Već pet godina traga ni glasa zvaničnom vlasniku hotela Jelovica kod Berana, Rusu Nikolaju Šehovcovu. Nema odgovora na pitanje gdje je nestao „ugledni ruski investitor”. On je hotel nedaleko od Berana, koji se i dalje vodi na njegovo ime, kupio još 2006, i u njemu boravio do jedne misteriozne noći, tri godine kasnije, u jesen 2009.

Monitor je pisao kako se spekulisalo da je „ugledni ruski investitor” možda pod lupom međunarodnog policijskog interesovanja. Navodno je još prije dolaska u Crnu Goru bio pod potjernicom iz Kazahstana, gdje je, prema Monitorovim izvorima, bio vrlo uticajan i taj uticaj iskoristio za velike pronevjere državnog novca.

„Sve se to dešavalo 2006. godine. Tada se društvo iz Kazahstana razbježalo, a Nikolaj se pojavio u Grnoj Gori” – podsjeća Monitorov izvor.

Nesporna je činjenica da je Rus baš u to vrijeme kupio hotel Jelovicu, na istoimenoj planini, dvadesetak kilometara od Berana. Hotel je kupio od crnogorskog preduzimača Radomira Raičevića, obećavajući da će od ove planine, koja čini dio Bjelasice, napraviti crnogorski Zlatibor.

Šehovcova je od početka pratila bajkovitost. Bilo je čudno, ali se niko nije zapitao zašto se Nikolaj nastanio u usamljenom planinskom hotelu. S njim je bila i djevojka koju je predstavljao kao suprugu, Anželu, koje takođe nema od kada se Nikolaj izgubio. Nikolaj skoro dvije godine nije išao nigdje dalje od Berana.

Tu je stekao mnoga poznastava. Agilan, s gojzericama na nogama i ruksakom na leđima, djelovao je uvijek spremno za akciju. Mnogi su povjerovali u njegove priče da će pored starog hotela izgraditi još čitav kompleks novih, žičare, uspinjače i sve što uz to ide. Bez problema je registrovao preduzeće i dao mu naziv Jelovica banja.

Kada se krajem 2009. godine izgubio, iznenada, kao što je i došao, počele su da kruže priče kako se on, navodno, od nekoga krio u Crnoj Gori. Pričalo se i da je u Beranama boravio ilegalno, i kako je trebalo da bude protjeran, ali da je uslijedila intervencija s visokih adresa „da se ne dira, jer je u pitanju investitor”.

Radomir Raičević tvrdi da mu Nikolaj, osim kapare, nije dao novac.

„Ne zanima me ko je, šta je, i čime se bavi. Ne zanima me gdje je sada. Da li je promijenio lični opis i da li je još uvijek u Crnoj Gori. To su pitanja i posao za nekog drugog. Kupoprodajni ugovor je nevažeći jer nije ispoštovan” – kaže Raičević.

On se prisjeća kako je došlo do poznastva s Nikolajem, i šta je prethodilo prodaji hotela Jelovica. „Najprije je došao u Srbiju s namjerom da kupi Rekreaturs, sa dvadesetak hotela, u vrijednosti od nekoliko stotina miliona. Tada je srpski ministar za kapitalne investicije bio Velja Ilić. Meni ga je doveo zemljak Tihomir Petrić. Ugovorili smo posao vrijedan tri do četiri miliona eura. Na kraju sam mu uz kaparu, na povjerenje, dok on navodno ne prebaci novac, omogućio da prevede imovinu na svoje ime. Ja sam mu lično osnovao preduzeće u Podgorici, Jelovica banja. Sve bi bilo u redu da sam i dobio ostatak novca, ali nijesam ” – kaže Raičević.

Monitorov dobro obaviješteni izvor iz policije smatra da je Rus mogao biti samo pokriće za nekog drugog.„Kakav je to biznismen koji navodno barata s milionima eura, a vozi se autobusom. On je u više navrata granicu između Crne Gore i Srbije prelazio na Dobrakovu u autobusu. Čudno” – kaže naš izvor.

Te 2006. u vrijeme euforije i rasta cijena nekretnina, kada su Rusi kupovali po Crnogorskom primorju sve što se moglo kupiti, osim Nikolaja u Berane je došao još jedan Rus. Alan Alikov kupio je ski-centar Lokve.

Kada je Alikov platio nešto više od 500 hiljada eura za Hotel Lokve, sa sve ski terenima i liftovima, to je iz sirotinjske vizure radnika uništenog hotelsko-turističkog preduzeća, koji su čekali otpremnine, izgledalo kao enormno ulaganje. Posebno još kada je Rus taj svoj potez ocijenio kao „mini biznis”, koji će mu poslužiti kao baza za dalja investiranja u Berane i Crnu Goru.

Obećao je da će u ski centar Lokve do kraja godine uložiti milion eura u rekonstrukciju, te da će spremno dočekati narednu zimsku sezonu i narednu 1997. Najavljivao je zatvoreni bazen, fitnes centar i sve moguće prateće sadržaje.

I njegova obećanja djelovala su bajkovito. Na hotelu Lokve izveden je dio rekonstrukcije, ali do početka rada daleko je. Nije bilo ni starih, ni novih ski-liftova, ni fitnes centara, ni zatvorenih bazena, a ponajmanje upošljavanja lokalnog stanovništva.

Alikov se sve rjeđe pojavljivao u Beranama, mada je u međuvremenu kupio preduzeće Klanica AD, na dobroj lokaciji, i porušio zgradu u namjeri da napravi manji hotel i u gradu. Onda su, kako se priča, iskrsli problemi s bivšim vlasnicima zemljišta i sve je ostalo tako kako jeste. Porušeno. Za utjehu, ovaj Rus nije u Beranama makar ostao dužan nikom ništa.

Dva Rusa uprkos očekivanjima, nijesu nadomjestila beransko hotelsko-turističko preduzeće koje su prije toga privatizovale i rasturile domaće snage. Veliki planovi za turističku valorizaciju planina na sjeveru ostali su slovo na papiru.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma odavno je saopšteno da će Lokve i Jelovica biti stavljeni u funkciju, ali nijesu precizirani rokovi ni način na koji će to biti izvedeno. Posebno je naglašeno da Ministarstvo održivog razvoja i turizma priprema prijedlog izmjena i dopuna Odluke o utvrđivanju prioritetnih turističkih lokaliteta, pa će se na listi lokaliteta naći i hotel Jelovica. Cilj te mjere je, kako je saopšteno, da se obavežu vlasnici da aktiviraju neaktivne hotelsko-turističke kapacitete i stave ih u funkciju turizma, ali i unaprijede nivo usluge, i time upotpune turističku ponudu Crne Gore.

Sve to je bilo sadržano u Vladinoj odluci o planu privatizacije za 2013. godinu. Polako prolazi i ljetnja turistička sezona 2014. a na sjeveru, ne samo u Beranama, već i u mnogim drugim gradovima, u ovom od Vlade zaboravljenom regionu Crne Gore, zjape prazni hoteli.

Sumnjive privatizacije

Diljem sjevera zjape prazni, sumnjivo privatizovani hoteli, kapaciteta između hiljadu i dvije hiljade ležajeva. U Beranama, osim Jelovice i Lokvi tužnu sudbinu doživljava i hotel Berane, s najljepšom terasom u kontinentalnom dijelu Crne Gore. U Kolašinu ni poslije toliko godina ne rade dva nadaleko poznata motela – Babljak i Manastir Morača, dok je motel Crkvine otvoren tek prošle godine. U Bijelom Polju propada hotel Bijela rada. Zatvoreno je i poznato izletište Kisjele vode. Na Ribarevinama, najvećoj raskrnici puteva na sjeveru Crne Gore, privatizovan je i potom srušen poznati restoran koji je pripadao bjelopoljskom HTP Brskovo, a na tom mjestu nikada ništa nije napravljeno. Safet Kalić je od hotala Rožaje u centru grada napravio ekskluzivan turistički objekat, ali je pod ključem i prepušten propadanju od kada je on u bjekstvu. Kalići nijesu stigli da završe rekonstrukciju hotela Turjak na istoimenoj planini sa dvjesta pedeset kreveta, i dva ski lifta preko puta. U Plavu rekonstrukcija hotelskog bisera, hotela Jezero, sa dvjesta pedeset kreveta, nikada nije okončana. Da li će i kada, niko ne zna, a radnici se nakon privatizacije i dalje preganjaju s vlasnikom oko potraživanja.

Tufik SOFTIĆ