Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sjećanje na izgubljenu nadu

Objavljeno prije

na

U noći 28. novembra u Zagrebu umro je Ante Marković, poslednji premijer poslednje Jugoslavije. Imao je nazeb.

Dana 20. decembra 1991. na konferenciji za novinare Marković je ,,vratio mandat” građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka. Nije prihvatio predlog budžeta SFRJ za 1992. godinu koji je nazvao ,,ratnim”, jer je vojsci koja je već odabrala front, pripalo 81 odsto iz jugoslovenske kase. Redakcija sarajevskog magazina Nedjelja, izdanka dnevnika Oslobođenje, je 8. decembra 1991. objavila tekst „Rekvijem za premijera – epitaf za Jugoslaviju”, dopisnice iz Beograda. Autorka teksta je tada imala platu od 1.500 DEM, kvadratni metar njenog novog stana sa parnim grejanjem koštao je 2.000 DEM, polazeći na posao videla je da su u prodavnicu u Knez Mihailovoj stigle italijanske sandale, pa je kupila dva para, setila se osnivačke skupštine Saveza reformskih snaga Jugoslavije u Beogradu. Tada je u prepunoj sali Doma sindikata nasmešeni premijer rekao – ovde me zovu „srbožder”, u Zagrebu sam „četnik”, sa galerije su bacali cveće i aplaudirali. Udruženi, komunisti i četnici u Crnoj Gori nazvali su ga „ustašom”.

Za sledeći skup reformista sve su beogradske sale bile zauzete, pokušali su da se nađu u restoranu društvene ishrane u državnoj medijskoj ustanovi Borba, ali su ih sprečili radnici Štamparije Borba, pa su se našli u Učiteljskoj školi dva kilometra dalje.

Marković je rođen 1924. u Konjicu, Bosna i Hercegovina, onog dana koji je postao Dan državnosti BiH, uspomena na prvo zasedanje ZAVNOBiH-a. Novinski izveštači se stide što je Marković „pre Drugog svetskog rata pripadao naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao član Komunističke partije”. Bio je 17-godišnji partizan.

Počeo je da radi u zagrebačkom preduzeću Rade Končar kao dizajner, a završio kao generalni direktor firme sa 25.000 zaposlenih. Firma je i dalje sa istim imenom – jednog od prvih narodnih heroja Jugoslavije, a zapošljava 4.200 ljudi.

Na Dan republike bivše SFRJ od šest država bivše Jugoslavije, „balkanski Pijemont”, „lider regiona”, „Atina i Sparta” ide puzećim stavom prema Briselu. U Sarajevu čuči namesnik EU, a Makedonija glođe status kandidata od 2005.

Čelnici Evropske zajednice, kako se tada zvala EU, Žak Delor i Žak Santer, ubeđivali su u Beogradu krajem maja 1991. republičke lidere da se sporazumeju, a za uzvrat će Jugoslavija postati pridružena članica EZ. Privilegovani jugoslovenski partner bi dobio pet i po milijardi dolara injekcije da realizuje Markovićev program. Takve odnose sa EZ nije imala nijedna evropska država, a najmanje socijalistička. Sporazum su odbili i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.

Tačno godinu dana nakon odlaska dva Žaka iz Beograda, UN su zbog angažmana u bosanskom ratu uvele sankcije SRJ, a ona je uzvratila štampanjem šarenog papirnatog pravougaonika od 500.000.000.000 dinara, najništavnijeg na svetu.

Uoči Dana Republike Press je objavio je da je „raspadom SFRJ Srbija izgubila 400 milijardi eura. To je gubitak veći od gubitka svih bivših republika zajedno. Srbija je za proteklih 20 godina ostvarila samo 50 odsto BDP-a koji je mogla da ostvari da nije bilo raspada, ratova, sankcija. Po ovom kriterijumu, najviše je zaostala BiH, a najbezbolnije prošla Slovenija. SFRJ bi bila u EU već 2004. godine u talasu sa Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom.

,,Treba li da vratimo kotač povijesti unazad i platimo cijenu koju smo već platili od 1941. do 1945, treba li proći kroz takvu kalvariju da bismo uvidjeli naše zajedničke interese da živimo skupa i da budemo sposobni, pripremljeni i prihvatljivi da živimo u EZ-u?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi”, izložio je Marković poslanicima decembra 1989.

Sredinom 1991. godine poslanici iz Saveznog veća Skupštine Jugoslavije na ćirilici su prisegnuli da je „predsednik SIV-a primao smernice i naloge od vrhovništva Republike Hrvatske i radio u korist separatističke politike republika Hrvatske i Slovenije”, te je „moralno, politički i ljudski nepodoban” za funkciju premijera.

Branko Kostić iz Predsedništva SFRJ je našao i nove kandidate za mandatara.

Premijer je ministrima u septembru 1991. prepričao sadržaj magnetofonske trake koju je dobio od Alije Izetbegovića: „Vlast Srbije, armija i srpski političari u Bosni su povezani. Čuo sam kako Milošević naređuje Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem (Nikola, komandant Prve armije u Banjaluci) da shodno dogovoru podeli oružje TO Krajine i Bosne za realizaciju plana RAM”. Marković je zatražio ostavku saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića i njegovog zamenika Staneta Broveta. Plan RAM je učenje kako stvoriti srpsku državu u BiH i povezati je sa Krajinom u Hrvatskoj. Traka je premotana kada je Marković bio svedok haške optužbe Miloševića.

Za pola godine Markovićeve reforme oko 90 odsto uvoza je liberalizovano, za godinu dana je 292.000 ljudi formiralo vlastita preduzeća. Devizne rezerve su bile 11 milijardi dolara, a inostrani dug je sa 21 smanjen na 12 milijardi dolara. Marković je predložio da se prihodi Federacije svedu na carine i porez na promet; za nerazvijene republike, Kosovo i natprosečno zadužena područja predvideo je pomoć od 995 miliona dolara, a finansiranje JNA je smanjio sa 5,2 na 4,5 odsto budžeta. Predložio je da se u budžetu za prvu godinu reforme obezbedi 100 miliona dolara za socijalnu sigurnost radnika koji ostanu bez posla, otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, i oko 50 miliona dolara za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva.

Markoviću je Milošević čestitao 1990. upadom Narodne banke Srbije u platni sistem Jugoslavije. Oteo je Jugoslaviji 2,5 milijardi dolara da bi osigurao reizbor za predsednika Srbije.

Marković je krajem aprila 2009. godine posle 17 godina došao u Beograd, gde je učestvovao na međunarodnoj konferenciji o socijalnoj politici. Rekao je između ostalog: „Mi uništavamo svakog tko digne glavu, umjesto da mu damo šansu”!

Josip Pejaković, je ovih dana izrekao misao mnogih: „Ljudi pamte da su u vrijeme Ante Markovića makar samo sedamnaest mjeseci živjeli životom dostojnim čovjeka.”

Crnogorski poraz

Nekadašnji šef poslaničkog kluba Saveza reformskih snaga Crne Gore Žarko Rakčević sjeća se Markovića kao “iskrenog Jugoslovena, dokazanog privrednika i dobrog čovjeka”

Kao osnivač partije Savez reformskih snaga Marković nije uspio da pobijedi na izborima i spriječi nacionalističke snage da zapale ratni požar. Reformisti su pobijedili u malo opština SFRJ, od kojih je u Crnoj Gori najveća bila Opština Bar.

Jedan događaj posebno se pamti – 1991. godine crnogorska policija je dozvolila vatrenim pristalicama ondašnjih srpskih i crnogorskih vlasti da Markoviću prepriječe put i ne dozvole da uđe u Virpazar gdje je bio krenuo da ruča.

„Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam” govorio je u to vrijeme crnogorski premijer Milo Đukanović. SK Crne Gore, koji su predvodili Bulatović, Đukanović i Marović, vodio je prljavu kampanju protiv Saveza refromskih snaga. Njegovi lidere i pristalice u Crnoj Gori označavani su kao neprijatelji i izdajnici Jugoslavije.

Tamara KALITERNA

BRANIMIR PAJKOVIĆ , MINISTAR U VLADI ANTA MARKOVIĆA
SJEAĆANJE

Ante Marković je uložio veliku energiju, skoro neodoljivu harizmu i ogromno znanje i iskustvo da zemlju čije vođstvo nije razumjelo poruke pada Berlinskog zida pokuša da uvjeri kako se njena budućnost nalazi upravo tu, na samim ruševinama do tada duboko utemeljenih ideoloških ograničenja.

Uoči rođendana države koju je pokušao da spase od nacionalističkih krvoloka, koji su se za nju zalagali „bez alternative”, ali tako da je feudalizuju, ili su iz nje željeli što prije da pobjegnu, Ante Marković je otišao i ostavio nas da se i dalje bavimo temama i zadacima koje je on za nepune dvije godine mandata svoje vlade, kao prvi socijalistički premijer u istoriji svijeta, zamalo riješio prije tačno dvadeset godina. Možda bismo imali više sreće da je njegov mandat krenuo četiri godine ranije.

Teško je tvrditi da bi program reformiste prošao bez potresa i da nije bio ometen političkim diverzijama i pripremama za ratove koji su uslijedili. Međutim, uvođenjem višestranačke demokratije i ravnopravnosti svih oblika svojine, liberalizacijom cijena i uvoza, te propisima koji su ohrabrivali strane investicije, Jugoslavija bi sasvim sigurno, kao zemlja na pragu Evropske zajednice, relativno brzo riješila nagomilane političke i strukturne probleme.

Ovo tim prije, jer je upravo kroz Markovićev program reformi sticala visok međunarodni ugled. Jugoslavija je bila izvan konkurencije ostalih istočno-evropskih zemalja kad je u pitanju tranzicija u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokratiju. Svjedok sam više međunarodnih susreta na kojima su se razmjenjivala iskustva o putevima reformi istočno-evropskih zemalja poslije 1989. Na njima su naši predstavnici predstavljali program koji se u zemlji već sa uspjehom sprovodio, dok su ostale delegacije govorile o svojim planovima, dilemama ili ograničenjima. Jugoslavija je već tada bila daleko odmakla na svom evropskom putu;u svijetu se jedino postavljalo pitanje ko će tim putem krenuti poslije nje – Mađarska, Poljska ili Čehoslovačka.

U zemlji je Marković ubrzo postao najpopularniji političar; plijenio je hrabrošću, optimizmom, energijom, znanjem i besprijekornim javnim nastupima. Možda upravo zbog toga, on lično i njegov SIV brzo su došli na nišan, prije svega, režimskih medija u Srbiji i Hrvatskoj. Nacionalne političke vođe, iznad svih Milošević i Tuđman, u svom narcizmu nijesu mogle da dozvole da jedan iskreni Jugosloven postane popularniji od njih. Zato se krenulo u njegovu satanizaciju i političku likvidaciju.

Pred prve višestranačke izbore u Jugoslaviji 1990. bilo je jasno da Markovićeva projekcija Jugoslavije nema podršku čelnika većine tadašnjih federalnih jedinica. Proces raspada zemlje je odmakao, a Markovićeva teza da će ekonomskim reformama i rezultatima koje one budu donosile promijeniti političku atmosferu u zemlji potpuno je propala. Njemu je to bilo jasno, pa je odlučio da napravi još jedan (posljednji) korak u pokušaju da zemlju spase od krvavog raspada i bratoubilačkog rata. Oformio je Savez reformskih snaga Jugoslavije, pokret koji je na političko-ekonomskom programu SIV-a okupio građanevjerne reformama i Jugoslaviji – federalnoj ili konfederalnoj, sasvim svejedno.

Savez reformskih snaga nije napravio značajniji rezultat na izborima 1990. Pobijedile su nacionalne podjele i mržnja. Pobijedila je smrt.

Komentari

DRUŠTVO

DRŽAVA I MONTENEGRO PETROL: Hoće li građani opet platiti krađu šljunka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Montenergo Petrol pred Privrednim sudom od države traži da mu plati četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka

 

U Privrednom sudu u Podgorici, kod sutkinje Nine Jovović, protekle sedmice, održano je pripremno ročište po tužbi Montenegro Petrola protiv države.

Navedena firma traži od države odštetu od četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka.

Montenegro Petrol tuži državu jer su uz veliku medijsku pažnju i uz prisustvo najviših državnih zvaničnika 13. februara prošle godine  srušeni njegovi nelegalni objekti za proizvodnju šljunka. Taj događaj tadašnji premijer Dritan Abazović ocijenio je kao početak borbe protiv građevinske mafije i najavio da je  država konačno riješila da stane na put višedecenijskoj krađi šljunka.

Prije samog rušenja, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma je 7. februara 2023. predložilo Vladi da donese zaključak o proglašenju ekološke katastrofe u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

U predlogu se navodi da je ovo Ministarstvo i Agencija za zaštitu životne sredine analiziralo negativan uticaj postojećih objekata, postrojenja koja negativno utiču na životnu sredinu i vodostaj rijeka na način što iste u fazi rada kao i u mirovanju emituju i ispuštaju štetne materije čime direktno ugoržavaju vodovizvorište. Zatražilo se hitno rušenje objekata.

Vlada je 9. februara 2023. razmotrila Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna sa elementima ekološke katastrofe. Usvojila je Vlada tada Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena uz obale ove dvije rrijeke.

Zaduženo je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Agencija za zaštitu životne sredine da hitno uklone i sruše objekte u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UBISTVO EDMONDA MUSTAFE U BARU: Je li država zatajila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon ubistva Baranina, mediji su objavili da su ga nadzirali policajci. Upravo zato nameće se pitanje  kako se onda našao na meti ubica. Ko je zatajio i procijenio da mu ne treba policijska zaštita, nakon što je istražnim organima saopštio svoja saznanja, ali i strah da mu je bezbjednost ugrožena

 

Nakon dugog zatišja pripadnici kriminanih grupa su u utorak pokazali smjelost koju su godinama ranije iskazivali ubijajući svoje mete ne mareći za doba dana, mjesto, niti da li će biti nevino stradalih.

Na nepunih 200 metara od stanice barske policije hicima iz automatske puške je ubijen Baranin Edmond Mustafa, koji je u bezbjednosnim službama označen kao član škaljarskog klana. Ubica mu je nešto poslije devet sati prišao s leđa i u njega ispalio, prema prvim informacijama, čak 12 hitaca.

Dvadesetdevetogodišnjak je na mjestu ostao mrtav, a ubica je pobjegao električnim trotinetom. Uslijedila je policijska potraga za ubicom koja je rezultirala hapšenjem Baranina 27.godišnjeg Dina Ibrahimovića.

„U roku manjem od pola sata su locirali lice za koje su postojali osnova sumnja odnosno postojali indikatori da se radi o izvršiocu ovog krivičnog djela koji je u roku od pola sata u naselju Bjelište lociran, sustignut u bjekstvu, savladan i doveden u službene prostorije odjeljenja bezbjednosti Bar. Prilikom bjekstva ovog lica isti je koristio moped- električni trotinet, kacigu na glavi, a u neposrednoj blizini ovog lica pronađena je automatska puška za koju se sumnja da je korišćena u izvršenju ovog krivičnog djela, saopštio je medijima Lazar Šćepanović, v.d.pomoćnika direktora Uprave policije.

Samo nekoliko sati nakon zločina, osumnjičeni Ibrahimović priveden je dežurnoj tužiteljki Ireni Burić, ali o zločinu nije želio da govori. To je novinarima kazao njegov advokat Damir Lekić.

„Dinu Ibrahimoviću je stavljeno na teret dva krivična djela. Ubistvo i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. Nakon što je od strane državne tužiteljke poučen o svojim pravima i obavezama, i nakon što je obavio poverljiv razgovor sa braniocima, on je iskoristio zakonsko pravo i branio se ćutanjem, što znači da nije iznosio odbranu i nije ni odgovarao na pitanja državne tužiteljke, kazao je advokat Lekić.

Žrtva i osumnjičeni za ubistvo su poznati istražiteljima. Kako tvrde iz bezbjednosnih službi, osim što su pripadali istoj kriminalnoj organizaciji, nekada su bili i bliski prijatelji.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA I PROSVJETA: Bolje tri dan štrajkovati, nego tri mjeseca pregovarati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razočaranost roditelja i podsmijeh učenika pratili su tri dana štrajka, do koga je došlo zbog neodgovornosti vlasti da se suoči sa problemom. Kad prijetnje i političke egzibicije nijesu uspjele, dogovor je postignut za tri dana, nakon tri mjeseca ignorisanja

 

 

,,Oćemo li kupat đecu ili ne”, jedan je od duhovitih komentara na društvenim mrežama tokom neizvjesnosti oko odlaska učenika u školu. U nedjelju veče roditelji i učenici su  do  kasno čekali što će im nastavnici javiti: ide li se ili ne ide sjutra u školu? Većina učenika u školu ipak nije išla. Javnost je pratila kako vlast pokušava da se što prije izvuče iz neugodne situacije u koju je sebe dovela.

Nakon tri dana štrajka, Sindikat prosvjete i Vlada postigli su sporazum. Koeficijenti u prosvjeti će se uvećati od 1. jula za 10 odsto, a od 1. septebra najmanje 17 odsto. Dogovor je postignut nakon trosatnih pregovora na sjednici Glavnog odbora Sindikata prosvjete kojoj su prisustvovali premijer Milojko Spajić i  ministri prosvjete i finansija, Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković. Premijer i ministar prosvjete skoro cijeli februar nijesu imali kad da se sastanu sa prosvjetarima, zbog ranije preuzetih obaveza i putovanja.

Da je prosvjeta ovoj, kao i prethodnim vladama, sporedna briga  bilo je jasno kada su prosvjetni radnici iz medija saznali da neće biti ništa od već dogovorenog povećana plate koje su očekivali od januara ove godine.

Prosvjetari su tražili da se poštuje Granski kolektivni ugovor, prema kojem ih je sljedovalo 10 odsto bruto povećanja od 1. januara ove godine. Iz Vlade su im odgovorili da Ministartsvo finansija taj trošak nije planiralo, te da su za to kria prošla  Vlada. Sindikat je krajem decembra organizovao štrajk upoozorenja,  i dao  rok do kraja januara za dogovor  o povećanju zarada. Ako dogovora ne bude, najavili su – štrajk. Radna grupa u kojoj su predstavnici ministarstva i sindikata nije se sastajala nakon srijede, 7. februara, kada su imali prvi i jedini sastanak. Tada su nadležne obavijestili  da 19. februara kreću u štrajk.

Iako je Sindikat uporno tražio nastavak pregovora oni nijesu uslijedili uglavnom zbog zauzetosti premijera i ministra finansija. Ministarstvo prosvjete je dan prije zakazanog štrajka pozvalo prosvjetare na dogovor i tražilo da se štrajk odgodi. Odgađanje je odbijeno, a razredne starješine su porukama  obavještavale roditelje da li će im djeca u ponedjeljak ići u školu.

I u Ministarstvu kao da su znali da do dogovora neće doći, pa su za nedjelju, danu pregovora sa sindikatom, direktori obrazovnih ustanova, u grupama,  čekali na sastanak sa ministarkom Jakšić-Stojanović. Dio javnosti je  ovo vidio kao disciplinovanje direktora. Ministarka je izjavila da je njena zakonska obaveza da upozna direktore sa njihovim pravima i obavezama.

,,U nedelju ujutru imali smo 160 škola sa 50 odsto štrajkača. Poslije sastanka sa ministarkom 138 skola. Šta je bilo u nedelju veče i ponedeljak ujutru ne mogu vam reći”, izjavio je predsjednik Sindikata prosvjete Radomir Božović.

Sindikat je optužio ministarstvo da su dali instrukcije direktorima škola da štrajkače prebroje i da im ukažu kako mogu dobiti otkaze. U zastašivanje su se uključili i pojedini, od ranije poznati, pravni eksperti. Tako je profesorica radnog prava Vesna Simović-Zvicer konstatovala da,   ako bi sud utvrdio da je štrajk nezakonit onda, shodno zakonu, veliki broj prosvjetnih radnika mogao dobiti otkaz.

Na dan početka štrajka, Ministarstvo je Zaštitniku imovinsko-pravnih interesa Crne Gore uputili zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje nezakonitosti, a sve sa ciljem iniciranja postupka pred Osnovnim sudom u Podgorici. Iz tog resora navode da su predstavnici Sindikata 7. februara 2024. dostavili ministarstvu odluku o stupanju u generalni štrajk, kao i odluku o minimumu procesa rada, koje su, kako tvrde, jednostrano donijeli. Iz Osnovnog suda su odgovorili da će hitno razmotriti ovu tužbu.

Iz Sindikata su  sredinom ovog mjeseca kod Agencije za mirno rješavanje sporova pokrenuli postupak kojim bi se utvrdio minimum  procesa rada.  Oni napominju da su proteklih osam godina, od donošenja Zakona o štrajku 2015, raznim vladama i resornim ministarstvima upućivali zahtjeve za utvrđivanje i donošenje akta o minimumu procesa rada. Oni su to ignorisali iako je iniciranje dogovora njihova obaveza, predviđena 90 dana od donošenja zakona. Kako to nije urađeno za osam godina iz Sindikata ističu da se Vlada uporno poziva na Uredbu iz 2006. godine kojom je štrajk u predškolskim i ustanovama osnovnog obrazovanja potpuno zabranjen, i koja omogućava direktorima da zaposlenima daju otkaze i pri pomisli na štrajk.

Nakon dogovora, obje strane su najavile povlačenje tužbi.

Da se sve dodatno zaoštri potrudila se i policija. Potpredsjednik Sindikata prosvejte Jovan Drašković kazao je u ponedjeljak da su policijski službenici obilazili ustanove u štrajku. ,,Službenici Uprave policije posjetili su mnoge podgoričke, ali i crnogorske ustanove. Tražili su razne, vrlo čudne informacije: kako se odvija nastava, a to pita inspektor za kriminalitet, bez ikakvog naloga… U školi u kojoj ja radim bio je inspektor za ekonomski kriminalitet koji je pitao kako se nastava planira, njegov kolega kasnije je zvao upravu i pitao za dodatne informacije u vezi sa nastavom”, kazao je Drašković. On je tražio od nadležnih da objasne ko je donio takvu odluku i čemu ta ispitivanja služe.

Objavljena je informacija da je policajac u školi u Rožajama fotografisao zaposlene. Uprava policije je saopštila da istražuju taj slučaj. Rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama Aldin Kalač kazao je da su profesori iz Srednje stručne škole u tom gradu podnijeli prijavu ODT protiv F. M. zbog krivičnih djela neovlašćeno fotografisanje i zloupotreba službenog položaja.

Iz Ministarstva prosvjete su se branili da je policicija obilazila škole samoinicijativno. Iz Uprave policije je saopšteno da su njihovi službenici škole obilazili u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima. ,,Obilazak je izvršen, između ostalog, i radi upoznavanja sa činjenicama u odnosu na vrijeme, mjesto, obim, tok i način održavanja štrajka i mogućih neprijavljenih javnih okupljanja sa stanovišta javnog reda i mira i bezbjednosti građana, a posebno učenika”.

Štrajk je, naravno dobio i političku dimenziju. Opozicija je bila jednoglasna u kritici nedemokratskih, neki su pominjali i staljinističke metode, nove vlasti.

Samo dan prije dogovora premijer Spajić je izjavio da mu nije jasno što prosvjetari traže i da neće popustiti pred njihovim pritiskom. Iz njegove partije su sindikalcima prebacivali da se baš i nijesu bunili za DPS zemana. ,,Voljela bih da se Sindikat prosvjete borio proteklih devet godina”, izjavila je ministarka Jakšić-Stojanović.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, je prekorio partijske kolege.   Pozvao je Vladu da odgovornije uđe u razgovore sa Sindikatom prosvjete. Povodom štrajka prosvjetara, kazao da je zabrinjavajuće to što su  mnogi roditelji tek u nedjelju saznali da im djeca neće moći da idu u školu jer neće biti nastave. ,,Zaista ne znam kako smo došli u ovu situaciju u kojoj djeca najviše ispaštaju”.

Ostali sindikati dali su podršku Sindikatu prosvjete. Jedan od mnogobrojnijih, Sindikat zdravstva istakao je da Vlada Crne Gore beskrupulozno i arogantno krši granski kolektivni ugovor: ,,Ukoliko Vlada Crne Gore obesmisli kolektivno pregovaranje i prekrši granski kolektivni ugovor Sindikata prosvjete onda je potpuno jasno da sindikalne organizacije treba transformisati u sportsko rekreativna društva i agencije za kupovinu roba i usluga na rate”.

Iz Sindikata Uprave i pravosuđa smatraju da se to upravo i dešava. Nakon dogovora Vlade i Sindikata prosvjete, predsjednik Sindikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević upozorio je da ,,premještanje tabela sa koeficijentima iz Granskog kolektivnog ugovora u novi Zakon o zaradama, koje je predviđeno Sporazumom premijera Milojka Spajića sa Sindikatom prosvjete, znači da se o visini zarada i koeficijenata neće pitati zaposleni, već skupštinska većina ili Vlada”. Iz ovog sindikata su upozorili da je značenje tih namjera uvod u autokratiju.

U vrijeme prošle autokratije najveći štrajk prosvjetara desio se 2002. Trajao je 10. mjeseci, okončan je povišicom od osam procenata, nakon štrajka glađu prosvjetnih radnika u Bijelom Polju. Tokom ovog štrajka i prosvjetari u Pljevljima iskazali su svoju spremnost da ako sve potraje stupe u štrajk glađu.

Kada se o prosvjeti radi, sem priče o platama u drugim promjenama nijesmo puno odmakli. Nakon promjene vlasti premijer Zdravko Krivokapić je javno vikao na prosvjetne radnike, ministarka Vesna Bratić je nezakonito dijelila otkaze i zapošljavala politički podobne kadrove. Prošli ministar Miomir Vojinović je za svog mandata, pod pritiskom roditelja, aminovao prepisivanje na maturskim ispitima.

O kvalitetu obrazovanja, prebukiranosti škola, nedostatku profesorskog kadra, neodgovornosti pojedinih predavača, velikom pritisku roditelja, nasilju u školama… priča se sporadično i ne nude se sistemska rješenja. Do nekog novog štrajka.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo