Povežite se sa nama

OKO NAS

SLATKOVODNO RIBARSTVO U MUTNIM VODAMA: Partijsko poribljavanje

Objavljeno prije

na

Agrobudžetom za ovu godinu Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja opredijelilo je 33.000 eura za slatkovodno ribarstvo, koje je prepoznato kao jedan od mnogobrojnih (neiskorišćenih) potencijala Crne Gore. Većina tih para – 25.000 otići će na poribljavanje ribolovnih voda.

Riblja mlađ, koja se nabavlja iz privatnih ribnjaka, plaća se po 10 eura za kilogram. Ministarstvo je toliko izdašno prema vlasnicima ribnjaka da kilogram kalifornijske pastrmke, kojom se poribljavaju rijeke i jezera, kupuje po znatno većoj cijeni od tržišne koja se kreće do četiri eura (i manje na veliko).

Iz koalicije nevladinih organizacija Za život voda Crne Gore tvrde da se na ovaj način, već 15 godina, bogate pojedinci iz Ministarstva poljoprivrede zajedno sa vlasnicima ribnjaka, koji su po pravilu aktivisti DPS-a.

,,Imamo osnova da sumnjamo da se radi o dugogodišnjem smišljenom planu pojedinaca iz državnih institucija, koji u saradnji sa podobnim predstavnicima iz sportskih ribolovačkih klubova, koji su gazdovali ribljim fondom, te ‘stručnjacima’ sa Prirodno-matematičkog fakulteta (PMF), omogućavaju velike profite određenim vlasnicima mahom nelegalnih ribnjaka. Sve ukazuje na to da se pored lošeg i neplanskog upravljanja opštim dobrom, radi i o uhodanom sistemu kojeg karakterišu korupcija i nepotizam”, kaže za Monitor Velibor Ivanović iz koalicije Za život voda Crne Gore.

Kako u Crnoj Gori ne postoje ribnjaci koji proizvode mlađ autohtonih vrsta riba, ribari okupljeni u koaliciji Za život voda Crne Gore sumnjaju da se ubacivanjem, kako kažu vještačkih vrsta, kao što je kalifornijska pastrmka, uništavaju osjetljivi vodni eko-sistemi, što bi u konačnici moglo dovesti do rijeka bez riba.

Koliki problem može biti nestručno poribljavanje uvjerili su se Žabljačani. Zbog kineskog šarana, poznatijeg kao babuška, ugrožene su ostale riblje vrste u nekoliko durmitorskih jezera i stajaćih voda. Ta se vrsta ribe razmnožava mnogo brže nego ostale u tim jezerima, pa ribolovci strahuju da bi jata nekoliko vrsta pastrmki i drugih riba mogle nestati iz tamošnjih voda.

Ihtiolog i redovni profesor na PMF-u Drago Marić je u medijima ocijenio da su za ovakvo stanje u vodama ne samo na Durmitoru nego i u cijeloj Crnoj Gori krivi ribolovci, jer se bave poribljavanjem bez konsultacija sa stručnjacima. Marić je upozorio da je poribljavanje bez nadzora stručnjaka u ribarstvu, krivično djelo za koje sljeduje i do tri godine zatvorske kazne.

Nasuprot ovom stavu, ribari tvrde da je veliki problem poribljavanje voda koje je pod stručnom kontrolom, te da je poribljavanje vodotokova nedomaćim vrstama riba zakonom zabranjeno.

Kao jednog od glavnih krivaca za odomaćenje te prakse imenuju upravo profesora Marića.

,,Uz potvrde koje godinama potpisuje ihtiolog Drago Marić, Ministarstvo troši novac poreskih obveznika na kupovinu vještačkih i bezvrijednih riba i ubacuje ih u naše rijeke, čime dodatno i opasno ugrožava opstanak malobrojnih autohtonih plemenitih vrsta”, kaže Ivanović.

Pisali su i ministru Petru Ivanoviću da ga upoznaju sa ovim problemom: ,,Iako Zakon o slatkovodnom ribarstvu, vodama i Zakon o zaštiti životne sredine izričito zabranjuju poribljavanje alohtonim vrstama riba, novac poreskih obveznika se godinama troši upravo na taj način. ‘Stručna mišljenja’ potpisuje dr Drago Marić iako se metodologija koju koristi ne podudara sa zakonskom. Riba se kupuje iz ribnjaka nekoliko privilegovanih vlasnika, i njome se poribljavaju naši vodotokovi, direktno ugrožavajući habitat, život i reprodukciju autohtonih plemenitih ribljih vrsta”.

Od ministra odgovor nijesu dobili, ali jesu od profesora Marića koji ih je optužio za neznanje i savjetovao da ,,za sumnje za malverzacije i slične nezakonite radnje podnesu tužbu”.

U koaliciji Za život voda Crne Gore ne bježe ni od toga da stvar riješe i na sudu, jer smatraju da je način upravljanja u sektoru slatkovodnog ribarstva u posljednjih 15-ak godina kriminogen. Tvrde da je pored profesora Marića, glavni sistemski kadar za nelegalna poribljavanja rijeka Spaso Popović, koji je do 2004. radio u Ministarstvu poljoprivrede, kao savjetnik za ribarstvo i pčelarstvo, zatim do 2009. bio glavni poljoprivredni inspektor, potom pomoćnik direktora Fitosanitarne uprave, a trenutno je pomoćnik direktora Uprave za inspekcijske poslove. U međuvremenu je stizao da bude i na čelu Saveza sportskih ribolovaca Crne Gore. I pored angažmana na rukovodećim mjestima u državnoj službi, Popović je na izbornoj listi DPS-a za predstojeće izbore u Podgorici.

,,Sva nelegalna poribljavanja naših rijeka bezvrijednim ribama, i odabir pogodnih vlasnika ribnjaka kojima je plaćano za njih, Popović je imao pod punom kontrolom, u saradnji sa dr Dragom Marićem. Od odlaska Spasa Popovića iz tog resora, glavni kreator nerada Direkcije za ribarstvo je savjetnik Deniz Frljučkić. On je direktno odgovoran za oko 40.000 eura koji se svake godine izdvajaju za podršku razvoju slatkovodnog ribarstva. Od toga 25.000 daje se za fingirana poribljavanja, koji idu u džep podobnih vlasnika bazena. Naučniku Mariću kapne 7-8000 eura, a ostalo se ,,preusmjeri”. Ta ,,preusmjeravanja” direktno nalaže savjetnik Frljučkić”, navode u koaliciji Za život voda Crne Gore.

O svemu ovome ministar Ivanović ćuti, ne oglašava se čak ni u Pobjedi. Nakon što je koalicija Za život voda Crne Gore upoznala političke partije sa ovim problemom, reagovale su sve opozicione stranke.

,,Poseban problem je poribljavanje vodotokova alohtonim vrstama riba što je pokušaj pravljenja dimne zavjese i paravana opštem haosu koji vlada u sektoru slatkovodnog ribarstva”, izjavila je nedavno poslanica DF-a Branka Bošnjak.

Iz DPS-a nijesu komentarisali optužbe. Oni ionako nemaju zamjerke na rad Ministarstva, a ni na svoje aktiviste bilo da se bave biračima ili ribama.

A ministar bi, da hoće, baš u sektoru ribarstva mogao da se iskaže. Naime, prema zvaničnim podacima ribarstvo učestvuje sa samo 0,5 odsto u ukupnom BDP-u i 1,31 odsto u poljoprivrednom BDP-u. Taman kao da nijesmo mediteranska zemlja puna rijeka i jezera. Posla očigledno ima dosta, ali nema ko da radi.

Morski ribolov

U ovogodišnjem Agrobudžetu navodi se da naučne procjene govore da u moru Crne Gore postoji mogućnost za izlov do 30.000 tona srdele i inćuna. Da bi se to ostvarilo, neophodno je povećati profesionalnu ribarsku flotu. Potencijala i planova ima. O stanju na moru, nedavno u susret debati o pregovaračkom poglavlju 13 – Ribarstvo, oglasio se predsjednik Udruženja ribara na moru Marko Kise. On je optužio ministra poljoprivrede Petra Ivanovića da favorizuje i održava kontakte samo sa poslušnim udruženjima ribara. Kise je naveo i grijehe ministra Ivanovića: povećao je uvoz ribe, nije pokrenuo pitanje obeštećenja ribara zbog energetskog kabla (što je uradio Ivanovićev kolega u Italiji), nije povećao broj zaposlenih u ribarstvu iako je ovo udruženje Ivanoviću prezentovalo program za otvaranje 750 novih radnih mjesta, bez ulaganja države, od kojih bi budžet prihodovao 375.000 eura i još mnogo toga. Kise je naglasio i da je izdato svega 110 ribarskih dozvola, a da samo 30 preduzetnika i preduzeća plaća porez, iako je na moru hiljadu neregistrovanih ribara koje niko ne kontroliše, što je potvrdila i državna inspektorka Dragana Perović. Iz Ministarstva se povodom ovih optužbi nijesu oglašavali. A otvaranje poglavlja 13 – Ribarstvo nas tek čeka, a sa njim i mogućnost apliciranja za IPA projekte. Da je pristup EU fondovima za sada samo maštarija svjedoči i posljednji Izvještaj o napretku u kome je ocijenjeno da je sektor ribarstva zapušten i kao takav dobio je najnižu ocjenu.

EPCG stopama Ministarstva

Elektroprivreda Crne Gore za poribljavanje vještačkih akumulacija koje koristi izdvaja više novca od Ministarstva poljoprivrede. Tako je prošle godine u cilju održavanja i obogaćenja ribljeg fonda, EPCG sa 2.800 kg riblje mlađi kalifornijske i potočne pastrmke, vrijedne oko 40.000 eura, poribila Pivsko jezero, Mratinjski potok, kao i rijeke: Komarnicu, Pridvoricu, Bukovicu sa Tušinom i Bijelu sa Torijevcem. Iz koalicije Za život voda Crne Gore kažu da EPCG samo slijedi praksu nepotizma i korupcije Ministarstva, kupujući mlađ od istih vlasnika ribnjaka i nelegalno poribljuje vode.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo