nije postojao nikakav neposredan povod. O tome se razmišljalo duže u FHP. Nataša Kandić je upravo bila ta koja je pokrenula razgovor o tome.

MONITOR: Koje će projekte raditi FHP s Vama na čelu?
ORLOVIĆ: Fond za humanitarno pravo neće praviti nikakve zaokrete. Ostaće veran svojoj misiji, u čijoj je srži stalni zahtev i zagovaranje prema državnim institucijama za odgovoran i iskren odnos prema prošlosti, žrtvama i budućim generacijama. Radićemo na utvrđivanju odgovornosti onih koji su počinili ili naredili zločine, ali i na ratnoj biografiji svih onih koji se nalaze u institucijama. Ima mnogo onih koji nisu možda direktno naredili, učestovali u sprovođenju zločina, ali su bili itekako uključeni, dok su se ti zločini na terenu događali, oni nisu ništa preduzeli kako bi to sprečili. Posle nisu prijavili te zločine. Smatramo da je činjenica da takvi ljudi rade u institucijama nespojiva sa izgradnjom normalnog demokratskog društva koje poštuje vladavinu prava i ljudska prava. Nemoguće je očekivati da će žrtve iz druge države, koje su bile žrtve takvog jednog sistema steći poverenje u te institucije, ako su ti ljudi i dalje tamo. Žrtve iz Bosne ili Kosova su itekako svesne da su u strukturama države prisutne osobe koje imaju odgovornost za ono što se desilo. Kretaćemo se u tom okviru, nastavljamo neke od naših osnovnih aktivnosti kao što je zagovaranje krivične odgovornosti za činjenje ratnih zločina. Većina zločinaca su još uvek slobodni ljudi koji danas žive u uverenju da se zločin isplati i da su postupali u interesu države i svog naroda.

MONITOR: Je li ICTY ispunio očekivanja FHP?
ORLOVIĆ: Pre toga bi bilo dobro postaviti pitanje šta su to očekivanja od ICTY? Bilo ko ko se u regionu na ozbiljan i odgovoran način bavio nasleđem prošlih ratova, nije verovao da ICTY treba da bude jedini mehanizam kroz koga će naša društva da se suoče sa prošlošću. Mi u FHP-u uvek smo zagovarali proces suočavanja sa prošlošću u kojem bi bili angažovani svi delovi društva, institucije, pojedinci, lokalne zajednice, itd. Ne može se taj proces voditi i određivati jedna međunarodna institucija koja se nalazi hiljade kilometara od nas. Dali smo ICTY neopravdano veliku ulogu iako je taj sud ipak učinio jako mnogo, više nego sve naše države zajedno. Za mene je jedan od najvećih doprinosa ICTY taj što je u domove ljudi u bivšoj Jugoslaviji, ljudi koji nisu imali puno direktnih saznanja o ratu i zločinima uspeo da približi i predstavi likove zločinaca i žrtava kroz prenose suđenja. Sasvim sam sigurna da se većina ljudi seća svedočenja majke ubijenog dečaka u Srebrenici na suđenju generalu Krstiću, kad ona generala pita: „Gdje je moj sin?” i on obori glavu od sramote. Verujem da su te situacije iz sudnice i neka svedočenja imale određeni uticaj na obične ljude kada je reč o suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču poljuljale su odnose povjerenja prema ICTY. Šta sada raditi da bi se to povjerenje vratilo?
ORLOVIĆ: Nije samo ta presuda u pitanju. Tu je presuda i Perišiću, a zatim i poslednja Stanišiću i Simatoviću. One su donele nespokoj među žrtve, među aktiviste za ljudska prava, u zajednice pogođene ratom. Ljudi su razočarani u instituciju za koju su verovali svih tih godina da može doneti pravdu. On jeste doneo pravdu u nekim slučajevima, ali pred kraj svog mandata promenio je pristup kada je reč o odgovornosti najviših zvaničnika za ono što se desilo u regionu bivše Jugoslavije. Razmere zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji nas upućuju na neizbežan zaključak da tih zločina nije moglo biti da oni nisu pomognuti delovanjem, odnosno nedelovanjem, tih najviših zvaničnika.

MONITOR: Vaš stav o presudama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću?
ORLOVIĆ: Dobili smo presudu protiv Stanišića i Simatovića u kojoj se kaže da su zločini počinjeni od strane jedinica pod kontrolom Državne bezbednosti Srbije bili izolovani incidenti, odnosno da kod ljudi koji su stajali iza tih jedinica nije bilo znanja, praktično ni primisli o zločinima, da nije bilo mogućnosti da oni to spreče i da nisu čak imali ni obavezu da kazne nakon počinjenih zločina. Činjenice govore suprotno. Stanišić i Simatović su bili udarna igla Miloševićevog režima i sve ono što se loše desilo na početku rata delo je tih ljudi. Ako neko iole dobro zna šta se dešavalo na početku rata, nosi snažan utisak da je ova presuda dala iskrivljenu sliku posebno tog perioda. Sećam se dobro naoružanih, fantastično opremljenih jedinica koje su došle iz Republike Srbije. Viđala sam ih na televiziji, u svome okruženju. Oni su bili nosioci tog prvog talasa etničkog čišćenja i u Hrvatskoj i u Bosni.

MONITOR: Ramuš Haradinaj?
ORLOVIĆ: Taj proces je pokazao anomalije druge vrste koje se više tiču zaštite svedoka zločina počinjenih od strane OVK, pripreme samog predmeta, ali takođe i odgovornosti institucija Srbije zbog nekredibilnih svedoka koje su slali da svedoče u tom predmetu. Jedan svedok, kojeg je preporučilo Tužilaštvo Republike Srbije i bio je najavljen kao ključni svedok u dokazivanju odgovornosti Haradinaja u ponovoljenom postupku imao je apsolutno razarajuću ulogu u pogledu ishoda tog postupka. On je menjao svoj iskaz iz minute u minut. Postoji odgovornost na svim stranama zašto je taj predmet propao. Ipak, ne zaboravimo da je među trojicom optuženih pripadnika OVK u tom predmetu jedan od njih osuđen za počinjene zločine.

Civilizacijski poraz

MONITOR: Kako komentirate dolazak Momčila Krajišnika u BiH?
ORLOVIĆ: Takvi dočeci svaku pristojnu osobu u bivšoj Jugoslaviji duboko uznemire, obeshrabre, a pomalo i razljute. Ljudi koji su osuđeni za zločin u kojima su stradali žene, deca, obični ljudi, a budu dočekani kao heroji, sa državnim počastima, to je naš civilizacijski poraz. To je jedna od najvidljivijih posledica višegodišnjeg nesuočavanja s prošlošću. Tu su nezainteresovane i u ratu kompromitovane političke elite odnele pobedu. Sada je na civilnom društvu, u najširem smislu, obaveza da suočavanje s prošlošću utka u proces obnove naših duštava. Ali to je danas veoma teško jer je i međunarodna zajednica, posebno EU, nekako odustala od toga. Sklonila je to sa agende. I do sada pitanje suočavanja sa prošlošću je bilo svedeno na saradnju sa ICTY što se pokazalo kao vrlo kratkovida i ne baš produktivna strategija. Doček Krajišnika, Haradinaja, Plavšićeve i ostalih rezultat su odsustva razumnog i odgovornog odnosa prema prošlosti. Nismo ozbiljno shvatili ono što nam se desilo. Time pokazujemo strašnu neodgovornost prema budućim generacijama.

Najveća tabu tema

MONITOR: Šta je sa logorima na teritoriji Srbije?
ORLOVIĆ: Logor Stajićevo nije jedini logor u kojem su bili zatvoreni hrvatski civili i zarobljenici na teritoriji Republike Srbije. Tu su još i Begejci, a u tu svrhu su koršćeni i zatvori u Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu… Međutim, vrlo malo je poznato da su postojala i dva mesta u kojima su 1995. i 1996. bili zatvoreni Bošnjaci, poreklom iz Žepe i okoline, koji su nakon pada ove enklave spašavajući se od Vojske Republike Srpske bili prinuđeni da preplivaju Drinu i uđu u Srbiju. Radi se o logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Postojanje ovih logora, a posebno iskustva onih koji su bili zatovoreni u njima, mučeni, izgladnjivani najveća su tabu tema za srpsko društvo, pored masovnih zločina nad kosovskim Albancima 1998. i 1999.

Fond je podneo krivičnu prijavu zbog zločina počinjenih u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Tužilaštvo za ratne zločine je posle dve godine odbacilo tu prijavu sa obrazloženjem da ne postoje elementi krivičnog dela zločina protiv ratnih zarobljenika. Ono što nas je frapiralo je da smo naknadnom proverom utvrdili da Tužilaštvo nije ispitalo ni jednog od 80 svedoka, bivših logoraša koji su bili ili lično zlostavljani ili su svedočili o torturi drugih u tim logorima. Nastavićemo da insistiramo na odgovornosti za ono što se dešavalo u tim logorima. Tražićemo prvo od Ustavnog suda Srbije, a eventualno i od Evropskog suda za ljudska prava, mišljenje da li je Tužilaštvo sprovelo adekvatnu istragu u ovom slučaju. I laiku je jasno da nema sumnje da to nije slučaj jer su ignorisani najvažniji svedoci.

Stajićevo i Begejci ostaju takođe i dalje neistraženi. Počinioci su na slobodi iako je postojanje ovih logora kao i tretman zatvorenih civila tamo, među kojima je bilo mnogo i žena i dece veoma dobro dokumentovano. Ova dva logora bila su i deo predmeta protiv Slobodana Miloševića.

Vrijeme prolazi, žrtve nestaju

MONITOR: Koliko postupaka danas vodite?
ORLOVIĆ: Advokati FHP-a trenutno zastupaju u dva predmeta. To su predmeti za ratni zločin u Tenji i predmet zločina nad albanskim civilima na više lokacija u opštini Peć. Do sada su podignute samo tri optužnice. Dinamika optuživanja odgovornih za zločine opada. Vreme prolazi, a svedoci i žrtve zbog protoka vremena nestaju. Zastupamo žrtve i u predmetima za naknadu štete protiv Republike Srbije, koji imaju poseban značaj za uspostavljanje pravde. Suprotno možda nekom prvom utisku običnih ljudi, u tim postupcima je najmanje važan novac, ta odšteta koju žrtve traže i na kraju možda dobiju. Naime, žrtvama je važno da se tim presudama utvrđuje odgovornost države i sistema za nepravdu koju su doživeli. Ti postupci traju godinama. Srpski sudovi su postavili niz prepreka koje onemogućavaju dobijanje pravične odštete. Kada u retkim slučajevima uspemo da dobijemo pozitivnu odluku, dosuđene odštete su mizerne i uvredljive jer se neminovno porede sa brutalnošću i trajanjem zločina koje su žrtve preživele. Teško da se to može nazvati pravdom, ali u odsustvu kazne za počinioce to je jedina satisfakcija.

Razgavarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo