Povežite se sa nama

OKO NAS

SECOND HAND TRGOVINA: Detalj koji grad čini gradom

Objavljeno prije

na

Prodavanje, odnosno kupovina polovne odjeće, sa čijom se praksom počelo još u 18. vijeku u Velikoj Britaniji kroz istoriju je predstavljalo vid otpora prema određenim društvenim pojavama.

U Americi, tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, garderoba iz „druge ruke” predstavljala je alternativu tadašnjem dominantnom modelu konzervativne domaćice u suknji do sredine listova i frizurom pod konac. Već šezdesetih godina kupovina u second hand-ovima postala je ne samo težnja za individualnošću, već i borba protiv potrošačkog društva.

Danas, ukoliko se kupovina polovne odjeće ne posmatra samo kao posljedica ekonomske krize, može se naći i razlog koji kupovinu nošene odjeće čini društveno korisnom pojavom. Nije riječ samo o veoma povoljnim cijenama, već i o borbi protiv sistema na kojem počiva savremena konzumeristička civilizacija.

„Počela sam da kupujem polovnu robu kada sam otkrila da modna industrija dosta zagađuje životnu sredinu. Danas se proizvodi mnogo garderobe, u buticima stalno izlaze nove kolekcije”, kaže Andrea, studentkinja koja više od godinu dana rijetko kupuje odjeću na drugim mjestima. Nju je na ovakav pristup motivisalo posebno to što se danas roba uglavnom proizvodi u sweatshopovima, u kojima rade žene, ali i djeca i muškarci za veoma male pare u neuslovnim fabrikama, bez velikog broja radničkih prava. „Za mene to predstavlja način da manje učestvujem u zagađivanju životne sredine, ali i da svojim novcem ne podržim velike kompanije koje eksploatišu ljude”, naglašava Andrea.

Naravno, u ovoj se priči ne smije zanemariti ni moda, kao motiv nošenja second hand garderobe, te nije iznenađujuće da su žene najbrojniji kupci.

Dobri poznavaoci second hand-ova znaju da se u ovakvim radnjama nerijetko mogu, za veoma pristupačne cijene, naći kreacije poznatih svjetskih brendova – od H&M-a do Armanija.

„Često nađem dobro očuvane ili skoro nove stvari, obično budu sa etiketama na koje inače nikad ne bih dala pare jer su bezobrazno skupe”, kaže Sofija, djevojka od dvadesetak godina, prebirajući po rafovima jednog od podgoričkih butika polovne robe. Iz radnje izlazi sa farmericama plaćenim dva eura, košuljom četiri, haljinom od osam i osmjehom koji nema cijenu.

U Crnoj Gori second hand radnje nalaze se u skoro svakom gradu, a posao ide dobro, iako još ima onih koji ne vole da se zna da ponekad kupuju tamo.

„Možda sam ih i ja jednom imala, dok sam bila mlađa”, kaže o predrasudama Valentina Kovačević Leković, vlasnica second hand-a One Off. Po njenom iskustvu, sve je manje onih koji sa podozrenjem gledaju na kupovinu nošene garderobe.

„Žene sve više shvataju da nema veze ko je nosio tu garderobu prije njih. Meni se, na primjer, dopada, što je haljinu nosila neka žena prije mene. Baš ima čar i posebnost iz tog razloga”, kaže ona. „Nosiš neku novu energiju, a onda je, uz svoju, proslijeđuješ nekom drugom ko će je opet nositi i to ide u krug”, dodaje uz osmjeh.

Valentina je, zajedno sa svojom prijateljicom Jelenom Pejović, prije pet godina otvorila ovaj nesvakidašnji second hand, za koji osjećate potrebu da dođete ponovo.

Ona u razgovoru za Monitor objašnjava da, kada su došle na ovu ideju, nisu htjele da to bude samo posao za zaradu: „Željele smo da napravimo neko mjesto koje će jednog dana biti kultno. Da se tu okupljaju umjetnice, žene iz svijeta politike, doktorke, obične i neobične… Da tu skupljamo krug žena koje i nama prijaju, a i međusobno”.

Odjeća koja se prodaje u ovoj radnji uvezena je iz Italije gdje, opet, pristižu komadi iz raznih krajeva svijeta – od Londona i Pariza, preko Pakistana, iz Egipta, Amerike, pa čak i Meksika. U malom prostoru ovog butika, može se osjetiti širina svijeta, mašte, kreativnosti, ali i slobode od pogrešne percepcije o polovnoj garderobi. Ovdje se mogu kupiti i vintage stvari, garderoba koja je na modnom tronu bila pedesetih i šezdesetih godina, a sada se uveliko vratila kao vrlo popularan trend.

Odjeća se brzo rasproda, što zbog originalnosti, što zbog povoljnih cijena. Unikatnost košta između pet i 25 eura, a na čestim sniženjima čak i manje.

Kada su u pitanju osobe koje dolaze ovdje da kupuju, Valentina Kovačević Leković kaže da se vizija o emancipovanim i slobodoumnim ženama ostvaruje, a da su umjetnice najčešći posjetioci. „Interesantno, srećem te žene i skoro svaki naš komad koji sam prodala pamtim”, kaže.

Ona objašnjava zašto se mnoge dame zaljube u second hand: „Ženama je nekad dosta svakodnevnih problema. Ona dođe, kupi nešto, to nije skupo, a sebi je uljepšala dan. Ovdje nikad ne znate šta ćete naći i čar je u tome što ne znate. Ovo nije konfekcija, ovo je za nekog ko zna da mašta.”

Isidora, stalna mušterija One Off-a, kaže da se tu osjeća posebno. „Jedinstvena odjeća i prijateljska atmosfera”. Za otkrivanje ovog second hand-a bio zadužen usmeni marketing. „Prijateljica, koja drži do svog izgleda i ne žali da plati vrlo skupocjenu garderobu, otkrila mi je da se često oblači kod Valentine i Jelene”, objašnjava Isidora.

Taj uvijek prisutni faktor iznenađenja posebna je, kaže, prednost kupovine u second hand radnjama: „Tu nađete nešto što ne očekujuete. Možda i najkvalitetniju odjeću.”.

Second hand. Detalj koji grad čini gradom.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo