Povežite se sa nama

INTERVJU

SANDRA ORLOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO U BEOGRADU: Većina zločinaca još je na slobodi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta za Vas znači izbor za direktora Fonda za humanitarno pravo?
ORLOVIĆ: Za mene je bila velika čast što me osnivačica FHP Nataša Kandić predložila kao nekog ko može da vodi Fond za humanitarno pravo u Beogradu. To je velika odgovornost, jer je Fond po onome što danas predstavlja u regionu u domenu tranzicione pravde, dokumentacije i arhive o kršenjima ljudskih prava postao institucija.

MONITOR: Postoji li neki poseban razlog zbog čega je Nataša Kandić napustila tu poziciju?
ORLOVIĆ: Nije postojao nikakav neposredan povod. O tome se razmišljalo duže u FHP. Nataša Kandić je upravo bila ta koja je pokrenula razgovor o tome.

MONITOR: Koje će projekte raditi FHP s Vama na čelu?
ORLOVIĆ: Fond za humanitarno pravo neće praviti nikakve zaokrete. Ostaće veran svojoj misiji, u čijoj je srži stalni zahtev i zagovaranje prema državnim institucijama za odgovoran i iskren odnos prema prošlosti, žrtvama i budućim generacijama. Radićemo na utvrđivanju odgovornosti onih koji su počinili ili naredili zločine, ali i na ratnoj biografiji svih onih koji se nalaze u institucijama. Ima mnogo onih koji nisu možda direktno naredili, učestovali u sprovođenju zločina, ali su bili itekako uključeni, dok su se ti zločini na terenu događali, oni nisu ništa preduzeli kako bi to sprečili. Posle nisu prijavili te zločine. Smatramo da je činjenica da takvi ljudi rade u institucijama nespojiva sa izgradnjom normalnog demokratskog društva koje poštuje vladavinu prava i ljudska prava. Nemoguće je očekivati da će žrtve iz druge države, koje su bile žrtve takvog jednog sistema steći poverenje u te institucije, ako su ti ljudi i dalje tamo. Žrtve iz Bosne ili Kosova su itekako svesne da su u strukturama države prisutne osobe koje imaju odgovornost za ono što se desilo. Kretaćemo se u tom okviru, nastavljamo neke od naših osnovnih aktivnosti kao što je zagovaranje krivične odgovornosti za činjenje ratnih zločina. Većina zločinaca su još uvek slobodni ljudi koji danas žive u uverenju da se zločin isplati i da su postupali u interesu države i svog naroda.

MONITOR: Je li ICTY ispunio očekivanja FHP?
ORLOVIĆ: Pre toga bi bilo dobro postaviti pitanje šta su to očekivanja od ICTY? Bilo ko ko se u regionu na ozbiljan i odgovoran način bavio nasleđem prošlih ratova, nije verovao da ICTY treba da bude jedini mehanizam kroz koga će naša društva da se suoče sa prošlošću. Mi u FHP-u uvek smo zagovarali proces suočavanja sa prošlošću u kojem bi bili angažovani svi delovi društva, institucije, pojedinci, lokalne zajednice, itd. Ne može se taj proces voditi i određivati jedna međunarodna institucija koja se nalazi hiljade kilometara od nas. Dali smo ICTY neopravdano veliku ulogu iako je taj sud ipak učinio jako mnogo, više nego sve naše države zajedno. Za mene je jedan od najvećih doprinosa ICTY taj što je u domove ljudi u bivšoj Jugoslaviji, ljudi koji nisu imali puno direktnih saznanja o ratu i zločinima uspeo da približi i predstavi likove zločinaca i žrtava kroz prenose suđenja. Sasvim sam sigurna da se većina ljudi seća svedočenja majke ubijenog dečaka u Srebrenici na suđenju generalu Krstiću, kad ona generala pita: „Gdje je moj sin?” i on obori glavu od sramote. Verujem da su te situacije iz sudnice i neka svedočenja imale određeni uticaj na obične ljude kada je reč o suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču poljuljale su odnose povjerenja prema ICTY. Šta sada raditi da bi se to povjerenje vratilo?
ORLOVIĆ: Nije samo ta presuda u pitanju. Tu je presuda i Perišiću, a zatim i poslednja Stanišiću i Simatoviću. One su donele nespokoj među žrtve, među aktiviste za ljudska prava, u zajednice pogođene ratom. Ljudi su razočarani u instituciju za koju su verovali svih tih godina da može doneti pravdu. On jeste doneo pravdu u nekim slučajevima, ali pred kraj svog mandata promenio je pristup kada je reč o odgovornosti najviših zvaničnika za ono što se desilo u regionu bivše Jugoslavije. Razmere zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji nas upućuju na neizbežan zaključak da tih zločina nije moglo biti da oni nisu pomognuti delovanjem, odnosno nedelovanjem, tih najviših zvaničnika.

MONITOR: Vaš stav o presudama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću?
ORLOVIĆ: Dobili smo presudu protiv Stanišića i Simatovića u kojoj se kaže da su zločini počinjeni od strane jedinica pod kontrolom Državne bezbednosti Srbije bili izolovani incidenti, odnosno da kod ljudi koji su stajali iza tih jedinica nije bilo znanja, praktično ni primisli o zločinima, da nije bilo mogućnosti da oni to spreče i da nisu čak imali ni obavezu da kazne nakon počinjenih zločina. Činjenice govore suprotno. Stanišić i Simatović su bili udarna igla Miloševićevog režima i sve ono što se loše desilo na početku rata delo je tih ljudi. Ako neko iole dobro zna šta se dešavalo na početku rata, nosi snažan utisak da je ova presuda dala iskrivljenu sliku posebno tog perioda. Sećam se dobro naoružanih, fantastično opremljenih jedinica koje su došle iz Republike Srbije. Viđala sam ih na televiziji, u svome okruženju. Oni su bili nosioci tog prvog talasa etničkog čišćenja i u Hrvatskoj i u Bosni.

MONITOR: Ramuš Haradinaj?
ORLOVIĆ: Taj proces je pokazao anomalije druge vrste koje se više tiču zaštite svedoka zločina počinjenih od strane OVK, pripreme samog predmeta, ali takođe i odgovornosti institucija Srbije zbog nekredibilnih svedoka koje su slali da svedoče u tom predmetu. Jedan svedok, kojeg je preporučilo Tužilaštvo Republike Srbije i bio je najavljen kao ključni svedok u dokazivanju odgovornosti Haradinaja u ponovoljenom postupku imao je apsolutno razarajuću ulogu u pogledu ishoda tog postupka. On je menjao svoj iskaz iz minute u minut. Postoji odgovornost na svim stranama zašto je taj predmet propao. Ipak, ne zaboravimo da je među trojicom optuženih pripadnika OVK u tom predmetu jedan od njih osuđen za počinjene zločine.

Civilizacijski poraz

MONITOR: Kako komentirate dolazak Momčila Krajišnika u BiH?
ORLOVIĆ: Takvi dočeci svaku pristojnu osobu u bivšoj Jugoslaviji duboko uznemire, obeshrabre, a pomalo i razljute. Ljudi koji su osuđeni za zločin u kojima su stradali žene, deca, obični ljudi, a budu dočekani kao heroji, sa državnim počastima, to je naš civilizacijski poraz. To je jedna od najvidljivijih posledica višegodišnjeg nesuočavanja s prošlošću. Tu su nezainteresovane i u ratu kompromitovane političke elite odnele pobedu. Sada je na civilnom društvu, u najširem smislu, obaveza da suočavanje s prošlošću utka u proces obnove naših duštava. Ali to je danas veoma teško jer je i međunarodna zajednica, posebno EU, nekako odustala od toga. Sklonila je to sa agende. I do sada pitanje suočavanja sa prošlošću je bilo svedeno na saradnju sa ICTY što se pokazalo kao vrlo kratkovida i ne baš produktivna strategija. Doček Krajišnika, Haradinaja, Plavšićeve i ostalih rezultat su odsustva razumnog i odgovornog odnosa prema prošlosti. Nismo ozbiljno shvatili ono što nam se desilo. Time pokazujemo strašnu neodgovornost prema budućim generacijama.

Najveća tabu tema

MONITOR: Šta je sa logorima na teritoriji Srbije?
ORLOVIĆ: Logor Stajićevo nije jedini logor u kojem su bili zatvoreni hrvatski civili i zarobljenici na teritoriji Republike Srbije. Tu su još i Begejci, a u tu svrhu su koršćeni i zatvori u Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu… Međutim, vrlo malo je poznato da su postojala i dva mesta u kojima su 1995. i 1996. bili zatvoreni Bošnjaci, poreklom iz Žepe i okoline, koji su nakon pada ove enklave spašavajući se od Vojske Republike Srpske bili prinuđeni da preplivaju Drinu i uđu u Srbiju. Radi se o logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Postojanje ovih logora, a posebno iskustva onih koji su bili zatovoreni u njima, mučeni, izgladnjivani najveća su tabu tema za srpsko društvo, pored masovnih zločina nad kosovskim Albancima 1998. i 1999.

Fond je podneo krivičnu prijavu zbog zločina počinjenih u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Tužilaštvo za ratne zločine je posle dve godine odbacilo tu prijavu sa obrazloženjem da ne postoje elementi krivičnog dela zločina protiv ratnih zarobljenika. Ono što nas je frapiralo je da smo naknadnom proverom utvrdili da Tužilaštvo nije ispitalo ni jednog od 80 svedoka, bivših logoraša koji su bili ili lično zlostavljani ili su svedočili o torturi drugih u tim logorima. Nastavićemo da insistiramo na odgovornosti za ono što se dešavalo u tim logorima. Tražićemo prvo od Ustavnog suda Srbije, a eventualno i od Evropskog suda za ljudska prava, mišljenje da li je Tužilaštvo sprovelo adekvatnu istragu u ovom slučaju. I laiku je jasno da nema sumnje da to nije slučaj jer su ignorisani najvažniji svedoci.

Stajićevo i Begejci ostaju takođe i dalje neistraženi. Počinioci su na slobodi iako je postojanje ovih logora kao i tretman zatvorenih civila tamo, među kojima je bilo mnogo i žena i dece veoma dobro dokumentovano. Ova dva logora bila su i deo predmeta protiv Slobodana Miloševića.

Vrijeme prolazi, žrtve nestaju

MONITOR: Koliko postupaka danas vodite?
ORLOVIĆ: Advokati FHP-a trenutno zastupaju u dva predmeta. To su predmeti za ratni zločin u Tenji i predmet zločina nad albanskim civilima na više lokacija u opštini Peć. Do sada su podignute samo tri optužnice. Dinamika optuživanja odgovornih za zločine opada. Vreme prolazi, a svedoci i žrtve zbog protoka vremena nestaju. Zastupamo žrtve i u predmetima za naknadu štete protiv Republike Srbije, koji imaju poseban značaj za uspostavljanje pravde. Suprotno možda nekom prvom utisku običnih ljudi, u tim postupcima je najmanje važan novac, ta odšteta koju žrtve traže i na kraju možda dobiju. Naime, žrtvama je važno da se tim presudama utvrđuje odgovornost države i sistema za nepravdu koju su doživeli. Ti postupci traju godinama. Srpski sudovi su postavili niz prepreka koje onemogućavaju dobijanje pravične odštete. Kada u retkim slučajevima uspemo da dobijemo pozitivnu odluku, dosuđene odštete su mizerne i uvredljive jer se neminovno porede sa brutalnošću i trajanjem zločina koje su žrtve preživele. Teško da se to može nazvati pravdom, ali u odsustvu kazne za počinioce to je jedina satisfakcija.

Razgavarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.

MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.

MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?

MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.

Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.

Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja

 

MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ  vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere? 

BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.

Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.

Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.

Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.

Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.

Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom   „tridesetgodišnjem ratu“  se već poodavno nalazimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija

 

 MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?

VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.

MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji.  Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?

VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment  inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo