Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sjećanje na izgubljenu nadu

Objavljeno prije

na

ante-markovic

U noći 28. novembra u Zagrebu umro je Ante Marković, poslednji premijer poslednje Jugoslavije. Imao je nazeb.

Dana 20. decembra 1991. na konferenciji za novinare Marković je ,,vratio mandat” građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka. Nije prihvatio predlog budžeta SFRJ za 1992. godinu koji je nazvao ,,ratnim”, jer je vojsci koja je već odabrala front, pripalo 81 odsto iz jugoslovenske kase. Redakcija sarajevskog magazina Nedjelja, izdanka dnevnika Oslobođenje, je 8. decembra 1991. objavila tekst „Rekvijem za premijera – epitaf za Jugoslaviju”, dopisnice iz Beograda. Autorka teksta je tada imala platu od 1.500 DEM, kvadratni metar njenog novog stana sa parnim grejanjem koštao je 2.000 DEM, polazeći na posao videla je da su u prodavnicu u Knez Mihailovoj stigle italijanske sandale, pa je kupila dva para, setila se osnivačke skupštine Saveza reformskih snaga Jugoslavije u Beogradu. Tada je u prepunoj sali Doma sindikata nasmešeni premijer rekao – ovde me zovu „srbožder”, u Zagrebu sam „četnik”, sa galerije su bacali cveće i aplaudirali. Udruženi, komunisti i četnici u Crnoj Gori nazvali su ga „ustašom”.

Za sledeći skup reformista sve su beogradske sale bile zauzete, pokušali su da se nađu u restoranu društvene ishrane u državnoj medijskoj ustanovi Borba, ali su ih sprečili radnici Štamparije Borba, pa su se našli u Učiteljskoj školi dva kilometra dalje.

Marković je rođen 1924. u Konjicu, Bosna i Hercegovina, onog dana koji je postao Dan državnosti BiH, uspomena na prvo zasedanje ZAVNOBiH-a. Novinski izveštači se stide što je Marković „pre Drugog svetskog rata pripadao naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao član Komunističke partije”. Bio je 17-godišnji partizan.

Počeo je da radi u zagrebačkom preduzeću Rade Končar kao dizajner, a završio kao generalni direktor firme sa 25.000 zaposlenih. Firma je i dalje sa istim imenom – jednog od prvih narodnih heroja Jugoslavije, a zapošljava 4.200 ljudi.

Na Dan republike bivše SFRJ od šest država bivše Jugoslavije, „balkanski Pijemont”, „lider regiona”, „Atina i Sparta” ide puzećim stavom prema Briselu. U Sarajevu čuči namesnik EU, a Makedonija glođe status kandidata od 2005.

Čelnici Evropske zajednice, kako se tada zvala EU, Žak Delor i Žak Santer, ubeđivali su u Beogradu krajem maja 1991. republičke lidere da se sporazumeju, a za uzvrat će Jugoslavija postati pridružena članica EZ. Privilegovani jugoslovenski partner bi dobio pet i po milijardi dolara injekcije da realizuje Markovićev program. Takve odnose sa EZ nije imala nijedna evropska država, a najmanje socijalistička. Sporazum su odbili i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.

Tačno godinu dana nakon odlaska dva Žaka iz Beograda, UN su zbog angažmana u bosanskom ratu uvele sankcije SRJ, a ona je uzvratila štampanjem šarenog papirnatog pravougaonika od 500.000.000.000 dinara, najništavnijeg na svetu.

Uoči Dana Republike Press je objavio je da je „raspadom SFRJ Srbija izgubila 400 milijardi eura. To je gubitak veći od gubitka svih bivših republika zajedno. Srbija je za proteklih 20 godina ostvarila samo 50 odsto BDP-a koji je mogla da ostvari da nije bilo raspada, ratova, sankcija. Po ovom kriterijumu, najviše je zaostala BiH, a najbezbolnije prošla Slovenija. SFRJ bi bila u EU već 2004. godine u talasu sa Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom.

,,Treba li da vratimo kotač povijesti unazad i platimo cijenu koju smo već platili od 1941. do 1945, treba li proći kroz takvu kalvariju da bismo uvidjeli naše zajedničke interese da živimo skupa i da budemo sposobni, pripremljeni i prihvatljivi da živimo u EZ-u?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi”, izložio je Marković poslanicima decembra 1989.

Sredinom 1991. godine poslanici iz Saveznog veća Skupštine Jugoslavije na ćirilici su prisegnuli da je „predsednik SIV-a primao smernice i naloge od vrhovništva Republike Hrvatske i radio u korist separatističke politike republika Hrvatske i Slovenije”, te je „moralno, politički i ljudski nepodoban” za funkciju premijera.

Branko Kostić iz Predsedništva SFRJ je našao i nove kandidate za mandatara.

Premijer je ministrima u septembru 1991. prepričao sadržaj magnetofonske trake koju je dobio od Alije Izetbegovića: „Vlast Srbije, armija i srpski političari u Bosni su povezani. Čuo sam kako Milošević naređuje Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem (Nikola, komandant Prve armije u Banjaluci) da shodno dogovoru podeli oružje TO Krajine i Bosne za realizaciju plana RAM”. Marković je zatražio ostavku saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića i njegovog zamenika Staneta Broveta. Plan RAM je učenje kako stvoriti srpsku državu u BiH i povezati je sa Krajinom u Hrvatskoj. Traka je premotana kada je Marković bio svedok haške optužbe Miloševića.

Za pola godine Markovićeve reforme oko 90 odsto uvoza je liberalizovano, za godinu dana je 292.000 ljudi formiralo vlastita preduzeća. Devizne rezerve su bile 11 milijardi dolara, a inostrani dug je sa 21 smanjen na 12 milijardi dolara. Marković je predložio da se prihodi Federacije svedu na carine i porez na promet; za nerazvijene republike, Kosovo i natprosečno zadužena područja predvideo je pomoć od 995 miliona dolara, a finansiranje JNA je smanjio sa 5,2 na 4,5 odsto budžeta. Predložio je da se u budžetu za prvu godinu reforme obezbedi 100 miliona dolara za socijalnu sigurnost radnika koji ostanu bez posla, otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, i oko 50 miliona dolara za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva.

Markoviću je Milošević čestitao 1990. upadom Narodne banke Srbije u platni sistem Jugoslavije. Oteo je Jugoslaviji 2,5 milijardi dolara da bi osigurao reizbor za predsednika Srbije.

Marković je krajem aprila 2009. godine posle 17 godina došao u Beograd, gde je učestvovao na međunarodnoj konferenciji o socijalnoj politici. Rekao je između ostalog: „Mi uništavamo svakog tko digne glavu, umjesto da mu damo šansu”!

Josip Pejaković, je ovih dana izrekao misao mnogih: „Ljudi pamte da su u vrijeme Ante Markovića makar samo sedamnaest mjeseci živjeli životom dostojnim čovjeka.”

Crnogorski poraz

Nekadašnji šef poslaničkog kluba Saveza reformskih snaga Crne Gore Žarko Rakčević sjeća se Markovića kao “iskrenog Jugoslovena, dokazanog privrednika i dobrog čovjeka”

Kao osnivač partije Savez reformskih snaga Marković nije uspio da pobijedi na izborima i spriječi nacionalističke snage da zapale ratni požar. Reformisti su pobijedili u malo opština SFRJ, od kojih je u Crnoj Gori najveća bila Opština Bar.

Jedan događaj posebno se pamti – 1991. godine crnogorska policija je dozvolila vatrenim pristalicama ondašnjih srpskih i crnogorskih vlasti da Markoviću prepriječe put i ne dozvole da uđe u Virpazar gdje je bio krenuo da ruča.

„Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam” govorio je u to vrijeme crnogorski premijer Milo Đukanović. SK Crne Gore, koji su predvodili Bulatović, Đukanović i Marović, vodio je prljavu kampanju protiv Saveza refromskih snaga. Njegovi lidere i pristalice u Crnoj Gori označavani su kao neprijatelji i izdajnici Jugoslavije.

Tamara KALITERNA

BRANIMIR PAJKOVIĆ , MINISTAR U VLADI ANTA MARKOVIĆA
SJEAĆANJE

Ante Marković je uložio veliku energiju, skoro neodoljivu harizmu i ogromno znanje i iskustvo da zemlju čije vođstvo nije razumjelo poruke pada Berlinskog zida pokuša da uvjeri kako se njena budućnost nalazi upravo tu, na samim ruševinama do tada duboko utemeljenih ideoloških ograničenja.

Uoči rođendana države koju je pokušao da spase od nacionalističkih krvoloka, koji su se za nju zalagali „bez alternative”, ali tako da je feudalizuju, ili su iz nje željeli što prije da pobjegnu, Ante Marković je otišao i ostavio nas da se i dalje bavimo temama i zadacima koje je on za nepune dvije godine mandata svoje vlade, kao prvi socijalistički premijer u istoriji svijeta, zamalo riješio prije tačno dvadeset godina. Možda bismo imali više sreće da je njegov mandat krenuo četiri godine ranije.

Teško je tvrditi da bi program reformiste prošao bez potresa i da nije bio ometen političkim diverzijama i pripremama za ratove koji su uslijedili. Međutim, uvođenjem višestranačke demokratije i ravnopravnosti svih oblika svojine, liberalizacijom cijena i uvoza, te propisima koji su ohrabrivali strane investicije, Jugoslavija bi sasvim sigurno, kao zemlja na pragu Evropske zajednice, relativno brzo riješila nagomilane političke i strukturne probleme.

Ovo tim prije, jer je upravo kroz Markovićev program reformi sticala visok međunarodni ugled. Jugoslavija je bila izvan konkurencije ostalih istočno-evropskih zemalja kad je u pitanju tranzicija u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokratiju. Svjedok sam više međunarodnih susreta na kojima su se razmjenjivala iskustva o putevima reformi istočno-evropskih zemalja poslije 1989. Na njima su naši predstavnici predstavljali program koji se u zemlji već sa uspjehom sprovodio, dok su ostale delegacije govorile o svojim planovima, dilemama ili ograničenjima. Jugoslavija je već tada bila daleko odmakla na svom evropskom putu;u svijetu se jedino postavljalo pitanje ko će tim putem krenuti poslije nje – Mađarska, Poljska ili Čehoslovačka.

U zemlji je Marković ubrzo postao najpopularniji političar; plijenio je hrabrošću, optimizmom, energijom, znanjem i besprijekornim javnim nastupima. Možda upravo zbog toga, on lično i njegov SIV brzo su došli na nišan, prije svega, režimskih medija u Srbiji i Hrvatskoj. Nacionalne političke vođe, iznad svih Milošević i Tuđman, u svom narcizmu nijesu mogle da dozvole da jedan iskreni Jugosloven postane popularniji od njih. Zato se krenulo u njegovu satanizaciju i političku likvidaciju.

Pred prve višestranačke izbore u Jugoslaviji 1990. bilo je jasno da Markovićeva projekcija Jugoslavije nema podršku čelnika većine tadašnjih federalnih jedinica. Proces raspada zemlje je odmakao, a Markovićeva teza da će ekonomskim reformama i rezultatima koje one budu donosile promijeniti političku atmosferu u zemlji potpuno je propala. Njemu je to bilo jasno, pa je odlučio da napravi još jedan (posljednji) korak u pokušaju da zemlju spase od krvavog raspada i bratoubilačkog rata. Oformio je Savez reformskih snaga Jugoslavije, pokret koji je na političko-ekonomskom programu SIV-a okupio građanevjerne reformama i Jugoslaviji – federalnoj ili konfederalnoj, sasvim svejedno.

Savez reformskih snaga nije napravio značajniji rezultat na izborima 1990. Pobijedile su nacionalne podjele i mržnja. Pobijedila je smrt.

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo