Povežite se sa nama

MONITORING

SIGURNA VLAST: Rastegljivost izborne volje

Objavljeno prije

na

Dok uveliko teče posljednja godina mandata osvojenih na izborima 14. oktorbra 2012. i dok se čeka glasanje o povjerenju vladi zakazano za 25. januar, ako je išta jasno, jasno je da malo ima tako rastegljivih stvari kao što je – izborna volja crnogorskih građana.

Vlada će nastaviti da vlada voljom poslanika koji su svoje mandate dobili od opoziciono orjentisanih građana i nastaviti da se sprema za još jedne izbore kojima je u korijenu njihov „siguran glas”. Siguran posao, sigurna socijala, sigurno neplaćanje struje, sigurno parče puta, siguran đžak brašna, sigurna kupovina ličnih karata.

Za odlične rezultate na poljima korupcije, nepravde, lopovluka, zarobljavanja institucija i ostaloga, vladajuća partija ima da zahvali prije svega izvanrednoj sposobnosti da svoju vlast učini neprikosnovenom, bez obzira na to koliko je glasova dobila i, naročito, kako ih je dobila. Malo je, zasad, razloga za vjeru da će na narednim izborima biti drugačije.

Ide vrijeme, malo ko se sjeća da je prethodne izbore koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović, ustvari, izgubila. Od 362.714 ljudi koji su izašli na izbore, za njih je glasalo 165.380. Za vladajuću koaliciju u tom trenutku, dakle, nijesu glasale 197.334 osobe. Razliku od blizu 32 hiljade glasova u korist onih koji nijesu glasali za vlast Evropljani Mila Đukanovića nadomjestili su sa oko 15 hiljada glasova, odnosno tri mandata, koje im je priključila Bošnjačka stranka, a mirne duše su mogli računati i na glasove koje su prikupile dvije albanske koalicije i Hrvatska građanska inicijativa. Riječ je o nešto više od deset hiljada glasova. Različite srpske i albanske partije koje nijesu prešle cenzus rasule su oko 13 hiljada glasova.

Prvo pitanje oko poštovanja izborne volje građana pojavilo se, dakle, neposredno poslije izbora. Jednostavno: je li građanin koji je glasao za Bošnjačku ili neku drugu od patija manjinskih naroda zaista htio da podrži DPS i Mila Đukanovića, kako se ubrzo pokazalo – bezuslovno. Kolokvijalno se to kaže: ako već hoćeš da se prodaš, što se ne bi prodao direktno nego ti treba kao nakupac, partija posrednik. Ili je, ipak, uoči izbora neko prodavao maglu o distanci od vlasti, a onda pokupio privilegije koje sleduju onome ko poljubi skute.

Kad namakne većinu u parlamentu, DPS-u je nebo granica. Dolivanje i odlivanje, ispunjavanje obećanja ili njihovo kršenje, stvar je igre u kojoj su velemajstori. Ne valja onima koji glume partnere, a zapravo su klimoglavci, previše dati da ne osile. Nešto im treba udijeliti, da suviše ne kukaju. Kao kad, na primjer, Tuzi ne postanu opština, ali postanu gradska opština. Valja nešto obećavati i pred naredne izbore. I slično.

Manje od pola godine nakon parlamentarnih, održani su lokalni izbori u Nikšiću i Andrijevici. Tu je počela da se se prikazuje saga o Pozitivnoj. Od 29.881 birača koji su toj partiji dali glas na parlamentarnim izborima većina danas zna da je izigrano povjerenje koje su, tada tek formiranoj partiji, poklonili. Mnogi od njih u međuvremenu su shvatili da jeste bilo naivno povjerovati u priču kako Pozitivna neće „ni sa ovakvom včašću, ni sa ovakvom opozicijom”. Koliko je glasova ostalo partiji koja je prešla put od Draga do Draga u vidu Darka, teško da ćemo u skoro vrijeme saznati. Razumno je pretpostaviti da će na naredim izborima činiti dio neke koalicije koja čuva državu i investitore.

Cijepanje SNP-a i, konačno SDP-a, napravilo je od crnogorskog parlamenta skupinu u kojoj je treći po veličini poslanički klub – klub nezavisnih poslanika. Zahvaljujući većini poslanika Pozitivne i dvojici bivših članova SDP-a koji su se priklonili Socijaldemokratama Ivana Brajovića – kosa crta Mila Đukanovića – vladajuća koalicija i dalje kontroliše većinu tastera u Skupštini Crne Gore.

Ipak, takvom sutuacijom nije zadovoljan dugogodišnji poslanik DPS-a Miodrag Vuković. On je Dnevnim novinama kazao kako je na djelu totalna destrukcija parlamenta. ,,Parlament umire, živjela Radna grupa”, tvrdi Vuković i precizira da sada umjesto parlamenta funkcioniše Radna grupa o parlamentarnom dijalogu i odlučuje o najvažnijim državnim pitanjima.

,,Sada umjesto 81 poslanika, na koje su građani prenijeli suverenitet i dali im za pravo da odlučuju u njihovo ime o pitanjima navedenim u Ustavu i u zakonima ove države, odlučuje Radna grupa. Odlučio je Ranko Krivokapić i oni koji misle kao on, da se taj parlamentarni dijalog, umjesto među nama poslanicima, vodi u ‘klubu izabranih’, odnosno partijskih poglavica. Sada neki partijski činovnici, umjesto poslanika, odlučuju o pitanjima državnog, nacionalnog i subnacionalnog karaktera. Oni odlučuju o izbornom procesu! Gdje to piše u Ustavu naše zemlje? To je znak za uzbunu. O izborima odluku mogu donijeti samo dvije trećine poslanika”, upozorava Miško Vuković.

On smatra da je cilj suspenzija parlamentarne demokratije.

,,Kreatori Radne grupe, u kojoj je vlast u manjini, u njoj vide spas za svoj politički život i nameću nam je kao rješenje za postojeće i nepostojeće i izmišljene probleme”, kaže Vuković. Uz dramatično upozorenje: ,,Ovo liči na 1948. godinu, neoinformbiro! “. Dobro, malo se zanio.

Radna grupa, kao što i samo ime kaže – radi. Defiluju pred predstavnicima političkih partija razni državni funkcioneri, eno je neki dan Zorica Kovačević, ministarka rada i socijalnog staranja obećala da će obezbijediti poštovanje propisa u toku izbornog procesa. Ako Radna grupa parlamentarnog dijaloga odluči, kazala je, dva mjeseca uoči i jedan nakon izbora neće biti jednokratnih pomoći.

Ili je Miško Vuković u pravu pa Radna grupa radi što joj nije posao ili čitav sistem ne valja. Socijalna pomoć, ne bi smjela da zavisi ni od Radne grupe, ali ni od ministarke, na nju neko ima ili nema pravo. Ko ima, a ko nema, kad se i kako isplaćuje, moralo bi pisati u zakonu, pred kojim su svi, je li, jednaki. Svi znamo da nije tako, i svi znamo da vlast zloupotrebljava socijalu pred svake izbore, ali vjerovati da će stvar biti riješena ministarkinim obećanjem, neozbiljno je. Sve i ako je rekla – bez majke.

Radna grupa je imala čast i da je pohodi vrhovni državni tužilac Ivica Stanković. On je kazao da se moraju poštovati demokratski principi tokom izbora i podsjetio na izreku da bi moglo doći do toga da se ,,umjesto glasova broje glave”.

Stanković je kazao da je pozvao članove Radne grupe i javnost da obavijeste tužilaštvo ukoliko saznaju ili imaju dokaze za bilo kakve nezakonitosti u izbornom procesu. „Treba svi da damo puni doprinos da suzbijemo kršenje izbornih prava, pojave pritisaka, sile, prijetnje, falsifikovanja i ucjene”, rekao je Stanković. Uočio je, međutim, kako je teško dokazati kriminalne djelatnosti u izbornom procesu ,,jer su obično tu u pitanju osobe koje imaju i političku moć i uticaj”. Logično. Jednako kao što je logično da onaj ko ne zna, neće ili ne može da uradi taj posao, treba da ide kući.

Predstavnik Demosa, Goran Danilović, kazao je da su na sjednici prećutno zaključili da je, što se tiče tužilaštva, u pravnom smislu, afera Snimak završena. „Rekao bih da je to urađeno odbacivanjem posljednjeg predmeta, 31. decembra”, kazao je Danilović. Tužilaštvo je odbacilo 16 od 19 predmeta u aferi Snimak.

Na poziv VDT-a svima koji imaju informaciju da je neko počinio krivično djelo, da to prijave tužilaštvu, predstavnik MANS-a, Vuk Maraš, je pitao: ,,Zašto to da uradimo? Da bi Stanković sa svojim timom nastavio da abolira najviše državne funkcionere, i da im tužilaštvo pomaže da se oslobode krivice za najteža krivična djela, a uticaj na izbornu volju građana to svakako jeste”.

I dok Radna grupa skuplja obećanja da će državni činovnici svoje poslove raditi po zakonu i da neće pomagati DPS-u da krade na izborima, nema stvarnih pokazatelja da će naredni izbori biti više fer i demoratski nego svi prethodni. Nijedan mehanizam koji DPS-u omogućava izborne pobjede nije razmontiran.

Posebna su priča odnosi među opozicionim prvacima. Imamo umišljenih veličina za osam država, aproksimativno.

Najnovije je da je predsjednik Demokrata Aleksa Bečić obnarodovao kako neće ići na sastanke sa liderima Građanskog pokreta URA, Demosa i SDP-a koji pripremaju „aktivan odgovor” u slučaju da Vlada u Skupštini u ponedjeljak dobije povjerenje. Još, kaže, nema povjerenja u Ranka Krivokapića i njegovu partiju. Ostali su, biće, glupi, pa bi za Ranka ruku u vatru stavili. Na drugoj strani, zasad je pitanje šta znači ,,aktivan odgovor” – transcendentalno. Treću stranu čini Demokratski front koji ne odustaje od protesta i nade da će tom vrstom pritiska uspjeti da proizvede prelaznu vladu. Uoči protestnih skupova zakazanih za 24. i 25. januar, ponovo su pojačali onu vrstu retorike koju njihovi kritičari zovu ,,retorikom sudnjeg dana”. Uz sve postojeće, u Crnoj Gori je nastala i podjela na ,,salonske” i ,,ulične” opozicionare.

Moglo bi imati nečeg poučnog u ciframa sa početka ovog teksta. Vlast koja, uprkos svim krađama, zapravo gubi izbore, na kraju na njima pobijedi zahvaljujući tome što za protivnike ima one koji nijesu u stanju da pridobiju manjine i spriječe rasipanje glasova. Kad riješi te dvije stvari i, makar djelimično spriječi zloupotrebu državnih dobara u partijske svrhe, opozicija bi mogla da računa da će postati vlast. Dotad – Vlada ne pada.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo