Povežite se sa nama

OKO NAS

SECOND HAND TRGOVINA: Detalj koji grad čini gradom

Objavljeno prije

na

roba

Prodavanje, odnosno kupovina polovne odjeće, sa čijom se praksom počelo još u 18. vijeku u Velikoj Britaniji kroz istoriju je predstavljalo vid otpora prema određenim društvenim pojavama.

U Americi, tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, garderoba iz „druge ruke” predstavljala je alternativu tadašnjem dominantnom modelu konzervativne domaćice u suknji do sredine listova i frizurom pod konac. Već šezdesetih godina kupovina u second hand-ovima postala je ne samo težnja za individualnošću, već i borba protiv potrošačkog društva.

Danas, ukoliko se kupovina polovne odjeće ne posmatra samo kao posljedica ekonomske krize, može se naći i razlog koji kupovinu nošene odjeće čini društveno korisnom pojavom. Nije riječ samo o veoma povoljnim cijenama, već i o borbi protiv sistema na kojem počiva savremena konzumeristička civilizacija.

„Počela sam da kupujem polovnu robu kada sam otkrila da modna industrija dosta zagađuje životnu sredinu. Danas se proizvodi mnogo garderobe, u buticima stalno izlaze nove kolekcije”, kaže Andrea, studentkinja koja više od godinu dana rijetko kupuje odjeću na drugim mjestima. Nju je na ovakav pristup motivisalo posebno to što se danas roba uglavnom proizvodi u sweatshopovima, u kojima rade žene, ali i djeca i muškarci za veoma male pare u neuslovnim fabrikama, bez velikog broja radničkih prava. „Za mene to predstavlja način da manje učestvujem u zagađivanju životne sredine, ali i da svojim novcem ne podržim velike kompanije koje eksploatišu ljude”, naglašava Andrea.

Naravno, u ovoj se priči ne smije zanemariti ni moda, kao motiv nošenja second hand garderobe, te nije iznenađujuće da su žene najbrojniji kupci.

Dobri poznavaoci second hand-ova znaju da se u ovakvim radnjama nerijetko mogu, za veoma pristupačne cijene, naći kreacije poznatih svjetskih brendova – od H&M-a do Armanija.

„Često nađem dobro očuvane ili skoro nove stvari, obično budu sa etiketama na koje inače nikad ne bih dala pare jer su bezobrazno skupe”, kaže Sofija, djevojka od dvadesetak godina, prebirajući po rafovima jednog od podgoričkih butika polovne robe. Iz radnje izlazi sa farmericama plaćenim dva eura, košuljom četiri, haljinom od osam i osmjehom koji nema cijenu.

U Crnoj Gori second hand radnje nalaze se u skoro svakom gradu, a posao ide dobro, iako još ima onih koji ne vole da se zna da ponekad kupuju tamo.

„Možda sam ih i ja jednom imala, dok sam bila mlađa”, kaže o predrasudama Valentina Kovačević Leković, vlasnica second hand-a One Off. Po njenom iskustvu, sve je manje onih koji sa podozrenjem gledaju na kupovinu nošene garderobe.

„Žene sve više shvataju da nema veze ko je nosio tu garderobu prije njih. Meni se, na primjer, dopada, što je haljinu nosila neka žena prije mene. Baš ima čar i posebnost iz tog razloga”, kaže ona. „Nosiš neku novu energiju, a onda je, uz svoju, proslijeđuješ nekom drugom ko će je opet nositi i to ide u krug”, dodaje uz osmjeh.

Valentina je, zajedno sa svojom prijateljicom Jelenom Pejović, prije pet godina otvorila ovaj nesvakidašnji second hand, za koji osjećate potrebu da dođete ponovo.

Ona u razgovoru za Monitor objašnjava da, kada su došle na ovu ideju, nisu htjele da to bude samo posao za zaradu: „Željele smo da napravimo neko mjesto koje će jednog dana biti kultno. Da se tu okupljaju umjetnice, žene iz svijeta politike, doktorke, obične i neobične… Da tu skupljamo krug žena koje i nama prijaju, a i međusobno”.

Odjeća koja se prodaje u ovoj radnji uvezena je iz Italije gdje, opet, pristižu komadi iz raznih krajeva svijeta – od Londona i Pariza, preko Pakistana, iz Egipta, Amerike, pa čak i Meksika. U malom prostoru ovog butika, može se osjetiti širina svijeta, mašte, kreativnosti, ali i slobode od pogrešne percepcije o polovnoj garderobi. Ovdje se mogu kupiti i vintage stvari, garderoba koja je na modnom tronu bila pedesetih i šezdesetih godina, a sada se uveliko vratila kao vrlo popularan trend.

Odjeća se brzo rasproda, što zbog originalnosti, što zbog povoljnih cijena. Unikatnost košta između pet i 25 eura, a na čestim sniženjima čak i manje.

Kada su u pitanju osobe koje dolaze ovdje da kupuju, Valentina Kovačević Leković kaže da se vizija o emancipovanim i slobodoumnim ženama ostvaruje, a da su umjetnice najčešći posjetioci. „Interesantno, srećem te žene i skoro svaki naš komad koji sam prodala pamtim”, kaže.

Ona objašnjava zašto se mnoge dame zaljube u second hand: „Ženama je nekad dosta svakodnevnih problema. Ona dođe, kupi nešto, to nije skupo, a sebi je uljepšala dan. Ovdje nikad ne znate šta ćete naći i čar je u tome što ne znate. Ovo nije konfekcija, ovo je za nekog ko zna da mašta.”

Isidora, stalna mušterija One Off-a, kaže da se tu osjeća posebno. „Jedinstvena odjeća i prijateljska atmosfera”. Za otkrivanje ovog second hand-a bio zadužen usmeni marketing. „Prijateljica, koja drži do svog izgleda i ne žali da plati vrlo skupocjenu garderobu, otkrila mi je da se često oblači kod Valentine i Jelene”, objašnjava Isidora.

Taj uvijek prisutni faktor iznenađenja posebna je, kaže, prednost kupovine u second hand radnjama: „Tu nađete nešto što ne očekujuete. Možda i najkvalitetniju odjeću.”.

Second hand. Detalj koji grad čini gradom.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo