Mnogo toga se Milošu Kovačeviću sklopilo toga dalekog dana u Havani, prije skoro 40 godina: duga plovidba i žarka klima, vrela mladost i vatrene oči devetnaestogodišnje Kubanke sa kojom je pratio utovar vreća šećera u brod. Tada mu je bilo tek dvadeset četiri.
Duge 22 godine brodio je okeanima i obilazio luke širom svijeta na brodovima Barske prekookenaske i Jugooceanije iz Kotora. Znao je i da ljubav nema granice ali nije znao koliko ga može koštati jedan naivni poljubac u Kastrovoj Kubi.
,,Brojim ja, a broji i ona posebno, onda se to uveče sravnava da vidimo da li neko laže: mora biti isti broj. Pitam ja nju: Cuántos años tienes, por favor? (Koliko imaš godina, molim te?), a ona kaže devetnaest. A lijepa. Poljubim je, ukradem poljubac i vidim ništa od ljubavi – prisjeća se pomorac lijepe Kubanke i kratkog poljupca koji se ubrzo pretvorio u njegovu dugu noćnu moru.
Čitav događaj vidjela su dvojica lučkih radnika i odmah prijavili tamo gdje savjesni građani svih meridijana vole da prenesu ono što ih se lično ne tiče: u prvu stanicu policije.
,,Završilo se radno vrijeme, ja zaboravio na događaj, a i nijesam ništa prljavo uradio, kad dolaze dva policajca i jedan carinik i zaustavljaju me: ‘Koji si brod na carini?’, pitaju. ‘Sedam’, kažem. ‘Sa nama u zatvor!”’, povikaše.
,,Uplašim se, pobjegnem nazad i sakrijem u stroj gdje je ona gusta nafta. Ćubio sam uru – dvije, hoću da padnem u nesvijest, kažem sebi bolje u zatvor nego ovdje. Izađem gore oni čekaju”, prisjeća se Miloš. Pustili su ga, kaže, da se obrije i sredi. ,,U policiju su me prevezli ruskom cisternom za vodu”, smije se i danas, kaže, kad se sjeti vožnje između dvojice policajaca.
Ubrzo je prestalo biti smiješno. Nestanci struje su bili jako česti tih godina u Kubi. Miloševo saslušanje je počelo tek oko 11 uveče, uz svijeće. Ručno pisani zapisnik i ćelija broj jedan, prisjeća se.
Betonski bunar sa gvozdenom šuštom od kreveta i prozorčetom na visini od četiri metra. Hrana: supa, parče hleba i nezrela banana. Mravi koji napadaju noću, a po danu svakodnevna saslušanja. Osam dana Miloš nije probao ni trunčicu od zatvorskog jelovnika zahtijevajući suđenje.
,,Kad me saslušavaju ostave me povremeno samog, a ostave otvorena vrata i oružje u hodniku da me navuku da pokušam bježati. Međutim, nijesam se dao prevariti. Počeli su da me posjećuju moji sa broda: jedanaest kilometara pješke su morali da prevale da mi donose cigara i svega, tako da sam mogao da potkupljujem stražare, a oni su me naučili šta da pričam. Dobio sam bolju ćeliju i prvo suđenje”.
Kad je sutkinja pročitala slučaj rekla je: „Šta je ovo, ovo je ništa, on je slobodan.” Onda skače tužilac i kaže da sam ja pričao protiv Kastra i države. A ja stvarno jesam, ali od sprdnje: uveče zatvorenici viču: ‘Živio Kastro, Živio Če, Živio prvi kongres!’, oni viču od straha ‘Dolje imperijalizam’ – ne daju spavati. Onda ja viknem ‘Živio prvi kongres!’, a oni svi ‘Živio!’, a ja nastavim ‘Od miševa i od mrava!’. Kukala ti majka kad to ču. ‘Godinu dana zatvora!’ Año de prisión por un beso, (Godinu dana zbog jednog poljupca.) osvanuše sjutra naslovi u novinama”.
U slučaj se uključio ambasador Jugoslavije Lončarević. Naučio me da napišem da mi je otac komunista od 1939. i ponovo na suđenje. Spasi me i što su svjedoci zabrljali: jedan rekao da je bio udaljen 50 metara, a drugi 15, a ja kažem da su bili na pet metara. I osude me novčano: da plati brod 174 dolara i ja nakon mjesec i po dana ponovo u svojoj kabini. Učinila mi se tada ljepša od bilo kojeg hotelskog salona koji sam vidio u životu -završava Miloš sa sjećanjima na Kubu. Ipak ne može on bez vode pa je obnovio djedovo imanje na obali Slanog jezera i kaže, ponekad u mirnoj vodi jezera ugleda vatrene crne oči i opet mu nekako zaigra srce.
BAKSUZNI ŠEĆER
Brod je konačno krenuo za Šibenik ali zbog alavosti kapetana i provizije na vodu i naftu koju ne bi dobio na Kubi ide preko Kanara i uhvati ih nevrijeme oko Njujorka u pravcu Islanda. Bočno nevrijeme naginje brod i voda ulazi kroz pukotinu.
-Najstariji na brodu je imao 46 godina iz Istre i kuka, a ja mu kažem: Ćuti babo jedna, umjesto da daš primjer ti kukaš, a on mi kaže: Ti ne znaš šta te čeka, đed ti se peo na bukvu, a ti na more – prisjeća se Miloš najgoreg nevremena u njegovom životu. Ipak su uspjeli doći do prve luke. Četrnaest hiljada tona šećera nije stiglo u Šibenik pretvorilo se u melasu, a Miloš je prešao u drugu brodsku kompaniju: previše se bilo nakupilo loših uspomena za njegove tadašnje godine.
Bato PEROVIĆ