Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sjećanje na izgubljenu nadu

Objavljeno prije

na

U noći 28. novembra u Zagrebu umro je Ante Marković, poslednji premijer poslednje Jugoslavije. Imao je nazeb.

Dana 20. decembra 1991. na konferenciji za novinare Marković je ,,vratio mandat” građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka. Nije prihvatio predlog budžeta SFRJ za 1992. godinu koji je nazvao ,,ratnim”, jer je vojsci koja je već odabrala front, pripalo 81 odsto iz jugoslovenske kase. Redakcija sarajevskog magazina Nedjelja, izdanka dnevnika Oslobođenje, je 8. decembra 1991. objavila tekst „Rekvijem za premijera – epitaf za Jugoslaviju”, dopisnice iz Beograda. Autorka teksta je tada imala platu od 1.500 DEM, kvadratni metar njenog novog stana sa parnim grejanjem koštao je 2.000 DEM, polazeći na posao videla je da su u prodavnicu u Knez Mihailovoj stigle italijanske sandale, pa je kupila dva para, setila se osnivačke skupštine Saveza reformskih snaga Jugoslavije u Beogradu. Tada je u prepunoj sali Doma sindikata nasmešeni premijer rekao – ovde me zovu „srbožder”, u Zagrebu sam „četnik”, sa galerije su bacali cveće i aplaudirali. Udruženi, komunisti i četnici u Crnoj Gori nazvali su ga „ustašom”.

Za sledeći skup reformista sve su beogradske sale bile zauzete, pokušali su da se nađu u restoranu društvene ishrane u državnoj medijskoj ustanovi Borba, ali su ih sprečili radnici Štamparije Borba, pa su se našli u Učiteljskoj školi dva kilometra dalje.

Marković je rođen 1924. u Konjicu, Bosna i Hercegovina, onog dana koji je postao Dan državnosti BiH, uspomena na prvo zasedanje ZAVNOBiH-a. Novinski izveštači se stide što je Marković „pre Drugog svetskog rata pripadao naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao član Komunističke partije”. Bio je 17-godišnji partizan.

Počeo je da radi u zagrebačkom preduzeću Rade Končar kao dizajner, a završio kao generalni direktor firme sa 25.000 zaposlenih. Firma je i dalje sa istim imenom – jednog od prvih narodnih heroja Jugoslavije, a zapošljava 4.200 ljudi.

Na Dan republike bivše SFRJ od šest država bivše Jugoslavije, „balkanski Pijemont”, „lider regiona”, „Atina i Sparta” ide puzećim stavom prema Briselu. U Sarajevu čuči namesnik EU, a Makedonija glođe status kandidata od 2005.

Čelnici Evropske zajednice, kako se tada zvala EU, Žak Delor i Žak Santer, ubeđivali su u Beogradu krajem maja 1991. republičke lidere da se sporazumeju, a za uzvrat će Jugoslavija postati pridružena članica EZ. Privilegovani jugoslovenski partner bi dobio pet i po milijardi dolara injekcije da realizuje Markovićev program. Takve odnose sa EZ nije imala nijedna evropska država, a najmanje socijalistička. Sporazum su odbili i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.

Tačno godinu dana nakon odlaska dva Žaka iz Beograda, UN su zbog angažmana u bosanskom ratu uvele sankcije SRJ, a ona je uzvratila štampanjem šarenog papirnatog pravougaonika od 500.000.000.000 dinara, najništavnijeg na svetu.

Uoči Dana Republike Press je objavio je da je „raspadom SFRJ Srbija izgubila 400 milijardi eura. To je gubitak veći od gubitka svih bivših republika zajedno. Srbija je za proteklih 20 godina ostvarila samo 50 odsto BDP-a koji je mogla da ostvari da nije bilo raspada, ratova, sankcija. Po ovom kriterijumu, najviše je zaostala BiH, a najbezbolnije prošla Slovenija. SFRJ bi bila u EU već 2004. godine u talasu sa Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom.

,,Treba li da vratimo kotač povijesti unazad i platimo cijenu koju smo već platili od 1941. do 1945, treba li proći kroz takvu kalvariju da bismo uvidjeli naše zajedničke interese da živimo skupa i da budemo sposobni, pripremljeni i prihvatljivi da živimo u EZ-u?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi”, izložio je Marković poslanicima decembra 1989.

Sredinom 1991. godine poslanici iz Saveznog veća Skupštine Jugoslavije na ćirilici su prisegnuli da je „predsednik SIV-a primao smernice i naloge od vrhovništva Republike Hrvatske i radio u korist separatističke politike republika Hrvatske i Slovenije”, te je „moralno, politički i ljudski nepodoban” za funkciju premijera.

Branko Kostić iz Predsedništva SFRJ je našao i nove kandidate za mandatara.

Premijer je ministrima u septembru 1991. prepričao sadržaj magnetofonske trake koju je dobio od Alije Izetbegovića: „Vlast Srbije, armija i srpski političari u Bosni su povezani. Čuo sam kako Milošević naređuje Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem (Nikola, komandant Prve armije u Banjaluci) da shodno dogovoru podeli oružje TO Krajine i Bosne za realizaciju plana RAM”. Marković je zatražio ostavku saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića i njegovog zamenika Staneta Broveta. Plan RAM je učenje kako stvoriti srpsku državu u BiH i povezati je sa Krajinom u Hrvatskoj. Traka je premotana kada je Marković bio svedok haške optužbe Miloševića.

Za pola godine Markovićeve reforme oko 90 odsto uvoza je liberalizovano, za godinu dana je 292.000 ljudi formiralo vlastita preduzeća. Devizne rezerve su bile 11 milijardi dolara, a inostrani dug je sa 21 smanjen na 12 milijardi dolara. Marković je predložio da se prihodi Federacije svedu na carine i porez na promet; za nerazvijene republike, Kosovo i natprosečno zadužena područja predvideo je pomoć od 995 miliona dolara, a finansiranje JNA je smanjio sa 5,2 na 4,5 odsto budžeta. Predložio je da se u budžetu za prvu godinu reforme obezbedi 100 miliona dolara za socijalnu sigurnost radnika koji ostanu bez posla, otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, i oko 50 miliona dolara za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva.

Markoviću je Milošević čestitao 1990. upadom Narodne banke Srbije u platni sistem Jugoslavije. Oteo je Jugoslaviji 2,5 milijardi dolara da bi osigurao reizbor za predsednika Srbije.

Marković je krajem aprila 2009. godine posle 17 godina došao u Beograd, gde je učestvovao na međunarodnoj konferenciji o socijalnoj politici. Rekao je između ostalog: „Mi uništavamo svakog tko digne glavu, umjesto da mu damo šansu”!

Josip Pejaković, je ovih dana izrekao misao mnogih: „Ljudi pamte da su u vrijeme Ante Markovića makar samo sedamnaest mjeseci živjeli životom dostojnim čovjeka.”

Crnogorski poraz

Nekadašnji šef poslaničkog kluba Saveza reformskih snaga Crne Gore Žarko Rakčević sjeća se Markovića kao “iskrenog Jugoslovena, dokazanog privrednika i dobrog čovjeka”

Kao osnivač partije Savez reformskih snaga Marković nije uspio da pobijedi na izborima i spriječi nacionalističke snage da zapale ratni požar. Reformisti su pobijedili u malo opština SFRJ, od kojih je u Crnoj Gori najveća bila Opština Bar.

Jedan događaj posebno se pamti – 1991. godine crnogorska policija je dozvolila vatrenim pristalicama ondašnjih srpskih i crnogorskih vlasti da Markoviću prepriječe put i ne dozvole da uđe u Virpazar gdje je bio krenuo da ruča.

„Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam” govorio je u to vrijeme crnogorski premijer Milo Đukanović. SK Crne Gore, koji su predvodili Bulatović, Đukanović i Marović, vodio je prljavu kampanju protiv Saveza refromskih snaga. Njegovi lidere i pristalice u Crnoj Gori označavani su kao neprijatelji i izdajnici Jugoslavije.

Tamara KALITERNA

BRANIMIR PAJKOVIĆ , MINISTAR U VLADI ANTA MARKOVIĆA
SJEAĆANJE

Ante Marković je uložio veliku energiju, skoro neodoljivu harizmu i ogromno znanje i iskustvo da zemlju čije vođstvo nije razumjelo poruke pada Berlinskog zida pokuša da uvjeri kako se njena budućnost nalazi upravo tu, na samim ruševinama do tada duboko utemeljenih ideoloških ograničenja.

Uoči rođendana države koju je pokušao da spase od nacionalističkih krvoloka, koji su se za nju zalagali „bez alternative”, ali tako da je feudalizuju, ili su iz nje željeli što prije da pobjegnu, Ante Marković je otišao i ostavio nas da se i dalje bavimo temama i zadacima koje je on za nepune dvije godine mandata svoje vlade, kao prvi socijalistički premijer u istoriji svijeta, zamalo riješio prije tačno dvadeset godina. Možda bismo imali više sreće da je njegov mandat krenuo četiri godine ranije.

Teško je tvrditi da bi program reformiste prošao bez potresa i da nije bio ometen političkim diverzijama i pripremama za ratove koji su uslijedili. Međutim, uvođenjem višestranačke demokratije i ravnopravnosti svih oblika svojine, liberalizacijom cijena i uvoza, te propisima koji su ohrabrivali strane investicije, Jugoslavija bi sasvim sigurno, kao zemlja na pragu Evropske zajednice, relativno brzo riješila nagomilane političke i strukturne probleme.

Ovo tim prije, jer je upravo kroz Markovićev program reformi sticala visok međunarodni ugled. Jugoslavija je bila izvan konkurencije ostalih istočno-evropskih zemalja kad je u pitanju tranzicija u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokratiju. Svjedok sam više međunarodnih susreta na kojima su se razmjenjivala iskustva o putevima reformi istočno-evropskih zemalja poslije 1989. Na njima su naši predstavnici predstavljali program koji se u zemlji već sa uspjehom sprovodio, dok su ostale delegacije govorile o svojim planovima, dilemama ili ograničenjima. Jugoslavija je već tada bila daleko odmakla na svom evropskom putu;u svijetu se jedino postavljalo pitanje ko će tim putem krenuti poslije nje – Mađarska, Poljska ili Čehoslovačka.

U zemlji je Marković ubrzo postao najpopularniji političar; plijenio je hrabrošću, optimizmom, energijom, znanjem i besprijekornim javnim nastupima. Možda upravo zbog toga, on lično i njegov SIV brzo su došli na nišan, prije svega, režimskih medija u Srbiji i Hrvatskoj. Nacionalne političke vođe, iznad svih Milošević i Tuđman, u svom narcizmu nijesu mogle da dozvole da jedan iskreni Jugosloven postane popularniji od njih. Zato se krenulo u njegovu satanizaciju i političku likvidaciju.

Pred prve višestranačke izbore u Jugoslaviji 1990. bilo je jasno da Markovićeva projekcija Jugoslavije nema podršku čelnika većine tadašnjih federalnih jedinica. Proces raspada zemlje je odmakao, a Markovićeva teza da će ekonomskim reformama i rezultatima koje one budu donosile promijeniti političku atmosferu u zemlji potpuno je propala. Njemu je to bilo jasno, pa je odlučio da napravi još jedan (posljednji) korak u pokušaju da zemlju spase od krvavog raspada i bratoubilačkog rata. Oformio je Savez reformskih snaga Jugoslavije, pokret koji je na političko-ekonomskom programu SIV-a okupio građanevjerne reformama i Jugoslaviji – federalnoj ili konfederalnoj, sasvim svejedno.

Savez reformskih snaga nije napravio značajniji rezultat na izborima 1990. Pobijedile su nacionalne podjele i mržnja. Pobijedila je smrt.

Komentari

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

CRNA GORA JOŠ TRAGA ZA ODBJEGLIM DRAGANOM KOVAČEVIĆEM: Srbija bezbjedno utočište za ratne zločince i kriminalce iz regiona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužiteljka Lidija Mitrović podigla je optužnicu protiv Kovačevićeve kriminalne grupe. Izvor Monitora iz Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava kaže da se od raspisivanja međunarodne potjernice za  Draganom Kovačevićem, niko nije obraćao tom organu povodom bivšeg direktora Uprave za imovinu. Zvanično se zna da je on prešao granicu sa Srbijom, operativni podaci istražnih organa pokazuju da je vjerovatno ostao u toj zemlji

 

Prošlo je više od sedam mjeseci otkad je bivši direktor Uprave za imovinu Dragan Kovačević pobjegao iz Crne Gore. Nakon što je odlukom sudije za istragu izašao iz istražnog zatvora (kažu nezvanični izvori), u automobilu se presvukao i sa ličnom kartom prešao granicu. Kad je vijeće Višeg suda preinačilo odluku i Kovačeviću odredilo pritvor, on je već bio nedostupan organima gonjena. Za sobom je ostavio tužilački postupak i međunarodnu potjenicu.

Tužilački postupak je završen i protiv Kovačevića je nedavno podignuta optužnica. Uz njega se na optužnici našlo još osam osoba i jedno pravno lice. Njima se, kako je saopšteno iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na teret stavljaju krivična djela – stvaranje kriminalne organizacije (na čijem čelu je Kovačević), zloupotreba službenog položaja, zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja, protivpravno zauzimanje zemljišta, krivično djelo – iznuda putem podstrekavanja, krivično djelo – iznuda u saizvršilaštvu, zloupotreba položaja u privrednom poslovanju u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave, utaja poreza i doprinosa i krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju u sticaju sa krivičnim djelom faslifikovanje isprave…

„Okrivljenima se stavlja na teret da su u okviru kriminalne organizacije koja je formirana u cilju realizacije kriminalnog plana za kriminalnu organizaciju, pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu od preko 660.000 eura”, navodi se u saopštenju tužilaštva.

Kovačeviću će se, sve su prilike, suditi u odsustvu. Nezvanični izvor Monitora iz Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava kaže da se od raspisivanja međunarodne potjernice za Kovačevićem, niko nije obraćao tom organu povodom bivšeg direktora Uprave za imovinu. Zvanično se zna da je prilikom bjekstva prešao granicu sa Srbijom, a operativni podaci istražnih organa pokazuju da je vjerovatno ostao u toj zemlji.

Kada je riječ o Srbiji, Crna Gora već ima iskustvo odbjeglog Svetozara Marovića i njegovog sina Miloša, koji su priznali da su bili dio kriminalne organizacije koja je značajno oštetila budvanski budžet. Oni su u Srbiju poslati na liječenje, nakon čega im se „gubi trag“. Više puta su objavljivane njihove fotografije sa javnih mjesta u Beogradu. Svetozar Marović se prije posljednjih parlamentarnih izbora uključio uživo u razgovor sa odbjeglim biznismenom Duškom Kneževićem. Svaka zvanična zamolnica crnogorskih organa zvaničnom Beogradu za izručenje Marovića vratila se bez odgovora. Milošu Maroviću istekla je zatvorska kazna, koju je trebao da odleži, i on je, po zakonu, slobodan čovjek. Za Srbiju ga sada vežu poslovi proizvodnje malina o kojima je pisala regionalna istraživačka novinarska mreža BIRN. Oni su objavili da je mlađi Marović u Srbiji vlasnik zemljišta vrijednog oko milion eura.

Sumnje da se i Kovačević krije u Srbiji, u aprilu je iznio i potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. „Ne znam da li ga Srbija skriva, ali se baš nešto ne trude da ga pronađu“, kazao je  Abazović.

Iz MUP-a Srbije tada nijesu ni potvrdili niti demantovali da li je Kovačević kod njih. U reagovanju na Abazovićevu izjavu, saopštili su da Crna Gora treba da im pošalje zamolnicu kako bi imali osnova da na svojoj teritoriji traže Kovačevića. Prema informacijama Monitora, Crna Gora to nije učinila do danas.

Crna Gora nije jedina zemlja regiona čiji se odbjegli kriminalci  skrivaju u Srbiji. Iako postoje potjernice za tim ljudima, srbijanski bezbjednosni organi ih ne diraju.  Duška Kornjaču, ratnog komandanta opštine Čajniče za kojim je u Bosni i Hercegovini raspisana potjernica zbog ratnih zločina, sarajevski novinar Avdo Avdić pronašao je u Novom Sadu, gdje danas živi kao ljekar. On od 2007. godine živi u Srbiji i ima državljanstvo te zemlje. Srbija nije dužna da izručuje svoje državljane.

Koordinatorka Regionalne komisije za ratne zločine (REKOM) Nataša Kandić kaže da je preko stotinu ratnih zločinaca iz Bosne i Hercegovine (BiH), Hrvatske i Kosova našlo bezbjedno utočište u Srbiji. Neki od njih su biznismeni, a neki se i kao eksperti pojavljuju u tamošnjim medijima i komentarišu aktuelne događaje.

Prema pisanju portala Istraga, osuđenici/optuženici za ratne zločine u BiH koji slobodno žive u Srbiji, a za nekima je raspisana i crvena Interpolova potjernica, su bivši general Vojske Republike Srpske (VRS) Milomir Savčić (optužen za genocid u Srebrenici), bivši šef državne bezbjednosti Republike Srpske Ljuban Ećim (optužen za ratne zločine), bivši pripadnik VRS Mirko Todorović Banana (osuđen za ratni zločin u Bratuncu), bivši ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Tomislav Kovač (optužen za genocid u Srebrenici), Duško Kornjača, pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS Zoran Obranović Maljić (optužen za zločine u Srebrenici), bivši pripadnik VRS Momir Savić (osuđen za ratne zločine u Višegradu), bivši načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i član štaba Drinskog korpusa VRS Svetozar Kosorić (optužen za genocid u Srebrenici), bivši obavještajni oficir Glavnog štaba VRS Radoslav Janković i Novak Đukić, čiji je slučaj naročito zanimljiv. Prošlo je skoro sedam godina otkako je Srbija stala u Đukićevu zaštitu iako je pravosnažno osuđen od strane Suda BiH da je kao komandant Taktičke grupe „Ozren“ Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da granatira Tuzlu, usljed čega je na tuzlanskoj Kapiji stradalo više od 70 osoba. Osuđen je na 20 godina zatvora ali je pobjegao u Srbiju.

„Prošlo je mnogo vremena, mnogi su se integrisali u lokalne zajednice tako da se oni manje-više u Srbiji osećaju vrlo sigurno. O njihovim zločinima se čuje tek kad se pomenu u nekoj presudi Haškog tribunala”, kaže Nataša Kandić.

Istraga će tek utvrditi da li se  Kovačević krije u Srbiji. Samo je pitanje da li će zvanični Beograd da ignoriše optužnicu kao što je to do sada činio. Ako već ne haju za presude ratnim zločincima, zašto bi za jednog (navodno) korumpiranog šefa Uprave za imovinu.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

CRNA GORA I KORONA: Gluvi na upozorenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po broju oboljelih od korona virusa Crna Gora je prva u Evropi, a sedmi smo u svijetu po broju umrlih. Vlada donosi mjere koje sama ne poštuje, pa se i građani s tim solidarišu. Epidemiolozi upozoravaju da efekte gledamo i da će biti sve crnji

 

U vrtiću „Duško Basekić“ u Bijelom Polju potvrđen je prvi slučaj korona virusa, kod djeteta starije jaslične grupe, zbog čega je cijela vaspitna grupa zatvorena prošlog petka. U 43 predškolske ustanove, u kojima je upisano 21.300 djece, oboljelo je petoro a 10 djece je u samoizolaciji, dok je broj oboljelih nastavnika 22, podaci su sa sajta Kovid i obrazovanje.

Najviše oboljelih je u osnovnom obrazovanju – 143 učenika i 39 nastavnika, dok je u srednjem obrazovanju inficirano 72 učenika i 11 profesora.

Direktor Instituta za javno zdravlje Igor Galić saopštio je da je u crnogorskim školama zaraženo 50 nastavnika i 204 učenika što, kako je ocijenio, nije alarmantno. „Taj podatak nije alarmantan uzimajuću u obzir činjenicu da u Crnoj Gori osnovnu i srednju školu pohađa blizu 96.000 učenika i oko devet i po hiljada prosvjetnih radnika, što znači da je 0,2 procenta učenika inficirano, od toga 0,4 dodatno u izolaciji”, kazao je Galić za TVCG.

Prije početka školske godine iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta saopšteno je da su obezbijedili toplomjere, sredstva za dezinfekciju ruku, prostora i površina, kao i ostale higijenske potrepštine i izdali smjernice za održavanje nastave. Predavači tvrde da problem u vezi sa nabavkom zaštitne opreme i dalje nije riješen i da su primorani da sami kupuju maske i dezinfekciona sredstva kako bi mogli da održe nastavu.

Predsjednik podgoričkog odbora Sindikata prosvjete Slobodan Savović izjavio je da je izvjesno da učenike i prosvjetare ponovo čeka onlajn nastava. U Ministarstvu čekaju dalje preporuke Instituta i Ministarstva zdravlja.

Evropski statistički centri registrovali su Crnu Goru prošle sedmice kao državu sa najvećim brojem novozaraženih koronavirusom na 100.000 stanovnika od 52 zemlje u Evropi. Prema njihovim podacima, registrovano je 600,9 oboljelih na 100.000 stanovnika. Na drugom mjestu po broju novozaraženih je Gruzija, na trećem Kosovo, četvrtom Ujedinjeno Kraljevstvo, a na petom Srbija, sa 317 novopozitivnih na 100.000 osoba.

Epidemiološkinja Milena Popović Samardžić ocijenila je da je situacija veoma zabrinjavajuća, i to ne samo zbog toga što smo sedmi u svijetu po broju umrlih od kovida i u samom vrhu kad je riječ o novoinficiranim slučajevama, već zato što ovakve zabrinjavajuće činjenice ne dopiru do nas. Ona je za RTCG izjavila da bi mjere koje se donose u cilju sprečavanja širenja infekcije prvo trebalo da poštuju oni koji ih propisuju, ocjenjujući da su slike posljednjih društveno-političkih dešavanja u zemlji dokaz nemara svih. Da mjere postoje, kazala je, trebalo bi podsjetiti i Vladu Crne Gore.

Javnosti će nove mjere biti saopštene u petak, 10. septembra, a direktor Instituta za javno zdravlje Igor Galić je kazao da će na osnovu podataka o poštovanju epidemioloških mjera i procentu vakcinacije donijeti odluku o uvođenju novog seta mjera. On je kazao da će Institut predložiti mjere koje će biti slične nekim ranijim, ali, za razliku od prije, građanima je sada dostupna vakcina, kao jedan od glavnih elemenata digitalne kovid potvrde.

Bivši član Kriznog medicinskog štaba u vrijeme nekadašnjeg NKT-a Nemanja Radojević smatra da zaključavanje više nije opcija, te da je najbolji model kovid propusnica. On je ocijenio da trenutna epidemijska situacija nije povoljna, zbog velikog broja novooboljelih na dnevnom nivou, dodajući da je još ljeto, kad su respiratorne infekcije blaže: „Tek nastupa jesen, pa će se vidjeti kako će sve to ići“, kazao je Radojević.

U suret jeseni i drugi propisuju nove mjere. Tako je austrijski kancelar Sebastijan Kurc najavio težište mjera za jesen, kojima se predviđa da više neće biti opšteg zaključavanja, već samo „zaštitnih mjera“ za nevakcinisane, da je cilj povećanje spremnosti na vakcinaciju, i više kontrola, uz otvorene škole. Cilj je po svaku cijenu spriječiti novo zaključavanje i prelazak na nastavu od kuće.

Kod nas, mjere su uglavnom mrtvo slovo na papiru. Popović-Samardžić objašnjava da ćemo tek u narednih 15 do mjesec dana vidjeti stvarne epidemiološke efekte burnih političkih dešavanja i masovnih okupljanja.

„Ne znam kako da računamo na poštovanje mjera od strane građana, ako imamo nemar predstavnika Vlade prema mjerama koje oni donose“, istakla je Popović-Samardžić.

Spora vakcinacija

I dok je Evropska unija ispunila zacrtani cilj i do 1. septembra vakcinisala 70 odsto odraslih osoba, u Crnoj Gori je taj procenat 47,6 odsto.

Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, do sredine avgusta obje doze vakcine primilo je oko 50 odsto prosvjetnih radnika. Najmanje je vakcinisano mladih, tek 20 odsto.

Iz Ministarstva zdravlja ističu da su do sada obezbijedili 762.340 hiljada doza vakcina, a da će do kraja septembra stići i novi kontingenti Fajzer vakcine, ukupno oko 100.000, i do kraja godine još 50.000 doza.

„Samo sa visokim procentom vakcinisanih možemo da stvorimo kolektivni imunitet i spriječimo dalje širenje virusa“, uporno saopštavaju iz Ministarstva zdravlja.

 

Trećina građana neće da se vakciniše

Da vakcinacija protiv koronavirusa treba da bude prioritet kako za Vladu Crne Gore tako i za sve građane, smatra gotovo tri četvrtine građana Crne Gore. To su rezultati posljednjeg istraživanja koje je agencija Ipsos sprovela krajem jula u Crnoj Gori, na nacionalno reprezentativnom uzorku, saopšteno je ove nedjelje iz UNICEF-a u Crnoj Gori.

Istraživanja Ipsosa na ovu temu, sprovedena tokom ove godine, pokazuju da je broj građana koji neće da se vakcinišu od januara do jula tekuće godine pao sa 44 na 35 odsto.

Iz UNICEF-a su rekli da prema ovom istraživanju „pola građana Crne Gore koji se još nisu vakcinisali protiv koronavirusa planiraju to da urade, dok trećina kaže da neće da se vakciniše“.

„Ostali su još neodlučni. Među neodlučnima su češće ljudi koji kažu da nisu dovoljno informisani na ovu temu, dok su među onima koji neće da se vakcinišu češće ljudi koji nemaju povjerenja u zdravstvene institucije i koji nisu zabrinuti da će se zaraziti koronavirusom, kao i oni koji sumnjaju u sve vakcine i smatraju da bi ih generalno trebalo izbjegavati“, piše u saopštenju UNICEF-a.

U saopštenju UNICEF-a su poručili da su zabrinutost da je vakcina protiv COVID-19 prebrzo prošla klinička ispitivanja i strah od mogućih nuspojava dva glavna razloga koja građani navode da bi objasnili zašto ne žele da se vakcinišu, pa samim tim i ključne teme za javni dijalog sa stručnjacima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo